ZAKON O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI TUZLANSKOG KANTONA
"Sl. novine Tuzlanskog kantona", br. 12/2025
Propis
Verzija
Član 1
(Predmet zdravstvene zaštite)
Ovim zakonom uređuju se načela, mjere, način organizovanja i provođenja zdravstvene zaštite, nosioci društvene brige za zdravlje stanovništva, prava i obaveze lica u korišćenju zdravstvene zaštite, te sadržaj, način obavljanja i nadzor nad obavljanjem zdravstvene zaštite na području Tuzlanskog kantona (u daljem tekstu: Kanton).
Član 2
(Obuhvat zdravstvene zaštite)
(1) Zdravstvena zaštita, u smislu ovog zakona, obuhvata sistem društvenih, grupnih i individualnih mjera, usluga i aktivnosti za očuvanje i unapređenje zdravlja, sprečavanje bolesti, rano otkrivanje bolesti, blagovremeno liječenje, te zdravstvenu njegu i rehabilitaciju, kao i primjenu zdravstvenih tehnologija.
(2) Zdravstvenu zaštitu iz stava (1) ovog člana u okviru zdravstvenih ustanova i privatnih praksi pružaju zdravstveni radnici i zdravstveni saradnici primjenom savremenih medicinskih postupaka i tehnologija, te praćenjem dostignuća u razvoju medicinske nauke.
Član 3
(Pravo na zdravstvenu zaštitu)
(1) Svako lice ima pravo na zdravstvenu zaštitu i na mogućnost ostvarivanja najvišeg mogućeg nivoa zdravlja u skladu sa odredbama ovog zakona i Zakona o zdravstvenom osiguranju, kao i propisa donesenih na osnovu ovih zakona.
(2) Svako lice obavezno je brinuti se o svom zdravlju.
(3) Niko ne smije ugroziti zdravlje drugih ljudi.
(4) Svako lice obavezno je u hitnim slučajevima pružiti prvu pomoć ozlijeđenom ili bolesnom licu u skladu sa svojim znanjem i mogućnostima, te mu omogućiti pristup do najbliže zdravstvene ustanove.
Član 4
(Obezbjeđenje i provođenje zdravstvene zaštite)
(1) U obezbjeđivanju i provođenju zdravstvene zaštite u Kantonu učestvuju zdravstvene ustanove, ordinacije privatne zdravstvene prakse, zavodi zdravstvenog osiguranja, Agencija za kvalitet i akreditaciju u zdravstvu u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: AKAZ), komore iz oblasti zdravstva, poslodavci, obrazovne i druge ustanove, humanitarne, vjerske, sportske i druge organizacije, udruženja, porodica i građani.
(2) Jedinice lokalne samouprave, u skladu sa utvrđenim pravima i obavezama, obezbjeđuju uslove za ostvarivanje zdravstvene zaštite na svom području.
Član 5
(Jednakopravnost polova)
Ovaj zakon i na osnovu njega doneseni propisi podrazumijevaju jednak i ravnopravan odnos oba pola, bez obzira na gramatički rod u kojem su u ovom zakonu navedena lica koja mogu biti oba pola.
II DRUŠTVENA BRIGA ZA ZDRAVLjE STANOVNIŠTVA
Član 6
(Društvena briga za zdravlje stanovništva)
(1) Društvena briga za zdravlje stanovništva ostvaruje se na nivou Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija), Kantona, grada/opštine, odnosno poslodavca i pojedinca.
(2) U okviru društvene brige za zdravlje iz stava (1) ovog člana obezbjeđuje se zdravstvena zaštita koja obuhvata:
a) očuvanje i unapređenje zdravlja, otkrivanje i suzbijanje faktora rizika za nastanak oboljenja, sticanje znanja i navika o zdravom načinu života;
b) promociju zdravih stilova života;
c) sprečavanje, suzbijanje i rano otkrivanje bolesti;
d) blagovremenu dijagnostiku i blagovremeno liječenje, rehabilitaciju oboljelih i povrijeđenih;
e) informacije koje su stanovništvu ili pojedincu potrebne za odgovorno postupanje i za ostvarivanje prava na zdravlje.
Član 7
(Zdravstvena zaštita na nivou Federacije)
Društvenu brigu za zdravlje na nivou Federacije čine mjere kojima se stvaraju uslovi za provođenje zdravstvene zaštite radi očuvanja i unapređenja zdravlja stanovništva, kao i mjere kojima se usklađuje djelovanje i razvoj sistema zdravstvene zaštite Federacije.
Član 8
(Mjere zdravstvene zaštite na nivou Kantona)
Društvenu brigu za zdravlje na nivou Kantona čine mjere kojima se stvaraju uslovi za provođenje zdravstvene zaštite radi očuvanja i unapređenja zdravlja stanovništva, kao i mjere kojima se usklađuje djelovanje i razvoj sistema zdravstvene zaštite Kantona.
Član 9
(Društvena briga za zdravlje na nivou Kantona)
(1) Društvena briga za zdravlje na nivou Kantona obuhvata mjere za obezbjeđenje i provođenje zdravstvene zaštite od interesa za građane na području Kantona, i to: a) donošenje zakona i podzakonskih akata iz nadležnosti Kantona;
b) uređenje i vođenje zdravstvene politike i provođenje reforme iz oblasti zdravstva od interesa za područje Kantona;
c) praćenje zdravstvenog stanja stanovništva i rada zdravstvenih ustanova na području Kantona, kao i staranje o provođenju utvrđenih prioriteta u zdravstvenoj zaštiti;
d) donošenje strateškog plana zdravstvene zaštite za područje Kantona;
e) stvaranje uslova za pristupačnost i ujednačenost korišćenja primarne i sekundarne zdravstvene zaštite na području Kantona;
f) uspostavljanje sistema poboljšanja kvaliteta i bezbjednosti zdravstvene zaštite;
g) obezbjeđivanje palijativne njege za neizlječivo bolesne, odnosno umiruće u saradnji sa ustanovama iz oblasti socijalne zaštite, karitativnim i drugim udruženjima i pojedincima;
h) planiranje i ostvarivanje kantonalnog programa za očuvanje i zaštitu zdravlja od zagađene životne okoline što je prouzrokovano štetnim i opasnim materijama u vazduhu, vodi i zemljištu, odlaganjem otpadnih materija, opasnih hemikalija, izvorima jonizujućih i nejonizujućih zračenja, bukom i vibracijama na svojoj teritoriji, kao i vršenjem sistematskih ispitivanja životnih namirnica, predmeta opšte upotrebe, mineralnih voda za piće, vode za piće i drugih voda koje služe za proizvodnju i preradu životnih namirnica i sanitarno-higijenske i rekreativne potrebe radi utvrđivanja njihove zdravstvene i higijenske ispravnosti i propisanog kvaliteta od interesa za Kanton, u skladu sa programom mjera koje donosi Vlada Tuzlanskog kantona (u daljem tekstu: Vlada Kantona) na prijedlog ministra zdravstva Kantona i ministra prostornog uređenja i zaštite okolice Tuzlanskog kantona;
i) provođenje epidemiološke, zdravstveno- statističke, socijalno-medicinske i zdravstveno- ekološke djelatnosti, te unapređenje zdravlja i prevenciju bolesti na području Kantona;
j) provođenje mjera zaštite stanovništva od zaraznih bolesti iz svoje nadležnosti u skladu sa propisima o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti;
k) sprečavanje pojave zavisnosti i liječenje s ciljem suzbijanja težih posljedica po zdravlje zavisnika;
l) ostvarivanje prava iz oblasti zdravstvenog osiguranja u skladu sa propisima o zdravstvenom osiguranju, te praćenje provođenja, zaštitu i unapređenje tih prava;
m) organizaciju i rad mrtvozorničke službe;
n) saradnja sa humanitarnim i stručnim organizacijama, savezima, komorama i udruženjima na poslovima razvoja zdravstvene zaštite na svom području; o) planiranje i provedba politike zapošljavanja u zdravstvenim ustanovama.
(2) Kanton obezbjeđuje finansijska sredstva za vršenje osnivačkih prava nad zdravstvenim ustanovama čiji je osnivač, a koje obuhvata investicijsko ulaganje i investicijsko i tekuće održavanje zdravstvenih ustanova - prostora, medicinske i nemedicinske opreme i prevoznih sredstava, te informatizaciju zdravstvene djelatnosti, u skladu sa planom i programom mjera zdravstvene zaštite za područje Kantona koji utvrđuje Vlada Kantona na prijedlog ministra zdravstva Kantona.
(3) Odluku o mjerilima za obezbjeđenje elemenata standarda za investicijsko ulaganje i investicijsko i tekuće održavanje, te informatizaciju zdravstvene djelatnosti iz stava (2) ovog člana, koja će biti osnov za planiranje podrški iz Budžeta Tuzlanskog kantona (u daljem tekstu: Budžet), jednom godišnje donosi Vlada Kantona, uz usaglašen prijedlog kantonalnog ministra zdravstva i ministra finansija Kantona.
(4) Kanton obezbjeđuje sredstva za ostvarivanje društvene brige za zdravlje iz stava (1) ovog člana u Budžetu u skladu sa zakonom.
(5) Kanton može donijeti posebne programe zdravstvene zaštite za pojedine kategorije stanovništva, odnosno vrste bolesti koje su specifične za Kanton, a za koje nije donijet poseban program zdravstvene zaštite na federalnom nivou, u skladu sa svojim mogućnostima, te utvrditi cijene tih pojedinačnih usluga, odnosno programa.
Član 10
(Društvena briga za zdravlje na nivou jedinica lokalne samouprave)
(1) Društvena briga za zdravlje na nivou jedinica lokalne samouprave (u daljem tekstu: JLS) obuhvata ocjenjivanje rada zdravstvenih ustanova i kvaliteta zdravstvenih usluga, kao i obezbjeđenje finansijskih sredstava za unapređenje njihovog rada i kvaliteta zdravstvenih usluga u skladu sa potrebama stanovništva i mogućnostima JLS u skladu sa posebnim Zakonom o principima lokalne samouprave u Federaciji.
(2) Društvena briga iz stava (1) ovog člana ostvaruje se osnivanjem zdravstvenog savjeta na nivou JLS koji planira i evaluira provođenje zdravstvene zaštite na području JLS, daje mišljenje na planove i programe zdravstvene zaštite za područje lokalne samouprave, predlaže mjere za poboljšanje dostupnosti i kvaliteta zdravstvene zaštite, prati povrede prava pacijenata i poduzima mjere za unapređenje tih prava na svom području, te obavlja i druge poslove i zadatke u skladu sa propisima o pravima, obavezama i odgovornostima pacijenata.
(3) Broj članova zdravstvenog savjeta određuje se statutom JLS.
(4) U radu savjeta iz stava (2) ovog člana učestvuju, po pravilu, predstavnici JLS, pacijenata, mladih, komora iz oblasti zdravstva, stručnih udruženja, udruženja za zaštitu prava pacijenata, sindikata, zdravstvenih ustanova odnosno privatnih praksi, crvenog krsta sa područja JLS.
Član 11
(Društvena briga za zdravlje na nivou poslodavca)
(1) Mjere specifične zdravstvene zaštite koje mora obezbijediti poslodavac s ciljem stvaranja uslova za zaštitu zdravlja zaposlenika na radnom mjestu i poticanja zdravstveno odgovornog ponašanja usmjerene su na provođenje:
a) mjera za sprečavanje i otkrivanje profesionalnih bolesti, sprečavanje povreda na radu i pružanje odgovarajuće prve pomoći;
b) mjera za zaštitu zdravlja zaposlenika koji su na radnom mjestu izloženi posebnim opasnostima po zdravlje;
c) mjera zdravstvene zaštite propisanih posebnim propisima.
(2) Radi provođenja mjera iz stava (1) ovog člana poslodavac organizuje i obezbjeđuje iz svojih sredstava zdravstvenu zaštitu zaposlenih koja obuhvata najmanje:
a) ljekarske preglede radi utvrđivanja sposobnosti za rad po nalogu poslodavca;
b) provođenje mjera za sprečavanje i rano otkrivanje profesionalnih bolesti, bolesti u vezi sa radom i sprečavanje povreda na radu;
c) preventivne preglede zaposlenih (prethodne, periodične, kontrolne i ciljane preglede) u zavisnosti od pola, uzrasta iuslova rada, kao i pojavu profesionalnih bolesti, povreda na radu i hroničnih bolesti;
d) sanitarne preglede radi zaštite zaposlenih i ostalog stanovništva od zaraznih bolesti u skladu sa propisima o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti, zaštite potrošača, odnosno korisnika i druge obavezne zdravstvene preglede u skladu sa zakonom;
e) upoznavanje zaposlenih sa zdravstvenim mjerama zaštite na radu i njihovo obrazovanje u vezi sa specifičnim uslovima, kao i na korišćenje ličnih i kolektivnih zaštitnih sredstava;
f) obezbjeđenje sanitarno-tehničkih i higijenskih uslova u objektima pod sanitarnim nadzorom i drugim objektima u kojima se obavlja djelatnost od javnog interesa u skladu sa propisom o sanitarnom nadzoru, kao i obezbjeđenje i provođenje opštih mjera za zaštitu stanovništva od zaraznih bolesti u skladu sa propisom o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti;
g) druge preventivne mjere (neobavezne vakcinacije, neobavezni sistematski pregledi) u skladu sa opštim aktom poslodavca;
h) praćenje uslova rada i bezbjednosti na radu, kao i procjene profesionalnih rizika u cilju unapređivanja uslova rada i ergonomskih mjera prilagođavanjem rada psihofiziološkim sposobnostima zaposlenih;
i) praćenje obolijevanja, povređivanja, odsutnosti sa posla i smrtnosti, posebno od profesionalnih bolesti, bolesti u vezi sa radom, povreda na radu i drugih zdravstvenih oštećenja koja utiču na privremenu ili trajnu izmjenu radne sposobnosti;
j) učešće u organizaciji režima rada i odmora zaposlenih, kao i u procjeni nove opreme i novih tehnologija sa zdravstvenog i ergonomskog stanovišta;
k) provođenje mjera za unapređivanje zdravlja radnika izloženih zdravstvenim rizicima u toku procesa rada, uključujući i ocjenjivanje i upućivanje radnika zaposlenih na posebno teškim i rizičnim poslovima na zdravstveno-preventivne aktivnosti i odmor;
l) ukazivanje prve pomoći u slučaju povrede na radnom mjestu.
m) obezbjeđenje zdravstvene zaštite koja se pruža zaposlenom usljed povrede na radu i profesionalnog oboljenja.
Član 12
(Društvena briga za zdravlje na nivou pojedinca)
(1) Pojedinac je dužan u granicama svojih znanja i mogućnosti uključiti se u društvenu brigu za zdravlje, kao i da povrijeđenom ili bolesnom u hitnom slučaju pruži prvu pomoć i omogući mu dostupnost do najbliže zdravstvene ustanove.
(2) Pojedinac je dužan čuvati vlastito zdravlje, zdravlje drugih ljudi, kao i životnu i radnu okolinu.
