• Pravna posljedica zakljucenja ugovora od strane neovlascenog lica

  • Ugovori razni, odgovornost za štete, vanugovorni odnosi, osiguranja
Ugovori razni, odgovornost za štete, vanugovorni odnosi, osiguranja
 #840  Postao/la AntunHun
 
PRAVNA POSLjEDICA ZAKLjUČENjA UGOVORA OD STRANE NEOVLAŠĆENOG LICA
Zakon o obligacionim odnosima

čl. 88 i 153

Kako je raspodjela dobiti u nadležnosti skupštine prvotuženog, ako ona ne odobri da se tužitelju naknada za rad u upravnom odboru isplaćuje u skladu sa ugovorom zaključenim između njega i drugotuženog koji je osnivač prvotuženog, u tom dijelu ovaj ugovor ostaje bez ikakvog pravnog dejstva.

Obrazloženje:

"Shodno tekstu ugovora čije se ispunjenje traži u ovoj parnici, drugotuženi je ugovor sa tužiteljem zaključio u svoje ime, a ne u ime prvotuženog. To je potvrdio i tužitelj prilikom saslušanja u svojstvu parnične stranke, izjavljujući da nikada nije zaključio bilo kakav ugovor sa prvotuženim, već samo sa drugotuženim. Stoga se prvotuženi nije mogao obavezati na ispunjenje ugovorne obaveze u skladu sa članom 262. stav 1. u vezi sa članom 17. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" broj 29/78, 39/85 i 57/89 te "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04, dalje: ZOO), jer se na izvršenje ugovora može obavezati samo druga ugovorna strana.

U ugovornom odnosu sa tužiteljem je bio drugotuženi kao lice koje se nalazi na čelu multinacionalne korporacije sa sjedištem u M.K. Oni su se sporazumjeli da se tužitelju za rad u Upravnom odboru prvotuženog isplati naknada u visini 3% neto-dobiti prvotuženog po godišnjem obračunu za prethodnu godinu i to najkasnije do 30.6. tekuće godine, s tim da se ista može plaćati i akontativno po šestomjesečnom obračunu, u visini od 50% od planirane dobiti za tekuću godinu, koju će utvrditi prvotuženi. Citirana ugovorna klauzula nije decidno odredila na kome leži obaveza isplate navedene naknade (da li je to drugotuženi kao potpisnik ugovora, ili je to prvotuženi, u čijem Upravnom odboru je tužitelj bio član, ili je to neko treći), već se prvenstveno bavila načinom utvrđenja visine ove naknade. Drugostepeni sud je pravilnim tumačenjem spornog ugovora, u skladu sa članom 99. ZOO, utvrdio stvarnu volju i zajedničku namjeru ugovarača, uzimajući pri tome u obzir i zakonske norme imperativnog karaktera, jer one "potiskuju" volju ugovornih strana (bez obzira da li je volja izričito ili prećutno suprotno izražena). Naime, iako ZOO polazi od toga da je ugovor subjektivni akt ugovornih strana, one ipak moraju poštovati određene društvene interese izražene kroz odgovarajuća načelna pravila (odredbe članova 11. - 22. ZOO), a prije svega ona o savjesnosti i poštenju u pravnom prometu. Drugostepeni sud je ispravno pošao od pretpostavke da su ugovornim stranama (tužitelju i drugotuženom) ova načela bila poznata i da su oni željeli da ih maksimalno respektuju. Stoga činjenica da su ugovorne stranke u ugovoru naznačile prvotuženog kao lice iz čije će se godišnje neto - dobiti tužitelju isplatiti naknada, ne znači da je za prvotuženog nastala i obaveza tog plaćanja, ako on to ne prihvati, jer ugovorne stranke nisu mogle zasnovati obavezu prvotuženog kao trećeg lica. Naime, obećanje učinjeno drugom da će treći nešto učiniti, trećeg ne obavezuje (opšte pravilo izraženo u odredbama člana 153. ZOO).

Pravilno su nižestepeni sudovi zaključili da drugotuženi nije bio ovlašten da zaključi predmetni ugovor iako on stoji na čelu multinacionalne korporacije koja ima firme u raznim zemljama pa, kao vlasnik kapitala, ima odlučujući uticaj na donošenje ključnih odluka. Naime, kada se radi o firmama sa sjedištem u RS odn. BiH, one svoje poslovanje moraju uskladiti sa pozitivnim zakonskim propisima RS odn. BiH. U konkretnom slučaju ugovor nije potpisao ovlašteni predstavnik prvotuženog već drugotuženi koji je tada obavljao dužnost predsjednika Upravnog odbora prvotuženog, ali on nije u tom svojstvu potpisao ugovor već u svojstvu lica koje je na čelu navedene multinacionalne korporacije. Stoga ovaj ugovor ne obavezuje prvotuženog. Drugotuženi nije osnivač prvotuženog, ali i da jeste, sredstva prvotuženog se ne bi mogla smatrati njegovom imovinom obzirom da sredstva koja uloži osnivač preduzeća prestaju da budu njegova imovina momentom osnivanja preduzeća jer ona u tom momentu prelaze u imovinu preduzeća.

