Trajanje sankcije za sukob interesa
Član 20. tačka 1. Zakona o sukobu interesa u institucijama vlasti BiH
Sankcija propisana u članu 20. tačka 1. Zakona o sukobu interesa u institucijama vlasti BiH, da je izborni dužnosnik, nositelj izvršne dužnosti ili savjetnik za koje se utvrdi da su u sukobu interesa, nepodoban da se kandidira za bilo koju neposrednu ili posrednu izabranu dužnost u razdoblju od četiri godine nakon počinjenog prekršaja, je sankcija kojom je ex lege odredjeno razdoblje od četiri godine, pa se ovo zakonom odredjeno razdoblje ne može odmjeravati ni u kraćem ni u dužem razdobolju (radi se o parapenalnoj sankciji).
Iz obrazloženja:
U postupku koji je prethodio donošenju osporene odluke i koji je proveden u skladu sa odredbom člana 18. Zakona o sukobu interesa u institucijama vlasti Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH«, broj 16/02, 14/03 i 12/04 u daljem tekstu: Zakon o sukobu interesa), utvrdjeno je da je tužitelj u vrijeme obavljanja dužnosti ministra u Vladi Unsko-sanskog kantona (nosilac izborne dužnosti), imenovan za generalnog direktora
„Agrokomerc“ d.d. Velika Kladuša Odlukom ovog preduzeća broj 1628/04 od 07. 06. 2004.godine. Na ovu dužnost generalnog direktora tužitelj je stupio, kako on to sam navodi 11. 06. 2004. godine, a Odlukom Skupštine Unsko-sanskog kantona od 30. 06. 2004. godine tužitelj je razriješen dužnosti ministra Kantonalnog ministarstva finansija ovog kantona sa danom 30. 06. 2004. godine. Nadalje je u postupku utvrdjeno da je « Agrokomerc» javno preduzeće u smislu člana 3. stav 1. tačka j) citiranog zakona, jer je udio državnog kapitala u navedenom preduzeću veći od 25 %, kako to proizilazi iz dokaza provedenih u postupku, pa tužitelj neopravdano u tužbi tvrdi da se ne radi o
„javnom preduzeću“. Navodima u tužbi nije dovedeno u sumnju utvrdjeno činjenično stanje u tom pravcu.
Polazeći od navedenog utvrdjenog činjeničnog stanja, tužena Izborna komisija je izvela pravilan zaključak da u konkretnom slučaju postoji sukob interesa u smislu odredaba citiranog Zakona o sukobu interesa. Tužitelj je naime, preuzimanjem dužnosti generalnog direktora u navedenom preduzeću u vrijeme trajanja mandata ministra, odnosno u vrijeme obavljanja dužnosti nositelja izvršne funkcije, prekršio odredbe člana 5. tačka 1. i 3. citiranog zakona. Ovim propisima regulisano je da postoji sukob interesa u slučaju kada nosilac izborne dužnosti (član 3. stav 1. tačka c ) istog zakona ), istovremeno obavlja dužnost ovlaštene osobe ( član 3. stav 1. tačka a) u javnom preduzeću, odnosno navedenim propisima predvidjena je zabrana obavljanja nespojivih dužnosti, pa u slučaju postojanja sukoba interesa izabrani dužnosnik odnosno nositelj izabranih dužnosti čini kršenje odredaba citiranog zakona, zbog čega se protiv dužnosnika izriču sankcije koje su propisane navedenim zakonom. Budući da je u postupku sa sigurnošću utvrdjeno da je tužitelj prekršio odredbe člana 5. stav 1. i stav 3. Zakona o sukobu interesa, nastupili su uslovi da se tužitelju izrekne propisana sankcija zbog kršenja odredaba navedenog zakona. Odredbom člana 20. istog zakona predvidjeno je da je nositelj izvršne dužnosti koji krši odredbe člana 5. ovog zakona, nepodoban da se kandidira za bilo koju neposredno ili posredno izabranu dužnost, zbog čega mu se izriče sankcija zabrana kandidiranja u razdoblju od četiri godine, nakon počinjenog prekršaja. Radi se o parapenalnoj sankciji kojom se propisuje zabrana vršenja odredjenih funkcija i izriče se ex lege i to samo u razdoblju koji je zakonom odredjeno, dakle u razdoblju od četiri godine, te se ne može zakonom odredjeno razdoblje odmjeravati ni u kraćem ni u dužem periodu. Stoga tužitelj neopravdano u tužbi predlaže da se trajanje sankcije zabrane obavljanja izbornih dužnosti skrati na kraće razdoblje. U tom pravcu tužena je pravilno primijenila materijalno pravo, odnosno citirane propise, kada je tužitelju osporenom odlukom izrekla navedenu sankciju predvidjenu u članu 20. stav 1. citiranog zakona, pa je u tom dijelu tužba tužitelja neosnovana, jer se osporena odluka temelji na pravilno utvrdjenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni zakona, pa je sud u tom dijelu tužbu odbio.
