Taxquet protiv Belgije
(predstavka br. 926/05) - 16. novembar 2010.
1. Osnovne cinjenice
Dana 17. oktobra 2003. podnosilac predstavke se pojavio pred Krivičnim sudom u mjestu Liège, zajedno sa sedam drugih optuženih, pod sumnjom da su izvršili krivično djelo ubistva počasnog ministra i pokušali da izvrše ubistvo njegove partnerice.
Iz optužnice proizilazi da je osoba koja je željela ostati anonimna proslijedila određene informacije istražiocima. Prema zaprimljenim informacijama, šest osoba, uključujući podnosioca predstavke i drugog vodećeg političara, planiralo je da izvrši ubistvo. Nakon suđenja porota je trebalo da odgovori na 32 pitanja koja je postavio predsjednik Krivičnog suda. Četiri pitanja su se odnosila na podnosioca predstavke i bila su formulisana kako slijedi:
Je li optuženi Richard Taxquet […] kriv, Kao saučesnik ili saizvršilac,
-bilo da je izvršio krivično djelo ili direktno učestvovao u njegovom izvršenju, ili da je na bilo koji način pružio pomoć u izvršenju djela bez koje se djelo ne bi
moglo izvršiti,
ili da je, putem davanja poklona, obećanja, prijetnji, zloupotrebe položaja, planiranjem ili prevarom, direktno podsticao druge na izvršenje djela,
ili da je davanjem govora na javnom mjestu ili skupu, ili na bilo koji pisani način ili putem štampanog materijala, prikazivao sliku ili amblem, distribuirao ili prodavao, nudio na prodaju ili izlagao na mjestu gdje bi javnost mogla vidjeti, direktno podsticao druge na izvršenje djela,
ili svjesno i namjerno ubio [žrtvu] u Liježu (Liège) dana 18. jula 1991. godine? Da li je ubistvo iz namjere iz prethodnih pitanja unaprijed smišljeno?
Da li je optuženi Ričard Take (Richard Taxquet) […] kriv,
Kao saučesnik ili saizvršilac
[isto kao gore navedeno, pitanje 1]
Da li je svjesno i namjerno pokušao da izvrši ubistvo supruge [supruge žrtve] u Liježu dana 18. jula 1991. godine, namjera da izvrši ubistvo koja se manifestovala ponašanjem koje je objektivno gledano predstavljalo prvi korak u izvršenju djela
i koje je zaustavljeno ili nije uspjelo ostvariti cilj samo zbog okolnosti koje su bile izvan kontrole izvršilaca?
Da li je svjesni pokušaj ubistva iz prethodnog pitanja unaprijed planiran?
Porota je odgovorila sa „da” na sva četiri pitanja i podnosilac predstavke je osuđen na kaznu od 20 godina zatvora. Kasacioni sud je odbacio žalbu podnosioca predstavke iz razloga materijalnog prava.
2. Odluka Suda
Podnosilac predstavke se žalio da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz razloga što je njegova osuda od strane Krivičnog suda zasnovana na presudi koja nije sadržavala razloge i protiv koje se nije mogao žaliti organu pune nadležnosti. Također je naveo da je došlo do povrede člana 6 stav 3 iz razloga što nije imao mogućnost da sasluša anonimnog svjedoka.
Dana 13. januara 2009. Vijeće je utvrdilo da je došlo do povrede prava podnosioca predstavke na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 i člana 3. Dana 5. juna 2009. predmet je upućen Velikom vijeću na osnovu člana 43 Konvencije na zahtjev Vlade. Vlade Ujedinjenog Kraljevstva, Irske i Francuske umiješale su se kako bi branile instituciju sistema porote i uticale na Sud da ne pokuša da vrši harmonizaciju pravnih sistema država članica.
Sud je istakao da prihvata da nekoliko država članica koristi sistem porote u jednom ili drugom obliku i istakao da nije uloga Suda da vrši harmonizaciju pravnih sistema država, imajući u vidu da oni nisu protivni pravima koja garantuje Konvencija. Pozvao se na ranije slučajeve iz sudske prakse i potvrdio da odsustvo obrazložene presude koju donosi porota samo po sebi ne predstavlja povredu prava optuženog na pravično suđenje. Pitanje koje se postavlja jeste da li je postupak u cjelini pružao dovoljne garancije zaštite.
