Penziono pravno u Bosni i Hercegovini

Penziono pravno u Bosni i Hercegovini

Preuzeto od autora: https://advokat-prnjavorac.com/penziono ... raksi.html

Član 60. („starog“) tj. član 69. („novog“) Zakona o penzijskom i invalidskog osiguranja

UDOVICI IZ VANBRAČNE ZAJEDNICE PRIPADA PRAVO NA PORODIČNU PENZIJU POD ISTIM USLOVIMA KAO I UDOVICI IZ BRAČNE ZAJEDNICE, NEOVISNO OD DECIDNE ODREDBE ZAKONA.



Iz obrazloženja:

Presudom Kantonalnog suda u Zenici, broj i datum navedeni u izreci ove presude, odbijena je tužba tužiteljice podnesena protiv rješenja tuženog, broj: FZ3/2-1182750074 od 10.02.2015. godine, kojim je odbijena njezina žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja Direktora administrativne službe tuženog u Z. broj: 1182750074 od 04.02.2014. godine, a kojim rješenjem je odbijen zahtjev tužiteljice za priznavanje prava na porodičnu penziju iza umrlog vanbračnog druga F. H..

Zahtjevom za vanredno preispitivanje navedene presude prvostepenog suda podnesenim u zakonom propisanom roku tužiteljica pobija prvostepenu presudu ističući da prvostepeni sud nije cijenio sve tužbene prigovore, a posebno činjenicu da je tužiteljica bila sa umrlim H. F. u vanbračnoj zajednici od 28.05.1994. godine do njegove smrti tj. do 27.11.1996. godine, te da je u toj zajednici rođeno i dijete H. S. kojoj je priznato pravo na porodičnu penziju, a da je tužiteljica vršila sve roditeljske dužnosti od njenog rođenja do danas, čime je ispunila uvjete iz člana 62. stav 3. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju F BiH. Kako je Porodičnim zakonom F BiH propisano da je vanbračna zajednica izjednačena sa bračnom ako je trajala tri godine ili kraće ukoliko je u toj zajednici rođeno dijete, to tužiteljici i pripada pravo na porodičnu penziju iza umrlog vanbračnog druga H. F.. Napominje da je presudom Općinskog suda u Kaknju od 20.12.2012. godine utvrđen status vanbračnoga druga. U zahtjevu kao i u podnesku od 09.11.2018. godine navela je da je Ustavni sud BiH svojom odlukom Ap-4077/16 od 11.10.2018. godine o istom pravnom pitanju donio odluku o priznavanju svih prava vanbračnog druga sa pravima bračnog druga, to je predložila da se presuda Kantonalnoga suda u Zenici ukine kao i ponište osporeno i prvostepeno rješenje, a predmet vrati prvostepenom organu na donošenje nove odluke.

Tuženi je u odgovoru na podneseni zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke predložio da se isti odbije kao neosnovan.

Sud je na osnovu člana 45. Zakona o upravnim sporovima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj: 9/05) ispitao zakonitost pobijane presude u granicama zahtjeva i povrede propisa iz člana 41. tog zakona navedenih u zahtjevu, pa je odlučio kao u izreci presude iz slijedećih razloga:

Iz obrazloženja pobijane presude vidi se da je prvostepeni sud tužbu tužiteljice odbio na osnovu člana 60. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju F BiH („Službene novine F BiH”, broj: 2/98 do 55/12) iz razloga što odredbama ovoga zakona nije previđena mogućnost priznavanja prava na porodičnu penziju vanbračnom drugu i to bez obzira da li je ili ne u toj vanbračnoj zajednici rođeno zajedničko dijete.

U toku upravnoga postupka koji je započet zahtjevom tužiteljice za priznavanje prava na porodičnu penziju iza umrlog vanbračnoga druga H. F. podnesenog dana 27.05.2013. godine je utvrđeno da je H. F. rođen dana 16.03.1967. godine, a umro dana 27.11.1996. godine. Od dana 28.05.1994. godine umrli je živio u vanbračnom zajednici sa tužiteljicom i da imaju zajedničko dijete H. S. (rođena 15.03.1995. godine), a što je utvrđeno presudom Općinskog suda u Kaknju broj: 36 0 P 021359 12 P od 20.12.2012. godine. Porodičnu penziju prima kći
H. S..
Pravni stav kako tuženoga tako i prvostepenoga suda nisu pravilni iz sljedećih razloga: Porodični zakon F BiH („Službene novine F BiH”, broj: 35/05,41/05 i 31/14) članovima 2. i 3.
poistovječuje bračnu sa vanbračnom zajednicom jer smatra da je vanbračna zajednica, zajednica života žene i muškarca koji nisu u braku ili vanbračnoj zajednici sa drugom osobom i koja traje najmanje tri godine ili kraće ako je u njoj rođeno dijete.

Sa druge strane tačno je da je u citiranom zakonu o penzijskom i invalidskom osguranju regulisnao pitanje (član 60. “starog zakona”, odnosno član 69. “novog” – Zakona o penzijskom i invalidskom osguranju F BiH-Službene novine F BiH broj: 13/18) ne postoji mogućnost vanbračnog druga za ostvarivanje prava na porodičnu penziju.

U ovakvoj situaciji neovisno od činjenice da je vanbračna zajednica tužiteljice bila prije donošenja porodičnoga zakona F BiH iz 2005. godine (jer je i „starim” Porodičnim zakonom SR BiH regulisano pitanje vanbračne zajednice, ali na restriktivniji način u odnosu na propise iz 2005. godine) postoji diskriminacija iz člana 14. Evropske Konvencije, odnosna člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, jer je očigledno da ne postoji harmonizacija propisa u ovoj oblasti, a u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3.k. Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 1. Protokola I uz Evropsku konvenciju.

Ovakav stav je zauzeo i Ustavni sud Bosne i Hercegovine u svojim Odlukama broj: AP-4207/13 od 30.09.2016. godine i AP-4077/16 od 11.10.2018. godine.

Ovaj sud nije mogao da spor riješi u punoj jurisdikciji, jer bi pri tome trebalo odrediti i visinu porodične penzije koja pripada tužiteljici, pa će prvostepeni organ u ponovnom postupku imajući u vidu primjedbe ovoga suda i upute kao i činjenicu da je do 2005. godine važio Porodični zakon („Službeni list SR BiH”, broj: 21/79 i 44/89 , „Službeni list R BiH”, broj: 6/94 i 13/94) donijeti novu pravno valjanu odluku.

Ovo sve tim prije što je i Porodičnim zakonom SR BiH, koji je važio u vrijeme trajanja vanbračne zajednice, članom 14. regulisano i pitanje „...drugih imovinskih pravnih odnosa kod zajednice muškarca i žene koje nije uređeno na način propisan ovim zakonom (vanbračna zajednica...), pa prema tome i u to vrijeme je postojala mogućnost priznavanja nekih imovinskih prava vanbračnih supružnika.

Radi svega izloženog, podnesenim zahtjevom za vanredno preispitivanje pobijane presude prvostepenog suda se ta presuda potpuno osnovano pobija kao nezakonita iz navedenih razloga od strane tužiteljice, pa je ovaj sud njen zahtjev primjenom člana 46. stav 1. Zakona o upravnim sporovima presudom usvojio, te prvostepenu presudu preinačio tako što je udovoljio tužbenom zahtjevu i poništio i osporeno i prvostepeno rješenje i predmet vratio prvostepenom organu na ponovno rješavanje.



(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH broj: 04 0 U 007360 15 Uvp od 13.12.2018. godine)



<------->




Član 7., 8. i 10. stav 4. Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u provedbi penzijskog i invalidskog osiguranja.

AKO SE PENZIJA OSTVARUJE PO OSNOVU INVALIDNOSTI, INVALIDSKA PENZIJA SE ODREĐUJE I ISPLAĆUJE U SKLADU SA ČLANOM 8. SPORAZUMA SAMO AKO JE STAŽ OSIGURANJA NAVRŠEN KOD RAZLIČITIH NOSILACA PENZIJSKOG I INVALIDSKOG OSIGURANJA.



Iz obrazloženja:



Presudom Kantonalnog suda u Mostaru broj: 07 0 U 008005 13 U od 17.02.2015. godine odbijena je kao neosnovana tužba tužitelja, podnesena protiv osporenog rješenja tuženog, broj i datum navedeni u uvodu ove presude. Navedenim osporenim rješenjem je odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv prvostepenog rješenja direktora Kantonalne administrativne službe M., matični broj: 1146216421 od 05.09.2012. godine. Tim prvostepenim rješenjem je odbijen zahtjev tužitelja za priznavanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja.

Protiv presude prvostepenog suda tužitelj je putem punomoćnika podnio zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, zbog povrede federalnih propisa, a kako iz navoda zahtjeva proizlazi. U zahtjevu navodi da je prvostepenom presudom odbijena tužba tužitelja podnesena protiv osporenog rješenja uz obrazloženje da za sporni staž osiguranja od 05.05.2000. godine- 23.05.2000. godine nije uplaćen doprinos, odnosno da za taj period rada koji je evidentiran u radnoj knjižici, nikada nije izvršena odjava i prijava na osiguranje u matičnoj evidenciji osiguranika. Tužitelj međutim ističe, da je suprotno prednjem, on imao navršen penzijski staž koji mu pokriva najmanje jednu trećinu razdoblja od navršenih najmanje 20 godina života do dana nastanka invalidnosti, računajući radni vijek na pune godine, odnosno da taj uslov za sticanje prava na invalidsku penziju ispunjava i bez staža osiguranja navršenog nakon 30.04.1992. godine, te da je tuženi trebao postupiti shodno odredbama člana 82. stav 5. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju na koje se poziva, odnosno u staž osiguranja uračunati samo vrijeme za koje je uplaćen doprinos, a ne odbiti tužitelja zbog 18 dana staža osiguranja za koji nije uplaćen doprinos. Takođe ističe da je shodno članu 9. Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja, tužitelj ispravno podnio svoj zahtjev za ostvarenje prava Federalnom zavodu za penzijsko i invalidsko osiguranje, kao nosiocu osiguranja na čijem području je podnosilac zahtjeva bio posljednji put osiguran u Bosni i Hercegovini. Ističe da je zbog navedenog nejasan stav prvostepenog suda, da je njegov zahtjev trebao biti sagledan u odnosu na sve odredbe Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, a u vezi sa odredbama navedenog Sporazuma. Predložio je da se zahtjev uvaži, a presuda prvostepenog suda preinači na način da se tužba tužitelja uvaži, osporeno rješenje tuženog organa poništi i predmet vrati tuženom organu na ponovni postupak.

U odgovoru na zahtjev tuženi je predložio da se zahtjev odbije kao neosnovan.

Sud je na osnovu člana 45. Zakona o upravnim sporovima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj 9/05) ispitao zakonitost pobijane presude u granicama zahtjeva i povrede propisa iz člana 41. tog zakona, pa je odlučio kao u izreci presude iz slijedećih razloga:

Prema podacima spisa u predmetu, tužitelj je dana 26.11.2010. godine podnio zahtjev za ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, odnosno prava na invalidsku penziju, te je prvostepenim rješenjem od 05.09.2012.godine odbijen sa zahtjevom na osnovu odredbe člana 6. do 9. Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja, jer ne ispunjava uslove iz navedenih odredbi. Rješavajući po žalbi tužitelja izjavljenoj protiv navedenog rješenja, tuženi organ donosi osporeno rješenje od 29.11.2012. godine, kojim odbija žalbu, a pozivom na odredbu člana 6. Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja, te odredbu člana 82. stav 4. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, uz obrazloženje da iz navedenih odredbi proizlazi da je odlučujuća činjenica za ostvarenje prava na srazmjerni dio penzije primjenom Sporazuma, staž osiguranja navršen na području Federacije Bosne i Hercegovine, poslije aprila 1992. godine, za koje je uplaćen doprinos, te kako tužitelj nema ostvaren staž osiguranja na teritoriji Federacije BiH, to proizlazi da je pravilno odbijen sa zahtjevom. Postupajući po tužbi tužitelja podnesenoj protiv osporenog rješenja, prvostepeni sud donosi presudu od 17.02.2015. godine kojom je tužba tužitelja odbijena kao neosnovana, jer je nakon provedenog postupka prvostepeni sud ocijenio da je u postupku pravilno utvrđeno da tužitelj ne ispunjava uslove za priznavanje prava na invalidsku penziju, obzirom da tužitelj nema ostvarenog staža osiguranja kod tuženog, kao nositelja osiguranja u Federaciji Bosne i Hercegovine, jer je tužitelj tokom rata bio pripadnik Vojske Republike Srpske, te je ponovno prijavio svoje prebivalište u K. dana 16.04.2004. godine, pa se na njega ne mogu primijeniti odredbe Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja, jer tužitelj te uslove ne ispunjava, kao i da je tačno da je kod tužitelja utvrđena prva kategorija invalidnosti, i da tužitelj ima ostvaren staž osiguranja prije rata kod Društvenog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje BiH, ali da te činjenice treba sagledati u odnosu na sve važeće odredbe Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju F BiH, posebno odredbu člana 82. stav 4. i 5. Zakona, a u vezi sa odredbama Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja, prema kojima tužitelj ne ispunjava uslove za ostvarivanje prava na penziju kod tuženog, kao nositelja osiguranja u Federaciji Bosne i Hercegovine. U spisima predmeta se između ostalog nalazi i: Nalaz, ocjena i mišljenje Odjeljenja za prvostepeni postupak medicinskog vještačenja u M., Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja S., broj: ORS-2181/10 od 22.02.2011. godine, prema kojem kod tužitelja postoji prva (I) kategorija invalidnosti, uzrokovana bolešću; Uvjerenje Fonda PIO Republika Srpska, broj: 032-349-271/11 od 11.04.2011. godine prema kojem tužitelj nije osiguranik Fonda PIO RS poslije 04.04.1992. godine i na dan izdavanja uvjerenja, te se ne nalazi u radnom odnosu; Dopis Odjeljenja za opštu upravu, boračko- invalidsku zaštitu Opštine N., u kojem je navedeno da prema evidenciji preuzetoj od prijašnjeg Ministarstva odbrane Odsjek N., tužitelj se ne vodi u vojnoj evidenciji Odjeljenja za opštu upravu Boračko-invalidske zaštite opštine N., kao što je navedeno u uvjerenju izdatom od strane ovog organa broj: 05-56-52/11 od 21.07.2011. godine, niti je tužitelj imao prijavljeno mjesto boravka na području opštine N. od 1992.-1996. godine i kasnije, te da za lica koja su izbjegla za vrijeme rata u N. iz M., S. i Č., uvjerenja izdaje opština I.M.; Potvrda o penzijskom stažu, od 13.09.2012. godine, prema kojoj za period od 01.05.1992. godine do 22.06.1992. godine (a u kojem periodu je tužitelj prema podacima iz radne knjižice radio u preduzeću „Š. d., U.“ K.) nije uplaćeno penzijsko osiguranje jer se imenovani od 15.04.1992. godine nalazio u Vojsci Republike Srpske; Dopis Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje, Kantonalna administrativna služba M., matični broj: 1146216421 od 05.09.2012. godine kojim se zahtjev tužitelja prosljeđuje Fondu za PIO Republike Srpske uz svu dokumentaciju u njihovu nadležnost, pošto osiguranik M. M. ima navršen staž kod tog Zavoda od dana 15.04.1992. godine do 10.12.1994. godine i od 12.08.1995. godine do 01.02.1996. godine; Obavijest Kantonalne administrativne službe M., broj: 146216421 od 15.06.2012. godine prema kojoj je izvršen uvid u personalni dosije M. M. (MB:8146216421) koji je bio zaposlen u preduzeću „Š. d.“ K.i utvrdili da za period od 05.05.2000.-23.05.2000. godine nema rješenje o početku i prestanku radnog odnosa, a niti je upisan u Matičnu knjigu zaposlenih.

