• Home

  • Ovo je index stranica foruma
Nasljeđivanje u Bosni i Hercegovini, testament, zakonski i nužni dio....
 #458  Postao/la admin
 pon tra 29, 2019 2:06 pm
NAZIV SUDA VRHOVNI SUD FBIH
BROJ PREDMETA 65 0 P 297509 17 Rev
SENTENCA U slučaju kada se radi o sačinjavanju dva posebna testamenta u jednoj ispravi, koja mogućnost zakonom nije zabranjena, i kada je svaki od ta dva testamenta sastavljen u zakonom propisanoj formi, nema osnova za njihovo poništenje.

PRAVNA OBLAST Građanska, nasljedno pravo
PRAVNI INSTITUTI Valjanost testamenta
PRIMJENJENI PROPIS
naziv propisa, broj člana i broj(evi) službenog glasila u kojem je propis objavljen Član 65. i 68. Zakona o nasljeđivanju “Službeni list SRBiH”, br. 7/80 i 15/80

PRETHODNE ODLUKE
broj(evi) predmeta i naziv suda koji je donio odluku Općinski sud u Sarajevu, broj 65 0 P 297509 12 P od 02.07.2014. godine Kantonalni sud u Sarajevu broj: 65 0 P 297509 14 Gž od 21.02.2017. godine
ODLUKA USTAVNOG SUDA BiH AP-811/18


BOSNA I HERCEGOVINA
FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE
VRHOVNI SUD
FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE
Broj: 65 0 P 297509 17 Rev
Sarajevo, 12.12.2017. godine


Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine u Sarajevu, u vijeću sastavljenom od sudija Amre Hadžimustafić, kao predsjednice vijeća, Fatime Mrdović i mr sci Danice Šain, kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. Š. iz S., ulica M. P. broj 21/3, koga zastupa punomoćnik A. H., advokat iz S., protiv tužene Z. B. G. iz S., Ulica A. H. broj 9, koju zastupa punomoćnik R. B. – Č., advokat iz S., radi poništenja testamenta, v.s. 35.500,00 KM, odlučujući o reviziji tužene protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj: 65 0 P 297509 14 Gž od 21.02.2017. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 12.12.2017. godine, donio je sljedeću:


P R E S U D U

Revizija se usvaja, nižestepene presude preinačavaju tako da se tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

Tužitelj se obavezuje da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.233,00 KM, u roku od 30 dana.


O b r a z l o ž e n j e

Prvostepenom presudom Općinskog suda u Sarajevu, broj 65 0 P 297509 12 P od 02.07.2014. godine, utvrđeno je da je apsolutno ništav testament testatora Š. rođ. P. F., kćeri H. i Š. I. sina M. iz S., ulica N. P. broj 1, sastavljen u S. dana 05.02.2001. godine. Tužena je obavezana da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.623,00 KM, u roku od 30 dana.

Drugostepenom presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj: 65 0 P 297509 14 Gž od 21.02.2017. godine žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena.

Blagovremeno podnesenom revizijom drugostepenu presudu pobija tužena zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud usvoji reviziju i preinači pobijanu presudu tako da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan i obaveže tužitelja da tuženom naknadi troškove cjelokupnog postupka.

Tužitelj je podnio odgovor na reviziju u kojem je predložio da se ista odbije kao neosnovana.

Revizija je osnovana.

Nakon što je ispitao pobijanu presudu u skladu sa odredbom člana 241. Zakona o parničnom postupku (u daljem tekstu: ZPP) , ovaj sud je odlučio kao u izreci iz sljedećih razloga:

Predmet spora je zahtjev tužitelja da sud utvrdi ništavost sudskog testamenta koji su dana 05.02.2001. godine pred Općinskim sudom u Sarajevu sačinili Š. F. i Š. I. iz S.

