Razlozi za odredjivanje i produzenje pritvora
I.1. Narusavanje javnog reda
Odluke o produzenju pritvora zasnovane su na razlozima propisanim zakonom, a u vezi s kojim su dati valjani razlozi i obrazlozenja.
Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1117/16 od 28. aprila 2016. godine
Iz obrazloženja revizionog suda:
„Naime, iz obrazloženja pobijanog rješenja proizilazi prvenstveno zaključak da postoji stvarna prijetnja narušavanja javnog reda u slučaju puštanja optuženih na slobodu, zbog toga što okolnosti izvršenja predmetnog krivičnog djela ukazuju da je samo izvršenje djela izazvalo uznemirenje ukućana i građana naselja Dobošnica (supruga oštećenog [Đ. A.] pozvala policiju plačući i histerično vičući, svjedok [S. N.] koji je kritične prilike bio u kući sa oštećenim [A. A.] i za vrijeme sukoba iskočio kroz prozor spašavajući živu glavu), te imajući u vidu upornost i bezobzirnost koju su optuženi ispoljili pri učinjenju predmetnog djela. Tačni su žalbeni navodi da se ova ocjena odnosi na okolnosti koje su postojale u vrijeme učinjenja krivičnog djela, pa dakle ni žalba ne spori, a i ovaj sud je shvatanja, da je u momentu učinjenja djela već bio narušen javni red, te da su tada bili ispunjeni uvjeti za određivanje pritvora iz osnova člana 146. stav 1. tačka d) ZKP FBiH. Međutim, suština je žalbenih navoda u tome da prvostepeni sud nije dao razloge o tome da takve okolnosti i sada postoje - dakle u vrijeme odlučivanja o pritvoru.
Nasuprot tome, ovaj sud nalazi da je prvostepeni sud imao u vidu i okolnosti u vrijeme odlučivanja, o čemu je u pobijanom rješenju dao razloge. Prije svega, prvostepeni je sud cijenio da su oštećeni i optuženi komšije, te da tu žive njihove
104
105
porodice i rodbina, što se ni žalbom ne spori a što je nedvojbeno okolnost koja se nije promijenila u odnosu na vrijeme učinjenja djela, i koja i dalje ukazuje na potencijalnu opasnost od novih sukoba, a time i na postojanje stvarne prijetnje narušavanja javnog reda u slučaju puštanja optuženih na slobodu. Pri tome valja podsjetiti da zakonska odredba člana 146. stav 1. tačka d) ZKP FBiH podrazumijeva da se sudovi moraju pozvati na konkretne okolnosti temeljem kojih se može izvesti zaključak o postojanju stvarne prijetnje narušavanja javnog reda, pa je jasno da se njome ne zahtijeva utvrđenje da će do narušavanja javnog reda sa sigurnošću i doći, nego samo postojanje prijetnje (određenog stepena izvjesnosti), koja ukazuje na to. Suprotno očekivanje, koje se implicira i u žalbi braniteljice (utvrđenje suda da je izvjesno, dakle sigurno da će doći do narušavanja javnog reda), ne samo da ne proizilazi iz pomenute zakonske odredbe, nego bi zahtijevalo od suda da se bavi pretpostavkama i nagađanjima, iz prostog razloga što niko, pa ni sud, ne može predvidjeti buduće dešavanje, odnosno, utvrditi sa izvjesnošću da će se neki događaj desiti u budućnosti.
Pored navedenog, prvostepeni je sud, kod ocjene da li i dalje postoji stvarna prijetnja narušavanja javnog reda u slučaju puštanja optuženog na slobodu, imao u vidu i okolnosti da je kod oštećenog i njegove majke ostala trajna trauma (čije se manifestacije detaljnije opisuju u obrazloženju pobijanog rješenja), usljed čega oni redovno posjećuju neuropsihijatra (a što se također žalbom ne osporava), što također predstavlja okolnosti koje postoje i u vrijeme odlučivanja o produženju pritvora. Kada se te okolnosti dovedu u vezu sa prethodno navedenim (da su oštećeni i optuženi komšije, te da tu žive njihove porodice i rodbina), zbog čega je sasvim realno očekivati i susret oštećenog sa optuženima ako bi bili pušteni na slobodu, a s obzirom na traumatizaciju oštećenog, sasvim je realna i mogućnost da bi kod njega došlo do različitih reakcija na njihovo prisustvo, onda je opravdan i zaključak prvostepenog suda da i dalje postoji stvarna prijetnja narušavanja javnog reda u slučaju puštanja optuženih na slobodu.”