(Presuda Vijeća za upravne sporove Suda BiH broj U- 80/04 od 28. 01. 2005. godine)
Član 20. tačka 1. Zakona o sukobu interesa u institucijama vlasti BiH
Sankcija propisana u članu 20. tačka 1. Zakona o sukobu interesa u institucijama vlasti BiH, da je izborni dužnosnik, nositelj izvršne dužnosti ili savjetnik za koje se utvrdi da su u sukobu interesa, nepodoban da se kandidira za bilo koju neposrednu ili posrednu izabranu dužnost u razdoblju od četiri godine nakon počinjenog prekršaja, je sankcija kojom je ex lege odredjeno razdoblje od četiri godine, pa se ovo zakonom odredjeno razdoblje ne može odmjeravati ni u kraćem ni u dužem razdobolju (radi se o parapenalnoj sankciji).
Iz obrazloženja:
U postupku koji je prethodio donošenju osporene odluke i koji je proveden u skladu sa odredbom člana 18. Zakona o sukobu interesa u institucijama vlasti Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH«, broj 16/02, 14/03 i 12/04 u daljem tekstu: Zakon o sukobu interesa), utvrdjeno je da je tužitelj u vrijeme obavljanja dužnosti ministra u Vladi Unsko-sanskog kantona (nosilac izborne dužnosti), imenovan za generalnog direktora
„Agrokomerc“ d.d. Velika Kladuša Odlukom ovog preduzeća broj 1628/04 od 07. 06. 2004.godine. Na ovu dužnost generalnog direktora tužitelj je stupio, kako on to sam navodi 11. 06. 2004. godine, a Odlukom Skupštine Unsko-sanskog kantona od 30. 06. 2004. godine tužitelj je razriješen dužnosti ministra Kantonalnog ministarstva finansija ovog kantona sa danom 30. 06. 2004. godine. Nadalje je u postupku utvrdjeno da je « Agrokomerc» javno preduzeće u smislu člana 3. stav 1. tačka j) citiranog zakona, jer je udio državnog kapitala u navedenom preduzeću veći od 25 %, kako to proizilazi iz dokaza provedenih u postupku, pa tužitelj neopravdano u tužbi tvrdi da se ne radi o
„javnom preduzeću“. Navodima u tužbi nije dovedeno u sumnju utvrdjeno činjenično stanje u tom pravcu.
Polazeći od navedenog utvrdjenog činjeničnog stanja, tužena Izborna komisija je izvela pravilan zaključak da u konkretnom slučaju postoji sukob interesa u smislu odredaba citiranog Zakona o sukobu interesa. Tužitelj je naime, preuzimanjem dužnosti generalnog direktora u navedenom preduzeću u vrijeme trajanja mandata ministra, odnosno u vrijeme obavljanja dužnosti nositelja izvršne funkcije, prekršio odredbe člana 5. tačka 1. i 3. citiranog zakona. Ovim propisima regulisano je da postoji sukob interesa u slučaju kada nosilac izborne dužnosti (član 3. stav 1. tačka c ) istog zakona ), istovremeno obavlja dužnost ovlaštene osobe ( član 3. stav 1. tačka a) u javnom preduzeću, odnosno navedenim propisima predvidjena je zabrana obavljanja nespojivih dužnosti, pa u slučaju postojanja sukoba interesa izabrani dužnosnik odnosno nositelj izabranih dužnosti čini kršenje odredaba citiranog zakona, zbog čega se protiv dužnosnika izriču sankcije koje su propisane navedenim zakonom. Budući da je u postupku sa sigurnošću utvrdjeno da je tužitelj prekršio odredbe člana 5. stav 1. i stav 3. Zakona o sukobu interesa, nastupili su uslovi da se tužitelju izrekne propisana sankcija zbog kršenja odredaba navedenog zakona. Odredbom člana 20. istog zakona predvidjeno je da je nositelj izvršne dužnosti koji krši odredbe člana 5. ovog zakona, nepodoban da se kandidira za bilo koju neposredno ili posredno izabranu dužnost, zbog čega mu se izriče sankcija zabrana kandidiranja u razdoblju od četiri godine, nakon počinjenog prekršaja. Radi se o parapenalnoj sankciji kojom se propisuje zabrana vršenja odredjenih funkcija i izriče se ex lege i to samo u razdoblju koji je zakonom odredjeno, dakle u razdoblju od četiri godine, te se ne može zakonom odredjeno razdoblje odmjeravati ni u kraćem ni u dužem periodu. Stoga tužitelj neopravdano u tužbi predlaže da se trajanje sankcije zabrane obavljanja izbornih dužnosti skrati na kraće razdoblje. U tom pravcu tužena je pravilno primijenila materijalno pravo, odnosno citirane propise, kada je tužitelju osporenom odlukom izrekla navedenu sankciju predvidjenu u članu 20. stav 1. citiranog zakona, pa je u tom dijelu tužba tužitelja neosnovana, jer se osporena odluka temelji na pravilno utvrdjenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni zakona, pa je sud u tom dijelu tužbu odbio.
(Presuda Vijeća za upravne sporove Suda BiH broj U- 80/04 od 28. 01. 2005. godine)