Iz činjeničnog stanja koje su utvrdili nižestepeni sudovi proizlazi da je brat tužitelja Š. I., kod Općinskog suda II Sarajevo, u predmetu broj Ro-73/01, u svojstvu testatora, dana 05.02.2001. godine dao izjavu posljednje volje, kojom je raspolagao sa ½ stana u ulici N. P. broj 1, zajedno sa pokretnim stvarima, na način da je isti ostavio tuženoj B. G. Z... Istoga dana, i supruga Š. I., Š. F., je pred istim sudom, u istom predmetu, dala svoju izjavu posljednje volje, kojom je svoju ½ predmetnog stana sa stvarima također ostavila tuženoj. Testament je sastavljen od strane suda, na istom ročištu, tako što je svoju izjavu volje prvo dao Š. I., a odmah iza njega Š. F., i te njihove izjave su posebno zabilježene na istom papiru, odnosno u formi jedne isprave. Navedena lica su raspolagala istom nekretninom – stanom u S., čiji su bili suvlasnici, tako što je svako raspolagao svojim dijelom od ½. Testament je sačinjen u stanu zavještalaca, u prisustvu tužene, svjedoka i sudije, koji je utvrdio da su zavještaoci svjesni i prisebni, i da imaju slobodno izraženu volju za sastavljanje sudskog testamenta. Ubrzo nakon sačinjavanja testamenta, dana 23.02.2001. godine, umrla je Š.F., iza koje je pokrenut ostavinski postupak, u toku kojeg je dana 06.11.2002. godine umro i Š. I., i u tom ostavinskom postupku je doneseno pravosnažno rješenje o nasljeđivanju broj O-2440/01 od 10.05.2005. godine, kojim je testamentarnom nasljednicom iza umrle Š. F., na osnovu testamenta od 05.02.2001. godine, proglašena tužena.
Dalje je utvrđeno da je u toku ostavinskog postupka, iza umrle supruge, Š. I. osporio da je sačinio testament, te da je Š. I. ugovorom o poklonu od 08.04.2002. godine raspolagao stanom iz testamenta od 05.02.2001. godine, tako što ga je darovao tužitelju Š. S., iz čega su nižestepeni sudovi zaključili da je Š. I. nakon sačinjavanja sudskog testamenta od 05.02.2001. godine raspolagao svojom imovinom koja je bila predmet tog testamenta. Pored toga, sudovi su utvrdili da je sporni testament od 05.02.2001. godine proglašen na ročištu dana 16.07.2002. godine, a da je Š. I. umro dana 06.11.2002. godine, iz čega su zaključili da je sudski testament sa izjavama volje Š. F. i Š. I. proglašen u vrijeme dok je Š. I. bio živ.

Na osnovu navedenih činjenica, nižestepeni sudovi su zaključili da sporni testament nema oblik testamenta propisan Zakonom o nasljeđivanju (dalje: ZON) . Budući da je u odredbi člana 65. ZON propisano da je punovažan samo onaj testament koji sačinjen u obliku utvrđenom zakonom i pod uslovima predviđenim zakonom, a da odredbama tog zakona nije predviđen zajednički testament, nego samo individualni testament, za sve oblike testamenta predviđene zakonom, nižestepeni sudovi su zaključili da akt koji su zajednički napravili prednici tužitelja i tužene na osnovu sporazumnog izjašnjenja, ne predstavlja testament u skladu sa Zakonom o nasljeđivanju, zbog čega su utvrdili da je isti protivan prinudnim propisima, i kao takav apsolutno ništav u smislu odredbe člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (dalje: ZOO) .

Osnovano revizija ukazuje da je navedeni pravni zaključak nižestepenih sudova rezultat pogrešne primjene materijalnog prava.

Naime, pobijana presuda se zasniva na zaključku nižestepenih sudova da se u ovom slučaju radi o zajedničkom testamentu dvije osobe, a ne individualnom i ličnom aktu testatora (zavještaoca), zbog čega sporni testament nema dopuštenu formu testamenta.

Međutim, takav zaključak, po ocjeni ovog suda ne proizlazi iz utvrđenog činjeničnog stanja.

Zakonom o nasljeđivanju je propisan oblik u kome zavještalac jednostrano i opozivo očituje svoju posljednju volju. Jedan od propisanih oblika testamenta je sudski testament, koji se sačinjava po kazivanju zavještaoca od strane sudije nadležnog suda, na način da sudija prethodno utvrđuje identitet zavještaoca, a pošto zavještalac sačinjeni testament pročita i potpiše, sudija na samom testamentu potvrđuje da ga je zavještalac u njegovom prisustvu pročitao i potpisao, kako je to regulisano u odredbi člana 68. navedenog zakona.

Kada se izloženo činjenično stanje, koje su utvrdili nižestepeni sudovi, dovede u vezu sa navedenom zakonskom odredbom, proizlazi da se u ovom slučaju radi o dvije posebne izjave volje kojima su njihovi davaoci, svako za sebe, neovisno raspolagali svojom imovinom za slučaj svoje smrti, a u formi sudskog testamenta. Zbog toga nije pravilan zaključak da se ovdje radi o zajedničkoj izjavi volje, odnosno zajedničkom testamentu, koji ZON ne poznaje kao oblik testamenta.

