• Uracunavanje mjera zabrane napustanja boravista u izrecenu kaznu zatvora

  • Krivicno procestno i krivicnom materijalno pravo u Bosni i Hercegovini
Krivicno procestno i krivicnom materijalno pravo u Bosni i Hercegovini
 #613  Postao/la comodore
 
Uračunavanje mjera zabrane napuštanja boravišta u izrečenu kaznu zatvora po članu 56. KZ BiH

Nema mjesta uračunavanju mjere zabrane napuštanja boravišta u izrečenu kaznu zatvora, jer se ova mjera ne može smatrati lišenjem slobode u smislu člana 56. KZ BiH.

Iz obrazloženja:
Pravilno je prvostepeni sud u pobijanom rješenju zaključio da se mjere zabrane, pa tako i mjera zabrane napuštanja boravišta koja je vezana i za dom osumnjičenog ili optuženog, ne podvode pod pojam lišenja slobode, te da stoga u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni člana 56. stav (1) KZ BiH.
Naime, nesporno je da je pomenutom odredbom KZ BiH propisano da se u izrečenu kaznu ima uračunati „[V]rijeme provedeno u pritvoru, kao i svako lišenje slobode u vezi sa krivičnim djelom...“. Međutim, po ocjeni ovog vijeća, odbrana pogrešno smatra da se izrečene mjere zabrane, koje su primjenjivane u odnosu na osuđenog, mogu smatrati mjerama koje predstavljaju lišenje slobode, odnosno
„kućnim pritvorom“, kako se to u žalbi ukazuje. Apelaciono vijeće podsjeća da Zakonom o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (ZKP BiH) mjera „kućnog pritvora“ kao takva nije propisana niti regulisana. Kako se i u žalbi navodi, mjere zabrane, a naročito mjera zabrane napuštanja boravišta, ovisno od širine i načina primjene iste, ponekad se laički nazivaju „kućnim pritvorom“. Ipak, stav je Apelacionog vijeća da takvo shvatanje nije u skladu niti sa namjerom zakonodavca, ako se relevantne odredbe zakona tumače ratio legis, niti sa konkretnim okolnostima slučaja.
Mjere zabrane predstavljaju neophodna ograničenja u slobodama osumnjičenih, odnosno optuženih ili osuđenih lica, pa tako mjera zabrane napuštanja boravišta dovodi do ograničenja slobode kretanja, koju pojedinac trpi kao posljedicu postojanja i vođenja krivičnog postupka, pod uvjetima i okolnostima jasno propisanim zakonom. Lišenje slobode, kao najteži stepen nasrtaja na osnovno


pravo – pravo na slobodu ličnosti, nužno je razlikovati od samog ograničenja slobode, kako po stepenu intenziteta, tako i po posljedicama u odnosu na lice prema kojem se primjenjuje.
Lišenje slobode i zadržavanje lica za koje postoje osnovi sumnje da je počinilo krivično djelo regulisano je odredbama člana 139. ZKP BiH, s tim da ovaj zakon ne daje jasnu definiciju lišenja slobode, jednako kao ni Evropska konvencija o ljudskim pravima i osnovnim slobodama, ali je praksa Evropskog suda za ljudska prava (ESLJP) uspostavila određene kriterije prema kojima se utvrđuje, ovisno od okolnosti svakog konkretnog slučaja, da li je došlo do lišenja slobode ili se radi o ograničenju slobode. ESLJP pravi fundamentalnu razliku između lišavanja slobode, koje nalaže zaštitu u skladu sa članom 5. Evropske konvencije i pukog ograničenja slobode kretanja, koje ne potpada pod okvir ove zaštite. Sud je u više odluka utvrdio da je razlika između lišavanja slobode i ograničenja slobode kretanja pitanje stepena ili intenziteta, prije nego prirode ili suštine.4 ESLJP insistira na autonomnom tumačenju pojma lišenja slobode i ne daje jasnu definiciju kroz svoju praksu, ali se u odlukama u predmetima Amuur vs Francuske, Shamsa vs Poljske, Asingdane vs Ujedinjenog Kraljevstva, Guzzardi vs Italije5 navodi da „polazna tačka mora biti konkretna situacija osobe u pitanju i u obzir se mora uzeti cijeli niz kriterija kao što su vrsta mjere, trajanje, efekti te način primjene mjere u pitanju.“6 U konkretnom slučaju osuđenom su izrečene mjere zabrane iz člana 126. stav (1) i
(2) ZKP BiH, te člana 126.a stav (1) tačka c) i d) ZKP BiH, na način da mu je naloženo da boravi na adresi u ...., da su mu privremeno oduzete putne isprave, zabranjeno izdavanje novih putnih isprava i zabranjen prelazak državne granice sa ličnom kartom, te određeno da pripadnici Policijske uprave ..., dva puta u toku dana vrše provjere da li se osuđeni nalazi na navedenoj adresi i o tome obavještavaju sud.
Apelaciono vijeće nalazi da je izrečenim mjerama sloboda kretanja osuđenog bila ograničena u značajnoj mjeri, ali da se to ograničenje ne može smatrati lišenjem slobode, niti po odredbama ZKP BiH, a niti po kriterijima uspostavljenim kroz praksu ESLJP, a što bi predstavljalo osnov za primjenu člana 56. KZ BiH. Apelaciono vijeće nalazi da sama činjenica da je osuđenom bilo naloženo da boravi u svome stanu ne predstavlja lišenje slobode u smislu člana 56. KZ BiH niti u