Ovakva odluka prvostepenog suda nije pravilna.

Odredbom člana 82. stav 4. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (Službene novine Federacije BiH, broj. 29/98 do 4/09) je propisano da će se staž osiguranja kod različitih nositelja mirovinskog i invalidskog osiguranja priznavati u skladu sa ugovorom zaključenim između navedenih subjekata.

Odredbom člana 10. stav 4. Sporazuma o međusobnim pravima i obvezama u provedbi penzijskog i invalidskog osiguranja („Službene novine Federacije BiH“, broj: 24/00) je propisano da ako se invalidska penzija ostvaruje po osnovu invalidnosti koja je nastala kao posljedica bolesti ili povrede van rada, penzija se određuje i isplaćuje u skladu sa članom 8. ovog sporazuma.

Odredbom člana 8. Sporazuma o međusobnim pravima i obvezama u provedbi penzijskog i invalidskog osiguranja je propisano da se srazmjerna penzija koja pada na teret svakog Nosioca osiguranja određuje tako da se iznos penzije određen na način predviđen u članu 7. ovog sporazuma podjeli sa ukupnim brojem mjeseci penzijskog staža navršenog kod sva tri Nosioca osiguranja poslije 30. aprila 1992. godine i pomnoži sa brojem mjeseci penzijskog staža navršenog u istom periodu kod Nosioca osiguranja koji određuje srazmjernu penziju.

Odredbom člana 7. Sporazuma o međusobnim pravima i obvezama u provedbi penzijskog i invalidskog osiguranja je propisano da u slučaju kada je osiguranik poslije 30.aprila 1992.godine penzijski staž navršio kod više Nosilaca osiguranja, svaki Nosilac osiguranja kod kojeg penzijski staž navršen poslije 30. aprila 1992. godine određuje penziju po propisima koje primjenjuje, uz primjenu člana 5. i 6. ovog sporazuma, a nakon toga određuje dio penzije koji pada na njegov teret.

Imajući u vidu činjenicu da kod tužitelja prema Nalazu, ocjeni i mišljenju Odjeljenja za prvostepeni postupak medicinskog vještačenja u Mostaru, Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja S., broj: ORS-2181/10 od 22.02.2011. godine, postoji prva (I) kategorija invalidnosti, uzrokovana bolešću, to bi se na tužitelja, dakle trebale primijeniti odredbe naprijed citiranih članova 7., 8. i 10. Sporazuma o međusobnim pravima i obvezama u provedbi penzijskog i invalidskog osiguranja.

Međutim, kako iz navedenih odredbi takođe proizlazi da se iste se primjenjuju u slučaju kada je penzijski staž navršen kod više Nosilaca osiguranja, te se invalidska penzija obračunava kao srazmjerna, to je ostalo nejasno zašto je o zahtjevu tužitelja odlučivano u skladu sa Sporazumom o međusobnim pravima i obvezama u provedbi penzijskog i invalidskog osiguranja, obzirom da se prema podacima spisa u predmetu ne može zaključiti da li je tužitelj imao navršen penzijski staž i u Republici Srpskoj ili samo u Federaciji BiH. Naime, iz podataka spisa, kao i iz presude prvostepenog suda, kao i odluka upravnih organa, proizlazi da tužitelj ima priznat staž osiguranja u Federacije BiH do 30. aprila 1992. godine, dok mu za period od 01.05.-22.06.1992. godine nije uplaćeno penzijsko osiguranje, a da za period od 05.05.2000.- 23.05.2000. godine nema rješenje o početku i prestanku radnog odnosa, a niti je upisan u Matičnu knjigu zaposlenih. Prema Uvjerenju Fonda PIO Republika Srpska, od 11.04.2011. godine tužitelj nije bio osiguranik Fonda PIO RS poslije 04.04.1992. godine, kao i na dan izdavanja uvjerenja, a takođe, iz podataka spisa u predmetu se ne može zaključiti da li je tužitelju priznat poseban staž u Republici Srpskoj, jer o tome postoji Uvjerenje od 21.07.2011. godine iz kojeg se može zaključiti da mu takav staž nije priznat, dok iz dopisa Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje, Kantonalna administrativna služba M., matični

broj: 1146216421 od 05.09.2012. godine proizlazi da tužitelj ima navršen staž kod Zavoda Republike Srpske od dana 15.04.1992. godine do 10.12.1994. godine, kao i od 12.08.1995. godine do 01.02.1996. godine.
Imajući u vidu naprijed navedeno, ovaj sud cijeni da su i prvostepeni sud, kao i tuženi i prvostepeni organ, donijeli svoje odluke uz pogrešnu primjenu materijalnog prava.


Stoga je ovaj sud, u skladu sa odredbom člana 46. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke uvažio, presudu prvostepenog suda preinačio, na način da se tužba tužitelja uvažava, osporeno rješenje tuženog, kao i prvostepeno rješenje, poništavaju i predmet vraća prvostepenom organu na ponovni postupak, a kako bi prvostepeni organ u ponovnom postupku prije svega utvrdio da li je tužitelj, te ukoliko jeste, u kojem periodu, imao priznat staž kod oba Nosioca osiguranja, te da zatim, uz pravilnu primjenu materijalnog prava donese pravilnu i zakonitu odluku.



(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH broj: 07 0 U 008005 15 Uvp od 04.10.2018. godine)





<------->





Ostvarivanje prava na srazmjerni dio starosne penzije
Član 42. Sporazuma između Bosne i Hercegovine i Savezne Republike Jugoslavije o socijalnom osiguranju.
OSIGURANIK KOJI NE ISPUNJAVA USLOVE IZ ČLANA 30. I 137. ZAKONA O PENZIJSKOM I INVALIDSKOM OSIGURANJU ZA OSTVARENJE PRAVA NA STAROSNU PENZIJU, NE MOŽE OSTVARITI SRAZMJERNI DIO STAROSNE PENZIJE KOD FEDERALNOG ZAVODA ZA PENZIJSKO INVALIDSKO OSIGURANJE U SKLADU SA SPORAZUMOM IZMEĐU BOSNE I HERCEGOVINE I SAVEZNE REPUBLIKE JUGOSLAVIJE O SOCIJALNOM OSIGURANJU.



(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 03 0 U 005848 12 Uvp od 10.04.2013. g.)



<------->



Penzijski staž i ostvarivanje prava na srazmjernu starosnu penziju
Član 7. Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja
Član 82. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju.
AKO OSIGURANIK NEMA PENZIJSKOG STAŽA KOD JEDNOG OD NOSILACA OSIGRANJA U BOSNI I HERCEGOVINI TADA SE NEĆE PRIMJENITI ODREDBE SPORAZUMA O MEĐUSOBNIM PRAVIMA I OBAVEZAMA U SPROVOĐENJU PENZIJSKOG I INVALIDSKOG OSIGURANJA U POGLEDU ODREĐIVANJA SRAZMJERNE STAROSNE PENZIJE.


(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 04 0 U 003818 12 Uvp od 27.06.2013. g.)



<------->



Sticanje prava na starosnu penziju po povoljnijim uvjetima
Član 103. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
Član 7. Uredbe o sticanju prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima
pripadnika bivše vojske Federacije Bosne i Hercegovine i državnih službenika i
namještenika bivšeg Federalnog ministarstva odbrane
LICE KOJE JE U VRIJEME PODNOŠENJA ZAHTJEVA I NA DAN 30.09.2007. g. BILO U RADNOM ODNOSU I OSIGURANIK NE MOŽE OSTVARITI PRAVO NA STAROSNU PENZIJU PO POVOLJNIJIM UVJETIMA PREMA ODREDBAMA UREDBE IZ 2006. g. SA IZMJENAMA I DOPUNAMA IZ 2007. g.


(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 07 0 U 002350 09
Uvp od 03.06.2011. g.)



<------->



Ponovno odredivanje penzije prema novonavršenom penzijskom stažu
Uredba o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu penziju vojnih
osiguranika Vojske Federacije Bosne i Hercegovine
VOJNOM OSIGURANIKU KOJEM JE BILO PRIZNATO PRAVO NA STAROSNU PENZIJU PREMA ODREDBAMA UREDBE O POVOLJNJIM UVJETIMA ZA STICANJE PRAVA NA STAROSNU PENZIJU VOJNIH OSIGURANIKA VOJSKE FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE („SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BIH“, BROJ 2/00), KOJA JE PRESTALA DA VAŽI 29.05.2001. g.) NE MOŽE SE PONOVNO ODREDITI PENZIJA ZA NAKNADNO OSTVARENI STAŽ U PERIODU OD 2001. DO 2004. g..


(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 09 0 U 001049 11 Uvp
od 30.07.2012. g.).



<------->



Nedonošenje rješenja o zahtjevu stranke za zaključenje sporazuma o uvjetima
penzionisanja
Član 10. i 20. Zakona o upravnim sporovima
U UPRAVNOM SPORU ZBOG „CUTANJA ADMINISTRACIJE“ UPRAVNI SPOR SE MOŽE POKRENUTI I VODITI SAMO AKO SE RADI O NEDONOŠENJU UPRAVNOG AKTA KOJIM SE RJEŠAVA O NEKOJ UPRAVNOJ STVARI, A NE I O NEDONOŠENJU AKTA O ZAHTJEVU TUŽITELJA ZA ZAKLJUCENJE SPORAZUMA O UVJETIMA PENZIONISANJA, KOJI JE PREDRADNJA ZA EVENTUALNO STICANJE PRAVA NA STAROSNU PENZIJU PO ODREDBAMA UREDBE O POVOLJNIJIM UVJETIMA ZA STICANJE PRAVA NA STAROSNU PENZIJU VOJNIH OSIGURANIKA VOJSKE FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE („SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE“, BR. 18/04, 27/04, 47/04).


(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 09 0 U 004048 10
Uvp od 08.12.2011. g.)



<------->



Novčana naknada za fizičku onesposobljenost
Član 72 a. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
Član 3. Zakona o vrstama i procentima fizičkih onesposobljenosti
OSIGURANIK IMA PRAVO NA NOVCANU NAKNADU ZA FIZICKU ONESPOSOBLJENOST IZ ČLANA 72.a ZAKONA O PENZIJSKOM I INVALIDSKOM OSIGURANJU, SAMO AKO ISPUNJAVA USLOVE IZ ČLANA 3. i 4. ZAKONA O VRSTAMA I PROCENTIMA FIZICKIH ONESPOSOBLJENOSTI.


(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 70 0 U 000178 08
Uvp od 10.03.2011. g.)



<------->



Pokretanje postupka za ostvarivanje prava na porodičnu penziju
Član 70. stav 2. ranije važećeg Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
Član 143. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
ZAHTJEV ZA OCJENU UTVRDIVANJA POSTOJANJA INVALIDNOSTI STRANKE, PODNESEN OD STRANE DOMA ZDRAVLJA, NE MOŽE SE SMATRATI ZAHTJEVOM ZA OSTVARIVANJE PRAVA NA PORODICNU PENZIJU PODNESENIM OD ČLANA PORODICE UMRLOG OSIGURANIKA


(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 03 0 U 001512
09 Uvp od 25.1.2011. g.)