Sud je obrazložio svoje opšte principe u odnosu na obavezu da se pruže razlozi, s napomenom da opseg ove obaveze može varirati u odnosu na prirodu odluke i da mora biti utvrđena u svjetlu okolnosti slučaja. Primjenjujući ovaj princip na predmetni slučaj sudova sa porotom, Sud je naveo da može postojati potreba za prilagođenjem posebnih proceduralnih oblika, s obzirom da se od porotnika obično ne traži ili im nije dozvoljeno da iznesu razloge za svoja lična ubjeđenja. Mora se pružiti dovoljno garancija kako bi se izbjegla proizvoljnost i omogućilo optuženom da razumije razloge svoje osude. Ove proceduralne garancije mogu uključivati, na primjer, uputstva ili smjernice koja predsjedavajući porote treba da pruži porotnicima u vezi sa pravnim pitanjima iz predmeta ili dokazima koji se izvode,
32 33
jasna, nedvosmislena pitanja predsjedavajućeg za porotu, kojima se stvara okvir na kojem se temelji presuda ili dovoljno kompenziranje nedostatka u obrazloženju u odgovorima porote. Sud je istakao pojačan značaj prava na pravično suđenje gdje su predviđene najteže kazne. Na kraju, moraju se uzeti u obzir i svi pravni lijekovi koji su na raspolaganju optuženom.
Primjenjujući ove principe na dati slučaj, Sud je naveo da iako je podnosilac predstavke optužen za ubistvo počasnog ministra i pokušaj ubistva njegove partnerice, ni optužnica ni pitanja koja su upućena poroti nisu sadržavala dovoljno informacija u pogledu umiješanosti podnosioca predstavke u ova krivična djela. Sud je dalje ispitao okolnosti slučaja postupka. Istakao je da uslov da optužnica bude pročitana na početku suđenja ukazuje na prirodu krivičnog djela koja čini temelj optužbe, a bilo koje okolnosti koje utiču na to da kazna bude strožija ili blaža samo na ograničen način mogu pomoći podnosiocu predstavke da razumije razloge odluke porote. Štaviše, iako je optužnica u datom slučaju sadržavala detaljan slijed policijske i sudske istrage i mnoge kontradiktorne izjave saoptuženika, nije ukazala na zaključak o tome koji dokazi tužilaštva se mogu koristiti protiv podnosioca predstavke. Što se tiče 32 pitanja na koja je porota trebalo da odgovori, samo četiri su se odnosila na podnosioca predstavke i nisu ukazivala na bilo kakve precizne i posebne okolnosti koje su mu mogle omogućiti da razumije zbog čega je proglašen krivim. Podnosilac predstavke je, na primjer, bio u nemogućnosti da utvrdi stav porote u odnosu na njegovu konkretnu ulogu u vezi sa drugim optuženima; da razumije zašto je krivično djelo tretirano kao „ubistvo sa predumišljajem”, a ne „ubistvo”; da utvrdi koji faktori su naveli porotu da zaključi da je umiješanost dva saučesnika bila ograničena, što je dovelo i do blaže kazne. U vezi s tim, Sud je naveo da su precizna pitanja poroti obavezan uslov kako bi podnosilac predstavke razumio osuđujuću presudu izrečenu protiv njega. Uz to, s obzirom da je slučaj uključivao više optuženih, pitanja bi se trebala odnositi na svakog pojedinca koliko je to moguće. Konačno, Sud je istakao da belgijski sistem nije sadržavao odredbu o redovnoj žalbi protiv presude krivičnog suda, već samo iz razloga materijalnog prava.
Na temelju navedenog, podnosiocu predstavke nije pruženo dovoljno garancija koje bi mu omogućile da razumije zašto je proglašen krivim. Zbog toga je došlo do povrede člana 6 stav 1 Konvencije. Što se tiče žalbe podnosioca predstavke po članu 6 stav 3, Sud je naveo da je nemoguće ustanoviti da li je osuda podnosioca predstavke zasnovana na informacijama koje su prikupljene od anonimnih svjedoka ili nije. Stoga nije smatrao da je neophodno ispitivati žalbu podnosioca predstavke po članu 6 stav 3, s obzirom na usku vezu sa činjenicama koje su dovele do utvrđenja da je došlo do povrede člana 6 stav 1.
Clan 41
Podnosiocu predstavke je dosuđeno 4.000 eura na ime nematerijalne štete i 8.173,22 eura na ime troškova i izdataka.