Naime, da bi se neki testament smatrao zajedničkim, potrebno je da volja zavještalaca bude zajednička, što znači da se radi o jednoj izjavi zajedničke volje odnosno jednom sporazumnom izjašnjenju. U ovom slučaju se, međutim, radi o dvije lične izjave volje, koje su, nezavisno jedna od druge, date istoga dana, pred istim sudijom, koji je na jednoj ispravi potvrdio da su oba zavještaoca svoje zabilježene izjave pročitali i potpisali.

Suprotno rezonovanju nižestepenih sudova, ovaj sud smatra da sama činjenica da su u jednoj ispravi sačinjenoj u formi sudskog testamenta zapisane dvije pojedinačne izjave posljednje volje, ne može te dvije izjave pretvoriti u jednu zajedničku, odnosno dva lična testamenta u jedan zajednički, ako u toj ispravi tako nije izričito naznačeno.

Imajući u vidu da je za punovažnost testamenta bitno da se radi o ličnoj izjavi, koja je data u zakonom propisanoj formi, ovaj sud je ocijenio da je u ovom slučaju uslov propisane forme testamenta u cijelosti ispunjen, jer iz sadržaja sporne isprave proizlazi da se radi o testamentu koji je sačinio sudija, na zakonom propisani način, da je svaki zavještalac raspolagao svojom, a ne zajedničkom imovinom, i da je volja svakog od zavještalaca izražena slobodno i neovisno od volje drugog zavještaoca, odnosno da njihova raspolaganja nisu međusobno uslovljena. Zbog toga, ni punovažnost izjave jednog zavještaoca ne može zavisi od punovažnosti izjave drugog, i svaki zavještalac svoju izjavu može opozvati bez izjave drugog, pa se i činjenica proglašenja tog testamenta poslije smrti Š. F. može odnositi samo na njenu izjavu posljednje volje, koja je potpuno nezavisna od izjave zavještaoca Š. I..



U vezi s tim, ovaj sud naglašava i da na odluku u ovom predmetu nije od značaja to što su nižestepeni sudovi utvrđivali činjenicu da je sporni testament proglašen u ostavinskom postupku iza umrle Š. F., u vrijeme dok je kasnije umrli Š. I. još uvijek bio živ, jer ta činjenica nije od uticaja na valjanost njihovih testamenata od 05.02.2001. godine, kao što ni izjave koje je Š. I. dao u tom postupku, kao i njegovo raspolaganje imovinom koja je bila predmet zaviještanja, u smislu odredbe člana 105. Zakona o nasljeđivanju, ne mogu za posljedicu imati ništavost testamenta Š. I., dok će se pitanje opoziva tog testamenta rješavati u ostavinskom postupku iza umrlog Š. I., koji još uvijek nije završen.

Dakle, nižestepeni sudovi su pogrešno primijenili odredbe Zakona o nasljeđivanju, kada su ocijenili da je sporni testament ništav, iz razloga što nije sastavljen u propisanoj formi, zasnivajući tu ocjenu na pogrešnom zaključku da se radi o zajedničkom testamentu, koji taj zakon ne poznaje. Ovaj sud takav zaključak nižestepenih sudova ne prihvata, jer smatra da se u ovom slučaju radi o sačinjavanju dva posebna testamenta u jednoj ispravi, koja mogućnost zakonom nije zabranjena, zbog čega, u slučaju kada je svaki od ta dva testamenta sastavljen u zakonom propisanoj formi, a što je u ovom postupku utvrđeno, nema osnova za njihovo poništenje

Imajući u vidu navedeno, ovaj sud je ocijenio da je ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, zbog čega je na osnovu odredbe člana 250. stav 1. ZPP reviziju usvojio i pobijanu presudu preinačio kao u izreci.

Odluka o troškovima postupka je donesena na osnovu odredbe člana 397. stav 2. u vezi sa članom 383., 386. stav 1. i 387. ZPP, a troškovi koji su tuženoj dosuđeni u ukupnom iznosu od 4.233,00 KM, se sastoje od troškova za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 831,00 KM, troškova zastupanja na pripremnom ročištu u iznosu od 831,00 KM, troškova zastupanja na glavnoj raspravi u iznosu od 831,00 KM, troškova za sastav žalbe u iznosu od 870,00 KM, i troškova za sastav revizije u iznosu od 870,00 KM.


Predsjednica vijeća
Amra Hadžimustafić, s.r.

O nama

Forum Pravo BiH je pokrenut sa ciljem poticanja i poboljšanja komunikacije unutar pravne struke

Pravo BiH

Responzivni forum