<------->



Sticanje prava na starosnu penziju pripadnika bivše vojske FBiH
Član 1. Uredbe o sticanju prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima
pripadnika bivše vojske F BiH i državnih službenika i namještenika bivšeg Federalnog
ministarstva odbrane
PRILIKOM PRIZNAVANJA PRAVA NA PENZIJU PO POVOLJNIJIM UVJETIMA PRIMJENICE SE UREDBA KOJA JE BILA NA SNAZI U TRENUTKU ISPUNJENJA UVJETA, ODNOSNO PODNOŠENJA ZAHTJEVA NA PRIZNAVANJE PRAVA NA PENZIJU, A NE I NAKNADNO DONESENA UREDBA KOJA NIJE PROPISALA DA CE SE PRIMIJENITI I NA RANIJE PODNESENE ZAHTJEVE.

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 001682 08
Uvp od 26.05.2010. g.).



<------->



Član 61. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
DJETETU IZA UMRLE MAJKE, KOJA JE OSTVARILA PORODIČNU PENZIJU IZA UMRLOG OCA, NE PRIPADA PRAVO NA PORODIČNU PENZIJU JER UMRLA MAJKA NIJE ISPUNJAVALA USLOVE ZA STAROSNU ILI INVALIDSKU PENZIJU, NITI JE BILA KORISNIK TIH PENZIJA, VEĆ JE PORODIČNU PENZIJU OSTVARILA PO OSNOVU NESPOSOBNOSTI ZA SAMOSTALAN ŽIVOT I RAD ZBOG BOLESTI TJ. KAO INVALIDNO DIJETE IZA SVOG UMRLOG OCA.


(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, broj U-1152/03 od 29.5.2008. g.)



<------->





Članovi 30. stav 1. i 156. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
STUPANJEM NA SNAGU FEDERALNOG ZAKONA O PENZIJSKOM I INVALIDSKOM OSIGURANJU PRESTALA JE PRIMJENA RANIJIH ZAKONA O PENZIJSKOM I INVALIDSKOM OSIGURANJU (IZUZEV ZAKONA O PENZIJSKOM I INVALIDSKOM OSIGURANJU VOJNIH OSIGURANIKA), PA OSIGURANIK KOJI JE PODNIO ZAHTJEV NAKON STUPANJA NA SNAGU FEDERALNOG ZAKONA NE MOŽE OSTVARITI STAROSNU PENZIJU POD USLOVIMA PROPISANIM RANIJIM ZAKONIMA.


(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, broj U-1284/03 od 2.7.2008. g.)



<------->




ODBIJANjE ZAHTJEVA ZA RETROAKTIVNU UPLATU DOPRINOSA
Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju

član 156



Zahtjev za retroaktivnu uplatu doprinosa za određene periode se odbija tužiteljici koja je već ostvarila pravo na srazmjernu starosnu penziju prije nego što je podnijela taj zahtjev.



Obrazloženje:

"Iz podataka spisa proizlazi da je tužiteljica ostvarila pravo na srazmjernu starosnu penziju po rješenju tuženog broj gornji od 04.8.2015. godine, počev od 17.4.2015. godine i da je 02.9.2016. godine podnijela zahtjev za pojedinačnu uplatu doprinosa za period od 31.8.2012. do 16.4.2015. godine pozivajući se na odredbu člana 156. Zakona o PIO. Prvostepenim rješenjem odbijen je zahtjev tužiteljice, a osporenim aktom je odbijena žalba, dok je pobijanom presudom odbijena tužba i održan na snazi osporeni akt.

Pravilno tuženi, a i nižestepeni sud ističu da bi se primijenile odredbe člana 156. stav 2. i 3. Zakona o PIO potrebno je da radnik sa tim uplatama stiče pravo na ostvarivanje starosne penzije. Međutim, kako je tužiteljica već ostvarila pravo na srazmjernu starosnu penziju po rješenju tuženog broj gornji od 04.8.2015. godine, počev od 17.4.2015. godine i prije nego što je podnijela zahtjev za pojedinačnu uplatu doprinosa za sporni period, to je, i po ocjeni ovog suda, pravilno njen zahtjev odbijen.

Prema odredbi člana 42. stav 2. Zakona o PIO osiguranik žena koja nema navršenih 65 godina života ima pravo na starosnu penziju kada navrši 58 godina života i 35 godina staža osiguranja, pa kako je tužiteljica na dan podnošenja zahtjeva imala 60 godina 8 mjeseci i 17 dana života te staža osiguranja od 37 godina 11 mjeseci i 24 dana, to je imenovana ispunila uslove za ostvarivanje prava na starosnu penziju, što je tuženi i priznao rješenjem broj gornji od 04.8.2015. godine, s tim da joj se penzija isplaćuje od 17.4.2015. godine.

Odredbom člana 156. Zakona o PIO je data povoljnost da poslodavac, njegov pravni sljednik ili sam radnik uplati doprinose za određene periode unazad ako radnik sa tom uplatom navršava staž osiguranja za ispunjavanje uslova za ostvarivanje prava na penziju, tako da je jasno ko može vršiti uplatu doprinosa.

Navedena odredba daje mogućnost poslodavcu, njegovom pravnom sljedniku ili samom radniku da retroaktivno izvrši uplatu doprinosa za dio staža, za koji nije uplaćen doprinos ako sa tom uplatom ispunjava uslove za ostvarivanje prava na penziju, a tužiteljica je već ranije ispunila zakonske uslove i na osnovu rješenja prvostepenog organa tuženog broj gornji od 04.8.2015. godine ostvarila pravo na starosnu penziju koju prima od 17.4.2015. godine, pa se navedena odredba ne može primijeniti u njenom slučaju.

Ovaj sud ne može komentarisati stav nižestepenog suda iznesen u presudi broj 11 0 U... U od 19.12.2016. godine na koji ukazuje tužiteljica u zahtjevu navodeći da je u toj presudi sud zauzeo stav da ni poslodavac nije dužan uplatiti doprinose za radnika, jer ta presuda nije predmet preispitivanja od strane Vrhovnog suda.

Pojedinačna uplata doprinosa omogućava osiguraniku da ostvari pravo na penziju ako tom uplatom za određeni period osiguranja stiče uslove za ostvarivanje prava na penziju u skladu sa Zakonom o PIO, pa tuženi nije nadležan da cijeni uslove za ostvarivanje prava u drugoj državi, zbog čega je pozivanje tužiteljice na Sporazum neosnovano, jer se nijednom odredbom Sporazuma ne reguliše oblast uplate doprinosa za periode za koje nisu uplaćeni. To pitanje je regulisano propisima svake od država ugovornica. Štaviše, odredbom člana 22. tačka a) Sporazuma je regulisano da će nosilac svake države ugovornice utvrditi, u skladu sa svojim pravnim propisima, da li određeno lice ispunjava sabiranjem perioda osiguranja kao što je to navedneo u članu 20. ovog sporazuma, uslove za priznavanje prava na davanje, a tačkom e) tog člana je definisano da će prilikom primjene tačke b) ovog člana kod određivanja penzijskog osnova svaka država ugovornica uračunati samo period osiguranja ostvaren u skladu sa svojim pravnim propisima.

Dakle, iz navedenih odredbi Sporazuma proizlazi da prilikom utvrđivanja penzijskog osnova svaka država ugovornica uračunava samo period osiguranja ostvaren u skladu sa svojim pravnim propisima, što je opšteprihvaćeno pravilo u međudržavnim odnosima zemalja prilikom odlučivanja o pravima svojih državljana.

Pored toga, tužiteljica ničim ne dokazuje da je kod Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje u Republici Sloveniji podnosila bilo kakav zahtjev za ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, pa ove navode da ne može ostvariti pravo kod inostranog nosioca osiguranja, ovaj sud ne može prihvatiti kao osnovane jer su paušalni i ničim dokazani. Pored toga ni tuženi, a ni ovaj sud se ne može upuštati u ispitivanje uslova za ostvarivanje prava u drugoj državi, jer to nije u nadležnosti organa RS, odnosno BiH.

Iz navedenih razloga, po ocjeni ovog suda u pobijanoj presudi nije ostvaren nijedan od razloga njene nezakonitosti iz odredbe člana 35. stav 2. ZUS, pa se otuda zahtjev tužiteljice, na osnovu odredbe člana 40. stav 1. tog zakona, odbija kao neosnovan."



(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, 11 0 U 019648 17 Uvp od 6.6.2019. godine)





<------->





ZAHTJEV ZA PONOVNO ODREĐIVANjE PORODIČNE PENZIJE
Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju



član 143

Ukoliko nema novih činjenica za koje se saznalo ili su nastupile nakon donošenja rješenja o priznavanju prava na penziju, zahtjev za ponovno određivanje porodične penzije se odbija.

Obrazloženje:

"Iz spisa predmeta proizilazi da je tužilji, udovi umrlog osguranika N. S., koji je ostvario ukupan penijski staž od 20 godina 1 mjesec i 5 dana, u koji je uračunat staž osiguranja u bivšoj SR BiH od 13.9.1979. do 30.4.1992. godine, što iznosi 12 godina 7 meseci i 18 dana, te poseban staž u R S. u dvostrukom trajanju od 25.6.1992. do 1.3.1996. godine, što iznosi 7 godina 4 mjeseca i 16 dana, kao i staž osiguranja u Federacji BiH od 1.5. do 1. 6.1992. godine, što iznosi 1 mjesec i 1 dan, priznato pravo na srazmjerni dio porodične penzije počev od 21.07.2009. godine, rješenjem Filijale B. od 27.8.2009. godine, u iznosu od 314,00 KM. Taj iznos je u dva navrata, pozivajući se na izmjene ranijeg Zakona i važeći Zakon o PIO, mijenjan ponovnim određivanjem tužilji srazmjene porodične penzije, tako da joj po pravosnažnom rješenju od 13.2.2012. godine srazmjerna porodična penzija iznosi 106,32 KM, koji iznos se usklađuje prema odlukama Vlade RS o usklađivanju penzije. Nakon toga je rješenjem Filijale B. od 18.2.2014. godine, odbijen zahtjev tužilje za ponovno određivanje porodične penzije, pozivom na odredbu člana 143. stav 1. važećeg Zakona o PIO, sa obrazloženjem da nema novih činjenica za koje se saznalo ili su nastupile nakon donošenja rješenja o priznavanju prava na penziju, a pored toga je zaključkom istog prvostepenog organa od 25.9.2014. godine odbačen prijedlog tužilje za ponavljanje postupka utvrđivanja novog iznosa porodične penzije.

Potom je tužilja dana 12.5.2016 godine podnijela novi zahtjev za ponovni obračun porodične penzije, tražeći da se izvrši s ozbirom na činjenično stanje i važeće zakone, koji zahtjev je odbijen rješenjem Filijale B. od 2.6.2016. godine (koje čini pravno jedinstvo sa osporenim aktom), takođe pozivom na odredbu člana 143. stav 1. važećeg Zakona o PIO, sa obrazloženjem da nema novih činjenica za koje se saznalo ili su nastupile nakon donošenja rješenja o priznavanju prava na penziju. To rješenje je potvrđeno osporenim aktom, sa obrazloženjem da je tužilja pravo na porodičnu penziju ostvarila na osnovu rješenja od 27.8.2009. gdine, prema penzijskom osnovu koji je određen shodno članu 87. ranijeg Zakona tako da penzijski osnov pripadnika oružanih snaga R S ne može biti manji od prosječne neto plate u republici u godini koja je prethodila godini u kojoj stiče pravo na penziju, uvećane za 30%, kao i članu 89. tog zakona prema kojem se penzija za pripadnike oružanih snaga uvećava za 60% a ne može iznositi više od 75% od osnova, te kako je izmjenama tog zakona brisan član 89. tako da su sve penzije ponovo određene počev od 1.2.2010. godine, došlo je do smanjenja penzije, pa stupanjem na snagu važećeg Zakona o PIO kojim je u članu 172. stav 4. propisano da će svim korisnicima kojima je penzija odeđena u skladu sa članom 87. ranijeg Zakona tuženi Fond po službenoj dužnosti utvrditi penziju od penzijskog osnova u skladu sa članom 77. do 86. tog zakona od prvog dana nakon stupanja na snagu važećeg Zakona o PIO odnosno od 1.2.2012. godine, na taj način se došlo do iznosa visine penzije od 100,30 KM, shodno platama koje je tužiljin suprug kao osiguranik ostvario, pri čemu su ukinuti garantovani iznosi kojima su određene kategorije korisnika bile privilegovane, tako da su izjednačavanjem svih korisnika penzije određene prema platama i naknadama koje su ostvarili u toku rada, koji iznos je dalje usklađivan shodno odlukama Vlade RS o usklađivanju. Kako tužilja nije ponudila nikakve nove činjenice koje bi mogle dovesti do drugačije odluke, osporenim aktom je odbijena žalba na prvostepeno rješenje, a osporeni akt je pobijanom presudom poništen, sa razlozima koji su već izneseni u uvodnom dijelu obrazloženja ove presude.

Pobijana presuda nije pravilna a samim tim ni zakonita.

Članom 143. stav 1. važećeg Zakona o PIO je propisano da korisnik penzije može da podnese zahtjev za određivanje novog iznosa penzije, na osnovu činjenica za koje je saznao ili su nastupile nakon donošenja rješenja o priznavanju prava na penziju.