(3) Pojedinac je dužan učestvovati u svim preventivno-zdravstvenim djelatnostima koje se provode u mjestima življenja i rada, a usmjerene su na unapređivanje i čuvanje zdravlja i sprečavanje bolesti.
(4) Pojedinac je dužan podvrgnuti se posebnim i ostalim mjerama za sprečavanje i suzbijanje zaraznih bolesti utvrđenih propisom o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti.
Član 13
(Društvena briga za javno zdravlje)
(1) Pod javnim zdravljem, u smislu ovog zakona, podrazumijeva se ostvarivanje javnog interesa stvaranjem uslova za očuvanje zdravlja stanovništva, putem organizovanih sveobuhvatnih aktivnosti društva, usmjerenih na očuvanje fizičkog i mentalnog zdravlja, odnosno očuvanje životne okoline, kao i sprečavanje pojave faktora rizika za nastanak bolesti i povreda koji se ostvaruju primjenom zdravstvenih tehnologija i mjerama namijenjenim za promociju zdravlja, prevenciju bolesti i poboljšanje kvaliteta života.
(2) Osnovne javno-zdravstvene funkcije u smislu ovog zakona su:
a) praćenje, evaluacija i analiza zdravstvenog stanja stanovništva;
b) javno-zdravstveni nadzor, istraživanje i kontrola rizika i prijetnji po javno zdravlje;
c) promocija zdravlja;
d) povećanje angažmana stanovništva i zajednice o brizi za zdravlje;
e) razvoj politika za zdravlje i institucionalnih kapaciteta za planiranje i upravljanje u javnom zdravlju;
f) jačanje institucionalnih kapaciteta za regulativu i primjenu javnog zdravlja;
g) jačanje institucionalnih kapaciteta za planiranje i upravljanje u javnom zdravlju;
h) evaluacija i promocija jednake dostupnosti neophodnoj i osnovnoj zdravstvenoj zaštiti;
i) razvoj i obuka ljudskih resursa u javnom zdravlju;
j) praćenje i podrška unapređenju kvaliteta zdravstvenih usluga na individualnom i populacionom nivou;
k) istraživanje u javnom zdravlju;
l) smanjivanje efekata vanrednih situacija i nesreća na zdravlje stanovništva.
(3) Javno-zdravstvene funkcije iz stava (2) ovog člana ostvaruju se na svim nivoima vlasti kao i na svim nivoima zdravstvene zaštite.
III NAČELA ZDRAVSTVENE ZAŠTITE
Član 14
(Načelo pristupačnosti zdravstvene zaštite)
Načelo pristupačnosti zdravstvene zaštite ostvaruje se obezbjeđenjem odgovarajuće zdravstvene zaštite građanima Kantona, koja je fizički, geografski i ekonomski dostupna, posebno zdravstvene zaštite na primarnom nivou zdravstvene zaštite.
Član 15
(Načelo pravičnosti zdravstvene zaštite)
Načelo pravičnosti zdravstvene zaštite ostvaruje se zabranom diskriminacije prilikom pružanja zdravstvene zaštite na osnovu rase, pola, starosti, nacionalne pripadnosti, socijalnog porijekla, vjeroispovijesti, političkog ili drugog ubjeđenja, seksualne orijentacije, imovnog stanja, kulture, jezika, vrste bolesti, psihičkog ili tjelesnog invaliditeta.
Član 16
(Načelo solidarnosti u zdravstvenoj zaštiti)
Načelo solidarnosti u zdravstvenoj zaštiti ostvaruje se organizacijom sistema zdravstvenog osiguranja u kojem su svi građani obuhvaćeni zdravstvenom zaštitom i gdje se bogati solidarišu sa siromašnim, mladi sa starim, zdravi sa bolesnim i pojedinci sa porodicama.
Član 17
(Načelo sveobuhvatnosti zdravstvene zaštite)
Načelo sveobuhvatnosti zdravstvene zaštite ostvaruje se uključivanjem svih građana Kantona u sistem zdravstvene zaštite, uz primjenu objedinjenih mjera i postupaka zdravstvene zaštite koje obuhvataju promociju zdravlja, prevenciju bolesti na svim nivoima, ranu dijagnozu, liječenje i rehabilitaciju.
Član 18
(Načelo kontinuiranosti zdravstvene zaštite)
Načelo kontinuiranosti zdravstvene zaštite ostvaruje se ukupnom organizacijom sistema zdravstvene zaštite koja mora biti funkcionalno povezana i usklađena po nivoima, od primarnog preko sekundarnog do tercijarnog nivoa zdravstvene zaštite i koja pruža neprekidnu zdravstvenu zaštitu građanima Kantona u svakom životnom dobu.
Član 19
(Načelo specijalizovanog pristupa)
Načelo specijalizovanog pristupa obezbjeđuje se organizovanjem i razvijanjem posebnih specijalizovanih kliničkih, javno-zdravstvenih dostignuća i znanja, te njihovom primjenom u praksi.
Član 20
(Načelo stalnog unapređenja kvaliteta zdravstvene zaštite)
Načelo stalnog unapređenja kvaliteta zdravstvene zaštite ostvaruje se mjerama i aktivnostima kojima se, u skladu sa savremenim dostignućima medicinske nauke i prakse, povećavaju mogućnosti povoljnog ishoda i smanjivanje rizika i drugih neželjenih posljedica po zdravlje i zdravstveno stanje pojedinca i zajednice u cjelini.
Član 21
(Načelo efikasnosti zdravstvene zaštite)
Načelo efikasnosti zdravstvene zaštite ostvaruje se postizanjem najboljih mogućih rezultata u odnosu na raspoložive resurse u zdravstvu, odnosno postizanjem najvišeg nivoa zdravstvene zaštite, uz racionalno korišćenje raspoloživih resursa.
IV LjUDSKA PRAVA I VRIJEDNOSTI U ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI I PRAVA PACIJENATA
Član 22
(Ljudska prava i vrijednosti u zdravstvenoj zaštiti)
(1) Svaki građanin ima pravo da zdravstvenu zaštitu ostvaruje uz poštivanje najvišeg mogućeg standarda ljudskih prava i vrijednosti, odnosno ima pravo na fizički i psihički integritet i na bezbjednost njegove ličnosti, kao i na uvažavanje njegovih moralnih, kulturnih, religijskih i filozofskih ubjeđenja.
(2) Svako dijete od rođenja do navršenih 18 godina života ima pravo na najviši mogući standard zdravlja i zdravstvene zaštite.
(3) Strani državljanin ili lice bez državljanstva ima pravo na zdravstvenu zaštitu u skladu sa odredbama ovog zakona, međunarodnim sporazumima i drugim propisima koji regulišu ovu oblast.
Član 23
(Definicija i prava pacijenata)
(1) Pacijentom, u smislu ovog zakona, kao i propisa o pravima, obavezama i odgovornostima pacijenata, smatra se svako lice, bolesno ili zdravo, osigurano ili neosigurano lice, koje zatraži ili kojem se pruža određena mjera ili zdravstvena usluga u cilju očuvanja i unapređenja zdravlja, sprečavanja bolesti, liječenja ili zdravstvene njege i rehabilitacije.
(2) Svakom pacijentu iz stava (1) ovog člana garantuju se prava na:
a) dostupnost zdravstvene zaštite, uključujući i pravo na hitnu medicinsku pomoć;
b) informacije;
c) obaviještenost i učestvovanje u postupku liječenja;
d) slobodan izbor;
e) samoodlučivanje i pristanak, uključujući i zaštitu prava pacijenta koji nije sposoban dati pristanak;
f) povjerljivost informacija i privatnost;
g) tajnost podataka;
h) lično dostojanstvo;
i) sprečavanje i olakšavanje patnji i bola;
j) poštovanje pacijentovog vremena;
k) uvid u medicinsku dokumentaciju;
l) samovoljno napuštanje zdravstvene ustanove;
m) pacijenta nad kojim se vrši medicinsko istraživanje;
n) preventivne mjere i informisanje o očuvanju zdravlja;
o) prigovor;
p) naknadu štete;
r) prehranu u skladu sa svjetonazorom;
s) održavanje ličnih kontakata;
t) obavljanje vjerskih obreda.
(3) Prava iz stava (2) ovog člana pacijent ostvaruje na osnovu savremene medicinske doktrine, stručnih standarda i normi, te u skladu sa mogućnostima zdravstvenog sistema u Kantonu i uz uslov da prethodno ispunjava svoje obaveze i odgovornosti utvrđene ovim zakonom, kao i propisima o pravima, obavezama i odgovornostima pacijenta.
Član 24
(Obaveze pacijenata)
Pacijent je obavezan pri ostvarivanju zdravstvene zaštite u zdravstvenoj ustanovi, odnosno privatnoj praksi ispunjavati obaveze i odgovornosti predviđene propisima o pravima, obavezama i odgovornostima pacijenata.
Član 25
(Bliže uređenje prava pacijenata)
Prava, obaveze i odgovornosti pacijenata, kao i zaštita prava pacijenta bliže se uređuju Zakonom o pravima, obavezama i odgovornostima pacijenata ("Službene novine Federacije BiH", broj: 40/10).
V OBAVEZNO UPUĆIVANjE U PSIHIJATRIJSKU USTANOVU
Član 26
(Smještaj duševno oboljelih lica)
(1) Lica oboljela od duševne bolesti koja predstavlja opasnost po njihov život, život građana i imovinu u hitnim slučajevima smjestiće se na privremeno bolničko liječenje u odgovarajuću zdravstvenu ustanovu.
(2) Način i postupak, kao i organizacija i uslovi liječenja lica oboljelih od duševnih bolesti, provodi se u skladu sa odredbama propisa o zaštiti lica sa duševnim smetnjama.
VI ZDRAVSTVENA DJELATNOST
Član 27
(Zdravstvena djelatnost)
(1) Zdravstvena djelatnost predstavlja organizovano pružanje zdravstvene zaštite kroz rad zdravstvenih radnika i zdravstvenih saradnika u okviru zdravstvenih ustanova, odnosno privatne prakse u skladu sa stručno- medicinskom doktrinom i uz upotrebu zdravstvene tehnologije, a pod uslovima i na način propisan ovim zakonom i propisima donijetim na osnovu ovog zakona.
(2) Zdravstvena djelatnost provodi se kao primarna, specijalističko-konsultativna i bolnička zdravstvena djelatnost i djelatnost javnog zdravstva.
(3) Zdravstvena djelatnost je djelatnost od posebnog interesa za Kanton.
(4) Vrsta i sadržaj zdravstvene djelatnosti iz stava (2) ovog člana bliže se određuje pravilnikom federalnog ministra zdravstva.
Član 28
(Nivoi zdravstvene djelatnosti)
(1) Zdravstvena djelatnost obavlja se na primarnom, sekundarnom i tercijarnom nivou zdravstvene zaštite, te na nivou federalnih i kantonalnih zdravstvenih zavoda.
(2) Poseban oblik zaštite zdravlja stanovništva ostvaruje se organizacijom javnog zdravstva.
(3) Zdravstvenu djelatnost obuhvata i komplementarno obavljanje alternativne medicine od zdravstvenih radnika na način i pod uslovima propisanim ovim zakonom.
Član 29
(Primarni nivo)
(1) Zdravstvena zaštita na primarnom nivou obuhvata:
a) djelatnost porodične medicine,
b) djelatnost zdravstvene zaštite djece,
c) djelatnost polivalentnih patronažnih sestara u zajednici,
d) higijensko-epidemiološku zaštitu,
e) hitnu medicinsku pomoć,
f) zaštitu reproduktivnog zdravlja žena,
g) zdravstvenu zaštitu kod nespecifičnih i specifičnih plućnih oboljenja,
h) fizikalnu i mentalnu rehabilitaciju u zajednici,
i) specifičnu zdravstvenu zaštitu radnika kao dio medicine rada, ako je ugovorena sa poslodavcem,
j) zubozdravstvenu zaštitu,
k) laboratorijsku i radiološku dijagnostiku primarnog nivoa,
l) apotekarsku djelatnost.
(2) Zdravstvena zaštita na primarnom nivou, pored navedenog, obuhvata:
a) praćenje zdravstvenog stanja stanovnika i provođenje mjera za zaštitu i unapređenje zdravlja stanovnika,
b) prevenciju, liječenje i rehabilitaciju bolesti i povreda,
c) otkrivanje i suzbijanje faktora rizika masovnih nezaraznih bolesti,
d) specifičnu preventivnu zdravstvenu zaštitu predškolske djece od 0 do 6 godina,
e) specifičnu preventivnu zdravstvenu zaštitu mladih, naročito u osnovnim i srednjim školama, te visokim školama na svom području,
f) imunizaciju protiv zaraznih bolesti,
g) liječenje i rehabilitaciju u kući,
h) palijativnu njegu u kući.
(3) U cilju obezbjeđenja potrebne dostupnosti zdravstvene zaštite primarna zdravstvena zaštita organizuje se tako da je korisnicima dostupna u JLS njihovog prebivališta.
(4) U cilju obezbjeđenja dostupnosti zdravstvene zaštite specifičnih populacija u primarnoj zdravstvenoj zaštiti razvija se i unapređuje prijateljski pristup prema mladima u skladu sa propisima o mladima.
(5) Na primarnom nivou zdravstvene zaštite može se organizovati i provoditi nastavna i naučno-istraživačka djelatnost.
(6) Nastava iz oblasti porodične medicine može se organizovati i provoditi u centrima za edukaciju iz porodične medicine koji su nastavna baza fakulteta zdravstvenog usmjerenja.
(7) Planovi i programi nastave iz stavova (5) i (6) ovog člana podliježu saglasnosti u skladu sa važećim propisima.
(8) Organizacija primarne zdravstvene zaštite u okviru obaveznog zdravstvenog osiguranja utvrđuje se standardima i normativima iz obaveznog zdravstvenog osiguranja.
Član 30
(Provođenje i organizovanje zdravstvene zaštite)
(1) Zdravstvena djelatnost na primarnom nivou zdravstvene zaštite provodi se i organizuje u timskom radu u kojem učestvuje najmanje zdravstveni radnik visoke stručne spreme: doktor medicine, doktor stomatologije i magistar farmacije i medicinska sestra-tehničar.
(2) Poslove u zdravstvenoj djelatnosti na primarnom nivou zdravstvene zaštite obavljaju: doktori medicine, porodični ljekari, medicinska sestra-tehničar svih stepena stručne spreme i svih profila, specijalisti porodične medicine, medicine rada, školske medicine, urgentne medicine, pneumofiziologije, biohemije, specijalisti epidemiologije ili higijene, doktori stomatologije, magistri farmacije, diplomirani inženjeri medicinske biohemije i diplomirani inženjeri medicinsko-laboratorijske dijagnostike sa svojim saradnicima.
(3) U zdravstvenoj djelatnosti na primarnom nivou zdravstvene zaštite poslove zdravstvene zaštite u vezi sa radiološkom dijagnostikom, fizioterapijom, zaštitom materinstva, kao i higijensko-epidemiološkom službom, pored ljekara odgovarajuće specijalnosti, obavljaju diplomirani inženjeri medicinske radiologije, diplomirani fizioterapeuti, diplomirana babica i diplomirani sanitarni inženjeri.
