• Nemogucnost primjene duzeg roka zastarjelosti

  • Ugovori razni, odgovornost za štete, vanugovorni odnosi, osiguranja
Ugovori razni, odgovornost za štete, vanugovorni odnosi, osiguranja
 #794  Postao/la AntunHun
 
NEMOGUĆNOST PRIMJENE DUŽEG ROKA ZASTARJELOSTI
Zakon o obligacionim odnosima

član 377

Da bi se na neko potraživanje primijenio rok zastarjelosti koji se primjenjuje kod potraživanja naknade štete prouzrokovane krivičnim djelom, tužitelj mora dokazati da je za izvršenje krivičnog djela pravosnažno osuđeno određeno fizičko lice kao počinilac, kao i da je utvrđena uzročna veza između tog krivičnog djela i štete koju je on pretrpio.

Obrazloženje:

"Nižestepeni sudovi su, nalazeći da je osnovan istaknuti prigovor zastarjelosti predmetnog potraživanja, odbili tužbeni zahtjev pozivom na odredbu člana 376. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" broj 29/78, 39/85 i 57/89 te "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04, dalje: ZOO), jer da je eventualna šteta nastala u vremenu od 10.8.1992. godine do 29.1.1993. (kako je navedeno u pomenutoj potvrdi navedenog Instituta i legitimaciji UNHCR), da su zastarni rokovi počeli teći od 19.6.1996. godine, kada je odlukom NS RS broj 02-732/96 ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 15/96) ukinuto ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti, slijedom čega, je do podnošenja tužbe (26.4.2012. godine) protekao i subjektivni i objektivni rok iz citirane zakonske odredbe za potraživanje štete, sudskim putem.

U pogledu tvrdnje tužitelja da je u konkretnom slučaju prigovor zastarjelosti potraživanja trebalo cijeniti u skladu sa odredbom člana 377. ZOO, jer da je šteta učinjena izvršenjem krivičnog djela, sudovi su zaključili da nema mjesta primjeni ove zakonske odredbe budući da tužitelj nije dokazao da je za izvršenje krivičnog djela pravosnažno osuđeno određeno fizičko lice kao počinilac, te utvrđena uzročna veza između tog krivičnog djela i štete koju je pretrpio, odnosno da je označen kao oštećeno lice, kada bi sud u parničnom postupku, u pogledu osnovanosti zahtjeva za naknadu štete, bio vezan tom osuđujućom krivičnom presudom, u smislu odredbe člana 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske”, broj 58/03 do 61/13, dalje: ZPP). Takođe su zaključili da Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao ni Ustav Bosne i Hercegovine i Ustav Republike Srpske, ne isključuju primjenu odredaba ZOO koje se odnose na zastarjelost potraživanja, slijedom čega pozivanje tužiteljice na njihove odredbe nije moglo ishoditi drugačiju odluku, te da je tužitelj svojim pasivnim držanjem kroz dugi vremenski period izgubio pravo na sudsku zaštitu (član 376. u vezi sa članom 360. ZOO).

Suprotno navodime revizije, pravilno su nižestepeni sudovi primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev zbog istaknutog prigovora zastarjelosti potraživanja. Svoje odluke su obrazložili valjanim i jasnim razlozima kakvo obrazloženje prihvata i ovaj sud, a prigovori revizije (koji su isticani i tokom postupka i koje su imali u vidu nižestepeni sudovi), nisu doveli u sumnju ispravnost i zakonitost pobijanih odluka.

Prema odredbi člana 360. stav 1. ZOO, zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze, a zastara nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena u okviru kojeg povjerilac nije vršio svoje pravo, ako se onaj, na kome leži obaveza ispunjenja, pozove na zastarjelost.

Prema činjeničnom utvrđenju nižestepenih sudova, šteta čija naknada se traži u ovoj parnici je nastala u vremenu od 10.8.1992. do 29.1.1993. godine, pa i pod uslovom da je za istu (po nekom od zakonom priznatih osnova) odgovorna tužena, kako je do podnošenja tužbe (26.4.2012. godine) proteklo više od devetnaest (odnosno nešto više od petnaest godina od prestanka rata i ukidanja stanja neposredne ratne opasnosti), prošao je rok u kojem je tužitelj mogao zahtijevati naknadu štete putem suda (član 360. stav 2. ZOO).

Ustavi Republike Srpske (i ukazivanje u reviziji na njegovo poglavlje o zaštiti ljudskih prava i sloboda) i Ustav Bosne i Hercegovine, na koje se tužitelj poziva u reviziji navodeći da je RS "baštinik svih Konvencija” i da se one imaju primijeniti prema svima koji se tu nalaze po bilo kom osnovu, po ocjeni ovog suda, ne isključuje primjenu zakonskih odredbi, u konkretnom slučaju odredbi ZOO, koje propisuju rokove i uslove za zaštitu pojedinih prava, među kojim je i pravo na naknadu štete. Zakonska ograničenja u ostvarivanju ovih prava, pa i određivanje vremenskih okvira (rokova za potraživanje naknade štete), kao u ovom slučaju, su opravdana zbog pravne sigurnosti i funkcionisanja pravnog sistema. Protek vremena, u izvjesnim situacijama (kao ovdje) ima karakter pravne činjenice koja uzrokuje nastanak, promjenu ili prestanak nekih pravnih odnosa. Dugotrajna neaktivnost titulara nekog prava, oduvijek se izjednačavala sa gubitkom interesa da se to pravo ostvari i sankcionisala gubitkom tog prava u materijalnom smislu.