Kako je tužilji, primjenom odredaba ranijeg Zakona i važećeg Zakona o PIO, utvrđen novi iznos penzije, pravosnažnim rješenjem od 27.6.2012. godine kojim joj je ponovo određena srazmjerna porodična penzija u iznosu od 106,32 KM, pa kako tužilja u svom zahtjevu od 12.5.2006. godine nije navela bilo kakve nove činjenice za koje je saznala ili koje su nastupile nakon donošenja tog pravosnažnog rješenja o priznavanju prava na srazmjernu porodičnu penziju, pravilno je rješenjem Filijale B. odbijen taj tužiljin zahtjev, pozivom na odredbu člana 143. stav 1. važećeg Zakona o PIO, što je pravilno potvrđeno osporenim aktom. U osporenom aktu su dati jasni i potpuni razlozi koje u svemu prihvata i ovaj sud, budući da je primjenom odredaba ranijeg Zakona i važećeg Zakona o PIO došlo do smanjenja visine srazmjerne porodične penzije, koju je tužilja ranije primala. Kako se u spisu predmeta upravnog postupka nalazi rješenje Federalnog zavoda PIO/MIO - T. K. broj … od 31.5.2010. godine kojim je tužilji, kao članu prodice umrlog osiguranika (njenog supruga), priznato pravo na srazmjerni dio porodične penzije koji pada na teret tog nosioca osiguranja, u mjesečnom iznosu od 0,4977 KM počev od 26.4.2009. godine, po osnovu ostvarenog penzijskog staža u Federaciji BiH poslije 30.4.1992. godine, u trajanju od 1 mjesec i 1 dan, koji je ostvaren u periodu od 1.5. do 1.6.1992. godine, što i proizilazi iz potvrde tog zavoda od 27.5.2010. godine, potpuno bez osnova navodi u pobijanoj presudi da su u postupku donošenja osporenog akta učinjene povrede pravila postupka iz ZOUP-a i da je nepravilno utvrđeno činjenično stanje. Stoga je potpuno neutemeljena konstatacija nižestepenog suda da prvostepeni organ tuženog a ni tuženi nisu dokazali na osnovu čega su utvrdili da je tužiljin suprug kao osiguranik, u mjesecu maju 1992. godine bio zaposlen na području današnje Federacije BiH i da su mu za taj mjesec plaćeni doprinosi, jer je tužilji primjenom člana 7. Sporazuma priznat srazmjerni dio starosne penzije kod tog nosioca osiguranja, slijedom čega su bili ispunjeni uslovi da se tužilji od strane tuženog F. prizna pravo na srazmjernu starosnu penziju pomenutim pravosnažnim rješenjem od 13.2.2012. godine. Kako u odnosu na to rješenje tužilja u svom zahtjevu za ponovno određivanje porodične penzije, nije ponudila nikakve nove činjenice za koje je saznala ili su nastupile nakon donošenja tog pravosnažnog rješenja, osporeni akt kojim je potvrđeno prvostepeno rješenje kojim je odbijen njen zahtjev za ponovno određivanje porodične penzije, se ukazuje pravilnim, kako se to osnovano ističe u predmetnom zahtjevu tuženog.

Zbog toga je bez uticaja pozivanje nižestepenog suda u pobijanoj presudi da je tuženi trebao cijeniti da li se tužiljin zahtjev može smatrati zahtjevom za ukidanje i mijenjanje pravosnažnog rješenja po zahtjevu stranke, u smislu članu 250. stav 2. u vezi stava 1. ZOUP-a, kojim je propisano da ako je pravosnažnim rješenjem stranka stekla neko pravo, a organ koji je donio to rješenje smatra da je nepravilno primijenjen materijalni zakon, može rješenje ukinuti i izmijeniti radi njegovog usklađivanja sa zakonom, samo ako stranka koja je na osnovu toga rješenja stekla pravo na to pristane i ako se time ne vrijeđa pravo trećeg lica (stav 1), te da pod uslovima iz stava 1. tog člana, a na zahtjev stranke može se ukinuti ili izmijeniti pravosnažno rješenje koje je nepovoljno po stranku, s tim da ako organ nađe da nema potrebe da se rješenje ukine ili izmijeni, dužan je da o tome obavijesti stranku (stav 2), u kom slučaju upravni organ i ne donosi rješenje jer bi donošenjem takvog rješenja došlo do negacije institucije pravosnažnosti rješenja, budući da bi stranka uvijek novim zahtjevom mogla da primora organ da se upušta u meritorno raspravljanje njenog zahtjeva i da donosi novo rješenje.

Prema tome, proizilazi da u postupku donošenja osporenog akta činjenično stanje nije nepravilno i nepotpuno utvrđeno, niti su učinjene povrede pravila postupka koje bi bile od uticaja na zakonitost osporenog akta, tako da ni materijalno pravo nije nepravilno primijenjeno, što se osnovano ističe u predmetnom zahtjevu."

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, 12 0 U 005830 17 Uvp od 3.4.2019. godine)





<------->







PRESTANAK PRAVA IZ PENZIJSKOG I INVALIDSKOG OSIGURANjA NAKON DONOŠENjA RJEŠENjA O PRIZNAVANjU TOG PRAVA
Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju



član 147

Fond PIO ima zakonsko ovlašćenje da korisniku utvrdi prestanak određenog prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja ako naknadno utvrdi da nisu bili ispunjeni uslovi za ostvarivanje tog prava, bez obzira na to kada je doneseno rješenje o priznavanju prava.



Obrazloženje:

"Pravilno je pobijanom presudom odbijena tužba podnesena protiv osporenog akta tuženog od 21.04.2016. godine, uz iznošenje valjanih i argumentovanih razloga od strane nižestepenog suda koje tužilac nije doveo u sumnju navodima zahtjeva.

Pobijanom presudom nižestepeni sud nije doveo u pitanje pravo tuženog, odnosno direktora Fonda da u određenoj situaciji naloži vršenje vanredne kontrole i to kada procjeni da postoji osnovana sumnja da je u postupku vještačenja bilo nedostataka, nepravilnosti ili propusta koji su bitno uticali na ocjenu radne sposobnosti, shodno odredbama člana 43. do 45. Uredbe u vezi sa odredbom člana 124. stav 2. Zakona o PIO, a koji uslovi su se u konkretnom slučaju ispunili, jer je nesporno utvrđeno da kompletna medicinska dokumentacija o navodnom liječenju tužioca u Klinici za psihijatrijske bolesti "Dr L. L." B. gdje mu je postavljena dijagnoza na osnovu koje je penzionisan, nije vjerodostojna, odnosno nije izdata od te klinike, a što je na zahtjev tuženog potvrđeno dopisom ove zdravstvene ustanove od 13.11.2015. godine. Tvrdnja tužioca da mu ovaj dopis od 13.11.2015. godine nije dostavljen na izjašnjenje nije od uticaja na pravilan zaključak suda da je to validan dokaz, jer tužilac njegovu istinitost nije osporio u upravnom postupku, a niti u upravnom sporu iako je za to imao priliku, a ničim argumentovano taj dopis ne osporava ni u zahtjevu.

Tvrdnja tužioca da Komisija za vanrednu kontrolu prilikom donošenja nalaza, ocjene i mišljenja broj VK... od 22.12.2015. godine nije razmotrila svu priloženu medicinsku dokumentaciju tužioca izdatu od drugih zdravstvenih ustanova, takođe nije osnovana, jer postupajuća komisija kao nadležan organ u smislu odredbe člana 124. stav 1. Zakona o PIO, nije dovela u pitanje sadržaj te ostale medicinske dokumentacije i dala joj je značaj, ali ne u pravcu na kojem se insistira u zahtjevu, nego u pravcu da je tužiocu, nakon analize te dokumentacije i rezultata neposrednog pregleda, postavljena dijagnoza persona morbum simulans Z76.5, za što je od strane ljekara vještaka dato valjano obrazloženje čemu u prilog ide nesporna posebno razmotrena okolnost da tužilac nakon što je ostvario pravo na invalidsku penziju 2008. godine, nema nijedan dokaz o psihijatrijskom liječenju u bilo kojoj zdravstvenoj ustanovi, kako je sve to pravilno zaključio nižestepeni sud.

Konačno, neosnovan je navod tužioca da tuženi nije imao ovlašćenje da na njegov slučaj primijeni odredbe člana 43. do 45. Uredbe, koje u osnovi samo propisuju postupak i način vršenja vanredne kontrole, dok je mogućnost utvrđivanja prestanka prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, pod određenim uslovima, ustanovljena odredbom člana 147. Zakona o PIO. Navedena odredba propisuje da prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja prestaju u slučaju kad se naknadno utvrdi da nisu bili ispunjeni uslovi za ostvarivanje prava (stav 1.), da se postupak za prestanak prava u skladu sa stavom 1. ovog člana pokreće po službenoj dužnosti, bez obzira na rok koji je protekao od dana donošenja rješenja kojim je priznato pravo (stav 2.), te da prava u skladu sa stavom 1. ovog člana prestaju od dana donošenja rješenja o prestanku prava (stav 3.). Pravilnim tumačenjem odredbe člana 147. Zakona o PIO koja je na snazi u vrijeme odlučivanja organa je jasno da Fond PIO ima zakonsko ovlašćenje da korisniku utvrdi prestanak određenog prava ako naknadno utvrdi da nisu bili ispunjeni uslovi za ostvarivanje tog prava, kao u slučaju tužioca, bez obzira na to kada je doneseno rješenje o priznavanju prava.

Kod takvog stanja stvari, po ocjeni ovog suda, u pobijanoj presudi nije ostvaren nijedan razlog nezakonitosti predviđen u odredbi člana 35. stav 2. ZUS pa se zahtjev tužioca odbija, na osnovu člana 40. stav 1. istog zakona."

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, 15 0 U 002950 17 Uvp od 24.4.2019. godine)





<------->





POSEBAN STAŽ U DVOSTRUKOM TRAJANjU I STAŽ OSIGURANjA
Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju

član 38

Licu kojem je po osnovu toga što je zaposleno u MUP RS period od 4.4.1992. do 30.6.1996. godine utvrđen kao poseban staž u dvostrukom trajanju, taj staž se ne računa u staž osiguranja bez obzira na to da li je unesen u matičnu evidenciju Fonda.



Obrazloženje:

"Iz podataka u spisu predmeta proizilazi da je nižestepeni sud poništio osporeni akt tuženog od 09.08.2016. godine, uz stav da je isti nezakonit jer je donesen pogrešnim tumačenjem odredbe člana 156. stav 2. Zakona o PIO. Navedenu odredbu sud je citirao ističući da ona propisuje mogućnost da izuzetno od stava 1. ovog člana, poslodavac koji nije uplatio doprinos u skladu sa stavom 1. ovog člana, može uplatiti doprinos za radnika za određeni period unazad, ako radnik sa tom uplatom navršava staž osiguranja za ispunjavanje uslova za ostvarivanje prava na penziju, a njeno tumačenje u osnovi nije sporno među strankama.

Sporno je, a što je od suštinskog značaja za predmetni upravni spor, da li bi tužiteljica sa uplatom doprinosa za period od 04.04.1992. godine do 30.06.1996. godine kada je radila u MUP RS ispunila uslove za ostvarivanje prava na starosnu penziju propisane odredbom člana 42. stav 2. Zakona o PIO. Navedena odredba propisuje da osiguranik žena koja nema navršenih 65 godina života ima pravo na starosnu penziju kada navrši 58 godina života i 35 godina staža osiguranja, a ovu odredbu sud pogrešno tumači zaključujući da bi sa uplatom doprinosa za pomenuti period tužiteljica nesporno imala 35 godina "staža osiguranja”, što nije osnovano zaključivanje. Izvodeći ovakav zaključak sud je izgubio iz vida okolnost da je tužiteljici po njenom zahtjevu period od 04.04.1992. godine do 30.06.1996. godine utvrđen kao poseban staž u dvostrukom trajanju rješenjem prvostepenog organa broj … od 10.04.2000. godine, na što su se izričito pozvali organi uprave, da se ona shodno odredbi člana 39. Zakona o PIO tog staža ne može odreći i najvažnije da se taj poseban staž u dvostrukom trajanju ne računa u staž osiguranja bez obzira na to da li je unesen u matičnu evidenciju Fonda, jer tako propisuje odredba člana 38. Zakona o PIO, na čemu osnovano insistira tuženi.

Kako se dakle, navedeni period od 04.04.1992. do 30.06.1996. godine koji je tužiteljici rješenjem Fonda utvrđen kao poseban staž u dvostrukom trajanju, shodno odredbi člana 38. Zakona o PIO, ne može računati u staž osiguranja bez obzira na to da li je unesen u matičnu evidenciju Fonda, pravilan je zaključak tuženog da nema osnova da se poslodavcu tužiteljice dozvoli pojedinačna uplata doprinosa za ovaj period, jer ona ni sa tom uplatom ne bi imala 35 godina staža osiguranja, koliko joj je neophodno za ostvarivanje prava na starosnu penziju u smislu odredbe člana 42. stav 2. Zakona o PIO.

Iz navedenog je jasno da je sud dajući tumačenje kao u pobijanoj presudi poistovjetio pojam staža osiguranja i penzijskog staža što su različiti pojmovi, kao što je zauzeo pogrešan stav da je tuženi osporenim aktom povrijedio pravo tužiteljice na imovinu garantovano odredbom člana 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju koja svakom licu garantuje pravo na nesmetano uživanje imovine, a ne pravo na sticanje imovine, odnosno imovinskih prava suprotno odredbama važećeg zakona, na čemu takođe pravilno insistira tuženi u zahtjevu.

