Drzavna granicna sluzba BiH nema mogucnost obavljanja ugostiteljske djelatnosti
Državna granična služba Bosne i Hercegovine, pozivanjem na odredbu člana 1 Zakona o državnoj graničnoj službi i člana 12 Privremenog uputstva, nije ovlaštena da daje saglasnost za obavljanje ugostiteljske djelatnosti u postojećim objektima (već izgradjenim) koji se nalaze na prostoru izmedju graničnih prelaza, jer se njeno
ovlaštenje, u skladu s navedenim propisima, sastoji samo u davanju odobrenja za izgradnju objekata i postavljanje instalacija za objekte čija izgradnja tek treba započeti.
Iz obrazloženja:
Osporenom odlukom konačno je odbijen zahtjev tužiteljice za izdavanje saglasnosti za obavljanje ugostiteljske djelatnosti u objektu koji se nalazi u Gornjem Klobuku, vlasništvo tužiteljice, iz razloga što se navedeni objekat nalazi u medjuprostoru izmedju graničnog prelaza „Klobuk“ i graničnog prelaza „Ilijino brdo“, u kojem se, prema zaključku organa uprave, skupljaju osobe koje organiziraju krijumčarenje robe i ilegalno prebacivanje osoba izmedju susjednih država, te da bi, po ocjeni DGS-a, vršenje navedenih usluga ometalo rad Jedinica DGS Trebinje. U razlozima odluke navedeno je da se ova odluka zasniva na odredbama člana 12 Privremenog uputstva za obavljanje poslova zaštite granice (u daljnjem tekstu Privremeno uputstvo – koje je donio načelnik DGS-a dana 15.02.2001.godine) i člana 1 Zakona o državnoj graničnoj službi Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, broj 19/01), te ocjene organa (diskrecione ocjene, kako je to navedeno u odgovoru na tužbu) da bi obavljanje ove djelatnosti u navedenom objektu otežavalo rad granične službe u Trebinju. Odredbim člana 12 stav 1 i 4 Privremenog uputstva propisano je da bez odobrenja direkcije DGS-a ne može početi gradnja objekata ili postavljanje objekata i instalacija na graničnom prelazu (mjesto kontrole, prostor od mjesta kontrole do granične linije i 100 m oko mjesta kontrole ukoliko isto nije ogradjeno). Medjutim, ovom odredbom, a ni odredbom člana 1 Zakona o državnoj graničnoj službi BiH, nije propisano da DGS daje saglasnost za obavljanje ugostiteljske djelatnosti u postojećim objektima koji se nalaze na prostoru izmedju graničnih prelaza. To znači da iz propisa koji su navedeni u razlozima osporene odluke ne proizilazi da je ovim propisima predvidjeno ovlaštenje DGS-a da odlučuje u ovoj upravnoj stvari, jer davanje odobrenja za izgradnju objekata i postavljanje objekata i instalacija, bez kojeg ne mogu početi ovi radovi, propisano je samo za objekte čija izgradnja tek treba početi. U obrazloženju odluke organa uprave nije naveden odgovarajući pravni propis na osnovu kojeg je odlučeno kao u dispozitivu prvostepenog rješenja, a nije naveden ni zakonski propis kojim je dato ovlaštenje DGS-u da po slobodnoj ocjeni, odnosno diskrecionom pravu, odlučuje o davanju saglasnosti za obavljanje ugostiteljske djelatnosti u objektima koji se nalaze u prostoru izmedju graničnih prelaza. Slijedi da obrazloženje rješenja ne sadrži sve elemente koje mora obrazloženje da sadrži prema odredbi člana 199 stav 2 i stav 3 Zakona o općem upravnom postupku („Službeni list RbiH“, broj 2/92i 13/94), koji je bio na snazi u vrijeme donošenja osporenih akata i koji se primjenjivao do stupanja na snagu Zakona o upravnom postupku („Službeni glasnik BiH“, broj 29/02). Prema odredbama citiranog Zakona obaveza organa uprave je da u obrazloženju rješenja navede propise na osnovu kojih je odlučeno dispozitivom rješenja, kao i to da navede zakonski osnov kojim se organu uprave daje zakonsko ovlaštenje da u odredjenim upravnim stvarima odlučuje na osnovu slobodne ocjene organa, odnosno po diskrecionom pravu. Budući da osporena odluka ne sadrži elemente koje mora da sadrži, ovaj sud nije mogao da cijeni njenu pravilnost i zakonitost, odnosno nije mogao da ocijeni osnovanost prigovora tužiteljice da je osporeno rješenje nezakonito.
Iz navedenih razloga ovaj sud je uvažio tužbu tužiteljice, osporenu odluku i odluku prvostepenog organa poništio i predmet vratio prvostepenom organu na ponovni postupak primjenom odredbe člana 37 stav 2 i 3 u vezi s članom 34 stav 2 Zakona o upravnim sporovima. U ponovnom postupku prvostepeni organ će otkloniti navedene propuste i
donijeti odgovarajuće rješenje u čijem će obrazloženju navesti sve elemente koje rješenje mora da sadrži u skladu s naprijed citiranim odredbama Zakona o upravnom postupku.