Iz odluke Ustavnog suda BiH:
„[...] ova okolnost [da su apelant i oštećeni komšije, te da im porodice žive u istom mjestu], a kako su zaključili i redovni sudovi, može biti osnova za zaključak da postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda za slučaj da apelant bude pušten na slobodu i u vrijeme odlučivanja o produženju mjere pritvora, odnosno da bi to moglo dovesti do sukoba i neprijateljstava u kojim bi se porodice i rodbina apelanta, oštećenog i optuženog I. M. našle na suprotstavljenim stranama, što bi dovelo do narušavanja javnog reda. Pri tome Ustavni sud zapaža da u prilog ovom zaključku ide i činjenica a kako proizlazi iz obrazloženja osporenih rješenja, da su apelant sa sjekirom i optu-
ženi I. M. u kuću oštećenog ušli u kasnim noćnim satima, bez ikakvog povoda, što upućuje na zaključak da je realno očekivati uznemirenost i ostalih stanovnika mjesta u kom žive za slučaj da apelant i optuženi I. M. budu pušteni na slobodu zbog straha da bi na isti način mogli postupiti i prema nekom drugom mještaninu (apelant sa sje- kirom i optuženi I. M. u kuću oštećenog su ušli u kasnim noćnim satima bez ikakvog povoda). [...] Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da su redovni sudovi zaključili da je kod oštećenog i njegove majke, nakon počinjenja krivičnog djela, nastupila trajna trauma uslijed čega stalno posjećuju neuropsihijatra, pa da zbog stanja zdravlja oštećenog, nije moguće predvidjeti kako bi se ponašao kada bi susreo apelanta i optuženog I. M. za slučaj da budu pušteni na slobodu. Pri tom ova okolnost je ocijenjena u uskoj vezi sa navedenim, tj. da apelant, optuženi I. M. i oštećeni žive u istom mjestu. [...] Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u stavu Vrhov- nog suda da se u procjeni postojanja opasnosti narušavanja javnog reda od sudova ne može očekivati da predvidi buduće dešavanje, odnosno da izvjesno utvrdi da će se neki događaj i desiti u budućnosti. U tom smislu Ustavni sud ne smatra da zaključak o trajnoj traumi i strahu koji su prisutni kod oštećenog a koji su utemeljeni i na njegova dva iskaza koja su uložena u spis, što ne osporava ni apelant, nije mogao biti i osnova za zaključak da nije moguće predvidjeti kakva bi reakcija oštećenog bila kada bi se susreo sa apelantom i optuženim I. M. Ovo posebno imajući u vidu da je ova okolnost ocijenjena u vezi sa prethodnim navodom, tj. apelant, optuženi I. M. i oštećeni žive u istom mjestu, te da bi to moglo imati kao posljedicu izbijanje sukoba između njih samih u koji bi se potencijalno mogli uključiti članovi njihovih porodica i rodbina, te ostali stanovnici mjesta u kom žive, stavljanjem na suprotstavljene strane.”
I.1. Narusavanje javnog reda
Odluke o produzenju pritvora zasnovane su na razlozima propisanim zakonom, a u vezi s kojim su dati valjani razlozi i obrazlozenja.
Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1117/16 od 28. aprila 2016. godine
Iz obrazloženja revizionog suda:
„Naime, iz obrazloženja pobijanog rješenja proizilazi prvenstveno zaključak da postoji stvarna prijetnja narušavanja javnog reda u slučaju puštanja optuženih na slobodu, zbog toga što okolnosti izvršenja predmetnog krivičnog djela ukazuju da je samo izvršenje djela izazvalo uznemirenje ukućana i građana naselja Dobošnica (supruga oštećenog [Đ. A.] pozvala policiju plačući i histerično vičući, svjedok [S. N.] koji je kritične prilike bio u kući sa oštećenim [A. A.] i za vrijeme sukoba iskočio kroz prozor spašavajući živu glavu), te imajući u vidu upornost i bezobzirnost koju su optuženi ispoljili pri učinjenju predmetnog djela. Tačni su žalbeni navodi da se ova ocjena odnosi na okolnosti koje su postojale u vrijeme učinjenja krivičnog djela, pa dakle ni žalba ne spori, a i ovaj sud je shvatanja, da je u momentu učinjenja djela već bio narušen javni red, te da su tada bili ispunjeni uvjeti za određivanje pritvora iz osnova člana 146. stav 1. tačka d) ZKP FBiH. Međutim, suština je žalbenih navoda u tome da prvostepeni sud nije dao razloge o tome da takve okolnosti i sada postoje - dakle u vrijeme odlučivanja o pritvoru.
