• Home

  • Ovo je index stranica foruma
Tenderi, boravišta, udruge, lokacijske, građevinske i ine dozvole, povrat nacionalizirane imovine, komunalne naknade i doprinosi u Bosni i Hercegovini
 #993  Postao/la matrix
 uto lis 01, 2019 2:07 pm
Član 267. stav 1. i 2. Zakona o upravnom postupku
Član 25. stav 1. tačka 3. u vezi sa članom 2. stav 1. Zakona o upravnim sporovima

TUŽITELJ NEMA PRAVO POKRENUTI UPRAVNI SPOR PROTIV RJEŠENJA ORGANA UPRAVE KOJIM NIJE POVRIJEĐEN NJEGOV NEPOSREDNI LIČNI INTERES ZASNOVAN NA ZAKONU, TE TAKVU TUŽBU TREBA ODBACITI.

Iz obrazloženja:

Presudom Kantonalnog suda u Mostaru broj: 07 0 U 008396 13 U od 16.08.2013. godine, je odbijena tužba tužiteljice kojom je osporavala zakonitost rješenja tuženog broj: UP-II-06-04- 43-10/13 od 15.03.2013. godine. Ovim rješenjem je odbijena kao neosnovana žalba tužiteljice izjavljene protiv rješenja prvostepenog upravnog organa-Službe za opću upravu, društvene djelatnosti, boračko-invalidsku zaštitu i socijalna pitanja Općine J. broj: UP-I-03-II-43-211/13 od 25.02.2013. godine. Ovim rješenjem odbijen je zahtjev tužiteljice za dobijanje klauzule pravomoćnosti i izvršnosti na rješenje Sekretarijata za raseljena lica, izbjeglice i socijalnu politiku Općine J. broj: 12-1/3-534-55-2/97 od 28.03.1997. godine.

Protiv navedene presude prvostepenog suda zahtjev za vanredno preispitivanje podnijela je tužiteljica, putem svoga punomoćnika, zbog povrede federalnog zakona. U zahtjevu ističe da prvostepeni sud i upravni organi se pozivaju na propise koji su prestali važiti i zakonske odredbe oko zastare potraživanja a da tužiteljica traži samo davanje klauzule pravomoćnosti i



izvršnosti na rješenje koje je donio prvostepeni uporavni organ dana 28.03.1997. godine, te da nema nikakve zakonske zapreke po odredbama Zakona o upravnom postupku za dobijanje ovih klauzula. Predloženo je da se prvostepena presuda preinači i udovolji zahtjevu tužiteljice i da klauzula pravomoćnosti i izvršnosti na rješenje iz 1997. godine.

U odgovor na zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke tuženi, je predložio da se isti odbije kao neosnovan.

Ovaj sud je na osnovu člana 45. Zakona o upravnim sporovima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj: 9/05) ispitao pobijanu presudu u granicama zahtjeva i povreda propisa iz člana 41. ovog zakona navedenih u zahtjevu, pa je odlučio kao u izreci ove presude iz slijedećih razloga:

Iz obrazloženja pobijane presude proizilazi da je prvostepeni sud na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u upravnom postupku došao do zaključka da je tuženi u pravilno provedenom postupku, te pravilnom primjenom odredbi Zakona o upravnom postupku pravilno i zakonito donio osporeno rješenje o odbijanju žalbe na prvostepeno rješenje oko odbijanja zahtjeva tužiteljice za dobijanje klauzule pravomoćnosti i izvršnosti na rješenje od 1997. godine.

Upravni organi kao i prvostepeni sud smatraju da tužiteljici ne pripda pravo na davanje klauzule pravomoćnosti i izvršnosti na rješenje iz 1997. godine iz razloga što je već 2000. godine donijeto novo rješenje kojim je tužiteljici tim rješenjem prestala primjene prethodnog rješenja iz 1997. godine, a utvrđen tim rješenjem iz 2000. godine nastavak ostvarivanja prava na ličnu invalidninu. Prvostepeni sud prihvatajući ove razloge kao i činjenicu da u predmetnom spisu nedostaje dostavnica o uručenju rješenja iz 1997. godine utvrđuje da se ne može sa sigurnošću utvrditi datum pravomoćnosti a da je sa druge strane protekao opći zastarni rok od 5. godina za izvršenje ovoga rješenja. Također navodi da je donošenjem Zakona o osnovama socijalne zaštite,zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom („Službene novine F BiH“, broj: 36/99, 54/04 i 39/06) prestala primjena propisa na osnovu kojih je donijeto rješenje iz 1997. godine, i iz kojih razloga je donijeto novo rješenje od 07.06.2000. godine odnosno naknadno i rješenje od 19.04.2007. godine-te da samim tim nema nikakvog razloga za davanje kluzule pravomoćnosti i izvršnosti jer je takav zahtjev bespredmetan.