1 Odluke ESLJP u predmetima Guzzardi vs Italije, 7367/76 od 06.11.1980, Manzoni vs Italije 19218/91 od 01.07.1997., Ciancimino vs Italije 12541/86 od 27.05.1991. godine
2 Odluke ESLJP u predmetima Amuur vs Francuske 19776/92 od 25.6.1996 § 42, Shamsa vs Poljske 45355/99 i 45357/99 od 27.11.2003. godine § 44. Ashingdane vs Ujedinjenog Kraljevstva 8225/78 od 28.05.1985. § 41; Guzzardi vs Italije 7367/76 od 06.11.1980. § 92
3 Stephen Trechsel, Human rights in criminal proceedings, Oxford University Press, 2005;


smislu člana 5. stav (1) Evropske konvencije. Kako se i u predmetnoj žalbi pravilno konstatuje, svako prinudno zadržavanje na teritorijalno ograničenom mjestu, koje ne čini zatvorenu ustanovu, ne predstavlja lišenje već ograničenje prava slobode. Apelaciono vijeće je kod ovakvog stava imalo u vidu i činjenicu da je boravak osuđenog bio ograničen na njegov dom, pri čemu njegov porodični i privatni život nije bio podložen restrikcijama, jer se u nalazio u svome stanu, sa članovima svoje porodice, sa kojima je nesmetano komunicirao za svo vrijeme primjene mjera zabrane. Takođe, njegova komunikacija sa spoljnim svijetom nije bila ograničena niti podložena bilo kakvom nadzoru, osim zabrane u odnosu na lica koja se javljaju kao saučesnici osuđenog. Osuđeni je, osim sa saučesnicima, za cijelo vrijeme trajanja izrečenih mjera zabrane mogao neometano primati posjete i na druge načine ostvarivati neometanu komunikaciju sa spoljnim svijetom, suprotno onome što se u žalbi tvrdi. Apelaciono vijeće je posebno cijenilo činjenicu da osuđeni nije bio izložen konstantnom nadzoru od strane policijskih organa, već su isti samo vršili provjere da li se nalazi na adresi, kako mu je naloženo odlukom suda.
Stoga, način izvršenja izrečenih mjera, kada se uzme u obzir mjesto gdje je osuđeni boravio, neometanu komunikaciju sa spoljnim svijetom, nizak stepen prisile (koji se odražava u upozorenju da se može odrediti pritvor, ukoliko se neka od mjera ne poštuje, u skladu sa članom 126.b stav (3) ZKP BiH), kao i odsustvo kontinuiranog nadzora nad osuđenim, prema ocjeni Apelacionog vijeća, potvrđuju zaključak prvostepenog suda da se u konkretnom slučaju nije radilo o lišenju slobode, već isključivo o ograničenju slobode, nužnom za neometano vođenje krivičnog postupka. Apelaciono vijeće ukazuje i da je sud u provedenom krivičnom postupku redovno vršio kontrolu izrečenih mjera, starajući se da se prema osuđenom ne primjenjuju mjere koje nisu neophodno potrebne.

(Rješenje vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH, broj: S1 1 K 006028 17 Krž 5
od 10.02.2017. godine )

O nama

Forum Pravo BiH je pokrenut sa ciljem poticanja i poboljšanja komunikacije unutar pravne struke

Pravo BiH

Responzivni forum