Reviziona tvrdnja tužitelja o primjeni odredbe člana 377. ZOO, kako detaljno i jasno obrazlažu nižestepeni sudovi, imala bi svoje uporište u slučaju da je zahtjev za naknadu štete istaknut u odnosu na neposrednog izvršioca (štetnika) krivičnog djela iz kojeg je nastala šteta i da je, u odnosu na ovog, pravosnažnom osuđujućom presudom krivičnog suda, utvrđeno postojanje krivičnog djela i krivične odgovornosti. Kako tužitelj tokom postupka nije prezentovao takvu pravosnažnu krivičnu presudu radi ostvarivanja prava na računanje dužeg zastarnog roka iz člana 377. ZOO, što je primjenom pravila o teretu dokazivanja propisanog u članovina 7., 102. i 123. ZPP bio obavezan, nije bilo zakonske mogućnosti da se primjeni ova odredba.

Ni ukazivanje u reviziji na osuđujuću presudu Haškog tribunala u odnosu na R.B., ne može ishoditi drugačiju odluku u ovom sporu. Ovo iz razloga što (sve da je ta presuda i provedena kao dokaz pred prvostepenim sudom, a nije) i pod uslovom da je predmetna šteta posljedica krivičnih djela za koja je isti osuđen, bila bi relevantna samo da je zahtjev za naknadu štete usmjeren u odnosu na učinioca krivičnog djela, a ne i u odnosu na tuženu u ovoj parnici.

Osim navedenog, revident umjesto da ukaže koje to krivično djelo je učinjeno na njegovu štetu, samo se poziva na odredbe Ženevskih konvencija o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od 12.8.1949. godine ("Službeni list FNRJ” broj 24/1950) - sa dopunskim protokolima, koje ne propisuje krivična djela, niti isključuje primjenu odredbi domaćeg prava, pa time ni odredbi ZOO.

Istina, odredbom člana 91. Dopunskog protokola uz Ženevske konvencije od 12.8.1949. godine o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba ("Službeni list SFRJ, Međunarodni ugovori 16/1978) je propisano da strana u sukobu koja povrijedi odredbe Ženevskih Konvencija od 12.8.1949. godine ili toga protokola biće, u zavisnosti od slučaja, obavezna da plati obeštećenje. Ona će, prema toj konvencijskoj odredbi biti odgovorna za sva djela koja učine lica koja se nalaze u redovima njenih oružanih snaga. Međutim ni ovom odredbom se ne određuju drugačiji rokovi zastarjelosti potraživanja naknade štete, u odnosu na one koji su propisani domaćim pravom.

Prema tome, kršenje odredbi pomenutih Ženevskih konvencija bilo bi od značaja u predmetnoj pravnoj stvari samo u slučaju da ovo kršenje ujedno predstavlja izvršenje nekog od krivičnih djela, na koje se primjenjuju zastarni rokovi iz člana 377. stav 1. ZOO, u vezi sa članom 100. Krivičnog zakona Republike Srpske-Opšti dio ("Službeni list SFRJ” broj: 44/76 do 3/90 i "Službeni glasnik Republike Srpske” broj: 12/93 do 3/96) ili člana 19. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine” broj: 3/03 do 8/10), koji propisi su u skladu sa odredbama Konvencije o nezastarijevanju ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti, na koju se revident poziva u reviziji.

Parnični sud može samo pod određenim uslovima (koje su obrazložili nižestepeni sudovi) utvrđivati postojanje krivičnog djela i krivične odgovornosti (za potrebe konkretne parnice i sa dejstvom samo u tom sporu) i to samo kod postojanja procesnih smetnji da se vodi krivični postupak protiv određenog počinioca, a ne u svakom slučaju, kako to tvrdi revident. Postojanje krivičnog djela i odgovornost konkretnog izvršioca, suprotno navodima revidenta, nije jednostavno utvrditi ni u krivičnom postupku, o čemu svjedoče dugotrajni postupci koji se vode pred Međunarodnim krivičnim sudom za suđenje počiniocima teških povreda međunarodnog humanitarnog prava na teritoriji prethodne Jugoslavije od 1. januara 1991. godine ("Haški tribunal”) koji upravo raspolaže mehanizmima, alatima i uslovima koji mu omogućavaju efikasno vođenje ovih postupaka.

Iz izloženog proizlazi, da je neosnovano i pozivanje u reviziji na odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj: AP... kojom je, na osnovu drugačijeg činjeničnog stanja i okolnosti konkretnog slučaja, o prigovoru zastarjelosti potraživanja, drugačije suđeno.

Slijedom navedenog, tužitelj je svojim pasivnim držanjem kroz zakonom propisani vremenski period izgubio mogućnost da sudskim putem ishodi naknadu pretrpljene štete i pod uslovom da je tužena odgovorna za njen nastanak.

Prema izloženom, pri donošenju pobijane presude nije pogrešno primijenjeno materijalno pravo, što tužitelj navodi kao revizioni razlog. Zato je revizija tužitelja odbijena kao neosnovana, na osnovu odredbe člana 248. ZPP."



(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, 71 0 P 142119 16 Rev od 15.3.2017. godine)

https://epravo.ba/

O nama

Forum Pravo BiH je pokrenut sa ciljem poticanja i poboljšanja komunikacije unutar pravne struke

Pravo BiH

Responzivni forum