Kod ovakvog stanja stvari, proizilazi da su pobijanom presudom ostvareni razlozi njene nezakonitosti predviđeni odredbom člana 35. stav 2. ZUS, pa se na osnovu odredbe člana 40. stav 1. i 2. istog zakona, zahtjev tuženog uvažava i pobijana presuda preinačava tako da se tužba odbija kao neosnovana."

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, 14 0 U 003144 17 Uvp od 24.4.2019. godine)





<------->





Članovi 107. stav 2. i 114. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
KORISNIKU PENZIJE DRŽAVLJANINU FEDERACIJE KOJI JE ZASNOVAO RADNI ODNOS U INOSTRANSTVU I KOJI JE PENZIJU OSTVARIO PRIJE NAVRŠENJA 40 GODINA PENZIJSKOG STAŽA, ODNOSNO 65. GODINA ŽIVOTA NE PRIPADA PRAVO NA ISPLATU PENZIJE U INOSTRANSTVO.


(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, broj U-2498/03 od 17.12.2008. g.)



<------->



Članovi 73., 74., 75. i 98. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
U POSTUPKU OCJENJIVANJA RADNE SPOSOBNOSTI U PENZIJSKOM I INVALIDSKOM OSIGURANJU NOSILAC OSIGURANJA NE MOŽE DONIJETI RJEŠENJE KOJIM SE OSIGURANIKU, KOJI JE U RADNOM ODNOSU, SAMO UTVRĐUJE ČINJENICA POSTOJANJA PROMIJENJENA RADNA SPOSOBNOST, A DA SE TIM RJEŠENJEM NE ODLUČI O PRAVIMA KOJA MU PO TOM OSNOVU PRIPADAJU.


(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, broj U-2064/03 od 29.9.2008. g.)



<------->





Članovi 60. i 156. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
RODITELJU IZA UMRLOG DJETETA NE PRIPADA PRAVO NA PORODIČNU PENZIJU, JER NE SPADA U KRUG ONIH LICA KOJE PO ZAKONU IZA UMRLOG OSIGURANIKA MOGU OSTVARIVATI PRAVA NA PORODIČNU PENZIJU.


(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, broj U-2664/02 od 17.1.2008. g.)



<------->





Članovi 48. i 221. Zakona o upravnom postupku
Članovi 28. stav 2., 73., 75., 79. i 99. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
U POSTUPKU OCJENJIVANJA RADNE SPOSOBNOSTI ZAPOSLENIKA POSLODAVAC JE AKTIVNO LEGITIMISAN DA IZJAVLJUJE ŽALBU PROTIV PRVOSTEPENOG RJEŠENJA, KOJIM JE ZAPOSLENIKU PRIZNATO PRAVO NA RASPOREĐIVANJE NA DRUGOM ODGOVARAJUĆEM POSLU (II KATEGORIJA INVALIDNOSTI), KAO I DA POKREĆE UPRAVNI SPOR.


(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, broj U-3809/01 od 7.3.2007. g.)



<------->



Član 56. (noveliranog zakona) i član 100. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
NOSILAC OSIGURANJA NIJE OVLAŠTEN DA PRAVOSNAŽNO RJEŠENJE, KOJIM JE OSIGURANIKU PRIZNATO PRAVO NA INVALIDSKU PENZIJU, MIJENJA NA NJEGOVU ŠTETU, VEĆ SAMO U SLUČAJU AKO JE TIM RJEŠENJEM POVRIJEĐEN ZAKON NA ŠTETU OSIGURANIKA.


(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, broj U-470/03 od 5.4.2007. g.)



<------->



Članovi 142. do 146. Zakona o upravnom postupku
Član 72.a. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
NE MOŽE SE U UPRAVNOM POSTUPKU PREKINUTI POSTUPAK PO ZAHTJEVU STRANKE RADI OSTVARIVANJA ODREĐENIH PRAVA IZ RAZLOGA ŠTO NIJE DONESEN ODGOVARAJUĆI ZAKON KOJIM ĆE SE POBLIŽE UREDITI USLOVI I NAČIN OSTVARIVANJA TIH PRAVA, JER SE NE RADI O TAKVOM PRETHODNOM PITANJU PO KOJEM MOŽE ODLUČITI ORGAN KOJI VODI POSTUPAK ILI NEKI DRUGI ORGAN NA KOJI SE UPUĆUJE STRANKA DONOŠENJEM ZAKLJUČKA O PREKIDU POSTUPKA.



(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, broj U-2288/02 od 16.5.2007. g.)



<------->



Članovi 3., 4. i 146. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
OSTVARENO PRAVO NA PORODIČNU PENZIJU KOD NOSIOCA OSIGURANJA U JEDNOM ENTITETU NE MOŽE SE PONOVO OSTVARIVATI KOD NOSIOCA OSIGURANJA U DRUGOM ENTITETU.


(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj U-1400/00 od 02.11.2005. g.)





<------->



Članovi 104. stav 1. i 107. stav 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
DRŽAVLJANINU FEDERACIJE BIH KOJI ŽIVI U INOSTRANSTVU I KOJEM JE ODOBRENA ISPLATA OSTVARENE STAROSNE PENZIJE, PRAVO NA ISPLATU PENZIJE TEČE OD DANA PODNOŠENJA ZAHTJEVA ZA ISPLATU PENZIJE U INOSTRANSTVU I ŠEST MJESECI UNAZAD, A NE OD DANA KADA JE OSTVARIO PRAVO NA TU PENZIJU.

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj U-14/01 od 25.01.2006. g.)



<------->



Članovi 104. stav 2. i 106. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
ROK ZASTARE ZA ISPLATU OSTVARENE A NEISPLAĆENE PENZIJE ZA ODREĐENE MJESECE TEČE OD DANA KADA TE PENZIJE DOSPIJEVAJU ZA ISPLATU POD USLOVOM DA SU TOGA DANA I STVARNO ISPLAĆENE.


(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, broj U-1875/00 od 01.09.2005.g.)



<------->


Članovi 7. 8 i 9. Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u provedbi penzijskog i invalidskog osiguranja
U POSTUPKU OSTVARIVANJA PRAVA IZ PENZIJSKOG I INVALIDSKOG OSIGURANJA NA SRAZMJERNI DIO PENZIJE I NADALJE SE PRIMJENJUJE SPORAZUM O MEĐUSOBNIM PRAVIMA I OBAVEZAMA U SPROVOĐENJU PENZIJSKOG I INVALIDSKOG OSIGURANJA.

(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, broj U-1683/03 od 04.11.2004.g.)



<------->


Član 115. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika
Član 156. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
PRVOSTEPENA I DRUGOSTEPENA VOJNOLJEKARSKA KOMISIJA SU NADLEŽNE DA DAJU NALAZ, OCJENU I MIŠLJENJE O ZDRAVSTVENOJ SPOSOBNOSTI VOJNOG OSIGURANIKA RADI OSTVARIVANJA PRAVA IZ PENZIJSKOG I INVALIDSKOG OSIGURANJA.


(Presuda Vrhovnog suda FBiH, broj U-1720/03 od 22.06.2005.g.)



<------->



Članovi 11. stav 1. tačka 1. i 2. i 114. stav 1. i 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
KORISNICIMA PENZIJE KOJU SU PENZIJU OSTVARILI PRIJE NAVRŠEINH 40 GODINA PENZIJSKOG STAŽA, ODNOSNO 65 GODINA ŽIVOTA I KORISNICIMA INVALIDSKE PENZIJE KOJI ZASNUJU RADNI ODNOS ILI ZAPOČNU DA OBAVLJAJU PRIVREMENU, USLUŽNU ILI PROFESIONALNU DJELATNOST, PENZIJA SE NE ISPLAĆUJE ZA TO VRIJEME DO ISPUNJENJA JEDNOG OD NAVEDENIH USLOVA, BEZ OBZIRA PO KOJIM PROPISIMA JE PENZIJA OSTVARENA.


(Presuda Vrhovnog suda FBiH, broj: U-2230/99 od 3.6.2004.g.)



<------->



Članovi 60., 65. i 66. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
KADA JE SUPRUGA OSIGURANIKA BILA JEDINI KORISNIK PORODIČNE PENZIJE, NAKON NJENE SMRTI KĆERKA KOJA JE POSTALA NESPOSOBNA ZA SAMOSTALAN ŽIVOT I RAD NE MOŽE OSTVARITI PRAVO NA PORODIČNU PENZIJU, JER SE OVO PRAVO STIČE ISKLJUČIVO PO OSNOVU SMRTI OSIGURANIKA ALI NE I PO SMRTI KORISNIKA PORODIČNE PENZIJE.


(Presuda Vrhovnog suda FBiH, broj: U-2383/99 od 7.7.2004.g.)





<------->



Član 60. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
POSLIJE SMRTI BRATA, KOJI JE BIO UŽIVALAC STAROSNE PENZIJE, NJEGOVA SESTRA KOJA JE ŽIVJELA SA NJIM U ZAJEDNIČKOM DOMAĆINSTVU I KOJU JE ON IZDRŽAVAO NE MOŽE OSTVARITI PRAVO NA PORODIČNU PENZIJU.


(Presuda Vrhovnog suda FBiH, broj: U-359/00 od 4.11.2004.g.)



<------->



Član 219. stav 2. Zakona o odbrani Federacije Bosne i Hercegovine
Članovi 1. i 2. Uputstva o kriterijima za bliže određivanje vremena koje se računa u penzijski staž kao poseban staž u jednostrukom trajanju
PRAVO NA POSEBAN STAŽ U JEDNOSTRUKOM TRAJANJU ZA VRIJEME RATNOG STANJA, KOJI SE RAČUNA U PENZIJSKI STAŽ, IMAJU PRIPADNICI CIVILNE ZAŠTITE KAO I OBVEZNICI RADNE OBAVEZE RASPOREĐENI U JEDINICAMA RADNE OBAVEZE ZA VRIJEME KOJE SU PROVELI U CIVILNOJ ZAŠTITI, ODNOSNO NA IZVRŠAVANJU RADNE OBAVEZE AKO SU BILI NEZAPOSLENI.


(Presuda Vrhovnog suda FBiH, broj: U-1429/00 od 1.7.2004.g.)



<------->





Član 107. stav 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
PRAVO NA ISPLATU INVALIDSKE PENZIJE U INOSTRANSTVO PRIPADA SAMO KORISNIKU PENZIJE KOJI JE DRŽAVLJANIN FEDERACIJE, KADA TAKVA OBAVEZA POSTOJI PO MEĐUNARODNOM UGOVORU ILI AKO NOSILAC OSIGURANJA ODOBRI TAKVU ISPLATU U SLUČAJU NEPOSTOJANJA OBAVEZE ISPLATE PO NAVEDENOM UGOVORU.


(Presuda Vrhovnog suda FBiH, broj: U-247/01 od 13.11.2003.g.)



<------->



Član 13. i 14. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika
Član 63. Zakona o službi u Armiji RBiH
Član 142. Zakona o upravnom postupku
U POSTUPKU OSTVARIVANJA PRAVA NA STAROSNU PENZIJU, PO PROPISIMA VOJNIH OSIGURANIKA, NE MOŽE SE ZAKLJUČKOM PRVOSTEPENOG ORGANA PREKIDATI POSTUPAK RADI UTVRĐIVANJA STATUSA VOJNOG OSIGURANIKA, OD STRANE VOJNOG ORGANA, KAO PRETHODNO PITANJE.


(Presuda Vrhovnog suda FBiH, broj: U-737/02 od 8.1.2004.g.)



<------->



Članovi 241. stav 2. i 260. stav 2. Zakona o upravnom postupku
U POSTUPKU PO ŽALBI RADI OSTVRIVANJA PRAVA IZ PENZIJSKOG I INVALIDSKOG OSIGURANJA, DRUGOSTEPENI ORGAN JE OVLAŠTEN DA IZMJENI PRVOSTEPENO RJEŠENJE NA ŠTETU ŽALITELJA POD ODREĐENIM USLOVIMA PROPISANIM ZAKONOM.


(Presuda Vrhovnog suda FBiH, broj U-1487/00 od 04.08.2005.g.)



<------->



PRAVO NA PORODIČNU PENZIJU

Član 108 do 126 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 32/00, 40/00, 32/02, 40/02, 47/02, 110/03, 67/05, 20/07 i 113/07)

Poslije smrti osiguranika ili korisnika starosne ili invalidske penzije udova (tužiteljica) ima pravo na porodičnu penziju pod uslovom da je postojala bračna zajednica između tužiteljice i pokojnog T.N. uz ispunjavanje drugih zakonom propisanih uslova.

Iz obrazloženja:

Osporenim aktom odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Fonda PIO, Filijala Banjaluka broj gornji od 11.11.2008. godine, a kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za ostvarivanje prava na porodičnu penziju iza smrti T. N. kao neosnovan.