(4) U zdravstvenoj djelatnosti na primarnom nivou zdravstvene zaštite poslove zdravstvene zaštite djece obavlja specijalist pedijatrije; poslove zdravstvene zaštite žena u vezi sa trudnoćom, porođajem, materinstvom, planiranjem porodice, ranim otkrivanjem malignih bolesti i liječenjem polno prenosivih i drugih bolesti obavlja specijalist ginekologije i opstetricije sa diplomiranom babicom, a poslove zaštite mentalnog zdravlja obavlja specijalist psihijatrije, te zdravstveni saradnici visoke stručne spreme.
(5) U provođenju pojedinačnih mjera zdravstvene zaštite u zdravstvenoj djelatnosti na primarnom nivou zdravstvene zaštite, a posebno u zdravstvenoj zaštiti radnika, djece predškolskog i školskog uzrasta, te zaštiti mentalnog zdravlja učestvuju i psiholog, socijalni radnik, logoped, surdiaudiolog i edukator- rehabilitator, odnosno drugi stručnjaci za pojedina specifična pitanja te zaštite.
(6) Zdravstveni radnici u zdravstvenoj djelatnosti na primarnom nivou zdravstvene zaštite u timskom radu sarađuju sa zdravstvenim radnicima drugih specijalnosti na sekundarnom nivou zdravstvene zaštite.
Član 31
(Medicina rada)
(1) Djelatnost medicine rada ostvaruje se kroz specifičnu zdravstvenu zaštitu zaposlenika kao dio primarne zdravstvene zaštite i obuhvata preventivne poslove u vezi sa stvaranjem i održavanjem bezbjedne, zdrave radne okoline koja omogućava optimalno fizičko i mentalno zdravlje na radu i prilagođavanje uslova rada sposobnostima zaposlenika.
(2) Vrsta i obim ljekarskih pregleda radi utvrđivanja zdravstvene sposobnosti radnika reguliše se pravilnikom federalnog ministra zdravstva uz saglasnost federalnog ministra rada i socijalne politike.
Član 32
(Specifična zdravstvena zaštita radnika)
(1) Specifična zdravstvena zaštita radnika obuhvata poduzimanje mjera iz člana 11. ovog zakona, osim mjera predviđenih u stavu (2) tačke d) i f) istog člana ovog zakona.
(2) Postupak i način ostvarivanja specifične zdravstvene zaštite radnika, kao i način i uslovi utvrđivanja i prijavljivanja profesionalnih bolesti i povreda na radu iz stava (1) ovog člana bliže se utvrđuje pravilnikom federalnog ministra zdravstva.
Član 33
(Ostvarivanje specifične zdravstvene zaštite)
(1) Specifična zdravstvena zaštita zaposlenika ostvaruje se na osnovu ugovora između poslodavca i zdravstvene ustanove koja u svom sastavu ima djelatnost medicine rada, ili ugovorom sa specijalistom medicine rada u privatnoj praksi.
(2) Za potrebe praćenja, proučavanja i unapređenja djelatnosti specifične zdravstvene zaštite može se osnovati zavod za medicinu rada Kantona, odnosno zdravstvena ustanova za specifičnu zdravstvenu zaštitu radnika.
(3) Troškove specifične zdravstvene zaštite snosi poslodavac.
Član 34
(Zdravstvena djelatnost na sekundarnom nivou)
(1) Zdravstvena djelatnost na sekundarnom nivou zdravstvene zaštite obuhvata specijalističko-konsultativnu i bolničku zdravstvenu djelatnost.
(2) Na sekundarnom nivou zdravstvene zaštite može se organizovati i provoditi nastavna i naučno-istraživačka djelatnost.
(3) Planovi i programi nastave iz stava (2) ovog člana podliježu saglasnosti u skladu sa važećim propisima.
Član 35
(Specijalističko-konsultativna djelatnost)
(1) Specijalističko-konsultativna zdravstvena djelatnost na sekundarnom nivou zdravstvene zaštite predstavlja dio zdravstvene djelatnosti koja, kroz pružanje vanbolničkih usluga, obezbjeđuje podršku primarnoj i bolničkoj zdravstvenoj djelatnosti, s ciljem povećanja stepena rješavanja zdravstvenih problema pacijenata i racionalnijeg korišćenja resursa u zdravstvu.
(2) Specijalističko-konsultativnu djelatnost iz stava (1) ovog člana obezbjeđuje bolnica.
(3) S ciljem obezbjeđenja potrebne dostupnosti zdravstvene zaštite, specijalističko-konsultativna djelatnost iz opšte interne medicine, opšte hirurgije, neurologije, otorinolaringologije, oftalmologije, ortopedije, dermatologije i radiološke dijagnostike primarnog nivoa organizuje se tako da je korisnicima dostupna u JLS njihovog prebivališta, u skladu sa propisom kojim se utvrđuje osnovni paket zdravstvenih prava (u daljem tekstu: osnovni paket zdravstvenih prava).
(4) Ukoliko nisu obezbijeđene službe u zajednici iz člana 78. stav (3) ovog zakona, djelatnost službi u zajednici obezbjeđuje se putem rada specijalističko-konsultativne djelatnosti, tako da je korisnicima dostupna u JLS njihovog prebivališta.
(5) Dostupnost ostalih specijalističko-konsultativnih djelatnosti obezbjeđuje se u prostoru bolničkih zdravstvenih ustanova u skladu sa osnovnim paketom zdravstvenih prava.
Član 36
(Bolnička zdravstvena djelatnost)
Bolnička zdravstvena djelatnost obuhvata dijagnostikovanje, liječenje i medicinsku rehabilitaciju, zdravstvenu njegu, boravak i prehranu pacijenata u bolnicama.
Član 37
(Zdravstvena djelatnost na tercijarnom nivou)
(1) Zdravstvena djelatnost na tercijarnom nivou obuhvata i pružanje najsloženijih oblika zdravstvene zaštite iz specijalističko-konsultativnih i bolničkih zdravstvenih djelatnosti, naučno-istraživački rad, te izvođenje nastave na osnovu ugovora za potrebe fakulteta zdravstvenog usmjerenja.
(2) Planovi i programi nastave iz stava (1) ovog člana podliježu saglasnosti u skladu sa važećim propisima.
Član 38
(Provođenje zdravstvene djelatnosti na tercijarnom nivou)
Zdravstvenu djelatnost na tercijarnom nivou provode zdravstvene ustanove koje ispunjavaju uslove u pogledu prostora, opreme i kadra, kao i primijenjenih tehnologija za obavljanje najsloženijih oblika zdravstvene zaštite iz specijalističko-konsultativnih i bolničkih zdravstvenih djelatnosti, a koje su utvrđene pravilnikom federalnog ministra zdravstva.
Član 39
(Djelatnost kantonalnih zdravstvenih zavoda)
(1) Djelatnost kantonalnih zdravstvenih zavoda podrazumijeva obavljanje stručnih i naučno- istraživačkih zdravstvenih funkcija iz okvira prava i dužnosti Kantona u oblasti javno-zdravstvene djelatnosti, medicine rada, bolesti zavisnosti i sportske medicine.
(2) Osnivanje i rad drugih kantonalnih zavoda regulisaće se kantonalnim propisima.
Član 40
(Apotekarska djelatnost)
Apotekarska djelatnost je dio zdravstvene djelatnosti koja se obavlja na primarnom, sekundarnom i tercijarnom nivou zdravstvene zaštite i koja obezbjeđuje snabdijevanje stanovništva, zdravstvenih ustanova i privatnih praksi lijekovima i medicinskim sredstvima, u skladu sa propisom kojim se uređuje apotekarska djelatnost.
Član 41
(Djelatnost javnog zdravstva)
(1) Djelatnost javnog zdravstva obuhvata djelatnost socijalne medicine i organizacije sa ekonomikom zdravstva, epidemiologije, higijene i zdravstvene ekologije, sanitarne mikrobiologije i sanitarne hemije.
(2) Djelatnost javnog zdravstva institucionalno se obavlja kroz organizaciju higijensko-epidemioloških službi i zavoda za javno zdravstvo u Kantonu.
(3) Obavljanje javno-zdravstvene djelatnosti biće regulisano posebnim propisima, ako zakonom nije drugačije određeno.
Član 42
(Alternativna medicina)
(1) Alternativna medicina, u smislu ovog zakona, obuhvata one provjerene, stručno nesporene komplementarne i alternativne metode i postupke dijagnostike, liječenja i rehabilitacije (u daljem tekstu: alternativna medicina), koji blagotvorno utiču ili koji bi mogli blagotvorno uticati na čovjekovo zdravlje ili njegovo zdravstveno stanje i koji, u skladu sa važećom medicinskom doktrinom, nisu obuhvaćeni zdravstvenim uslugama.
(2) Metode i postupci alternativne medicine iz stava (1) ovog člana u zdravstvenoj ustanovi ili privatnoj praksi mogu se uvoditi samo uz saglasnost ministra zdravstva Kantona i nadležne komore.
(3) Metode i postupci alternativne medicine ne mogu se provoditi na teret sredstava obaveznog zdravstvenog osiguranja.
Član 43
(Dozvoljene metode i postupci alternativne medicine)
(1) Dozvoljene su samo one metode i postupci alternativne medicine koji:
a) ne štete zdravlju;
b) korisnika - pacijenta ne odvraćaju od upotrebe za njega korisnih zdravstvenih usluga;
c) izvode se u skladu sa priznatim standardima alternativne medicine.
(2) Metode i postupke alternativne medicine mogu obavljati isključivo zdravstveni radnici koji imaju dozvolu za obavljanje metoda i postupaka alternativne medicine koju izdaje Ministarstvo.
(3) Bliži uslovi, način i postupak obavljanja metoda i postupaka alternativne medicine u zdravstvenoj ustanovi, odnosno privatnoj praksi utvrđuju se pravilnikom federalnog ministra zdravstva.
(4) Ministarstvo vrši nadzor nad obavljanjem metoda i postupaka alternativne medicine u zdravstvenim ustanovama, odnosno privatnoj praksi u skladu sa zakonom.
(5) Na zdravstvene radnike koji obavljaju metode i postupke alternativne medicine primjenjuju se odredbe ovog zakona o izdavanju, obnavljanju ioduzimanju odobrenja za samostalan rad (u daljem tekstu: licenca).
Član 44
(Odgovornost za obavljanje alternativne medicine)
Za svoj rad zdravstveni radnici koji obavljaju metode i postupke alternativne medicine preuzimaju stručnu, etičku, krivičnu i materijalnu odgovornost.
VII SADRŽAJ I ORGANIZACIJSKI OBLICI ZDRAVSTVENE DJELATNOSTI
Član 45
(Uslovi i način obavljanja zdravstvene djelatnosti)
Zdravstvenu djelatnost obavljaju zdravstvene ustanove i privatne prakse pod uslovima i na način propisan ovim zakonom, propisima o zdravstvenom osiguranju i propisima o ustanovama.
Član 46
(Dostupnost zdravstvene zaštite)
Zdravstvena djelatnost mora biti organizovana tako da je stanovništvu uvijek obezbijeđena i dostupna hitna medicinska pomoć, uključujući i hitni medicinski prijevoz.
Član 47
(Zdravstvena djelatnost koja ne može biti predmet privatne djelatnosti)
(1) Javno-zdravstvene djelatnosti socijalne medicine, epidemiologije i higijene koje su od interesa za Kanton, hitna medicinska pomoć; djelatnost heterologne transplantacije organa i tkiva i autologne transplantacije koštane srži; prikupljanje, testiranje, prerada i distribucija krvi i krvnih sastojaka, vještačka oplodnja, ako nije u pitanju darivanje sjemena od supruga; patologija izuzev patohistološke djelatnosti; sudska medicina i mrtvozornička djelatnost - ne mogu biti predmetom privatne djelatnosti.
(2) Obim i vrsta javno-zdravstvene djelatnosti iz stava (1) ovog člana, a koja ne može biti predmetom privatne djelatnosti, bliže se određuje pravilnikom federalnog ministra zdravstva.
Član 48
(Postupak dodjele ugovora za provođenje zdravstvene zaštite)
(1) Zavod zdravstvenog osiguranja Tuzlanskog kantona provodi postupak dodjele ugovora o pružanju zdravstvenih usluga, odnosno postupak dodjele ugovora za provođenje programa zdravstvene zaštite u skladu sa ovim zakonom, Zakonom o zdravstvenom osiguranju, te propisimadonesenimnaosnovuovihzakona,jedinstvenom metodologijom, propisu o sistemu poboljšanja kvaliteta, bezbjednosti i o akreditaciji u zdravstvu, kao i propisima o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine.
(2) Odluku o izboru najuspješnijeg ponuđača donosi Zavod zdravstvenog osiguranja Tuzlanskog kantona i zaključuje ugovor sa zdravstvenim ustanovama, odnosno privatnim zdravstvenim radnikom.
Član 49
(Osnivanje i organizovanje zdravstvenih ustanova)
(1) Zdravstvenu djelatnost obavljaju zdravstvene ustanove koje osniva Kanton, Federacija, odnosno JLS, te domaća i strana fizička ili pravna lica u svim oblicima vlasništva.
(2) Kanton i Federacija ili Kanton sa drugim kantonima i Federacija, zajedno, mogu biti osnivači univerzitetsko-kliničke bolnice i zavoda.
(3) Kanton može biti osnivač: bolnice, lječilišta, zavoda za javno zdravstvo kantona, zavoda za medicinu rada kantona, zavoda za bolesti zavisnosti kantona, zavoda kao specijalizovane zdravstvene ustanove, doma zdravlja, apoteke, ustanove za hitnu medicinsku pomoć i ustanove za zdravstvenu njegu u kući.
(4) JLS može biti osnivač doma zdravlja, lječilišta, ustanove za zdravstvenu njegu u kući i apoteke.
(5) Domaća i strana fizička, odnosno pravna lica mogu biti osnivači: poliklinike, opšte bolnice, specijalne bolnice, lječilišta, apoteke, ustanove za zdravstvenu njegu u kući, ustanove za palijativnu njegu, centra za dijalizu i zavoda kao specijalizovane zdravstvene ustanove u svim oblicima svojine.
(6) Kantonalnim propisima može se bliže odrediti osnivanje zdravstvenih ustanova na primarnom nivou zdravstvene zaštite.
Član 50
(Nadležnost za osnivanje zdravstvenih ustanova)
(1) Osnivač zdravstvenih ustanova u vlasništvu Kantona je Skupština Tuzlanskog kantona (u daljem tekstu: Skupština).
(2) Osnivač zdravstvenih ustanova u vlasništvu JLS je vijeće JLS.