Institut pravosnažnosti je nesumljivo značajni institut u svim procesnim zakonima pa i u Zakonu o upravnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine F BiH“, broj: 2/98). On daje svakoj donesenoj odluci: sigurnost, autoritet i izvjesnost u njenoj nepromjenjivosti. Odredbom člana 11 citiranog zakona je reguisano da rješenje protiv kojeg se ne može izjaviti žalba, niti pokrenuti upravni spor, a kojim rješenjem je stranka stekla određena prava postaje poravomoćno a što je regulisano i odredbom člana 267. stav 1. i 2. ZUP-a da se rješenje u upravnom postupku izvršuje kada postane izvršno, a to postaju ili istekom roka za žalbu ili ako žalba nije izjavljena ...

U konkretnom slučaju tužiteljica ne osporava da je primila rješenje od 1997. godine a među strankama je nesporno da na isto rješenje nije izjavljena žalba.

Na osnovu ovako poredanih činjenica proizilazi neprokosnoveni zaključak da stoji pravo tužiteljici da upravni organi daju klauzulu pravomoćnosti odnosno prema odredbi člana 275. stav 1. ZUP-a zaključkom utvrditi da je neko rješenje postalo izvršno. Ovdje, samo radi napomene, treba naglasiti da davanje klauzule pravomoćnosti u odnosu na klauzulu izvršnosti se ne donose u istom postupku nego pravomoćnosti od strane upravnog organa donosioca



prvostepenog rješenja, a klauzula izvršnosti tek pri administrativnom izvršenju, zaključkom, a taj postupka nije uopće ni pokrenut od strane tužiteljice.

Treba, također, napomenuti kada se nabrajaju razlozi za značaj pravomoćnosti bilo koje odluke da se pored autoriteta i sigurnosti, pojavljuje i elemenat izvjesnosti u nepromjenjivost , ovaj treći elemenat je limitiran naravno zakonskim propisima, a što je i decidno kod ovakvih rješenje i posebno naglašeno u dispozitivu tih rješenje ( ...dok postoje zakonski uvjeti...).

Prema tome, analizirajući ova dva instituta (pravomoćnost i izvršnost) proizilazi da je prvostepeni sud ( kada je došao do zaključka da je tužba bezpredmetna) trebao na osnovu člana 25. stav 1. tačka 3. a u vezi sa članom 2. stav 1. Zakona o upravnim sporovima („Službene novine F BiH“, broj: 8/00) tužbu odbaciti, a ne istu odbiti.

Naime, tužiteljica u toku cijeloga upravnoga postupka, a i upravnoga spora, ne dokazuje koji je njoj pravni interes zasnovan na zakonu, jer iz svih činjenica proizilazi da samo traženje klauzule pravomoćnosti i izvršnosti od strane tužiteljice ne dira u njezina prava ili njezin neposredni lični pravni interes zasnovan na zakonu. Prema tome, tužiteljica nema pravo pokrenuti upravni spor protiv rješenja organa uprave kojim nije povrijeđen neposredni lični interes zasnovan na zakonu.

Nakon donošenja rješenja iz 1997. godine tužiteljica nije izjavila žalbu te je po službenoj dužnosti ova odluka izvršavana sve do donošenja rješenja iz 2000. godine kada je rješenje iz 1997. godine zamijenjeno novim, sa istim postotkom invalidnosti, a potom je i ovo rješenje izmjenjeno rješenjem iz 2007. godine, pa se stvarno postavlja pitanje što tužiteljici sada treba klauzula pravomoćnosti i izvršnosti na rješenje iz 1997. godine, a posebno treba naglasiti da prilikom podnošenja tužbe u upravnom sporu tužiteljica ne dokazuje, niti navodi, koji joj je neposredni pravni interes povrijeđen.

Prema tome kako je presuda prvostepenog suda donesena uz povredu pravila federalnog zakona o postupku koja je bila od uticaja na rješenje stvari, to je ovaj sud na osnovu člana 46. stav 1. i
2. Zakona o upravnim sporovima, zahtjev tužiteljice za vanredno preispitivanje sudske odluke uvažio i pobijanu presudu preinačio tako da je tužbu tužiteljice odbacio, a na osnovu člana 25. stav 1. tačka 3 istoga zakona.

(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH broj: 07 0 U 008396 13 Uvp od 15.03.2018. godine)

O nama

Forum Pravo BiH je pokrenut sa ciljem poticanja i poboljšanja komunikacije unutar pravne struke

Pravo BiH

Responzivni forum