(Presuda Suda Bosne i Hercegovine broj U-01/02 od 29.10.2003.godine)
Državna granična služba Bosne i Hercegovine, pozivanjem na odredbu člana 1 Zakona o državnoj graničnoj službi i člana 12 Privremenog uputstva, nije ovlaštena da daje saglasnost za obavljanje ugostiteljske djelatnosti u postojećim objektima (već izgradjenim) koji se nalaze na prostoru izmedju graničnih prelaza, jer se njeno
ovlaštenje, u skladu s navedenim propisima, sastoji samo u davanju odobrenja za izgradnju objekata i postavljanje instalacija za objekte čija izgradnja tek treba započeti.
Iz obrazloženja:
Osporenom odlukom konačno je odbijen zahtjev tužiteljice za izdavanje saglasnosti za obavljanje ugostiteljske djelatnosti u objektu koji se nalazi u Gornjem Klobuku, vlasništvo tužiteljice, iz razloga što se navedeni objekat nalazi u medjuprostoru izmedju graničnog prelaza „Klobuk“ i graničnog prelaza „Ilijino brdo“, u kojem se, prema zaključku organa uprave, skupljaju osobe koje organiziraju krijumčarenje robe i ilegalno prebacivanje osoba izmedju susjednih država, te da bi, po ocjeni DGS-a, vršenje navedenih usluga ometalo rad Jedinica DGS Trebinje. U razlozima odluke navedeno je da se ova odluka zasniva na odredbama člana 12 Privremenog uputstva za obavljanje poslova zaštite granice (u daljnjem tekstu Privremeno uputstvo – koje je donio načelnik DGS-a dana 15.02.2001.godine) i člana 1 Zakona o državnoj graničnoj službi Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, broj 19/01), te ocjene organa (diskrecione ocjene, kako je to navedeno u odgovoru na tužbu) da bi obavljanje ove djelatnosti u navedenom objektu otežavalo rad granične službe u Trebinju. Odredbim člana 12 stav 1 i 4 Privremenog uputstva propisano je da bez odobrenja direkcije DGS-a ne može početi gradnja objekata ili postavljanje objekata i instalacija na graničnom prelazu (mjesto kontrole, prostor od mjesta kontrole do granične linije i 100 m oko mjesta kontrole ukoliko isto nije ogradjeno). Medjutim, ovom odredbom, a ni odredbom člana 1 Zakona o državnoj graničnoj službi BiH, nije propisano da DGS daje saglasnost za obavljanje ugostiteljske djelatnosti u postojećim objektima koji se nalaze na prostoru izmedju graničnih prelaza. To znači da iz propisa koji su navedeni u razlozima osporene odluke ne proizilazi da je ovim propisima predvidjeno ovlaštenje DGS-a da odlučuje u ovoj upravnoj stvari, jer davanje odobrenja za izgradnju objekata i postavljanje objekata i instalacija, bez kojeg ne mogu početi ovi radovi, propisano je samo za objekte čija izgradnja tek treba početi. U obrazloženju odluke organa uprave nije naveden odgovarajući pravni propis na osnovu kojeg je odlučeno kao u dispozitivu prvostepenog rješenja, a nije naveden ni zakonski propis kojim je dato ovlaštenje DGS-u da po slobodnoj ocjeni, odnosno diskrecionom pravu, odlučuje o davanju saglasnosti za obavljanje ugostiteljske djelatnosti u objektima koji se nalaze u prostoru izmedju graničnih prelaza. Slijedi da obrazloženje rješenja ne sadrži sve elemente koje mora obrazloženje da sadrži prema odredbi člana 199 stav 2 i stav 3 Zakona o općem upravnom postupku („Službeni list RbiH“, broj 2/92i 13/94), koji je bio na snazi u vrijeme donošenja osporenih akata i koji se primjenjivao do stupanja na snagu Zakona o upravnom postupku („Službeni glasnik BiH“, broj 29/02). Prema odredbama citiranog Zakona obaveza organa uprave je da u obrazloženju rješenja navede propise na osnovu kojih je odlučeno dispozitivom rješenja, kao i to da navede zakonski osnov kojim se organu uprave daje zakonsko ovlaštenje da u odredjenim upravnim stvarima odlučuje na osnovu slobodne ocjene organa, odnosno po diskrecionom pravu. Budući da osporena odluka ne sadrži elemente koje mora da sadrži, ovaj sud nije mogao da cijeni njenu pravilnost i zakonitost, odnosno nije mogao da ocijeni osnovanost prigovora tužiteljice da je osporeno rješenje nezakonito.
Iz navedenih razloga ovaj sud je uvažio tužbu tužiteljice, osporenu odluku i odluku prvostepenog organa poništio i predmet vratio prvostepenom organu na ponovni postupak primjenom odredbe člana 37 stav 2 i 3 u vezi s članom 34 stav 2 Zakona o upravnim sporovima. U ponovnom postupku prvostepeni organ će otkloniti navedene propuste i
donijeti odgovarajuće rješenje u čijem će obrazloženju navesti sve elemente koje rješenje mora da sadrži u skladu s naprijed citiranim odredbama Zakona o upravnom postupku.
(Presuda Suda Bosne i Hercegovine broj U-01/02 od 29.10.2003.godine)