Član 51
(Uslovi za obavljanje zdravstvene djelatnosti)
(1) Zdravstvena ustanova može obavljati zdravstvenu djelatnost ako ispunjava uslove propisane ovim zakonom i to:
a) ako ima zaposlene zdravstvene radnike odgovarajućeg stepena stručne spreme sa položenim stručnim ispitom, licencom izdatom od nadležne komore, a za obavljanje određenih poslova i sa odgovarajućom specijalizacijom ili naučnim, odnosno nastavnim zvanjem;
b) ako ima dijagnostičku, terapijsku i drugu opremu za bezbjedno i savremeno pružanje zdravstvene zaštite za djelatnost za koju je osnovana;
c) ako ima odgovarajuće prostorije za prijem oboljelih, odnosno zdravih lica, za obavljanje dijagnostičkih i terapijskih postupaka liječenja i smještaj pacijenata, kao i za čuvanje lijekova i medicinskih sredstava;
d) ako ima odgovarajuće vrste i količine lijekova i medicinskih sredstava koje su potrebne za obavljanje određene zdravstvene djelatnosti za koju se zdravstvena ustanova osniva;
e) uspostavljen sistem bezbjednosnih standarda u zdravstvenim ustanovama;
f) uspostavljen sistem upravljanja medicinskim otpadom u skladu sa važećim standardima, kao i posebnim propisima koji regulišu ovu oblast.
(2) Dvije ili više zdravstvenih ustanova mogu organizovati zajedničke medicinske službe za laboratorijsku, rendgen i drugu dijagnostiku, kao i zajedničke nemedicinske službe za pravne, ekonomsko finansijske, tehničke i druge poslove ili ugovoriti obavljanje ovih poslova sa pravnim ili fizičkim licem koje ispunjava uslove predviđene zakonom za obavljanje navedenih djelatnosti i ima odobrenje nadležnog organa.
(3) AKAZ je dužan definisati sistem bezbjednosnih standarda u zdravstvenim ustanovama iz stava (1) tačka e) ovog člana, te obavljati kontinuirano praćenje i procjenu bezbjednosnih standarda u zdravstvenim ustanovama, što uključuje i izdavanje certifikata o zadovoljenju standarda bezbjednosti.
(4) Bliži uslovi u pogledu prostora, opreme i kadra za osnivanje i obavljanje zdravstvene djelatnosti zdravstvenih ustanova iz stava (1) ovog člana utvrđuju se pravilnikom.
(5) Zdravstvena ustanova koja koristi izvore jonizujućih zračenja mora, pored uslova iz stavova (1) i (3) ovog člana, ispunjavati i druge uslove utvrđene propisom kojim se uređuje zaštita od radijacione i nuklearne bezbjednosti, kao i podzakonskim aktima donijetim na osnovu tog propisa, te imati odobrenje nadležne državne agencije za radijacijsku i nuklearnu bezbjednost.
Član 52
(Ostali uslovi za obavljanje zdravstvene djelatnosti)
(1) Prilikom osnivanja zdravstvene ustanove obaveza osnivača zdravstvene ustanove je da priloži mišljenje o opravdanosti osnivanja zdravstvene ustanove.
(2) Mišljenje o opravdanosti osnivanja zdravstvene ustanove u djelatnosti primarne zdravstvene djelatnosti, specijalističko-konsultativne zdravstvene djelatnosti, odnosno u djelatnosti bolničke zdravstvene djelatnosti daju Zavod za javno zdravstvo Tuzlanskog kantona i nadležna komora.
(3) Zavod za javno zdravstvo mišljenje iz stava (2) ovog člana daje na osnovu stručnih principa o organizaciji i ekonomici zdravstva, dok nadležna komora mišljenje daje sa aspekta zaštite i očuvanja profesije koju zastupa.
(4) U slučaju da se ustanova osniva za djelatnosti koje su iz domena više komora potrebno je pribaviti mišljenje svih nadležnih komora.
Član 53
(Nadležnost za utvrđivanje ispunjenosti uslova za obavljanje zdravstvene djelatnosti)
(1) Zdravstvena ustanova može obavljati zdravstvenu djelatnost ako Ministarstvo rješenjem utvrdi da su ispunjeni uslovi propisani zakonom za obavljanje zdravstvene djelatnosti.
(2) Ispunjenost uslova za zdravstvene ustanove iz člana 49. stav (2) ovog zakona utvrđuje se rješenjem u skladu sa važećim propisima.
(3) Ispunjenost uslova za zdravstvene ustanove iz člana 49. stavovi (3), (4) i (5) ovog zakona rješenjem utvrđuje ministar zdravstva Kantona.
(4) Zdravstvena ustanova može obavljati samo zdravstvenu djelatnost koja je utvrđena rješenjem nadležnog ministra zdravstva o ispunjenosti uslova za obavljanje zdravstvene djelatnosti.
(5) Na osnovu rješenja o ispunjenosti uslova za obavljanje zdravstvene djelatnosti i osnivačkog akta, zdravstvena ustanova upisuje se u registar kod nadležnog suda u skladu sa propisima o registraciji ustanova u Federaciji.
(6) Zdravstvena ustanova počinje raditi danom upisa u registar iz stava (5) ovog člana.
Član 54
(Primjena odredbi u slučaju proširenja ili promjene zdravstvene djelatnosti)
Odredbe članova 52. i 53. ovog zakona primjenjuju se i u slučaju proširenja ili promjene zdravstvene djelatnosti.
Član 55
(Promjena ili proširenje djelatnosti zdravstvene ustanove)
(1) Promjena ili proširenje djelatnosti zdravstvene ustanove čiji je osnivač Kanton, odnosno JLS ne može se obaviti bez prethodne saglasnosti ministra zdravstva Kantona.
(2) Saglasnost iz stava (1) ovog člana izdaje se u formi rješenja.
(3) Protiv rješenja iz stava (2) ovog člana može se izjaviti žalba federalnom ministru u roku od 15 dana od dana prijema rješenja.
Član 56
(Prestanak rada zdravstvene ustanove)
(1) Zdravstvena ustanova prestaje raditi ako:
a) više ne postoji potreba za obavljanjem djelatnosti za koju je osnovana, a nema mogućnosti da se reorganizuje za obavljanje druge zdravstvene djelatnosti,
b) ne ispunjava zakonom propisane uslove za obavljanje djelatnosti.
(2) Odluku o prestanku rada zdravstvene ustanove u slučaju iz stava (1) tačka a) ovog člana donosi vlasnik, a u slučaju iz stava (1) tačka b) ovog člana rješenje donosi Ministarstvo. Ukoliko iz razloga navedenih u stavu (1) tačka a) ovog člana prestaje raditi javna zdravstvena ustanova, prije donošenja odluke iz stava (2) ovog člana, potrebno je pribaviti mišljenje Zavoda za javno zdravstvo.
(3) Protiv rješenja o prestanku rada zdravstvene ustanove iz stava (2) ovog člana može se pokrenuti upravni spor u skladu sa propisom o upravnim sporovima.
Član 57
(Obezbjeđenje sredstava za finansiranje zdravstvenih ustanova)
Sredstva za finansiranje zdravstvenih ustanova koje obezbjeđuju izvršenje prava iz člana 9. stav (4) i člana 10. stav (1) ovog zakona obezbjeđuju se iz:
a) sredstava budžeta Kantona,
b) sredstava budžeta JLS,
c) iz sredstava zdravstvenog osiguranja,
d) donacija, pomoći i drugih izvora u skladu sa Zakonom o zdravstvenoj zaštiti Federacije BiH.
Član 58
(Ostvarivanje sredstava za rad i razvoj zdravstvenih ustanova)
Sredstva za rad i razvoj zdravstvena ustanova ostvaruje:
a) ugovorom sa Zavodom zdravstvenog osiguranja Kantona odnosno Federacije,
b) ugovorom sa Ministarstvom koji se na osnovu zakona finansiraju iz budžeta Federacije odnosno Kantona,
c) ugovorom sa univerzitetima i drugim visokim školama zdravstvenog usmjerenja,
d) ugovorom na osnovu proširenog i dobrovoljnog zdravstvenog osiguranja,
e) iz sredstava osnivača u skladu sa aktom o osnivanju,
f) iz sredstava budžeta Kantona odnosno JLS i drugih izvora u skladu sa Zakonom o zdravstvenoj zaštiti Federacije BiH,
g) iz učešća korisnika zdravstvene zaštite u pokriću dijela ili ukupnih troškova zdravstvene zaštite,
h) slobodnom prodajom usluga na tržištu,
i) iz drugih izvora na način i pod uslovima određenim zakonom, aktom o osnivanju i statutom zdravstvene ustanove.
Član 59
(Akti zdravstvene ustanove)
(1) Akti zdravstvene ustanove su statut i drugi opšti akti.
(2) Statut je osnovni opšti akt zdravstvene ustanove kojim se uređuje:
a) naziv i sjedište, odnosno ime i prezime, kao i prebivalište osnivača;
b) naziv i sjedište zdravstvene ustanove;
c) djelatnost zdravstvene ustanove;
d) iznos sredstava za osnivanje i početak rada zdravstvene ustanove i način obezbjeđenja sredstava;
e) izvor i način obezbjeđenja sredstava za rad zdravstvene ustanove;
f) način raspolaganja viškom prihoda nad rashodima i način na koji se pokriva višak rashoda nad prihodima;
g) prava i obaveze osnivača u pogledu obavljanja djelatnosti zbog koje se zdravstvena ustanova osniva;
h) međusobna prava i obaveze zdravstvene ustanove i osnivača;
i) organi upravljanja zdravstvene ustanove u osnivanju i njihova ovlašćenja;
j) stručna tijela zdravstvene ustanove, mandat članova stručnih tijela, način izbora i finansiranje;
k) lice koje će do imenovanja direktora zdravstvene ustanove obavljati poslove i vršiti ovlašćenja direktora;
l) rok za donošenje statuta, imenovanje direktora i organa upravljanja;
m) druga pitanja od značaja za rad zdravstvene ustanove.
(3) Statut zdravstvene ustanove podliježe obaveznoj saglasnosti osnivača.
Član 60
(Upravni odbor)
(1) Zdravstvenom ustanovom upravlja upravni odbor.
(2) Upravni odbor zdravstvene ustanove u vlasništvu jednog ili više kantona i Federacije zajedno čine predstavnici:
a) Federacije - dva člana,
b) kantona - osnivača - po dva člana kojima je zdravstvena ustanova ujedno opšta i kantonalna bolnica,
c) kantona - osnivača - po jednog člana kojima zdravstvena ustanova nije ujedno opšta i kantonalna bolnica,
d) stručnih radnika zdravstvenih ustanove - tri člana od kojih najmanje dva moraju biti iz reda zdravstvenih radnika.
(3) Upravni odbor zdravstvene ustanove u vlasništvu Kantona ima pet članova i čine ga predstavnici:
a) osnivača - tri člana od kojih jedan mora biti ispred Ministarstva,
b) stručnih radnika zdravstvenih ustanova - dva člana od kojih jedan mora biti iz reda zdravstvenih radnika.
(4) Upravni odbor zdravstvene ustanove u vlasništvu JLS ima tri člana i čine ga predstavnici:
a) osnivača - jedan član,
b) stručnih radnika zdravstvene ustanove - jedan član,
c) Ministarstva - jedan član.
(5) Predsjednika i članove upravnog odbora zdravstvene ustanove iz stava (2) ovog člana imenuje i razrješavaVladaFederacijeBiH,naprijedlogfederalnog ministra zdravstva s tim što se predstavnici Kantona i stručni radnici zdravstvene ustanove u upravnom odboru imenuju iz reda članova predloženih od strane Kantona, odnosno zdravstvene ustanove.
(6) Predsjednika i članove privremenog upravnog odbora imenuje i razrješava Vlada Federacije BiH na prijedlog federalnog ministra zdravstva, s tim što predstavnike Kantona u privremenom upravnom odboru predlaže Vlada Kantona, a predstavnike zdravstvene ustanove u privremenom upravnom odboru predlaže ministar zdravstva Kantona.
(7) Inicijativu za imenovanje irazrješenja upravnog odbora iz stavova (5) i (6) ovog člana mogu podnijeti nadležni organi osnivača, s tim što se konačno imenovanje odnosno razrješenje ne može izvršiti bez prethodne saglasnosti nadležnog organa Kantona kao jednog od osnivača.
(8) Predsjednika i članove upravnog odbora zdravstvene ustanove iz stava (4) ovog člana imenuje i razrješava vijeće JLS, na prijedlog načelnika/ gradonačelnika. Ukoliko načelnik/gradonačelnik ne dostavi prijedlog opštinskom/gradskom vijeću u roku od 30 dana od isteka mandata upravnog odbora, osnivač opštinsko/gradsko vijeće će izvršiti imenovanje članova upravnog odbora na prijedlog Komisije za izbor i imenovanja opštinskog/gradskog vijeća, s tim da je prijedlog ministra zdravstva Kantona i zdravstvene ustanove obavezujući za vijeća JLS.
(9) Bliže kriterije za imenovanje u upravne odbore zdravstvenih ustanova u vlasništvu:
a) Kantona utvrđuje Vlada Kantona na prijedlog ministra zdravstva Kantona,
b) JLS utvrđuje vijeće JLS na prijedlog načelnika/ gradonačelnika.
(10) Članstvo u upravnim odborima iz stavova (2) i (3) ovog člana odražavaće ravnopravnu zastupljenost oba pola.
(11) Mjesečnu naknadu za rad predsjednika i članova upravnog odbora zdravstvenih ustanova iz stava (3) ovog člana utvrđuje Vlada Kantona na prijedlog ministra zdravstva Kantona.
(12) Mjesečnu naknadu za rad predsjednika i članova upravnog odbora zdravstvenih ustanova iz stava (4) ovog člana utvrđuje vijeće JLS na prijedlog načelnika/ gradonačelnika.
(13) Naknade iz stavova (11) i (12) ovog člana isplaćuju se iz sredstava zdravstvene ustanove.
(14) Predsjednik i članovi upravnog odbora zdravstvenih ustanova iz ovog člana dužni su potpisati izjavu o nepostojanju sukoba interesa prije preuzimanja funkcije.
(15) Predsjednici i članovi upravnih odbora zdravstvenih ustanova iz ovog člana imenuju se u proceduri u skladu sa propisima o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima u Kantonu.
(16) Način izbora, opoziva i mandat članova upravnog odbora zdravstvene ustanove vrši se u skladu sa propisima o ustanovama, ako zakonom nije drugačije određeno.
Član 61
(Djelokrug rada upravnog odbora)
(1) Djelokrug upravnog odbora zdravstvenih ustanova u vlasništvu Kantona, Federacije, jednog ili više kantona i Federacije zajedno, odnosno kantona ili JLS podrazumijeva sljedeće:
a) donošenje statuta zdravstvene ustanove,
b) imenovanje i razrješavanje direktora odnosno v.d. direktora zdravstvene ustanove,
c) utvrđivanje planova rada i razvoja zdravstvene ustanove,
d) utvrđivanje godišnjeg programa rada,
e) donošenje finansijskog plana i usvajanje godišnjeg obračuna,
f) donošenje opštih akata o unutrašnjem uređenju i sistematizaciji poslova i drugih opštih akata u skladu sa zakonom i statutom zdravstvene ustanove,
g) odlučivanje o svim pitanjima obavljanja djelatnosti radi kojih je zdravstvena ustanova osnovana, ako zakonom nije određeno da o određenim pitanjima odlučuje drugi organ zdravstvene ustanove,
h) usmjeravanje, kontrolisanje i ocjenjivanje rada direktora,
i) rješavanje svih pitanja odnosa sa osnivačem,
j) odlučivanje o korišćenju sredstava preko iznosa utvrđenog statutom zdravstvene ustanove,
k) odgovaranje osnivaču za rezultate rada zdravstvene ustanove,
l) odlučivanje o prigovoru zaposlenika na rješenje kojim je drugi organ, određen statutom zdravstvene ustanove, odlučio o pravu, obavezi i odgovornosti zaposlenika iz radnog odnosa,
m) podnošenje osnivaču, najmanje jedanput godišnje, izvještaja o poslovanju zdravstvene ustanove,
n) obavljanje i drugih poslova u skladu sa zakonom i statutom zdravstvene ustanove.