Nasuprot tome, ovaj sud nalazi da je prvostepeni sud imao u vidu i okolnosti u vrijeme odlučivanja, o čemu je u pobijanom rješenju dao razloge. Prije svega, prvostepeni je sud cijenio da su oštećeni i optuženi komšije, te da tu žive njihove
104
105
porodice i rodbina, što se ni žalbom ne spori a što je nedvojbeno okolnost koja se nije promijenila u odnosu na vrijeme učinjenja djela, i koja i dalje ukazuje na potencijalnu opasnost od novih sukoba, a time i na postojanje stvarne prijetnje narušavanja javnog reda u slučaju puštanja optuženih na slobodu. Pri tome valja podsjetiti da zakonska odredba člana 146. stav 1. tačka d) ZKP FBiH podrazumijeva da se sudovi moraju pozvati na konkretne okolnosti temeljem kojih se može izvesti zaključak o postojanju stvarne prijetnje narušavanja javnog reda, pa je jasno da se njome ne zahtijeva utvrđenje da će do narušavanja javnog reda sa sigurnošću i doći, nego samo postojanje prijetnje (određenog stepena izvjesnosti), koja ukazuje na to. Suprotno očekivanje, koje se implicira i u žalbi braniteljice (utvrđenje suda da je izvjesno, dakle sigurno da će doći do narušavanja javnog reda), ne samo da ne proizilazi iz pomenute zakonske odredbe, nego bi zahtijevalo od suda da se bavi pretpostavkama i nagađanjima, iz prostog razloga što niko, pa ni sud, ne može predvidjeti buduće dešavanje, odnosno, utvrditi sa izvjesnošću da će se neki događaj desiti u budućnosti.
Pored navedenog, prvostepeni je sud, kod ocjene da li i dalje postoji stvarna prijetnja narušavanja javnog reda u slučaju puštanja optuženog na slobodu, imao u vidu i okolnosti da je kod oštećenog i njegove majke ostala trajna trauma (čije se manifestacije detaljnije opisuju u obrazloženju pobijanog rješenja), usljed čega oni redovno posjećuju neuropsihijatra (a što se također žalbom ne osporava), što također predstavlja okolnosti koje postoje i u vrijeme odlučivanja o produženju pritvora. Kada se te okolnosti dovedu u vezu sa prethodno navedenim (da su oštećeni i optuženi komšije, te da tu žive njihove porodice i rodbina), zbog čega je sasvim realno očekivati i susret oštećenog sa optuženima ako bi bili pušteni na slobodu, a s obzirom na traumatizaciju oštećenog, sasvim je realna i mogućnost da bi kod njega došlo do različitih reakcija na njihovo prisustvo, onda je opravdan i zaključak prvostepenog suda da i dalje postoji stvarna prijetnja narušavanja javnog reda u slučaju puštanja optuženih na slobodu.”
Iz odluke Ustavnog suda BiH:
„[...] ova okolnost [da su apelant i oštećeni komšije, te da im porodice žive u istom mjestu], a kako su zaključili i redovni sudovi, može biti osnova za zaključak da postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda za slučaj da apelant bude pušten na slobodu i u vrijeme odlučivanja o produženju mjere pritvora, odnosno da bi to moglo dovesti do sukoba i neprijateljstava u kojim bi se porodice i rodbina apelanta, oštećenog i optuženog I. M. našle na suprotstavljenim stranama, što bi dovelo do narušavanja javnog reda. Pri tome Ustavni sud zapaža da u prilog ovom zaključku ide i činjenica a kako proizlazi iz obrazloženja osporenih rješenja, da su apelant sa sjekirom i optu-
ženi I. M. u kuću oštećenog ušli u kasnim noćnim satima, bez ikakvog povoda, što upućuje na zaključak da je realno očekivati uznemirenost i ostalih stanovnika mjesta u kom žive za slučaj da apelant i optuženi I. M. budu pušteni na slobodu zbog straha da bi na isti način mogli postupiti i prema nekom drugom mještaninu (apelant sa sje- kirom i optuženi I. M. u kuću oštećenog su ušli u kasnim noćnim satima bez ikakvog povoda). [...] Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da su redovni sudovi zaključili da je kod oštećenog i njegove majke, nakon počinjenja krivičnog djela, nastupila trajna trauma uslijed čega stalno posjećuju neuropsihijatra, pa da zbog stanja zdravlja oštećenog, nije moguće predvidjeti kako bi se ponašao kada bi susreo apelanta i optuženog I. M. za slučaj da budu pušteni na slobodu. Pri tom ova okolnost je ocijenjena u uskoj vezi sa navedenim, tj. da apelant, optuženi I. M. i oštećeni žive u istom mjestu. [...] Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u stavu Vrhov- nog suda da se u procjeni postojanja opasnosti narušavanja javnog reda od sudova ne može očekivati da predvidi buduće dešavanje, odnosno da izvjesno utvrdi da će se neki događaj i desiti u budućnosti. U tom smislu Ustavni sud ne smatra da zaključak o trajnoj traumi i strahu koji su prisutni kod oštećenog a koji su utemeljeni i na njegova dva iskaza koja su uložena u spis, što ne osporava ni apelant, nije mogao biti i osnova za zaključak da nije moguće predvidjeti kakva bi reakcija oštećenog bila kada bi se susreo sa apelantom i optuženim I. M. Ovo posebno imajući u vidu da je ova okolnost ocijenjena u vezi sa prethodnim navodom, tj. apelant, optuženi I. M. i oštećeni žive u istom mjestu, te da bi to moglo imati kao posljedicu izbijanje sukoba između njih samih u koji bi se potencijalno mogli uključiti članovi njihovih porodica i rodbina, te ostali stanovnici mjesta u kom žive, stavljanjem na suprotstavljene strane.”