(predstavka br. 926/05) - 16. novembar 2010.
1. Osnovne cinjenice
Dana 17. oktobra 2003. podnosilac predstavke se pojavio pred Krivičnim sudom u mjestu Liège, zajedno sa sedam drugih optuženih, pod sumnjom da su izvršili krivično djelo ubistva počasnog ministra i pokušali da izvrše ubistvo njegove partnerice.
Iz optužnice proizilazi da je osoba koja je željela ostati anonimna proslijedila određene informacije istražiocima. Prema zaprimljenim informacijama, šest osoba, uključujući podnosioca predstavke i drugog vodećeg političara, planiralo je da izvrši ubistvo. Nakon suđenja porota je trebalo da odgovori na 32 pitanja koja je postavio predsjednik Krivičnog suda. Četiri pitanja su se odnosila na podnosioca predstavke i bila su formulisana kako slijedi:
Je li optuženi Richard Taxquet […] kriv, Kao saučesnik ili saizvršilac,
-bilo da je izvršio krivično djelo ili direktno učestvovao u njegovom izvršenju, ili da je na bilo koji način pružio pomoć u izvršenju djela bez koje se djelo ne bi
moglo izvršiti,
ili da je, putem davanja poklona, obećanja, prijetnji, zloupotrebe položaja, planiranjem ili prevarom, direktno podsticao druge na izvršenje djela,
ili da je davanjem govora na javnom mjestu ili skupu, ili na bilo koji pisani način ili putem štampanog materijala, prikazivao sliku ili amblem, distribuirao ili prodavao, nudio na prodaju ili izlagao na mjestu gdje bi javnost mogla vidjeti, direktno podsticao druge na izvršenje djela,
ili svjesno i namjerno ubio [žrtvu] u Liježu (Liège) dana 18. jula 1991. godine? Da li je ubistvo iz namjere iz prethodnih pitanja unaprijed smišljeno?
Da li je optuženi Ričard Take (Richard Taxquet) […] kriv,
Kao saučesnik ili saizvršilac
[isto kao gore navedeno, pitanje 1]
Da li je svjesno i namjerno pokušao da izvrši ubistvo supruge [supruge žrtve] u Liježu dana 18. jula 1991. godine, namjera da izvrši ubistvo koja se manifestovala ponašanjem koje je objektivno gledano predstavljalo prvi korak u izvršenju djela
i koje je zaustavljeno ili nije uspjelo ostvariti cilj samo zbog okolnosti koje su bile izvan kontrole izvršilaca?
Da li je svjesni pokušaj ubistva iz prethodnog pitanja unaprijed planiran?
Porota je odgovorila sa „da” na sva četiri pitanja i podnosilac predstavke je osuđen na kaznu od 20 godina zatvora. Kasacioni sud je odbacio žalbu podnosioca predstavke iz razloga materijalnog prava.
2. Odluka Suda
Podnosilac predstavke se žalio da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz razloga što je njegova osuda od strane Krivičnog suda zasnovana na presudi koja nije sadržavala razloge i protiv koje se nije mogao žaliti organu pune nadležnosti. Također je naveo da je došlo do povrede člana 6 stav 3 iz razloga što nije imao mogućnost da sasluša anonimnog svjedoka.
Dana 13. januara 2009. Vijeće je utvrdilo da je došlo do povrede prava podnosioca predstavke na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 i člana 3. Dana 5. juna 2009. predmet je upućen Velikom vijeću na osnovu člana 43 Konvencije na zahtjev Vlade. Vlade Ujedinjenog Kraljevstva, Irske i Francuske umiješale su se kako bi branile instituciju sistema porote i uticale na Sud da ne pokuša da vrši harmonizaciju pravnih sistema država članica.
Sud je istakao da prihvata da nekoliko država članica koristi sistem porote u jednom ili drugom obliku i istakao da nije uloga Suda da vrši harmonizaciju pravnih sistema država, imajući u vidu da oni nisu protivni pravima koja garantuje Konvencija. Pozvao se na ranije slučajeve iz sudske prakse i potvrdio da odsustvo obrazložene presude koju donosi porota samo po sebi ne predstavlja povredu prava optuženog na pravično suđenje. Pitanje koje se postavlja jeste da li je postupak u cjelini pružao dovoljne garancije zaštite.