(2) Upravni odbor zdravstvenih ustanova u vlasništvu JLS, Ministarstvu zdravstva Kantona obavezno dostavlja godišnji izvještaj o poslovanju zdravstvene ustanove.
Član 62
(Direktor)
(1) Direktor zdravstvene ustanove imenuje se na osnovu javnog oglasa u skladu sa zakonom.
(2) Direktora zdravstvene ustanove imenuje i razrješava upravni odbor.
(3) Direktora zdravstvene ustanove čiji je osnivač Kanton imenuje upravni odbor zdravstvene ustanove, uz prethodnu saglasnost ministra zdravstva Kantona.
(4) Direktora zdravstvene ustanove čiji je osnivač JLS imenuje upravni odbor zdravstvene ustanove, uz prethodnu saglasnost gradonačelnika/načelnika. Ukoliko načelnik/gradonačelnik ne dostavi saglasnost upravnom odboru u roku od 30 dana od dana traženja saglasnosti, saglasnost daje opštinsko/gradsko vijeće.
(5) Direktor zdravstvene ustanove mora imati završen medicinski, stomatološki odnosno farmaceutski fakultet, najmanje pet godina radnog iskustva u struci, znanje o zdravstvenom menadžmentu koje dokazuje certifikatom o obavljenoj edukaciji iz zdravstvenog menadžmenta, odnosno završenoj specijalizaciji iz zdravstvenog menadžmenta ili završenom postdiplomskom studiju iz zdravstvenog menadžmenta, te ispunjavati i druge uslove propisane aktom o osnivanju, odnosno statutom.
(6) Pravilnikom federalnog ministra zdravstva bliže se regulišu uslovi u pogledu vrste završenog fakulteta zdravstvenog usmjerenja iz stava (5) ovog člana koje moraju ispuniti lica koja konkurišu za direktora zdravstvene ustanove u zavisnosti od tipa zdravstvene ustanove.
(7) Za direktora zdravstvene ustanove koja obezbjeđuje specijalističko-konsultativnu, bolničku zdravstvenu zaštitu i djelatnost javnog zdravstva imenuje se lice koje, pored uslova iz stava (5) ovog člana, ima i odgovarajuću specijalizaciju iz djelatnosti zdravstvene ustanove.
(8) U bolničkim zdravstvenim ustanovama koje ispunjavaju uslove za izvođenje nastave direktor mora imati pomoćnika za nastavu i naučno-istraživački rad, a u ostalim zdravstvenim ustanovama koje imaju odobrenje za izvođenje nastave, direktor može imati pomoćnika za nastavu.
(9) Mandat direktora traje četiri godine.
(10) Po isteku mandata isto lice može, na osnovu javnog oglasa, ponovno biti imenovano za direktora u istoj zdravstvenoj ustanovi, ali najviše za još jedan mandatni period.
(11) Razrješenje sa dužnosti direktora prije isteka vremena na koji je imenovan, iz razloga propisanog članom 65. stav (2) tačka a), ne prekida uzastopnost mandata.
(12) Odluku o visini plate direktora javnih zdravstvenih ustanova donosi upravni odbor ustanove u skladu sa pozitivnim propisom kantona.
Član 63
(Imenovanje vršioca dužnosti direktora)
(1) Ako direktor nije imenovan u skladu sa zakonom u roku od 60 dana od dana isteka konkursnog roka, odluku o postavljenju vršioca dužnosti direktora donosi upravni odbor zdravstvene ustanove.
(2) Vršilac dužnosti direktora postavlja se najduže na period do šest mjeseci.
(3) Vršilac dužnosti direktora ima sva prava i dužnosti direktora.
Član 64
(Obaveze direktora)
(1) Direktor organizuje i vodi poslovanje, predstavlja i zastupa zdravstvenu ustanovu i odgovoran je za zakonitost rada.
(2) Direktor podnosi upravnom odboru pisani izvještaj o cjelokupnom poslovanju zdravstvene ustanove jednom tromjesečno.
(3) Direktor učestvuje u radu upravnog odbora bez prava odlučivanja.
Član 65
(Razrješenje direktora prije isteka mandata)
(1) Direktor može biti razriješen i prije isteka mandata na koji je imenovan.
(2) Upravni odbor je dužan razriješiti direktora i prije isteka mandata za koji je imenovan ako:
a) direktor to lično zahtijeva,
b) nastane neki od razloga koji prema posebnim propisima ili propisima kojima se uređuju radni odnosi dovode do prestanka ugovora o radu,
c) ne izvršava ugovorne obaveze prema Zavodu zdravstvenog osiguranja Kantona odnosno Federacije,
d) ne provodi program rada i razvoja zdravstvene ustanove koji je donio upravni odbor,
e) u obavljanju djelatnosti zdravstvene ustanove nastane neopravdani gubitak,
f) u svom radu krši propise i opšte akte zdravstvene ustanove ili neopravdano neizvršava odluke upravnog odbora ili postupa u suprotnosti sa njima,
g) svojim nesavjesnim ili nepravilnim radom prouzrokuje zdravstvenoj ustanovi veću štetu, zanemaruje ili nemarno vrši svoju dužnost tako da su nastale ili mogu nastati veće smetnje u obavljanju djelatnosti zdravstvene ustanove,
h) nalazom se zdravstvene inspekcije ustanovi povreda propisa i opštih akata zdravstvene ustanove ili nepravilnost u radu direktora.
(3) Ako upravni odbor ne razriješi direktora iz razloga propisanih u stavu (2) ovog člana u roku od 30 dana od dana saznanja za neki od razloga, rješenje o razrješenju direktora donosi ministar zdravstva kantona.
(4) Protiv rješenja iz stava (3) ovog člana nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor.
(5) Upravni odbor mora, prije donošenja odluke o razrješenju, obavijestiti direktora o razlozima za razrješenje i dati mu mogućnost da se onjoj pisano izjasni.
Član 66
(Obaveze direktora kada je ugrožen proces pružanja zdravstvene zaštite)
U vanrednim okolnostima, ako je ugrožen proces pružanja zdravstvene zaštite ili postoji neposredna opasnost po život i zdravlje ljudi, direktor je dužan o tim okolnostima bez odgađanja obavijestiti nadležno Ministarstvo i Zavod za javno zdravstvo.
Član 67
(Stručno vijeće)
(1) Stručno vijeće zdravstvene ustanove je savjetodavni organ direktoru.
(2) Članove stručnog vijeća na prijedlog šefova organizacionih jedinica zdravstvene ustanove, uz ravnopravnu zastupljenost oba pola, imenuje direktor.
(3) U radu stručnog vijeća mogu učestvovati i zdravstveni saradnici.
(4) U stručno vijeće iz stava (1) ovog člana može se imenovati zdravstveni radnik - zakupac jedinica zakupa zdravstvene ustanove.
(5) Bliže odredbe o načinu rada i odlučivanja stručnog vijeća uređuju se poslovnikom o radu stručnog vijeća zdravstvene ustanove na koji saglasnost daje direktor zdravstvene ustanove.
Član 68
(Djelokrug rada Stručnog vijeća)
Stručno vijeće zdravstvene ustanove:
a) raspravlja i odlučuje o pitanjima iz oblasti stručnog rada ustanove,
b) predlaže stručna rješenja u sklopu djelatnosti zdravstvene ustanove,
c) predlaže stručne osnove za program rada i razvoja zdravstvene ustanove,
d) predlaže mjere za unapređenja kvaliteta i bezbjednosti rada u zdravstvenoj ustanovi,
e) daje upravnom odboru i direktoru mišljenja i prijedloge u pogledu organizacije rada i uslova za razvoj zdravstvene djelatnosti u skladu sa finansijskim mogućnostima,
f) predlaže specijalističko usavršavanje zdravstvenih radnika i zdravstvenih saradnika, te stručno usavršavanje iz oblasti subspecijalnosti zdravstvenih radnika i zdravstvenih saradnika za potrebe zdravstvene ustanove,
g) predlaže upravnom odboru obavljanje dopunskog rada zdravstvenih radnika u slučajevima od posebnog interesa za građane i rad zdravstvene ustanove,
h) brine se o provedbi unutrašnjeg nadzora nad stručnim radom zdravstvenih radnika i zdravstvenih saradnika ustanove,
i) obavlja i druge poslove propisane statutom.
Član 69
(Etički komitet zdravstvene ustanove)
(1) Etički komitet zdravstvene ustanove je organ koji obezbjeđuje obavljanje djelatnosti ustanove na načelima etike i medicinske deontologije.
(2) Etički komitet imenuje upravni odbor zdravstvene ustanove i sačinjava ga najmanje devet članova, uz ravnopravnu zastupljenost oba pola, s tim da najmanje jedan član etičkog komiteta treba biti predstavnik nemedicinskih struka i najmanje dva člana koji nisu radnici zdravstvene ustanove.
(3) Upravni odbor imenuje i zamjenike članova etičkog komiteta.
(4) Mandat, način izbora, kao i način finansiranja etičkog komiteta uređuje se statutom zdravstvene ustanove.
(5) Etički komitet donosi poslovnik o svom radu.
(6) Dvije ili više zdravstvenih ustanova mogu imenovati zajednički etički komitet.
(7) Zdravstvena ustanova koja obavlja djelatnost transplantacije organa i tkiva formira etički komitet u oblasti uzimanja i presađivanja organa i tkiva u cilju liječenja u skladu sa propisom o transplantaciji organa i tkiva u cilju liječenja.
Član 70
(Nadležnost etičkog komiteta zdavstvene ustanove)
Etički komitet zdravstvene ustanove:
a) prati primjenu etike i medicinske deontologije u obavljanju djelatnosti zdravstvene ustanove,
b) daje saglasnost za provođenje medicinskih i naučnih ispitivanja, kao i kliničkih ispitivanja lijekova i medicinskih sredstava u zdravstvenoj ustanovi koja se smatra prethodnim postupkom u okviru odobravanja tih ispitivanja od nadležnog organa,
c) bavi se analizom i prijedlozima propisa iz oblasti zdravstva sa aspekta etike i medicinske deontologije,
d) prati povrede prava pacijenata i sistemski radi na unapređenju stanja u ovoj oblasti u skladu sa propisima o pravima, obavezama i odgovornostima pacijenata,
e) sarađuje sa nadležnim komorama iz oblasti zdravstva,
f) rješava i druga etička pitanja u obavljanju djelatnosti zdravstvene ustanove.
Član 71
(Etički komitet Ministarstva)
(1) Etički komitet Ministarstva je stručno tijelo koje prati pružanje i provođenje zdravstvene zaštite na načelima etike i medicinske deontologije.
(2) Etički komitet Ministarstva formira se radi obavljanja poslova i zadatka iz stava (1) ovog člana za područje Kantona.
(3) Sastav Etičkog komiteta Ministarstva koji odražava ravnopravnu zastupljenost oba pola, bliže određenje djelokruga rada, kao i način odlučivanja bliže se uređuje pravilnikom kojeg donosi Ministarstvo.
(4) Visinu nadoknade za rad Etičkog komiteta rješenjem utvrđuje Ministarstvo i isplaćuje se iz Budžeta Kantona.
Član 72
(Nadležnost Etičkog komiteta Ministarstva)
Nadležnosti Etičkog komiteta Ministarstva su:
a) prati primjenu načela etike i medicinske deontologije zdravstvenih radnika u obavljanju zdravstvene djelatnosti na teritoriji Kantona,
b) daje saglasnost za provođenje medicinskih i naučnih ispitivanja za Kanton, koja se smatra prethodnim postupkom u okviru odobravanja tih ispitivanja od nadležnog organa,
c) prati provođenje medicinskih i naučnih ispitivanja, kao i kliničkih ispitivanja lijekova i medicinskih sredstava,
d) prati upotrebu odobrenih novih zdravstvenih tehnologija,
e) daje mišljenja o spornim pitanjima koja su od značaja za provođenje medicinskih i naučnih ispitivanja u oblasti zdravstva,
f) prati provođenje odluka i razmatra stručna pitanja u vezi sa primjenom mjera u zdravstvenim ustanovama na području Kantona,
g) prati povrede prava pacijenata i sistemski radi na unapređenju stanja u ovoj oblasti u skladu sa propisima o pravima, obavezama i odgovornostima pacijenata,
h) podnosi godišnji izvještaj Ministastvu o svom radu, kao i o uočenim problemima, nedostacima i primjedbama u radu etičkih komiteta zdravstvenih ustanova,
i) razmatra i druga pitanja etike i medicinske deontologije u provođenju zdravstvene zaštite.
Član 73
(Komisija za lijekove)
(1) Komisija za lijekove zdravstvene ustanove je organ koji obezbjeđuje provedbu:
a) svih aktivnosti vezanih uz primjenu lijekova i medicinskih sredstava u zdravstvenoj ustanovi,
b) kliničkih ispitivanja lijekova i medicinskih sredstava u zdravstvenoj ustanovi,
c) šestomjesečnog finansijskog izvještavanja o kliničkim ispitivanjima lijekova i medicinskih sredstava u zdravstvenoj ustanovi za potrebe direktora i upravnog odbora,
d) praćenja, poduzimanja mjera za izbjegavanje i smanjivanje nuspojava lijekova i medicinskih sredstava, kao i koordiniranje aktivnosti u vezi sa prijavom nuspojava lijekova i medicinskih sredstava nadležnom državnom organu u skladu sa propisom o lijekovima i medicinskim sredstvima,
e) predlaganja liste lijekova i medicinskih sredstava koji se primjenjuju u zdravstvenoj ustanovi u skladu sa zakonom,
f) praćenja potrošnje lijekova i medicinskih proizvoda, te predlaganja mjera za racionalnu upotrebu lijekova i medicinskih sredstava u zdravstvenoj ustanovi,
g) poduzimanja mjera sa ciljem izbjegavanja interakcija, terapijskog dupliciranja ili pojave alergije kod upotrebe lijekova u zdravstvenoj ustanovi,
h) pripremanja tenderske dokumentacije u postupcima javnih nabavki lijekova i medicinskih sredstava,
i) i drugih poslova u skladu sa ovim zakonom, kao i propisom o lijekovima i medicinskim sredstvima.
(2) Komisiju za lijekove imenuje upravni odbor zdravstvene ustanove i čini je najmanje pet članova koji se imenuju iz reda specijalista medicine, farmacije i stomatologije, uz ravnopravnu zastupljenost oba pola.
(3) Bliže odredbe o načinu rada i odlučivanja komisije za lijekove uređuju se poslovnikom o radu komisije za lijekove zdravstvene ustanove.