Tužiteljica u tužbi ističe da je živjela u zajednici sa T.N. sve do njegove smrti do 11.02.1994. godine a što mogu potvrditi i svjedoci P.V, D.M i P.B. U toj zajednici tužiteljica je sa pokojnim T.N. stekla dijete sina Milenka rođenog 23.09.1991. godine koji je primao porodičnu penziju iza oca sve do septembra 2008. godine kada je napustio školu i izgubio pravo na porodičnu penziju. Nakon toga tužiteljica je podnijela zahtjev da joj se kao vanbračnoj supruzi prizna pravo na porodičnu penziju ali je prvostepeni organ tuženog odbio njen zahtjev. Pravni osnov za ostvarivanje ovog prava tužiteljica nalazi u članu 12 stav 1 Porodičnog zakona Republike Srpske. Napominje da je u toj zajednici izgradila porodičnu kuću koja je istina nedovršena, te da je sa T.N zaključila ugovor o doživotnom izdržavanju 21.06.1991. godine pa pošto je vanbračna zajednica po Porodičnom zakonu izjednačena sa bračnom smatra da joj je tuženi organ trebao priznati pravo na porodiču penziju.

Sud je odbio tužbu tužiteljice kao neosnovanu nalazeći da je osporeni akt zakonit.

Za konkretni slučaj relevantne su odredbe člana 108 do 126 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 32/00, 40/00, 32/02, 40/02, 47/02, 110/03, 67/05, 20/07 i 113/07 - u daljem tekstu: Zakon o PIO, a kojim odredbama korespondiraju odredbe člana 138 do 157 Zakona o PIO - Prečišćeni tekst). Na osnovu člana 108 Zakona o PIO, odnosno člana 138 Zakona o PIO-Prečišćeni tekst u slučaju smrti osiguranika ili korisnika starosne i invalidske penzije pravo na porodičnu penziju pod uslovima utvrđenim ovim zakonom, između ostalih, stiču udovica odnosno udovac. Prema tome, uslov da bi tužiteljica kao udovica iza pokojnog T.N. ostvarila pravo na porodičnu penziju u smislu citiranih odredbi Zakona o PIO jeste da je postojala bračna zajednica između tužiteljice i pokojnog T.N. uz ispunjavanje drugih zakonom propisanih uslova. Kako tužiteljica nesporno nije bila u bračnoj zajednici sa pokojnim T.N. već je živjela u vanbračnoj zajednici koja zajednica u smislu ostvarivanja prava iz PIO nije izjednačena sa bračnom zajednicom to je prvostepeni organ tuženog pravilno postupio kada je zahtjev imenovane odbio, a i tuženi organ kada je žalbu tužiteljice odbio kao neosnovanu. Pozivanje tužiteljice na član 12 stav 1 Porodičnog zakona Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 54/02) nije relevantno jer tom odredbom se vanbračni supružnik izjednačava sa bračnim u pogledu ostvarivanja imovinskih prava iz tog zakona dok Zakon o PIO uređuje ostvarivanje prava na porodičnu penziju iza smrti korisnika penzije. Pojam udovac ili udovica u značenju kako je regulisao Zakon o PIO pretpostavlja postojanje bračne zajednice do momenta smrti jednog od supružnika.

Kako tužiteljica nije dokazala da je bila u bračnoj zajednici sa T.N., korisnikom invalidske penzije, iz čijeg prava izvodi svoje pravo na porodičnu penziju to je sud tužbu odbio kao nesnovanu pozivom na član 31 stav 1 i 2 Zakona o upravnim sporovima.



(Okružni sud u Banjoj Luci, broj 11 0 U 001 664 09 U od 10.9.2009)



<------->



P R E S U D A

Zahtjev se odbija kao neosnovan.

Obrazloženje:


Pobijanom presudom odbijena je tužba protiv rješenja tuženog označenog u uvodnom dijelu ove presude kojim je odbijena žalba tužioca izjavljena protiv rješenja Filijale tuženog u I.S. broj 1077198587 od 22.07.2010. godine. Navedenim prvostepenim rješenjem odbijen je zahtjev tužioca za ostvarivanje prava na srazmjerni dio starosne penzije, uz obrazloženje da ne ispunjava uslove za starosnu penziju jer da je na dan podnošenja zahtjeva imao navršenih 58 godina života i 33 godine, 8 mjeseci i 7 dana staža osiguranja, s tim da mu poseban staž u dvostrukom trajanju ostvaren u Federaciji BiH u periodu od 08.04.1992. do 22.12.1995. godine nije uračunat u penzijski staž s obzirom da je to u suprotnosti sa odredbom člana 75. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju – prečišćen tekst ("Sl. glasnik RS" broj 106/05, 20/07, 33/08 i 1/09 u daljem tekstu: Zakon).

Blagovremenim zahtjevom za vanredno preispitivanje te presude (u daljem tekstu: zahtjev), tužilac osporava njenu zakonitost zbog povrede Zakona. Navodi da je stav suda izražen u pobijanoj presudi u suprotnosti sa pravnim stavom istog suda izraženom u presudi broj 14 0 U 000524 10 U od 30.03.2010. godine, pa da su pogrešno primijenjene odredbe člana 6. i 7. Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja („Sl. glasnik RS“ broj 15/00 u dalje tekstu: Sporazum), jer da je primjena tog sporazuma obavezna za tuženi organ.

Tuženi je i predložio da se zahtjev odbije, jer da osporenim aktom nisu povrijeđene odredbe Zakona niti pravila postupka po zahtjevu tužioca za ostvarivanje prava na srazmjerni dio penzije.

Razmotrivši zahtjev, pobijanu presudu, odgovor na zahtjev, te ostale priloge u spisima predmeta, na osnovu odredbe člana 39. Zakona o upravnim sporovima (“Službeni glasnik RS” broj 109/05 i 63/11 u daljem tekstu: ZUS), ovaj sud je odlučio kao u izreci ove presude iz slijedećih razloga:

Kako iz podataka u spisima predmeta proizlazi, a što tužilac ne osporava, da je na dan podnošenja zahtjeva za ostvarivanje prava na srazmjerni dio penzije imao navršenih 58 godina života i 41 godinu 1 mjesec i 5 dana penzijskog staža, od kojeg 33 godine staža osiguranja ostvarenog u RS i FBiH, odnosno u bivšoj BiH, i poseban staž u dvostrukom trajanju ostvaren u FBiH u periodu od 08.04.1992. do 22.12.1995. godine što u dvostrukom trajanju iznosi 7 godina, 4 mjeseca i 28 dana.

Prema odredbi člana 75. stav 4. Zakona osiguranik, kojem je utvrđen poseban staž u dvostrukom u smislu člana 42. Zakona, ostvariće pravo na starosnu penziju kad navrši 40 godina penzijskog staža bez obzira na godine života.

Odredbama člana 6. i 7. Sporazuma, penzijski staž navršen do 30. aprila 1992. godine kod bivšeg F., kao i staž osiguranja navršen poslije 30. aprila 1992. godine kod jednog nosioca osiguranja, nosilac osiguranja kod kojeg je penzijski staž navršen poslije 30. aprila 1992. godine uzima u obzir za ispunjenje uslova za priznavanje prava i za određivanje visine penzije. U slučaju kad je osiguranik poslije 30. aprila 1992. godine penzijski staž navršio kod više nosilaca osiguranja, svaki nosilac osiguranja kod kojeg je penzijski staž navršen poslije 30. aprila 1992. godine određuje penziju po propisima koje primjenjuje, uz primjenu člana 5. i 6. ovog Sporazuma, a nakon toga određuje dio penzije koji pada na njegov teret.

Iz navedenih odredaba proizlazi da je tuženi organ pravilno odbio zahtjev tužioca za srazmjerni dio penzije jer po propisima koje primjenjuje (odredbe člana 75. stav 1. i 4. u vezi sa članom 42. Zakona), tužilac nije ostvario uslove za starosnu penziju, s obzirom da se poseban staž ostvaren u FBiH ne može uračunati u penzijski staž prema propisima koje primjenjuje RS, odnosno naprijed navedenim odredbama Zakona, u vezi sa odredbama člana 6. i 7. Sporazuma. Otuda stav tuženog organa u osporenom aktu koji je kao pravilan prihvatio sud u pobijanoj presudi nije u suprotnosti sa odredbama člana 5. i 6. Sporazuma, s obzirom da je povodom zahtjeva tužioca za ostvarivanje prava na srazmjerni dio penzije odlučeno na osnovu propisa koje primjenjuje RS i to odredbe člana 75. stav 4. Zakona, a prema kojem se poseban staž koji nije ostvaren u smislu odredbe člana 42. Zakona ne može računati u penzijski staž. Drugačiji pravni stav istog suda izražen u presudi od 30.03.2010. godine u istoj činjeničnoj i pravnoj situciji, ne može stoga uticati na drugačije rješenje ove upravne stvari jer bi to bilo u suprotnosti sa sadržajem odredaba člana 5. i 6. Sporazuma koji upućuju na primjenu propisa koji se primjenjuju u RS.

Iz iznijetih razloga, po ocjeni ovog suda, u pobijanoj presudi nisu ostvareni razlozi predviđeni odredbama člana 35. stav. 2. ZUS, pa se zahtjev tužioca za njeno vanredno preispitivanje odbija kao neosnovan na osnovu odredaba člana 40. stav 1. i 2. tog zakona, jer nisu ostvareni uslovi predviđeni odredbama člana 10. ZUS za poništenje osporenog akta.

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 14 0 U 001077 12 Uvp od 06.02.2013.g.)



<------->



P R E S U D A

Zahtjev se odbija kao neosnovan.

O b r a z l o ž e n j e



Pobijanom presudom odbijena je tužba izjavljena protiv akta tuženog broj 1097441283 od 27.09.2010. godine, kojim je odbijena žalba tužioca izjavljena protiv rješenja Filijale tuženog u I.S. od 25.02.2010. godine, a kojim je tužiocu ponovo određena srazmjerna invalidska penzija počev od 01.02.2010. godine u iznosu od 381,06 KM mjesečno.

U obrazloženju te presude se navodi da je tužiocu pravilno određena invalidska penzija saglasno odredbi člana 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik RS“ broj 118/09 – u daljem tesktu: ZPIO), s obzirom da je njegovim članom 2. odredba člana 89. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju – prečišćen tekst, ("Službeni glasnik RS" broj 106/05, 20/07, 33/08, 1/09, 23/09, 71/09, 106/09 i 118/09 u daljem tekstu: Zakon), brisana, pa da se penzije za borce I kategorije stupanjem na snagu ZPIO više ne određuje u smislu tog člana.

Blagovremenim zahtjevom za vanredno preispitivanje te presude (u daljem tekstu: zahtjev), tužilac osporava njenu zakonitost zbog povrede Zakona. Smatra da je nepravilno primjenjena odredba člana 1. stav 2. ZPIO, zbog čega je prvostepeni organ na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primjenio materijalno pravo s obzirom da mu kao borcu I kategorije penzijski osnov nije mogao biti utvrđen u manjem iznosu od prosječne neto plate u Republici, u godini koja prethodi godini na koju su usklađene penzije, uvećane za 30%. Predložio je da se pobijana presuda ukine ili preinači.

U odgovoru na zahtjev tuženi je ostao kod razloga sadržanih u obrazloženju osprenog akta, predloživši da se zahtjev odbije kao neosnovan.

Razmotrivši zahtjev, odgovor na zahtjev, pobijanu presudu, te ostale priloge u spisima predmeta, na osnovu odredbe člana 39.Zakona o upravnim sporovima („Slzžbeni glasnik RS“, broj 109/05 i 63/11 – daljem tekstu: ZUS), ovaj sud je odlučio kao u izreci ove presude iz slijedećih razloga:

Tužiocu je rješenjem od 29.05.2008. godine kao borcu I kategorije sa penzijskim stažom 31 godina, 5 mjeseci i 10 dana bila utvrđena penzija određena primjenom člana 87. Zakona prema garantovano penzijskom osnovu, i uvećenjem od 60%, odnosno penzija određena u visini od 75% od penzijskog osnova. Međutim, stupanjem na snagu ZPIO, i to njegovim članam 2., takav obračun penzije više nije moguć, već se penzije određene primjenom člana 89. ponovo određuju počev od 01.02.2010. godine saglasno članu 3. ZPIO. Tužiocu je prema navršenom penzijskom stažu od 31 godina, 5 mjeseci i 10 dana, određena invalidska penzija u procentu od 61,876%, s tim da mu za penzijski staž od 20 godina, pripada invalidska penzija u visini od 50% od penzijskog osnova, a za svaku punu godinu penzijskog staža procenat za određivanje penzije se povećava za 1,25%, odnosno za navršenih šest i više a manje od 12 mjeseci, preko punih godina penzijskog staža, procenat za određivanje visine penzije se povećava za 0,625. Prvostepenim rješenjem tužiocu je penzija određena saglasno članu 1. ZPIO, prema penzijskom osnovu koji predstavlja garantovan penzijski osnov borca I kategorije koji iznosi 604,50 KM, odnosno u visini prosječne neto plate u Republici u 2005. godini kao godini koja prethodi godini na koju su usklađene penzije, koja iznosi 465,00 KM, uvećane za 30%.

Iz navedenih zakonskih odredaba proizlazi da je tužiocu pravilno određena invalidska penzija kao borcu I kategorije, zbog čega nisu osnovani njegovi prigovori u pogledu nepravilne primjene odredaba člana 1. ZPIO. On u zahtjevu u suštini ponavlja navode iznijete u tužbi, a koji se odnose na sadržinu zakonskih propisa te njihovo tumačenje, prihvatajući činjenično stanje kao potpuno i pravilno utvrđeno. Na taj način on nije osporio razloge obrazloženja osporenog akta i pobijane presude, zbog čega njegovi navodi iznijeti u zahtjevu nisu mogli dovesti u sumnju zakonitost osporenog akta i pobijane presude. Suprotno tome, razlozi obrazloženja osporenog akta i pobijane presude su u skladu sa odredbom člana 1. stav 1., 2. i 3. ZPIO a u vezi sa članom 135. Zakona.

