Odluka u predmetu Fajković i drugi protiv Bosne i Hercegovine
Evropski sud za ljudska prava je 11. februara 2019. godine donio odluku u predmetu Fajković i drugi protiv Bosne i Hercegovine. Aplikacije su, primjenom člana 35. st. 3 (a) i st. 4 Konvencije, odbačene kao neosnovane.
Aplikanti su se žalili na povredu prava na pristup sudu iz čl. 6. Evropske konvencije zbog odluka domaćih sudova kojima su odbijeni njihovi zahtjevi za naknadu za odsustvo advokata iz kancelarije za vrijeme putovanja od mjesta sjedišta kancelarije do sjedišta nadležnog suda, troškova putovanja i naknada za zastupanje na ročištu pred sudom, koje su potraživali pozivajući se na Advokatsku tarifu Federacije BiH.
Sud je u odluci između ostalog naveo da je navedeno pitanje regulisano zakonima o parničnom postupku na način da „(1) Pri odlučivanju koji će se troškovi stranci nadoknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti. (2) Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, odmjerit će se takvi troškovi prema tarifi.“ (paragraf 6).
Sud je takođe naveo da je 30. januara 2014. godine Panel za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti, kojeg čine predstavnici četiri najviše sudske instance u zemlji, usvojio pravno shvatanje prema kojem stranka koja je izgubila u parničnom postupku u načelu ne bi trebala snositi nikakve dodatne pravne troškove samo zato što je stranka koja je uspjela u postupku izabrala advokata čija je kancelarija bila van sjedišta suda, osim ako sud, izuzetno, takve troškove smatra „neophodnim“ u okviru značenje navedenih zakonskih odredbi. Prema panelu, takvi troškovi mogu se smatrati „neophodnim“ kada, na primjer, nema advokata koji rade u sjedištu suda ili niko od njih nije u stanju ili nije voljan zastupati određenog klijenta (paragraf 7).
Evropski sud je prije svega podsjetio da nije njegova uloga da tumači domaće pravo i preispituje obrazloženja domaćih sudskih odluka koja nisu očigledno proizvoljna i nerazumna.
Iako su aplikanti ukazivali na određene razlike u odlukama domaćih sudova, Sud je uzimajući u obzir navedeno mjerodavno domaće pravo i praksu, te činjenicu da su domaći sudovi u konkretnim predmetima dali dovoljno argumentacije u prilog svojih odluka, njihove se presude ne mogu smatrati arbitrarnim.
Sud je također utvrdio da zahtjevi aplikanata za naknadu putnih troškova njihovih advokata nemaju dovoljnu osnovu u domaćem pravu i stoga se ne mogu kvalifikovati kao “imovina” u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju, zbog čega su njihovi zahtjevi u ovom dijelu ratione materiae nespojivi s odredbama Konvencije.
Evropski sud za ljudska prava je 11. februara 2019. godine donio odluku u predmetu Fajković i drugi protiv Bosne i Hercegovine. Aplikacije su, primjenom člana 35. st. 3 (a) i st. 4 Konvencije, odbačene kao neosnovane.
Aplikanti su se žalili na povredu prava na pristup sudu iz čl. 6. Evropske konvencije zbog odluka domaćih sudova kojima su odbijeni njihovi zahtjevi za naknadu za odsustvo advokata iz kancelarije za vrijeme putovanja od mjesta sjedišta kancelarije do sjedišta nadležnog suda, troškova putovanja i naknada za zastupanje na ročištu pred sudom, koje su potraživali pozivajući se na Advokatsku tarifu Federacije BiH.
Sud je u odluci između ostalog naveo da je navedeno pitanje regulisano zakonima o parničnom postupku na način da „(1) Pri odlučivanju koji će se troškovi stranci nadoknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti. (2) Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, odmjerit će se takvi troškovi prema tarifi.“ (paragraf 6).
Sud je takođe naveo da je 30. januara 2014. godine Panel za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti, kojeg čine predstavnici četiri najviše sudske instance u zemlji, usvojio pravno shvatanje prema kojem stranka koja je izgubila u parničnom postupku u načelu ne bi trebala snositi nikakve dodatne pravne troškove samo zato što je stranka koja je uspjela u postupku izabrala advokata čija je kancelarija bila van sjedišta suda, osim ako sud, izuzetno, takve troškove smatra „neophodnim“ u okviru značenje navedenih zakonskih odredbi. Prema panelu, takvi troškovi mogu se smatrati „neophodnim“ kada, na primjer, nema advokata koji rade u sjedištu suda ili niko od njih nije u stanju ili nije voljan zastupati određenog klijenta (paragraf 7).
Evropski sud je prije svega podsjetio da nije njegova uloga da tumači domaće pravo i preispituje obrazloženja domaćih sudskih odluka koja nisu očigledno proizvoljna i nerazumna.
Iako su aplikanti ukazivali na određene razlike u odlukama domaćih sudova, Sud je uzimajući u obzir navedeno mjerodavno domaće pravo i praksu, te činjenicu da su domaći sudovi u konkretnim predmetima dali dovoljno argumentacije u prilog svojih odluka, njihove se presude ne mogu smatrati arbitrarnim.
Sud je također utvrdio da zahtjevi aplikanata za naknadu putnih troškova njihovih advokata nemaju dovoljnu osnovu u domaćem pravu i stoga se ne mogu kvalifikovati kao “imovina” u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju, zbog čega su njihovi zahtjevi u ovom dijelu ratione materiae nespojivi s odredbama Konvencije.