(4) Komisija za lijekove zdravstvene ustanove koja nije ovlašćena za klinička ispitivanja lijekova i medicinskih sredstava, ne obavlja djelatnost navedenu u stavu (1) tačke b) i c) ovog člana.
(5) Dvije ili više zdravstvenih ustanova mogu imenovati zajedničku komisiju za lijekove.
Član 74
(Komisija za poboljšanje kvaliteta i bezbjednosti zdravstvenih usluga)
(1) Komisija za poboljšanje kvaliteta i bezbjednosti zdravstvenih usluga je stručno tijelo zdravstvene ustanove koje obavlja poslove i zadatke u pogledu uspostave sistema poboljšanja kvaliteta i bezbjednosti zdravstvenih usluga u zdravstvenoj ustanovi, kao i druge poslove utvrđene propisima o sistemu poboljšanja kvaliteta, bezbjednosti i akreditaciji u zdravstvu.
(2) Komisija iz stava (1) ovog člana odražavaće ravnopravnu zastupljenost oba pola.
Član 75
(Primjena zakona na zdravstvene ustanove u privatnom i mješovitom vlasništvu)
(1) Odredbe ovog zakona koje se odnose na osnivanje, rukovođenje, upravljanje i nadzor nad zdravstvenom ustanovom, kao i odredbe o osnivanju stručnih tijela zdravstvene ustanove, odgovarajuće se primjenjuju i na zdravstvene ustanove u privatnom i mješovitom vlasništvu.
(2) Upravni odbor zdravstvene ustanove u privatnom, odnosno mješovitom vlasništvu broji najmanje tri člana, a imenuje ih i razrješava vlasnik zdravstvene ustanove.
VIII VRSTE ZDRAVSTVENIH USTANOVA
Član 76
(Oblik zdravstvnih ustanova prema nivou zdravstvene zaštite)
(1) Zdravstvene ustanove organizuju svoj rad kao zdravstvene ustanove primarnog, sekundarnog i tercijarnog nivoa zdravstvene zaštite, specijalizovane zdravstvene ustanove i ostale zdravstvene ustanove.
(2) Zdravstvene ustanove primarne zdravstvene zaštite osnivaju se u skladu sa mrežom zdravstvene djelatnosti koja podrazumijeva vrstu i kapacitet zdravstvenih ustanova potrebnih za obezbjeđenje zaštite zdravlja građana na području Kantona.
(3) Mrežu zdravstvene djelatnosti iz stava (2) ovog člana utvrđuje Skupština Kantona na prijedlog ministra zdravstva Kantona.
(4) Zdravstvene ustanove mogu se osnovati i izvan mreže zdravstvene djelatnosti, u skladu sa odredbama ovog zakona i važećih propisa.
Zdravstvene ustanove primarne zdravstvene zaštite
Član 77
(Dom zdravlja)
Dom zdravlja je zdravstvena ustanova za pružanje zdravstvene zaštite stanovništvu određenog područja u sklopu zdravstvene djelatnosti na primarnom nivou zdravstvene zaštite.
Član 78
(Organizacija obavljanja djelatnosti doma zdravlja)
(1) Dom zdravlja na svom području obezbjeđuje obavljanje djelatnosti iz člana 29. ovog zakona.
(2) Dom zdravlja obavlja primarnu zdravstvenu zaštitu putem timova porodične medicine, laboratorija, službe za radiološku dijagnostiku, službe za hitnu medicinsku pomoć, kao i službe u zajednici i ostalih priznatih timova.
(3) Službe u zajednici iz stava (2) ovog člana čine: centar za mentalno zdravlje u zajednici, centar za fizikalnu rehabilitaciju, služba polivalentne zubozdravstvene zaštite, služba sestara u zajednici i druge službe u zajednici koje se utvrđuju i formiraju na osnovu potreba stanovništva, a prema prethodnom mišljenju Zavoda za javno zdravstvo Kantona, te uz saglasnost ministra zdravstva Kantona.
(4) Ukoliko nisu obezbijeđene službe u zajednici iz stava (3) ovog člana, specijalističko-konsultativna djelatnost iz dijela tih službi obavlja se na način i pod uslovima utvrđenim u članu 35. stav (3) ovog zakona, osim kod službi za zdravstvenu zaštitu djece i zdravstvenu zaštitu žena koje se tada organizuju u skladu sa članom 29. ovog zakona.
(5) Dom zdravlja dužan je učestvovati u obezbjeđenju uslova za pružanje specijalističko-konsultativne djelatnosti i djelatnosti Zavoda za javno zdravstva Kantona, a u skladu sa ugovorom sa Zavodom zdravstvenog osiguranja Kantona.
(6) Izuzetno od odredbe stava (1) ovog člana, na područjima sa specifičnim potrebama pružanja zdravstvene zaštite stanovništvu, u domu zdravlja može se organizovati i stacionar za dijagnostiku i liječenje akutnih bolesnika.
Član 79
(Obavljanje djelatnosti doma zdravlja u drugim zdravstvenim ustanovama)
Dio djelatnosti doma zdravlja može se obavljati ugovaranjem obavljanja zdravstvenih usluga sa drugom zdravstvenom ustanovom ili privatnom praksom.
Član 80
(Ambulanta porodične medicine)
(1) Ambulanta porodične medicine je dio zdravstvenog sistema u kojoj se promocijom zdravlja, sprečavanjem, suzbijanjem, ranim otkrivanjem, liječenjem bolesti i rehabilitacijom obezbjeđuje primarni nivo zdravstvene zaštite.
(2) Ambulanta porodične medicine može se organizovati kao dio doma zdravlja ili privatna praksa, o čemu ministar zdravstva Kantona donosi rješenje u skladu sa Pravilnikom.
(3) U ambulanti iz stava (1) ovog člana ostvaruje se prvi kontakt građana sa zdravstvenim sistemom i dobijaju informacije o pravima i obavezama pacijenata u skladu sa zakonom.
(4) Uspostavljanje vojnih ambulanti na lokacijama Oružanih snaga Bosne i Hercegovine-područje Tuzlanskog kantona će se regulisati posebnim propisom Kantona na prijedlog ministra zdravstva Kantona.
(5) Uspostavljanje ambulante na lokaciji JP Međunarodni aerodrom Tuzla će se regulisati posebnim propisom Kantona na prijedlog ministra zdravstva Kantona.
Član 81
(Tim porodične medicine)
(1) U ambulanti porodične medicine radi tim porodične medicine.
(2) Tim porodične medicine čini specijalista porodične medicine i najmanje jedna medicinska sestra- tehničar koja ima dodatnu edukaciju iz porodične medicine.
(3) Izuzetno od stava (2) ovog člana, tim porodične medicine može činiti specijalista druge grane medicine sa dodatnom edukacijom iz porodične medicine, odnosno doktor medicine sa dodatnom edukacijom iz porodične medicine i najmanje jedna medicinska sestra-tehničar koja ima dodatnu edukaciju iz porodične medicine.
(4) Poslovi zdravstvene njege u zajednici mogu se obavljati u timu porodične medicine uključivanjem u tim još jedne medicinske sestre-tehničara koja ima edukaciju zdravstvene njege u zajednici ili kroz službe sestara u zajednici.
(5) Plan i program dodatne edukacije iz porodične medicine, kao i edukacije iz zdravstvene njege u zajednici, te način obavljanja ove edukacije utvrđuje se pravilnikom federalnog ministra zdravstva.
Član 82
(Centar za mentalno zdravlje u zajednici)
(1) Centar za mentalno zdravlje u zajednici obavlja promociju i prevenciju mentalnog zdravlja, rehabilitaciju mentalno oboljelih lica, prevenciju invaliditeta i rehabilitaciju, te brigu i pomoć onesposobljenih.
(2) Pored poslova iz stava (1) ovog člana centar za mentalno zdravlje u zajednici obavlja i:
a) zdravstveno-promotivni rad na unapređenju mentalnog zdravlja u zajednici;
b) proaktivan pristup u prepoznavanju i ranom dijagnosticiranju lica sa rizikom po mentalno zdravlje;
c) edukaciju bolesnika, članova porodice i radne okoline;
d) psihološko savjetovanje u porodici i zajednici;
e) procjenu rizika po mentalno zdravlje u zajednici;
f) planiranje i provođenje okupacione terapije u zajednici;
g) psihološka mjerenja putem testova;
h) vanbolničke terapeutske i rehabilitacione postupke iz domena zaštite mentalnog zdravlja;
i) socioterapiju;
j) tretman bolesti zavisnosti u vanbolničkim uslovima.
(3) Stručno osoblje zaposleno u centru iz stava (1) ovog člana treba imati edukaciju iz oblasti zloupotrebe psihoaktivnih supstancija.
(4) Centar iz stava (1) ovog člana se organizuje kao dio doma zdravlja.
(5) Bliži uslovi koje mora ispunjavati centar iz stava (1) ovog člana, kao i način njegovog organizovanja, te plan i program, trajanje edukacije, kao i način provođenja edukacije iz oblasti zloupotrebe psihoaktivnih supstancija utvrđuju se pravilnikom federalnog ministra zdravstva.
Član 83
(Centar za fizikalnu rehabilitaciju)
(1) Centar za fizikalnu rehabilitaciju obavlja zdravstveno-promotivni rad iz oblasti fizikalne medicine; vanbolničke terapeutske i rehabilitacione postupke iz domena fizikalne medicine; okupacione tretmane; testiranje i procjenu testova, sarađuje sa drugim službama s ciljem unapređenja tretmana pacijenata. https://advokat-prnjavorac.com
(2) Centar iz stava (1) ovog člana organizuje se kao dio doma zdravlja.
(3) Bliži uslovi koje mora ispunjavati centar iz stava (1) ovog člana, kao i način njegovog organizovanja propisuju se pravilnikom federalnog ministra zdravstva.
Član 84
(Ustanova za hitnu medicinsku pomoć)
(1) Ustanova za hitnu medicinsku pomoć je zdravstvena ustanova koja provodi mjere hitne medicinske pomoći i obezbjeđuje prijevoz oboljelih, stradalih i povrijeđenih u odgovarajuću zdravstvenu ustanovu i pruža medicinsku pomoć za vrijeme prijevoza.
(2) Ustanova iz stava (1) ovog člana može obavljati edukaciju zdravstvenih radnika iz oblasti urgentne medicine, zbrinjavanja povrijeđenih i naglo oboljelih kod kojih je došlo do životne ugroženosti, kao i edukaciju o načinu obavljanja adekvatnog hitnog medicinskog transporta, pod uslovom da ima ugovor sa fakultetom zdravstvenog usmjerenja.
(3) Ustanova iz stava (1) ovog člana može se organizovati kao samostalna zdravstvena ustanova ili kao dio doma zdravlja.
(4) Uslovi, organizaciju i način rada hitne medicinske pomoći utvrđuju se pravilnikom.
Član 85
(Ustanova za zdravstvenu njegu u kući)
(1) Ustanova za zdravstvenu njegu u kući je zdravstvena ustanova koja provodi zdravstvenu njegu i rehabilitaciju bolesnika po uputama doktora medicine - porodičnog ljekara.
(2) Ustanova iz stava (1) ovog člana može se organizovati kao samostalna zdravstvena ustanova ili kao privatna praksa.
(3) Bliži uslovi koje mora ispunjavati ustanova iz stava (1) ovog člana, kao i način njenog organizovanja propisuju se pravilnikom federalnog ministra zdravstva.
Član 86
(Apoteka)
(1) Apoteka je zdravstvena ustanova koja vrši nabavku lijekova i medicinskih sredstava, skladištenje, čuvanje pod propisanim režimom, izdavanje i distribuciju lijekova i medicinskih sredstava, kao i izradu galenskih i magistralnih pripravaka u skladu sa propisom o apotekarskoj djelatnosti.
(2) Uspostavljanje Javne zdravstvene ustanove apoteke Tuzlanskog kantona će se regulisati posebnim propisom Kantona na prijedlog ministra zdravstva Kantona.
Član 87
(Ustanova za palijativnu njegu)
(1) Ustanova za palijativnu njegu je socijalno-zdravstvena ustanova koja ima palijativni interdisciplinarni tim, ambulantu za bol i palijativnu njegu.
(2) Ustanova iz stava (1) ovog člana može se organizovati kao samostalna ustanova.
(3) Obavljanje zdravstvenih usluga u ustanovi iz stava (1) ovog člana uređuje se ugovorom između doma zdravlja ili bolnice i Zavoda zdravstvenog osiguranja Kantona.
(4) Zdravstvene usluge palijativne njege i terapije bola mogu se obavljati i u zdravstvenim ustanovama primarnog nivoa zdravstvene zaštite i posebnim odjelima zdravstvenih ustanova bolničkog nivoa zdravstvene zaštite.
Član 88
(Zdravstvena zaštita u ustanovama socijalne zaštite)
(1) U ustanovama socijalne zaštite koje zbrinjavanju djecu bez roditelja, djecu za koju se roditelji ne brinu, socijalno zapuštenu djecu, tjelesno i duševno oštećenu djecu, odrasla lica, te nemoćna i stara lica, mjere zdravstvene zaštite provode se putem domova zdravlja, odnosno zdravstvenih radnika u privatnoj praksi.
(2) Obavljanje primarne zdravstvene zaštite iz stava (1) ovog člana obavezno se uređuje ugovorom između doma zdravlja, odnosno privatnog zdravstvenog radnika i Zavoda zdravstvenog osiguranja Kantona.
(3) U ustanovama socijalne zaštite koje zbrinjavanju lica zavisna o tuđoj pomoći, kojima je potrebna zdravstvena njega i rehabilitacija, prema uputama i pod stručnim nadzorom doktora medicine, obezbjeđuju se mjere zdravstvene zaštite u skladu sa uslovima u pogledu prostora, opreme i kadra koji propisuje Ministarstvo.
(4) Troškove zdravstvene zaštite iz stava (3) ovog člana iznad utvrđenog zdravstvenog standarda snosi ustanova socijalne zaštite.
Zdravstvene ustanove sekundarne zdravstvene zaštite
Član 89
(Poliklinika)
(1) Poliklinika je zdravstvena ustanova u kojoj se obavlja specijalističko-konsultativna zdravstvena zaštita, dijagnostika i medicinska rehabilitacija, osim bolničkog liječenja.
(2) Poliklinika se osniva kao samostalna zdravstvena ustanova ili kao dio bolnice.
(3) Kada se poliklinika osniva kao samostalna zdravstvena ustanova djelatnost se mora obavljati najmanje u dvije ordinacije različitih ili istih specijalističkih ili subspecijalističkih djelatnosti, odnosno u jednoj ordinaciji specijalističke, odnosno subspecijalističke djelatnosti i laboratoriji.
(4) Poliklinika mora, za svaku svoju registrovanu djelatnost, primiti u radni odnos, u punom radnom vremenu, najmanje jednog doktora medicine, odnosno doktora stomatologije specijalistu odgovarajuće grane specijalnosti zavisno od djelatnosti poliklinike.
(5) Ako poliklinika ima medicinsko-biohemijsku laboratoriju mora primiti uradni odnos, u punom radnom vremenu najmanje jednog doktora medicine specijalistu medicinske biohemije ili jednog diplomiranog inženjera medicinske laboratorijske dijagnostike.