Prema odredbi člana 88. ZOO, ako neovlašteno zastupani ugovor ne odobri, smatra se kao da ugovor nije ni zaključen. Neosnovan je navod revizije da je prvotuženi znao za sporni ugovor i da ga je priznao jer iz provedenih dokaza proizlazi upravo suprotno. Bez obzira da li je prvotuženi znao za sporni ugovor ili nije, njegov nadležni organ (Skupština) nikada nije odobrio taj ugovor, slijedom čega tužitelju nije isplaćivana naknada za rad u Upravnom odboru u visini utvrđenoj ovim ugovorom već u visini određenoj odlukama Upravnog odbora prvotuženog i njegovog osnivača. Kako Skupština prvotuženog, u čijoj je nadležnosti raspodjela dobiti, nije odobrila da se tužitelju naknada isplaćuje u skladu sa ugovorom zaključenim između njega i drugotuženog, u tom dijelu je ovaj ugovor ostao bez ikakvog pravnog dejstva.

Prvotuženi je organizovan kao akcionarsko društvo. Odredbama člana 244. Zakona o preduzećima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 24/98 do 34/06) su propisani organi akcionarskog društva. To su: skupština i direktor te upravni i nadzorni odbor, ako su propisani zakonom. Djelokrug rada, kvorum i odlučivanje, te prava i obaveze organa akcionarskog društva su precizno propisani odredbama članova 245. do 276. navedenog zakona. Prema odredbi člana 245. u vezi sa članom 61. stav 1. tačka 4. tog zakona, u djelokrugu skupštine je da odlučuje o raspodjeli godišnje dobiti.

Tužitelju je, kao članu Upravnog odbora prvotuženog i direktoru njegovog osnivača, moralo biti poznato da se predmetni ugovor ne može realizovati ukoliko ga ne odobri Skupština prvotuženog. On je to indirektno i priznao prilikom davanja iskaza u svojstvu parnične stranke jer je izjavio da sve odluke o raspodjeli dobiti donosi Skupština na prijedlog Upravnog odbora i da se bez odluke Skupštine ništa nije moglo izvršiti niti isplatiti. To znači da je tužitelj na sopstveni rizik zaključio sporni ugovor sa drugotuženim i da je bio svjestan da se ugovor neće moći realizovati bez odgovarajuće odluke Skupštine prvotuženog. Doduše, na raspravi pred drugostepenim sudom tužitelj je u određenoj mjeri izmijenio svoju izjavu datu pred prvostepenim sudom, tvrdeći da Skupština prvotuženog nije ni o čemu raspravljala i da su sve njene odluke, kao i odluke Upravnog odbora, bile izraz želje drugotuženog, no ovi navodi nemaju uticaja na zakonitost nižestepenih presuda obzirom da se zakonom propisana nadležnost organa preduzeća ne može mijenjati bilo čijom odlukom. I u slučaju da je ugovor sa tužiteljem zaključio direktor prvotuženog kao ovlašteno lice, ni takav ugovor ne bi bio važeći ukoliko ga ne bi odobrila Skupština prvotuženog, jer samo ona može odlučivati o raspodjeli dobiti.

Drugostepeni sud je pravilno zaključio da u ovoj stvari nema mjesta primjeni člana 54. Zakona o preduzećima jer drugotuženi ne ulazi u krug lica koja svojom imovinom odgovaraju za obaveze preduzeća niti su se ostvarili uslovi za odgovornost po osnovu tzv. privida pravne ličnosti, a koji su taksativno navedeni u tačkama 1. do 4. navedenog člana,

Drugostepeni sud je pravilno konstatovao i da tužitelj u ovom sporu nije tražio da mu tuženi naknade štetu već je tražio izvršenje ugovora, pa se dokazni postupak ograničio na utvrđivanje činjenica od kojih zavisi pitanje odgovornosti za izvršenje ugovornih obaveza. Međutim, iz utvrđenih činjenica se može zaključiti da je tužitelju isplaćena naknada za rad u Upravnom odboru prvotuženog u ukupnom iznosu od 94.300,00 KM (u 2003. godini ta naknada je iznosila 15.000,00 KM, u 2004. godini 6.000,00 KM, u 2005. godini 13.500,00 KM, u 2006. godini 9.000,00 KM, u 2007. godini 20.800,00 KM, a u 2008. godini 30.000,00 KM), pa nema dokaza da je on oštećen radnjama tuženih.

Suprotno revizionim navodima, pobijana presuda se temelji na pravilnoj ocjeni izvedenih dokaza, u svemu saglasno odredbi člana 8. Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 58/03 do 61/13, dalje: ZPP), a drugostepeni sud je dao odgovor na sve relevantne žalbene prigovore, pri čemu valja naglasiti da taj sud, u smislu člana 231. ZPP, nije ni bio dužan da ocjenjuje one žalbene navode koji nisu od odlučnog značaja već se odnose na manje važne i sporedne činjenice.

Iz svega naprijed navedenog proizlazi da nije osnovana ni tvrdnja tužitelja da su nižestepeni sudovi povrijedili Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda kada su odbili njegov tužbeni zahtjev."



(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, 71 0 Rs 075955 17 Rev 2 od 21.9.2017. godine)

https://www.forum-bosanskog-naroda.de/

O nama

Forum Pravo BiH je pokrenut sa ciljem poticanja i poboljšanja komunikacije unutar pravne struke

Pravo BiH

Responzivni forum