TERET DOKAZIVANJA DISKRIMINACIJE
Zakon o zabrani diskriminacije
čl. 12 i 15
Kod tereta dokazivanja diskriminacije je dovoljno da je tužitelj svojim iskazom učinio vjerovatnim da je postupanje direktora prvotuženog bilo motivirano konačnom degradacijom radnih uslova tužitelja, a prvotuženi treba da izvede dokaze kojima bi dokazao da diskriminacije nije bilo.
Obrazloženje:
"Neosnovani su i navodi žalbe prvotuženog da je teret dokazivanja na strani tužitelja za tužbeni zahtjev, kojim prvostepeni sud utvrđuje diskriminaciju tužitelja od strane prvotuženog, jer tužitelj osim "uvjerljivog iskaza" nije ponudio druge dokaze, niti je učinio vjerovatnim postojanje diskriminacije na radnom mjestu savjetnika direktora, i da prvotuženi nije odgovoran za eventualni mobing na radnom mjestu savjetnika direktora, jer je u tom periodu tužitelj bio na odsustvu iz državne službe. Naime, teret dokazivanja, prema odredbi člana 12. Zakona o diskriminaciji je na tuženom, dok tužitelj, u smislu odredbe člana 15. istog zakona, nije dužan dokazati diskriminaciju /mobing/ sa stepenom sigurnosti, već je dovoljno da učini vjerovatnim da je do diskriminacije/mobinga/ došlo što je po mišljenju ovoga suda, prvostepeni sud pravilno utvrdio i na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenio materijalno pravo, tj. odredbe navedenog zakona. Pri tome ovaj sud cijeni, identično kao i prvostepeni sud, da je tužitelj svojim iskazom, učinio vjerovatnim da je postupanje direktora prvotuženog bilo motivirano konačnom degradacijom radnih uslova tužitelja nakon postavljanja istog na poziciju savjetnika, budući da je tužitelja, nakon razrješenja sa pozicije savjetnika, rasporedio na radno mjesto koje je po svom obimu obaveza i ovlaštenja predstavlja degradaciju u odnosu na radno mjesto na koje je tužitelj prvobitno postavljen, što od strane prvotuženog nije dovedeno u pitanje, dok prvotuženi, u toku postupka, u smislu odredbe člana 7. i 123. ZPP-u, nije izveo niti jedan dokaz kojim bi dokazao da diskriminacije/mobinga/ nije bilo (direktor prvotuženog nije pristupio na ročište za glavnu raspravu, pa nije proveden predloženi i određeni dokaz saslušanjem istog u svojstvu parnične stranke).
Obzirom da se navodi žalbe prvotuženog, da u postupanju prvotuženog prema tužitelju nema diskriminacije na radnom mjestu i da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je direktor prvotuženog svoje postupanje motivirao konačnom degradacijom radnih uslova tužitelja, te da tužitelj konkretno nije naveo koje su se to radnje ponavljale na radnom mjestu savjetnika, jer se navedeno mora posmatrati u okviru radnog mjesta, a ne i kod promjene radnog mjesta na čemu prvostepeni sud zasniva svoj pogrešan zaključak i da je tužitelj bio izložen mobingu, zasnivaju na istim navodima koje je žalitelj istakao pri navedenoj povredi o teretu dokazivanja, što je ovaj sud već razmatrao u prethodnom pasosu ove odluke, zaključuje da su i ovi navodi žalbe očigledno neosnovani."
(Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu, 65 0 Rs 400752 16 Rsž od 19.1.2017. godine)
Zakon o zabrani diskriminacije
čl. 12 i 15
Kod tereta dokazivanja diskriminacije je dovoljno da je tužitelj svojim iskazom učinio vjerovatnim da je postupanje direktora prvotuženog bilo motivirano konačnom degradacijom radnih uslova tužitelja, a prvotuženi treba da izvede dokaze kojima bi dokazao da diskriminacije nije bilo.
Obrazloženje:
"Neosnovani su i navodi žalbe prvotuženog da je teret dokazivanja na strani tužitelja za tužbeni zahtjev, kojim prvostepeni sud utvrđuje diskriminaciju tužitelja od strane prvotuženog, jer tužitelj osim "uvjerljivog iskaza" nije ponudio druge dokaze, niti je učinio vjerovatnim postojanje diskriminacije na radnom mjestu savjetnika direktora, i da prvotuženi nije odgovoran za eventualni mobing na radnom mjestu savjetnika direktora, jer je u tom periodu tužitelj bio na odsustvu iz državne službe. Naime, teret dokazivanja, prema odredbi člana 12. Zakona o diskriminaciji je na tuženom, dok tužitelj, u smislu odredbe člana 15. istog zakona, nije dužan dokazati diskriminaciju /mobing/ sa stepenom sigurnosti, već je dovoljno da učini vjerovatnim da je do diskriminacije/mobinga/ došlo što je po mišljenju ovoga suda, prvostepeni sud pravilno utvrdio i na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenio materijalno pravo, tj. odredbe navedenog zakona. Pri tome ovaj sud cijeni, identično kao i prvostepeni sud, da je tužitelj svojim iskazom, učinio vjerovatnim da je postupanje direktora prvotuženog bilo motivirano konačnom degradacijom radnih uslova tužitelja nakon postavljanja istog na poziciju savjetnika, budući da je tužitelja, nakon razrješenja sa pozicije savjetnika, rasporedio na radno mjesto koje je po svom obimu obaveza i ovlaštenja predstavlja degradaciju u odnosu na radno mjesto na koje je tužitelj prvobitno postavljen, što od strane prvotuženog nije dovedeno u pitanje, dok prvotuženi, u toku postupka, u smislu odredbe člana 7. i 123. ZPP-u, nije izveo niti jedan dokaz kojim bi dokazao da diskriminacije/mobinga/ nije bilo (direktor prvotuženog nije pristupio na ročište za glavnu raspravu, pa nije proveden predloženi i određeni dokaz saslušanjem istog u svojstvu parnične stranke).
Obzirom da se navodi žalbe prvotuženog, da u postupanju prvotuženog prema tužitelju nema diskriminacije na radnom mjestu i da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je direktor prvotuženog svoje postupanje motivirao konačnom degradacijom radnih uslova tužitelja, te da tužitelj konkretno nije naveo koje su se to radnje ponavljale na radnom mjestu savjetnika, jer se navedeno mora posmatrati u okviru radnog mjesta, a ne i kod promjene radnog mjesta na čemu prvostepeni sud zasniva svoj pogrešan zaključak i da je tužitelj bio izložen mobingu, zasnivaju na istim navodima koje je žalitelj istakao pri navedenoj povredi o teretu dokazivanja, što je ovaj sud već razmatrao u prethodnom pasosu ove odluke, zaključuje da su i ovi navodi žalbe očigledno neosnovani."
(Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu, 65 0 Rs 400752 16 Rsž od 19.1.2017. godine)