Član 90
(Centar za dijalizu)
(1) Centar za dijalizu obavlja dijagnostiku i liječenje pacijenata kroz tretman hemodijalize i peritonalne dijalize.
(2) Centar iz stava (1) ovog člana može se organizovati kao samostalna zdravstvena ustanova, dio doma zdravlja ili dio bolnice.
(3) Bliži uslovi u pogledu prostora, kadra i medicinsko-tehničke opreme za osnivanje i organizaciju rada zdravstvenih ustanova koje obavljaju djelatnost dijalize, kategorizacija dijaliznih centara i postupak njihove verifikacije, kategorizacija zdravstvenih usluga, radnih timova u dijaliznim centrima, edukacija zaposlenih u dijaliznim centrima, kategorizacija medicinsko-tehničke opreme u dijaliznim centrima, sadržaj standardnog seta lijekova i potrošnog materijala za dijalizu, uslovi zdravstvene ispravnosti vode za dijalizu, te provođenje stručnog nadzora nad radom dijaliznih centara utvrđuju se pravilnikom federalnog ministra zdravstva.
Član 91
(Bolnica)
(1) Bolnica je zdravstvena ustanova koja obavlja djelatnost dijagnostike, liječenja, medicinske rehabilitacije i zdravstvene njege bolesnika, te obezbjeđuje boravak i prehranu bolesnika.
(2) Djelatnost iz stava (1) ovog člana obavlja se u opštim, specijalnim, kantonalnim i u univerzitetskim-kliničkim bolnicama.
Član 92
(Opšta bolnica)
(1) Opšta bolnica je zdravstvena ustanova koja obavlja najmanje djelatnosti hirurgije, interne medicine, pedijatrije, te ginekologije i porođajnog i ima posteljne, dijagnostičke i druge mogućnosti prilagođene svojoj namjeni.
(2) Izuzetno, opšta bolnica iz stava (1) ovog člana može obavljati i tercijarnu zdravstvenu zaštitu iz djelatnosti za koju je registrovana, ako ispunjava uslove za tercijarnu zdravstvenu zaštitu utvrđene ovim zakonom, kao i propisima donesenim na osnovu zakona, te ako je za obavljanje ove djelatnosti verifikovana u skladu sa važećim propisima.
Član 93
(Specijalna bolnica)
(1) Specijalna bolnica je zdravstvena ustanova za specijalističko-konsultativno i bolničko liječenje određenih bolesti ili određenih dobnih grupa stanovništva, koja, osim uslova iz člana 102. ovog zakona, ima posteljne, dijagnostičke i druge mogućnosti prilagođene svojoj namjeni.
(2) Izuzetno, specijalna bolnica iz stava (1) ovog člana može obavljati i tercijarnu zdravstvenu zaštitu iz djelatnosti za koju je registrovana, ako ispunjava uslove za tercijarnu zdravstvenu zaštitu utvrđene ovim zakonom, kao i propisima donesenim na osnovu zakona, te ako je za obavljanje ove djelatnosti verifikovana u skladu sa važećim propisima.
Član 94
(Kantonalna bolnica)
(1) Za područje jednog ili više kantona može se organizovati i kantonalna bolnica koja, pored uslova predviđenih za opštu i specijalnu bolnicu, ispunjava posteljne, dijagnostičke i druge uslove utvrđene kantonalnim zakonom.
(2) Izuzetno, kantonalna bolnica iz stava (1) ovog člana može obavljati i tercijarnu zdravstvenu zaštitu iz djelatnosti za koju je registrovana, ako ispunjava uslove za tercijarnu zdravstvenu zaštitu utvrđene ovim zakonom, kao i propisima donijetim na osnovu zakona, te ako je za obavljanje ove djelatnosti verifikovana u skladu sa važećim propisima.
Član 95
(Univerzitetsko-klinička bolnica)
(1) Univerzitetsko-klinička bolnica je bolnica koja obavlja tercijarnu zdravstvenu zaštitu iz više od polovine registrovanih specijalističkih djelatnosti, stručno usavršavanje, dodiplomsku i postdiplomsku nastavu, kao i naučno-istraživački rad za djelatnosti za koje je osnovana.
(2) Organizacioni dijelovi bolnice iz stava (1) ovog člana su klinike koje obavljaju tercijarnu zdravstvenu zaštitu iz određenih specijalističkih djelatnosti, stručno usavršavanje, dodiplomsku i postdiplomsku nastavu, kao i naučno-istraživački rad za djelatnosti za koje je osnovana.
(3) Odredbe članova 98. i 99. ovog zakona, koje se odnose na sticanje naziva univerzitetska bolnica, shodno se primjenjuju i na univerzitetsko-kliničke bolnice iz stava (1) ovog člana.
Član 96
(Potrebne jedinice bolnice)
(1) Bolnica u svom sastavu mora imati najmanje jedinice za:
a) specijalističko-konsultativnu djelatnost,
b) radiološku, laboratorijsku i drugu dijagnostiku,
c) anesteziju i reanimaciju,
d) snabdijevanje lijekovima i medicinskim proizvodima - bolnička apoteka,
e) transfuziološku djelatnost u skladu sa propisom o krvi i krvnim sastojcima,
f) urgentno zbrinjavanje.
(2) Bolnica iz stava (1) ovog člana mora imati obezbijeđenu:
a) medicinsku rehabilitaciju,
b) patologiju,
c) citološku, mikrobiološku i biohemijsku dijagnostiku,
d) mrtvačnicu.
(3) Ukoliko bolnica nema vlastite službe iz stava 2) tačke a), b) i c) ovog člana može ugovoriti obavljanje ovih djelatnosti sa zdravstvenom ustanovom koja ispunjava uslove predviđene zakonom za obavljanje navedenih djelatnosti i ima odobrenje nadležnog organa, a za obavljanje djelatnosti iz stava (2) tačka d) ovog člana može ugovoriti sa ovlašćenim pravnim licima.
Član 97
(Naučno-istraživačka djelatnost bolnice)
Bolnica može obavljati naučno-istraživačku djelatnost u djelatnostima za koje je registrovana u skladu sa zakonom.
Član 98
(Dobijanje statusa univerzitetske bolnice)
(1) Bolnica može dobiti status univerzitetske bolnice koji dodjeljuje javni univerzitet na prijedlog nadležnog organa u skladu sa važećim propisima, uz prethodno pribavljeno mišljenje fakulteta zdravstvenog usmjerenja, ako se u bolnici provodi nastava u okviru univerzitetskog obrazovanja.
(2) Status univerzitetske bolnice iz stava (1) ovog člana dodjeljuje se sa rokom važenja od pet godina.
(3) Nastava iz stava (1) ovog člana može se provoditi po prethodno pribavljenim saglasnostima nadležnih organa u skladu sa važećim propisima.
(4) Bolnica iz stava (1) ovog člana može obavljati i specijalistički, odnosno subspecijalistički staž zdravstvenih radnika i zdravstvenih saradnika, uz uslov da ispunjava uslove propisane ovim zakonom i propisima donesenim na osnovu ovog zakona, te pribavi odobrenje za obavljanje ovog staža od nadležnog organa u skladu sa važećim propisima.
Član 99
(Uslovi za dodjelu naziva univerzitetska bolnica)
(1) Uslovi koje moraju ispunjavati bolnice za dodjelu naziva univerzitetske bolnice utvrđuju se pravilnikom federalnog ministra zdravstva uz saglasnost federalnog ministra za obrazovanje i nauku.
(2) Sticanjem, odnosno gubitkom uslova za naziv univerzitetske bolnice, te dodjelom odgovarajućeg naziva zdravstvenoj ustanovi ili njenom dijelu ne prenose se osnivačka prava nad zdravstvenom ustanovom.
Član 100
(Lječilište)
(1) Lječilište je zdravstvena ustanova u kojoj se prirodnim ljekovitim izvorima provodi preventivna zdravstvena zaštita, specijalistička i bolnička rehabilitacija.
(2) Lječilište je dužno u toku korišćenja prirodnih ljekovitih izvora pratiti njegova ljekovita svojstva i najmanje jednom u četiri godine izvršiti ponovno ispitivanje njegove ljekovitosti u odgovarajućoj zdravstvenoj ustanovi.
(3) Lječilište može pružati zdravstvene usluge u turizmu u skladu sa posebnim propisima.
Član 101
(Zavod)
Zavod je specijalizovana zdravstvena ustanova u kojoj se obavlja specijalističko-konsultativna zdravstvena zaštita, uz posebnu djelatnost medicinske tehnologije, kao i određena medicinska ispitivanja.
Zdravstvene ustanove tercijarne zdravstvene zaštite
Član 102
(Zdravstvene ustanove tercijarne zdravstvene zaštite)
Zdravstvene ustanove tercijarne zdravstvene zaštite su one zdravstvene ustanove koje ispunjavaju uslove u pogledu prostora, opreme i kadra, kao i primijenjenih tehnologija za obavljanje najsloženijih oblika zdravstvene zaštite iz specijalističko-konsultativnih i bolničkih zdravstvenih djelatnosti, koje će se bliže urediti pravilnikom federalnog ministra zdravstva iz člana 38. ovog zakona.
Član 103
(Sistem zdravstvene zaštite)
(1) S ciljem obezbjeđenja kontinuiranosti zdravstvene zaštite iz člana 18. ovog zakona, zdravstvene ustanove primarne, sekundarne i tercijarne zdravstvene zaštite uspostavljaju jedinstven sistem upućivanja pacijenata sa jednog na druge nivoe zdravstvene zaštite.
(2) Sistem iz stava (1) ovog člana obuhvata razmjenu informacija, i to sa nivoa primarne zdravstvene zaštite, o zdravstvenom stanju pacijenta sa podacima o prirodi bolesti ili zdravstvenog problema zbog kojeg se obratio izabranom zdravstvenom timu ili izabranom doktoru medicine i poduzetim mjerama, a sa sekundarnog, odnosno tercijarnog nivoa zdravstvene zaštite o izvršenim pregledima, nalazima i poduzetim mjerama liječenja, uključujući i detaljna uputstva za dalje liječenje.
(3) U slučaju da se pacijentu na nivou primarne zdravstvene zaštite ne može pružiti adekvatna i blagovremena zdravstvena zaštita, zdravstvena ustanova, odnosno izabrani zdravstveni tim ili izabrani doktor medicine upućuje tog pacijenta u odgovarajuću zdravstvenu ustanovu, odnosno odgovarajućem specijalisti u zdravstvenu ustanovu na sekundarnom nivou zdravstvene zaštite, ili, izuzetno, u zdravstvenu ustanovu na tercijarnom nivou zdravstvene zaštite radi pregleda, liječenja i davanja odgovarajućeg mišljenja i uputstva za dalje liječenje na nivou primarne zdravstvene zaštite.
(4) Bolnice i druge zdravstvene ustanove sekundarnog nivoa zdravstvene zaštite, ili ljekar specijalista kojem je građanin upućen sa nivoa primarne zdravstvene zaštite, mogu tog građanina uputiti na tercijarni nivo zdravstvene zaštite gdje se pružaju najsloženiji oblici zdravstvene zaštite iz određenih specijalističkih djelatnosti.
IX ZDRAVSTVENE USTANOVE U KOJIMA SE IZVODI NASTAVA
Član 104
(Obrazovanje studenata i učenika)
(1) Obrazovanje studenata i učenika za potrebe zdravstva vrše fakulteti i škole zdravstvenog usmjerenja.
(2) U bolnicama koje imaju status univerzitetske bolnice organizuje se nastava za studente fakulteta zdravstvenog usmjerenja, dodiplomska i postdiplomska nastava.
(3) Dio nastave koji se odnosi na porodičnu medicinu, djelatnost službi u zajednici, javno zdravstvo, medicina rada, bolesti zavisnosti izvodi se u zavodima za javno zdravstvo, zavodima za medicinu rada, zavodima za bolesti zavisnosti i domovima zdravlja koji ispunjavaju uslove propisane pravilnikom iz člana 99. stav (1) ovog zakona.
(4) Odobrenje za izvođenje nastave u zdravstvenim ustanovama iz stava (3) ovog člana, te dobijanje statusa nastavni zavod, odnosno nastavna zdravstvena ustanova, dodjeljuje javni univerzitet na prijedlog nadležnog organa u skladu sa važećim propisima, a uz prethodno pribavljeno mišljenje fakulteta zdravstvenog usmjerenja.
Član 105
(Nastavnici zdravstveni radnici)
(1) Nastavnici zdravstveni radnici koji izvode nastavu u zdravstvenim ustanovama za potrebe fakulteta zdravstvenog usmjerenja mogu zasnovati istovremeno radni odnos sa jednom zdravstvenom ustanovom i jednim fakultetom zdravstvenog usmjerenja na način da u svakoj ustanovi, odnosno fakultetu zdravstvenog usmjerenja obavljaju poslove sa nepunim radnim vremenom tako da njihovo puno radno vrijeme bude usaglašeno sa radnim vremenom utvrđenim propisima o radu.
(2) Zdravstvena ustanova i fakultet zdravstvenog usmjerenja ugovorom uređuju pitanja iz radnog odnosa u izvođenju nastave.
(3) Način obavljanja poslova sa nepunim radnim vremenom pri izvođenju nastave zdravstvenih radnika iz stava (1) ovog člana pravilnikom propisuje federalni ministar za obrazovanje i nauku uz saglasnost federalnog ministra zdravstva.
Član 106
(Zdravstvena djelatnost za potrebe fakultetske nastave)
(1) Fakultet zdravstvenog usmjerenja može, u skladu sa ovim zakonom, osnovati unutrašnje organizacijske cjeline u kojima se obavlja zdravstvena djelatnost za potrebe fakultetske nastave.
(2) Ispunjenost uslova za obavljanje zdravstvene djelatnosti iz stava (1) ovog člana utvrđuje Ministarstvo.
(3) Uslovi prostora, opreme i kadra za obavljanje zdravstvene djelatnosti za potrebe fakultetske nastave utvrđuju se pravilnikom federalnog ministra zdravstva.
(4) Za obavljanje zdravstvene djelatnosti iz stava (1) ovog člana fakultet zdravstvenog usmjerenja može ostvarivati sredstva ugovorom sa Zavodom zdravstvenog osiguranja Kantona.
X KANTONALNI ZDRAVSTVENI ZAVODI
Član 107
(Kantonalni zdravstveni zavodi)
(1) Kantonalni zdravstveni zavodi su zdravstvene ustanove koje obavljaju djelatnost iz člana 39. ovog zakona.
(2) Kantonalni zdravstveni zavodi su: Zavod za javno zdravstvo Kantona, Zavod za medicinu rada Kantona, Zavod za bolesti ovisnosti Kantona i Zavod za sportsku medicinu Kantona.
(3) Kantonalnim propisima može se regulisati i osnivanje i rad drugih zavoda na kantonalnom nivou.
(4) Kantonalni zdravstveni zavodi ukojima se izvodi nastava i koji su nastavna baza fakulteta zdravstvenog usmjerenja imaju pravo na dodatak svom nazivu - nastavni zavodi.