Iz iznijetih razloga, po ocjeni ovog suda, u pobijanoj presudi nisu ostvareni razlozi predviđeni odredbama člana 35. stav. 2. ZUS-a, pa se zahtjev tužioca za njeno vanredno preispitivanje odbija kao neosnovan na osnovu odredaba člana 40. stav 1. tog zakona.


(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 14 0 U 001122 11 Uvp od 13.06.2012.g.)



<------->



P R E S U D A

Zahtjev se odbija kao neosnovan.

O b r a z l o ž e n j e


Pobijanom presudom odbijena je tužba izjavljena protiv akta tuženog broj 1074339062 od 04.02.2011. godine, kojim je odbijena žalba tužioca izjavljena protiv rješenja Filijale tuženog u I.S. od 28.02.2010. godine, a kojim je tužiocu ponovo određena invalidska penzija počev od 01.02.2010. godine u iznosu od 374,03 KM mjesečno.

U obrazloženju te presude se navodi da je tužiocu pravilno određena invalidska penzija saglasno odredbi člana 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik RS“ broj 118/09 – u daljem tesktu ZPIO), s obzirom da je njegovim članom 2. odredba člana 89. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju – prečišćen tekst, ("Službeni glasnik RS" broj 106/05, 20/07, 33/08, 1/09, 23/09, 71/09, 106/09 i 118/09 u daljem tekstu: Zakon), brisana, pa da se penzije za borce I kategorije stupanjem na snagu ZPIO više ne određuje u smislu tog člana.

Blagovremenim zahtjevom za vanredno preispitivanje te presude (u daljem tekstu: zahtjev), tužilac osporava njenu zakonitost zbog povrede Zakona. Smatra da je nepravilno primijenjena odredba člana 1. stav 2. ZPIO, zbog čega je prvostepeni organ na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo s obzirom da mu kao borcu I kategorije penzijski osnov nije mogao biti utvrđen u manjem iznosu od prosječne neto plate u Republici, u godini koja

prethodi godini na koju su usklađene penzije, uvećane za 30%. Predložio je da se pobijana presuda ukine ili preinači.

U odgovoru na zahtjev tuženi organ je istakao da je tužilac kao korisnik invalidske penzije a po osnovu penzijskog staža od 29 godina, 6 mjeseci i 21 dan i kao borac I kategorije, tu penziju ostvarivao saglasno odredbi člana 89. Zakona, koji je članom 2. ZPIO brisan, zbog čega se, prema članu 3. ZPIO, sve penzije određene primijenom člana 89. Zakona, ponovo određuju po službenoj dužnosti, počev od 01.02.2010. godine; da je prilikom ponovnog određivanja penzije tužiocu određen penzijski osnov na način propisan članom 135. Zakona, za borce koji nisu navršili puni penzijski staž, odnosno prema tužiočevom penzijskom stažu u visini od 61,875% od garantovanog penzijskog osnova borca I kategorije, a na osnovu Odluke o usklađivanju penzija („Službeni glasnik RS“ broj 49/08), prema kojoj su penzije usklađene i dovedene na nivo penzija iz 2006. godine. Predložio je da se zahtjev odbije kao neosnovan.

Razmotrivši zahtjev, odgovor na zahtjev, pobijanu presudu, te ostale priloge u spisima predmeta, na osnovu odredbe člana 39. ZUS, ovaj sud je odlučio kao u izreci ove presude iz slijedećih razloga:

Tužiocu je rješenjem od 29.05.2009. godine kao borcu I kategorije sa penzijskim stažom 29 godina, 6 mjeseci i 21 dan bila utvrđena penzija određena primijenom člana 87. Zakona prema garantovano penzijskom osnovu, i uvećanjem od 60%, odnosno penzija određena u visini od 75% od penzijskog osnova. Međutim, stupanjem na snagu ZPIO, i to njegovim članom 2., takav obračun penzije više nije moguć, već se penzije određene primijenom člana 89. ponovo određuju počev od 01.02.2010. godine saglasno članu 3. ZPIO. Tužiocu je prema navršenom penzijskom stažu od 29 godina, 6 mjeseci i 21 dan, određena invalidska penzija u procentu od 61,876%, s tim da mu za penzijski staž od 20 godina, pripada invalidska penzija u visini od 50% od penzijskog osnova, a za svaku punu godinu penzijskog staža procenat za određivanje penzije se povećava za 1,25%, odnosno za navršenih šest i više a manje od 12 mjeseci, preko punih godina penzijskog staža, procenat za određivanje visine penzije se povećava za 0,625. Prvostepenim rješenjem tužiocu je penzija određena saglasno članu 1. ZPIO, prema penzijskom osnovu koji predstavlja garantovan penzijski osnov borca I kategorije koji iznosi 604,50 KM, odnosno u visini prosječne neto plate u Republici u 2005. godini kao godini koja prethodi godini na koju su usklađene penzije, koja iznosi 465,00 KM, uvećane za 30%.

Iz navedenih zakonskih odredaba proizlazi da je tužiocu pravilno određena invalidska penzija kao borcu I kategorije, zbog čega nisu osnovani njegovi prigovori u pogledu nepravilne primjene odredaba člana 1. ZPIO. On u zahtjevu u suštini ponavlja navode iznijete u tužbi, a koji se odnose na sadržinu zakonskih propisa te njihovo tumačenje, prihvatajući činjenično stanje kao potpuno i pravilno utvrđeno. Na taj način on nije osporio razloge obrazloženja osporenog akta i pobijane presude, zbog čega njegovi navodi iznijeti u zahtjevu nisu mogli dovesti u sumnju zakonitost osporenog akta i pobijane presude. Suprotno tome, razlozi obrazloženja osporenog akta i pobijane presude su u skladu sa odredbom člana 1. stav 1., 2. i 3. ZPIO a u vezi sa članom 135. Zakona.

Iz iznijetih razloga, po ocjeni ovog suda, u pobijanoj presudi nisu ostvareni razlozi predviđeni odredbama člana 35. stav. 2. ZUS-a, pa se zahtjev tužioca za njeno vanredno preispitivanje odbija kao neosnovan na osnovu odredaba člana 40. stav 1. tog zakona.


(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 14 0 U 001159 11 Uvp od 06.06.2012.g.)



<------->



P R E S U D A

Zahtjev se odbija.

O b r a z l o ž e n j e


Pobijanom presudom odbijena je kao neosnovana tužba, protiv osporenog akta, bliže označenog u uvodu ove presude, kojim je odbijena žalba tužioca izjavljena protiv rješenja Filijale I. S. broj 1154904355 od 28.02.2010. godine. Tim prvostepenim rješenjem, tužiocu je ponovo određena starosna penzija počev od 01.02.2010. godine u iznosu od 426,23 KM mjesečno.

U obrazloženju te presude, prihvataju se kao valjani razlozi obrazloženja osporenog akta i dodaje da je stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 118/09, u daljem tekstu: Zakon o izmjenama i dopunama ZPIO), po službenoj dužnosti nastala obaveza ponovnog određivanja penzija određenih primjenom člana
87. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 106/05-prečišćeni tekst i broj 20/07, 33/08, 1/09 i 71/09, u daljem tekstu: ZPIO), za borce šeste i sedme kategorije, kao i člana 89. ZPIO, po zahtjevima podnesenim prije početka primjene ovog zakona, počev od 01. februara 2010. godine; da su organi tuženog u svemu postupili po navedenim zakonskim odredbama i pravilno odredili novi iznos starosne penzije tužioca.

Blagovremenim zahtjevom za vanredno preispitivanje te presude (u daljem tekstu: zahtjev) tužilac osporava njenu zakonitost zbog pogrešne primjene zakona i povrede propisa o postupku. Ističe da je prvostepeno rješenje doneseno na osnovu nepotpunih podataka iz matične evidencije, s obzirom da ista ne sadrži podatke o njegovoj invalidnosti, koja je posljedica ranjavanja i po osnovu kojeg mu je utvrđeno svojstvo ratnog vojnog invalida (RVI) IV kategorije sa 80% invaliditeta i gubitak radne sposobnosti, zbog čega da je u žalbi izjavljenoj protiv tog rješenja zatražio

ocjenu radne sposobnosti, a u vezi sa ostvarivanjem prava na invalidsku penziju. Smatra da je tužena bila dužna da postupi po tom zahtjevu, što nije učinila, čime da je povrijedila osnovna načela upravnog postupka i time ga onemogućila u ostvarivanju njegovih prava. Predlaže da se zahtjev uvaži, pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

U odgovoru na zahtjev tuženi navodi da ostaje kod razloga obrazloženja osporenog akta i predlaže da se zahtjev odbije kao neosnovan.

Razmotrivši zahtjev, pobijanu presudu, odgovor tuženog, te ostale priloge u spisima predmeta, na osnovu odredbe člana 39. Zakona o upravnim sporovima („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 109/05 i 63/11, u daljem tekstu: ZUS), ovaj sud je odlučio kao u izreci ove presude iz slijedećih razloga:

Iz podataka spisa, proizlazi da je pravo na starosnu penziju tužilac ostvario počev od 16.5.1998. godine u iznosu od 543,60 dinara mjesečno; da je rješenjem Filijale I. S. od 31.5.2004. godine, po službenoj dužnosti izvršeno ponovno određivanje penzije tužioca počev od 01.10.2002. godine i penzija određena u iznosu od 397,80 KM mjesečno. Navedeni iznos penzije određen je za ukupan penzijski staž od 27 godina, 08 mjeseci i 28 dana, u procentu od 57,75% od penzijskog osnova utvrđenog prema tada važećim odredbama člana 48-58 ZPIO, u iznosu od 503,54 KM i uvećana prema odredbi člana 60. ZPIO (po osnovu učešća u Vojsci RS) za 60% tj. do iznosa od 75%, jer penzija ne može iznositi više od procenta za puni penzijski staž. Određivanje novog iznosa penzije, na osnovu rješenja o kategorizaciji boraca, izvršeno je rješenjem istog organa od 30.11.2009. godine i penzija određena u procentu od 56,250% od penzijskog osnova utvrđenog prema odredbama člana 77.- 86. ZPIO, u iznosu od 757,75 KM u iznosu od 426,23 KM i uvećana prema odredbi člana 89. ZPIO, kao borcu I kategorije, za 60% tj. do iznosa od 75% iznosi ukupno 568,31 KM. Predmetnim prvostepenim rješenjem od 28.02.2010. godine, tužiocu je po službenoj dužnosti ponovo, počev od 01.02.2010. godine određena starosna penzija na osnovu odredbe člana 3. Zakona o izmjenama i dopunama ZPIO, u iznosu od 426,23 KM mjesečno.

Odredbom člana 3. Zakona o izmjenama i dopunama ZPIO, poslije člana 231.
b) ZPIO, dodaje se član 231.v), koji propisuje obavezu ponovnog određivanja po službenoj dužnosti penzija, određenih primjenom člana 87, za borce šeste i sedme kategorije, kao i člana 89. ZPIO, po zahtjevima podnesenim prije početka primjene ovog zakona, počev od 01. februara 2010. godine. Slijedi da tužilac, kao lice, čija je penzija određena primjenom odredbe člana 89. ZPIO po zahtjevu od 16.5.1998. godine, spada u kategoriju lica za koje postoji obaveza ponovnog određivanja penzije po službenoj dužnosti.

Odredbom člana 2. Zakona o izmjenama i dopunama ZPIO, brisana je odredba člana 89. ZPIO, kojom je određeno povećenje penzije borcima od prve do sedme kategorije koji prema ukupnom penzijskom stažu ne mogu ostvariti penziju u procentu, koji im po ovom zakonu pripada za puni penzijski staž, u zavisnosti od utvrđene kategorije i dužine penzijskog staža.

Kako tužilac ima svojstvo borca prve kategorije, proizlazi da mu od dana stupanja na snagu te odredbe, ne pripada pravo na povećanje penzije koju je, po tom osnovu ostvarivao, odnosno koje mu je određeno rješenjem Filijale I. S. od 30.11.2009. godine. S obzirom na navedeno, ponovni obračun penzije tužioca je trebalo izvršiti na osnovu odredbe člana 87. i u vezi sa članoma 135. ZPIO, kako je to učinjeno predmetnim prvostepenim rješenjem i kako je to ispravno zaključio i nižestepeni sud.

S obzirom da je predmet ovog postupka ponovno određivanje starosne penzije tužioca, nema zakonske mogućnosti za istovremeno vođenje postupka za određivanje invalidske penzije tužioca, prvenstveno jer se radi o različitim uslovima za sticanje tih prava, a i kod činjenice da se zahtjev ne može postavljati nakon donošenja prvostepenog rješenja. Iz tog razloga neosnovan je prigovor tužioca na okolnost povrede načela upravnog postupka i onemogućavanja zaštite njegovih prava.

Kod takvog stanja stvari po ocjeni ovog suda, u pobijanoj presudi nije ostvaren nijedan razlog iz odredbe člana 35. stav 2. ZUS-a koji bi je činio nezakonitom, pa se zahtjev tužioca odbija primjenom odredbe člana 40. stav 1. istog zakona.



(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 14 0 U 000781 11 Uvp od 11.04.2012.g.)