Sud je obrazložio svoje opšte principe u odnosu na obavezu da se pruže razlozi, s napomenom da opseg ove obaveze može varirati u odnosu na prirodu odluke i da mora biti utvrđena u svjetlu okolnosti slučaja. Primjenjujući ovaj princip na predmetni slučaj sudova sa porotom, Sud je naveo da može postojati potreba za prilagođenjem posebnih proceduralnih oblika, s obzirom da se od porotnika obično ne traži ili im nije dozvoljeno da iznesu razloge za svoja lična ubjeđenja. Mora se pružiti dovoljno garancija kako bi se izbjegla proizvoljnost i omogućilo optuženom da razumije razloge svoje osude. Ove proceduralne garancije mogu uključivati, na primjer, uputstva ili smjernice koja predsjedavajući porote treba da pruži porotnicima u vezi sa pravnim pitanjima iz predmeta ili dokazima koji se izvode,
32 33
jasna, nedvosmislena pitanja predsjedavajućeg za porotu, kojima se stvara okvir na kojem se temelji presuda ili dovoljno kompenziranje nedostatka u obrazloženju u odgovorima porote. Sud je istakao pojačan značaj prava na pravično suđenje gdje su predviđene najteže kazne. Na kraju, moraju se uzeti u obzir i svi pravni lijekovi koji su na raspolaganju optuženom.
Primjenjujući ove principe na dati slučaj, Sud je naveo da iako je podnosilac predstavke optužen za ubistvo počasnog ministra i pokušaj ubistva njegove partnerice, ni optužnica ni pitanja koja su upućena poroti nisu sadržavala dovoljno informacija u pogledu umiješanosti podnosioca predstavke u ova krivična djela. Sud je dalje ispitao okolnosti slučaja postupka. Istakao je da uslov da optužnica bude pročitana na početku suđenja ukazuje na prirodu krivičnog djela koja čini temelj optužbe, a bilo koje okolnosti koje utiču na to da kazna bude strožija ili blaža samo na ograničen način mogu pomoći podnosiocu predstavke da razumije razloge odluke porote. Štaviše, iako je optužnica u datom slučaju sadržavala detaljan slijed policijske i sudske istrage i mnoge kontradiktorne izjave saoptuženika, nije ukazala na zaključak o tome koji dokazi tužilaštva se mogu koristiti protiv podnosioca predstavke. Što se tiče 32 pitanja na koja je porota trebalo da odgovori, samo četiri su se odnosila na podnosioca predstavke i nisu ukazivala na bilo kakve precizne i posebne okolnosti koje su mu mogle omogućiti da razumije zbog čega je proglašen krivim. Podnosilac predstavke je, na primjer, bio u nemogućnosti da utvrdi stav porote u odnosu na njegovu konkretnu ulogu u vezi sa drugim optuženima; da razumije zašto je krivično djelo tretirano kao „ubistvo sa predumišljajem”, a ne „ubistvo”; da utvrdi koji faktori su naveli porotu da zaključi da je umiješanost dva saučesnika bila ograničena, što je dovelo i do blaže kazne. U vezi s tim, Sud je naveo da su precizna pitanja poroti obavezan uslov kako bi podnosilac predstavke razumio osuđujuću presudu izrečenu protiv njega. Uz to, s obzirom da je slučaj uključivao više optuženih, pitanja bi se trebala odnositi na svakog pojedinca koliko je to moguće. Konačno, Sud je istakao da belgijski sistem nije sadržavao odredbu o redovnoj žalbi protiv presude krivičnog suda, već samo iz razloga materijalnog prava.
Na temelju navedenog, podnosiocu predstavke nije pruženo dovoljno garancija koje bi mu omogućile da razumije zašto je proglašen krivim. Zbog toga je došlo do povrede člana 6 stav 1 Konvencije. Što se tiče žalbe podnosioca predstavke po članu 6 stav 3, Sud je naveo da je nemoguće ustanoviti da li je osuda podnosioca predstavke zasnovana na informacijama koje su prikupljene od anonimnih svjedoka ili nije. Stoga nije smatrao da je neophodno ispitivati žalbu podnosioca predstavke po članu 6 stav 3, s obzirom na usku vezu sa činjenicama koje su dovele do utvrđenja da je došlo do povrede člana 6 stav 1.
Clan 41
Podnosiocu predstavke je dosuđeno 4.000 eura na ime nematerijalne štete i 8.173,22 eura na ime troškova i izdataka.