<------->


P R E S U D U

Zahtjev se djelimično uvažava, presuda Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 U 002922 12 U od 30.04.2012 se preinačava tako da se tužba uvažava i osporeni akt poništava u dijelu koji se odnosi na odluku o zahtjevu tužioca za ostvarivanje prava na starosnu penziju.

U preostalom dijelu, zahtjev se odbija.

O b r a z l o ž e n j e


Pobijanom presudom odbijena je tužba izjavljena protiv rješenja tuženog 5103223161 od 16.01.2012. godine, kojim je odbijena žalba tužioca izjavljena protiv zaključka F. tuženog sa sjedištem u B. od 26.10.2011. godine, a kojim je odbačen zahtjev tužioca za priznavanje prava na invalidsku penziju, uz obrazloženje da uz zahtjev a ni po pozivu prvostepenog organa nije dostavio svu dokumentaciju potrebnu za odlučivanje o ispunjavanju uslova za invalidsku penziju, pa da se nije mogla vršiti ocjena tužiočeve radne sposobnosti, zbog čega je pravilno njegov zahtjev odbačen kao nedopušten, jer da su ispunjeni uslovi iz člana 125. stav 3. Zakona o opštem upravnom postupku ("Sl. glasnik RS" broj 13/02, 87/07 i 50/10 u daljem tekstu: ZOUP).

Nižestepeni sud je u obrazloženju pobijane presude prihvatio valjanim razloge odbacivanja zahtjeva tužioca podnijetog dana 23.06.2011. godine, jer da se bez priložene medicinske dokumentacije nije mogla vršiti ocjena njegove radne sposobnosti, a kako on traženu medicinsku dokumentaciju nije dostavio, ni nakon naknadnog traženja od strane prvostepenog organa, to ostali tužbeni prigovori nemaju značaja na donošenje drugačije odluke u predmetnom upravnom sporu.

Blagovremenim zahtjevom za vanredno preispitivanje te presude (u daljem tekstu: zahtjev), tužilac osporava njenu zakonitost zbog povrede pravila postupka, i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Navodi da je ispunio uslove za ličnu penziju, a da je njegovo stanje zdravlja takvo da je bilo potrebno da drugostepena ljekarska komisija ocijeni onu dokumentaciju koja je već sadržana u spisima predmeta. Smatra da razlog što nije dostavio medicinsku dokumentaciju, a s obzirom na činjenicu da je borac I kategorije, ne može biti osnov odbacivanja zahtjeva pa da je upravni organ trebao odlučiti na bazi tih činjenica, a pogotovo što ima pravo na starosnu penziju prema ostvarenom penzijskom stažu i prema godinama života. Predložio je da se zahtjev usvoji i pobijana presuda ukine ili preinači.

U odgovoru na zahtjev tuženi organ je ostao kod razloga sadržanih u obrazloženju osporenog akta, predloživši da se zahtjev odbije kao neosnovan.

Razmotrivši zahtjev, pobijanu presudu, odgovor na zahtjev, te ostale priloge u spisima predmeta, na osnovu odredbe člana 39. Zakona o upravnim sporovima (“Službeni glasnik RS” broj 109/05 i 63/11 u daljem tekstu: ZUS), ovaj sud je odlučio kao u izreci ove presude iz slijedećih razloga:

Iz podataka u spisima predmeta proizlazi da je tužilac podnio dana 23.06.2011. godine, zahtjev kojim je tražio priznavanje starosne (lične) ili invalidske penzije. Prvostepeni organ tuženog je smatrao da je zahtjev podnijet samo za ostvarivanje prava na invalidsku penziju, pa je u tom smislu tužioca pozvao dopisom od 20.07.2011. godine da dostavi relevantnu medicinsku dokumentaciju za prvostepenu ljekarsku komisiju, a advokata tužioca je dana 23.09.2011. godine upoznao sa takvim traženjem, o čemu je sačinjena i službena zabilješka istog dana. Tužilac nije postupio po pozivu organa da dostavi traženu medicinsku dokumentaciju, propisanu odredbama člana 16. i 17. Pravilnika o ocjenjivanju radne sposobnosti u penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik RS“ broj 84/02, 7/05, 29/08 i 41/10 – u daljem tekstu: Pravilnik), zbog čega su bili ispunjeni procesni uslovi da se odluči o tom dijelu njegovog zahtjeva. Pozivanje tužioca na ranije priloženu medicinsku dokumentaciju nije osnovano s obzirom da je na bazi te dokumentacije donijeto rješenje dana 10.11.2009. godine, kojim tužiocu nije priznato pravo na invalidsku penziju, kao i s obzirom na odredbu člana 17. stav 2. Pravilnika prema kojoj medicinska dokumentacija relevantna za ocjenu radne sposobnosti mora biti u originalu i u pogledu laboratorijskog nalaza ne starija od šest mjeseci. Otuda je pravilno odbačen zahtjev tužioca za priznavanje prava na invalidsku penziju.

Međutim, tužilac s pravom ističe da je podnio i zahtjev za starosnu penziju, koju on naziva ličnom penzijom, što znači da je podnio dva alternativno postavljena zahtjeva. Prvostepenim aktom nije odlučeno o zahtjevu za starosnu penziju pa iako je on u žalbi to istakao, tuženi organ nije odgovorio na te žalbene navode, što predstavlja povredu pravila postupka sadržanu u odredbama člana 230. Zakona o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik RS„ broj 13/02, 87/07 i 50/10 ). Stavom 2. člana 230 ZOUP je propisano da se u obrazloženju drugostepenog rješenja moraju ocijeniti svi navodi žalbe. Ako je već prvostepeni organ u obrazloženju svog rješenja pravilno ocijenio žalbene navode, drugostepeni organ se može pozvati na razloge prvostepenog rješenja. Zbog toga je prilikom ponovnog odlučivanja o žalbi tužioca, u kojoj je naveo nedostatke prvostepenog akta u pogledu odluke o pravu na starosnu

penziju, tuženi organ obavezan da ocijeni žalbene navode koji se odnose na dio zahtjeva kojim je tužilac tražio priznavanje prava na starosnu penziju.

Iz iznijetih razloga, po ocjeni ovog suda, u pobijanoj presudi su ostvareni razlozi predviđeni odredbama člana 35. stav. 2. ZUS-a, pa se zahtjev tužioca za njeno vanredno preispitivanje djelimično uvažava i ta presuda preinačava na osnovu odredaba člana 40. stav 1. i 2. tog zakona, tako da se tužba uvažava i osporeni akt poništava u dijelu odluke o pravu na starosnu penziju, jer su ostvareni razlozi za djelimično poništenje osporenog akta predviđeni odredbama člana 10. tačka 2. i 4. ZUS. U preostalom dijelu zahtjev se odbija kao neosnovan na osnovu odredbe stava 1. člana 40. ZUS, jer nisu ispunjeni uslovi iz člana 10. ZUS, za poništenje osporenog akta u dijelu odluke o odbacivanju zahtjeva za ostvarivanje prava na invalidsku penziju.



(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 12 0 U 002922 12 Uvp od 28.11.2012.g. )


<------->



P R E S U D A

Zahtjev se uvažava, presuda Okružnog suda u Doboju broj 13 0 U 000947 10 U od 31.12.2010. godine, se preinačava tako da se tužba uvažava i osporeni akt poništava.

O b r a z l o ž e n j e



Pobijanom presudom odbijena je tužba protiv uvodno označenog akta tuženog, kojim je odbijena žalba tužioca izjavljena protiv rješenja Filijale D. broj 1125663698 od 28.02.2010. godine. Tim prvostepenim rješenjem, tužiocu je ponovo određena invalidska penzija počev od 01.02.2010. godine u iznosu od 645,30 KM.

U obrazloženju pobijane presude sud se poziva na odredbu člana 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 118/09, u daljem tekstu: Zakon o izmjenama i dopunama ZPIO) i odredbu člana 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPIO („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 71/09) i ističe da, s obzirom na sadržaj tih odredbi, tužiocu kao učesniku NOR-a poslije 09.9.1943. godine više ne pripada pravo na tzv. „zagarantovani“ penzijski osnov, već da se isti određuje shodno odredbama člana 77. do 86. ZPIO, što da je ispravno utvrđeno osporenim aktom.

Blagovremenim zahtjevom za vanredno preispitivanje te presude (u daljem tekstu: zahtjev) tužilac osporava njenu zakonitost zbog pogrešne primjene materijalnog prava, ističući da mu je prvostepenim rješenjem ponovo određena invalidska penzija u smanjenom iznosu od 645,30 KM, retroaktivno i na njegovu štetu, zbog čega da je nezadovoljan pobijanom presudom. Dodaje da sud prilikom odlučivanja i ocjene zakonitosti osporenog akta nije uzeo u obzir činjenicu da je on invalid rada i učesnik NOR-a, a ne borac ovog rata, što da je i tuženi pogrešno utvrdio i zbog čega mu je pogrešno izvšio ponovno obračunavanje penzije. Predlaže da se zahtjev uvaži i pobijana presuda preinači ili da se zahtjev uvaži i pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu na ponovno odlučivanje.



U odgovoru na zahtjev tuženi navodi da ostaje kod razloga navedenih u obrazloženju osporenog akta i predlaže da se zahtjev odbije kao neosnovan.

Razmotrivši zahtjev, pobijanu presudu, odgovor tuženog, te ostale priloge u spisima predmeta, na osnovu odredbe člana 39. ZUS-a, ovaj sud je odlučio kao u izreci ove presude iz slijedećih razloga:

Iz podataka spisa, proizilazi da je pravo na invalidsku penziju tužilac ostvario 01.7.1981. godine, rješenjem Filijale u D. broj 1125663698 od 17.6.1986. godine, čiji iznos je određen na osnovu ukupno ostvarenog penzijskog staža od 33 godine, 7 mjeseci i 4 dana i po osnovu učešća u NOR-u poslije 09. septembra 1943. godine, da mu je ponovno određivanje penzije izvršeno po službenoj dužnosti, stupanjem na snagu važećeg ZPIO („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 106/05-prečišćeni tekst i broj 20/07), rješenjem istog prvostepenog organa od 01.10.2002. godine, primjenom odredbe člana 188. (sada 231.) i u vezi sa odredbom člana 58. (sada 87.) i
60. (sada 89.) ZPIO. Predmetnim prvostepenim rješenjem od 28.02.2010. godine, tužiocu je po službenoj dužnosti ponovo, počev od 01.02.2010. godine, određena penzija na osnovu odredbe 3. Zakona o izmjenama i dopunama ZPIO („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 118/09) u iznosu od 645,30 KM mjesečno.

Obaveza ponovnog određivanja penzija, nastala je stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama ZPIO („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 33/08), čijom odredbom člana 231b. stav 1. je propisano da će se penzije određene po zahtjevima podnesenim do kraja 2007. godine primjenom čl. 87. i 89. ZPIO, usklađivanjem ponovo odrediti i na taj način od 1. januara 2008. godine dovesti na nivo penzija iz 2005. godine. Stavom 2. istog člana je propisano da na zahtjev korisnika penzije, ponovo će se odrediti penzija na osnovu rješenja o kategorizaciji boraca, u skladu sa odredbama čl. 4. i 5. ovog zakona.

Ponovnim Izmjenama i dopunama ZPIO objavljenim u „Službenom glasniku Republike Srpske”, broj 71/09, u članu 231b., mijenja se stav 2. i dodaje stav 3. i 4., tako da je tom odredbom propisana obaveza ponovnog određivanja, po službenoj dužnosti, penzija iz stava 1. tog člana (penzije određene po zahtjevima, podnesenim do kraja 2007. godine), izuzev penzija učesnika NOR-a, u skladu sa odredbama člana 87. i 89. ZPIO, na osnovu rješenja o kategorizaciji borca, počev od 01. oktobra 2009. godine. Penzije, koje se ne mogu odrediti u smislu stava 2. tog člana, ponovo će se odrediti, po službenoj dužnosti, od penzijskog osnova u skladu sa odredbama člana 77. do 86. ZPIO, počev od 01. oktobra 2009. godine, a penzije, određene po zahtjevu korisnika, a na osnovu rješenja o kategorizaciji, neće se ponovo određivati.

Prema tome nesporno je da su nakon stupanja na pravnu snagu izmjenjene odredbe stava 2. člana 231b. ZPIO, penzije učesnika NOR-a izuzete od ponovnog određivanja, iz čega slijedi da se penzija tužioca, obzirom da je učesnik NOR-a, nije mogla ponovo odrediti, što tužilac osnovano ističe. Obaveza ponovnog određivanja penzija učesnika NOR-a, ne proizlazi ni iz odredbe člana 3. Zakona o izmjenama i dopunama ZPIO („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 118/09), na koju se poziva tuženi, jer je ta obaveza propisana, samo za penzije boraca šeste i sedme kategorije, u koje ne spada tužilac.

Kod takvog stanja stvari, po ocjeni suda pobijanom presudom je ostvaren razlog povrede zakona iz člana 35. stav 2. ZUS, a osporenim aktom razlog za njegovo poništenje iz člana 10. tačke 2. istog zakona, pa se na osnovu odredbe člana 40. stav 1. i 2. istog zakona zahtjev usvaja, pobijana presuda preinačava tako da se tužba uvažava i osporeni akt poništava.



(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 13 0 U 000947 11 Uvp od 09.11.2011.g.)

https://advokat-prnjavorac.com/sudska-praksa-BiH.html