Član 108
(Finansiranje zavoda)
Za vršenje svojih funkcija kantonalni zavodi finansiraju se iz izvora propisanih u članovima 57. i 58. ovog zakona.
Član 109
(Zavod za javno zdravstvo Kantona)
(1) Zavod za javno zdravstvo Kantona je zdravstvena ustanova koja obavlja javno-zdravstvenu djelatnost za područje Kantona.
(2) Zavod iz stava (1) ovog člana obavlja sljedeće poslove:
a) predlaže programe zdravstvene zaštite iz djelokruga svog rada,
b) provodi zdravstveno-statistička istraživanja u cilju praćenja, procjene i analize zdravstvenog stanja stanovništva, kao i organizacije i rada zdravstvenih ustanova za područje Kantona,
c) prati, ocjenjuje i analizira zdravstveno stanje stanovništva, kao i organizaciju i rad zdravstvenih ustanova na području Kantona,
d) planira, organizuje i provodi aktivnosti promocije zdravlja i zdravstvenog odgoja stanovništva,
e) učestvuje u planiranju, predlaganju i provođenju mjera za sprečavanje, rano otkrivanje i suzbijanje hroničnih masovnih bolesti, uključujući i bolesti zavisnosti,
f) prati, analizira i ocjenjuje uticaj okoline i hrane na zdravstveno stanje stanovništva na području Kantona, te predlaže mjere za unapređenje stanja u oblasti,
g) provodi preventivno-odgojne mjere zdravstvene zaštite u osnovnim i srednjim školama, kao i fakultetima za područje Kantona,
h) koordinira, usklađuje i stručno povezuje rad zdravstvenih ustanova za područje Kantona,
i) kontinuirano provodi mjere higijensko- epidemiološke zaštite i nadzora sa epidemiološkom analizom stanja na području Kantona i provodi protivepidemijske mjere, te nadzire provođenje obaveznih imunizacija,
j) obavlja raspodjelu obaveznih vakcina zdravstvenim ustanovama na primarnom nivou zdravstvene zaštite na području Kantona,
k) nadzire provedbu mjera dezinfekcije, dezinsekcije i deratizacije, te provodi preventivne i protivepidemijske postupke dezinfekcije, dezinsekcije i deratizacije za područje Kantona,
l) obavlja sanitarnu hemijsku i sanitarnu mikrobiološku dijagnostičku djelatnost,
m) učestvuje u izradi i provedbi pojedinih programa zdravstvene zaštite u vanrednim prilikama,
n) stručno-metodološki nadzire i usmjerava rad higijensko-epidemioloških službi na području Kantona,
o) sarađuje sa drugim zdravstvenim ustanovama na području Kantona, kao i sa nadležnim organima lokalne samouprave i drugim ustanovama i organizacijama od značaja za unapređenje javnog zdravlja.
(3) Zavod za javno zdravstvo Kantona pored poslova iz stava (2) ovog člana može obavljati i sljedeće poslove:
a) planira, organizuje i provodi djelatnost kontinuirane medicinske edukacije i kontinuiranog profesionalnog razvoja u sektoru zdravstva,
b) izrađuje, implementira i evaluira projekte u oblasti zdravstva i zdravstvene zaštite,
c) provodi obuku zaposlenih za sticanje osnovnih znanja o higijeni životnih namirnica i predmeta opšte upotrebe, kao i ličnoj higijeni lica koja rade u proizvodnji i prometu životnih namirnica i predmeta opšte upotrebe,
d) vrši hemijske, bakteriološke, serološke, toksikološke i virusološke preglede i ispitivanja u vezi sa proizvodnjom i prometom životnih namirnica, vode, vazduha i predmeta opšte upotrebe, kao i preglede u vezi sa dijagnostikom zaraznih i nezaraznih bolesti,
e) ispituje zdravstvenu ispravnost vode za piće, vode za dijalizu, vode za rekreaciju, površinske i otpadne vode, stanje vodosnabdijevanja, te zdravstvenu ispravnost životnih namirnica i predmeta opšte upotrebe,
f) provodi mjere dezinfekcije, dezinsekcije i deratizacije,
g) predlaže i provodi aktivnosti na unapređenju sistema zdravstvene bezbjednosti proizvodnje i prometa životnih namirnica, vode i predmeta opšte upotrebe u cilju smanjenja rizika od obolijevanja i drugih štetnih posljedica po zdravlje,
h) provodi zdravstveni nadzor nad kliconošama, zaposlenim i drugim licima u skladu sa propisima o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti,
i) daje stručno mišljenje o opravdanosti osnivanja, proširenja, promjene ili prestanka rada zdravstvene ustanove u skladu sa članovima 52., 54. i 58. ovog zakona,
j) vrši sanitarne preglede zaposlenih koji se obavezno provode radi zaštite stanovništva od zaraznih bolesti, zaštite potrošača, odnosno korisnika,
k) učestvuju u provođenju vanjske provjere kvaliteta stručnog rada u drugim zdravstvenim ustanovama i privatnoj praksi,
l) bavi se izdavanjem raznih oblika publikacija iz djelokruga svog rada,
m) obavlja i druge poslove u skladu sa zakonom.
Član 110
(Zavod za medicinu rada Kantona)
(1) Zavod za medicinu rada Kantona je zdravstvena ustanova za obavljanje djelatnosti specifične zdravstvene zaštite radnika na području Kantona.
(2) Djelatnost medicine rada obuhvata zaštitu i očuvanje zdravlja radnika u bezbjednoj i zdravoj radnoj okolini.
(3) Zavod za medicinu rada Kantona koordinira i stručno nadzire sve zdravstvene ustanove koje provode specifičnu zdravstvenu zaštitu radnika na području Kantona za koje su osnovani.
(4) Za obavljanje specifične zdravstvene zaštite radnika iz članova 31. i 32. ovog zakona može se osnovati i zdravstvena ustanova za specifičnu zdravstvenu zaštitu radnika.
Član 111
(Poslovi Zavoda za medicinu rada Kantona)
(1) Zavod za medicinu rada Kantona obavlja sljedeće poslove:
a) provodi statistička istraživanja iz oblasti medicine rada,
b) planira, predlaže i provodi mjere za očuvanje i unapređenje zdravlja radnika,
c) organizuje i provodi specifičnu zdravstvenu zaštitu u cilju prevencije i obezbjeđenja zdravlja na radu,
d) ispituje i verifikuje profesionalne bolesti kao i povrede na radu,
e) vodi registar priznatih profesionalnih bolesti u skladu sa preporukama Komisije Evropske unije, te provodi statističku obradu tih profesionalnih bolesti u skladu sa Evropskom statistikom (ESOD),
f) prati i proučava povrede na radu u skladu sa Evropskom statistikom povreda na radu (ESAW), te pojavu i uzroke invalidnosti uzrokovanih profesionalnim bolestima i povredama na radu za područje za koje je Zavod osnovan,
g) oblikuje doktrinu, standarde i metode rada pri ocjenjivanju zdravstvene sposobnosti i praćenju zdravstvenog stanja zaposlenika na poslovima sa posebnim uslovima rada, vozača svih vrsta motornih vozila, pomoraca, vazduhoplovnog osoblja i drugih zaposlenika u saobraćaju,
h) utvrđuje jedinstvenu metodologiju i postupke u programiranju, planiranju i provođenju mjera prevencije i bezbjednosti na radu,
i) ispituje nove zdravstvene tehnologije, kao i primjenu novih metoda prevencije, dijagnostike, liječenja i rehabilitacije u oblasti medicine rada,
j) prati savremena dostignuća u oblasti organizacije medicine rada i predlaže mjere za unapređenje i razvoj u oblasti medicine rada,
k) izučava sve faktore profesionalnih rizika i vrši njihovu identifikaciju, kvalifikaciju i procjenu u oblasti profesionalne patologije i toksikologije,
l) učestvuje u dopunskom stručnom osposobljavanju zdravstvenih i nezdravstvenih zaposlenika iz oblasti medicine rada,
m) pruža stručnu pomoć u izradi propisa iz ove oblasti i nadzire provođenje programa mjera specifične zdravstvene zaštite,
n) pruža stručnu pomoć poslodavcima, sindikatima, ustanovama i fizičkim licima ovlašćenim za obavljanje poslova zaštite zdravlja i bezbjednosti na radu, kao i organima uprave iz svog djelokruga rada,
o) sarađuje sa zdravstvenim ustanovama svih nivoa zdravstvene zaštite,
p) obavlja i druge poslove u oblasti zaštite zdravlja na radu, u skladu sa posebnim propisima.
(2) Poslovi iz stava (1) ovog člana, koji su od interesa za Federaciju, mogu biti dodijeljeni za obavljanje Federalnom zavodu za javno zdravstvo.
Član 112
(Izvođenje nastave u Zavodu za medicinu rada)
(1) Zavod za medicinu rada Kantona može izvoditi i nastavu iz oblasti medicine rada ako ima ugovoreni odnos sa fakultetom zdravstvenog usmjerenja.
(2) Odobrenje za izvođenje nastave u Zavodu za medicinu rada, te dobijanje statusa nastavni zavod dodjeljuje javni univerzitet na prijedlog nadležnog organa u skladu sa važećim propisima, a uz prethodno pribavljeno mišljenje fakulteta zdravstvenog usmjerenja.
(3) Zavod za medicinu rada Kantona i zdravstvene ustanove za specifičnu zdravstvenu zaštitu radnika za obavljanje poslova iz članova 11. i 111. ovog zakona, ostvaruju prihode putem ugovora o pružanju programa mjera specifične zdravstvene zaštite radnika sa poslodavcem, privrednim društvima i drugim pravnim licima.
Član 113
(Zavod za bolesti ovisnosti Kantona)
Zavod za bolesti ovisnosti Kantona je specijalizovana zdravstveno-socijalna ustanova koja se bavi prevencijom, liječenjem i rehabilitacijom zavisnika.
Član 114
(Poslovi Zavoda za bolesti ovisnosti Kantona)
(1) Zavod za bolesti ovisnosti Kantona obavlja sljedeće poslove:
a) stacionarnu i ambulantno-polikliničku zdravstvenu zaštitu sa rehabilitacijom zavisnika,
b) prevenciju, dijagnostiku, rehabilitaciju i socijalnu reintegraciju zavisnika,
c) provodi edukacije i supstitucijske programe liječenja prema pravilima struke i standardima SZO,
d) vodi registar zavisnika,
e) ostvaruje saradnju sa drugim zdravstvenim ustanovama, a posebno drugim specijalizovanim zdravstvenim i socijalnim ustanovama za bolesti zavisnosti,
f) organizuje stručna savjetovanja, seminare, javne tribine i druge aktivnosti od značaja za ostvarivanje djelatnosti Zavoda,
g) provodi istraživački rad na polju bolesti zavisnosti,
h) organizuje i/ili provodi programe smanjenja štete za lica koja injektiraju droge,
i) obavlja i druge poslove u oblasti bolesti zavisnosti u skladu sa posebnim propisima.
(2) Zavod za bolesti ovisnosti Kantona može izvoditi i nastavu iz oblasti bolesti zavisnosti ako ima ugovorni odnos sa fakultetom zdravstvenog usmjerenja.
(3) Poslovi iz stava (1) ovog člana, koji su od interesa za Federaciju, mogu biti dodijeljeni za obavljanje Federalnom zavodu za javno zdravstvo.
(4) Obim i vrsta poslova u vezi sa bolestima zavisnosti od interesa za Federaciju, kao i finansiranje obavljanja poslova iz stava (3) ovog člana određuje se posebnom odlukom Vlade Federacije BiH, a na usaglašen prijedlog federalnog ministra zdravstva i federalnog ministra finansija.
Član 115
(Zavod za sportsku medicinu Kantona)
(1) Zavod za sportsku medicinu Kantona je zdravstvena ustanova koja može biti osnovana za obavljanje specifične zdravstvene zaštite sportista za područje jednog ili više kantona.
(2) Zavod sportske medicine koordinira i stručno nadzire sve sportsko-medicinske institucije koje provode specifičnu zdravstvenu zaštitu sportista na području Kantona.
Član 116
(Poslovi Zavoda za sportsku medicinu Kantona)
(1) Zavod sportske medicine obavlja sljedeće poslove:
a) planira, predlaže i provodi mjere za očuvanje i unapređenje zdravlja sportista i učesnika u sportskoj rekreaciji,
b) provodi preventivnu zdravstvenu zaštitu svih registrovanih sportista putem kontrolnih, periodičnih i sistematskih specijalističkih ljekarskih pregleda, specijalističku kurativnu zdravstvenu zaštitu, liječenje i rehabilitaciju oboljelih i povrijeđenih sportista,
c) izrađuje i predlaže doktrinu, standarde i metode rada u zdravstvenom odabiru i praćenju zdravstvenog stanja sportista po pojedinim sportskim granama na području Kantona,
d) vodi registar specifičnih oboljenja i povreda u sportu,
e) vodi naučno-istraživački rad iz oblasti sportske medicine,
f) vrši edukaciju medicinskih kadrova iz sportske medicine,
g) vrši ocjenu stanja zdravlja i daje saglasnost za aktivno bavljenje sportom i sportskom rekreacijom,
h) prati vrhunska dostignuća sportista kroz specifična testiranja i učestvuje u pripremanju sportista za velika sportska takmičenja (svjetska prvenstva, olimpijske i mediteranske igre),
i) sarađuje sa zdravstvenim ustanovama svih nivoa zdravstvene zaštite, vrši međusobno stručno i funkcionalno povezivanje i usklađuje primjenu jedinstvene metodologije rada.
(2) Zavod sportske medicine i jedinice sportske medicine ostvaruju prihode putem ugovornih obaveza o pružanju programa mjera specifične zdravstvene zaštite sportista sa sportskim organizacijama, ustanovama i drugim pravnim licima.
XI REFERALNI CENTAR
Član 117
(Referalni centar)
(1) Referalni centar može biti zdravstvena ili dio zdravstvene ustanove koja ispunjava uslove za obavljanje najsloženijih oblika zdravstvene zaštite.
(2) Zdravstvena ustanova koja vrši funkciju referalnog centra pored osnovne djelatnosti obavlja poslove vezane uz primjenu i praćenje jedinstvene doktrine i metodologije u dijagnostici i terapiji pojedinih bolesti, u prevenciji i rehabilitaciji i koja se svojim inovativnim pristupom i realizacijom razvojnih projekata izdvaja od drugih zdravstvenih ustanova iste djelatnosti.
(3) Referalni centar određene zdravstvene djelatnosti vodeća je zdravstvena ili dio zdravstvene ustanove sa kojom se porede sve druge zdravstvene ustanove iste djelatnosti.
Član 118
(Poslovi referalnog centra)
(1) Referalni centar obavlja naročito sljedeće poslove:
a) prati, proučava i unapređuje stanje u oblasti za koju je osnovan,
b) pruža stručno-metodološku pomoć edukacijom i drugim oblicima diseminacije znanja u oblasti za koju je osnovan,
c) utvrđuje doktrinarne kriterije za dijagnostiku, liječenje i rehabilitaciju, kao i prevenciju pojedinih bolesti,
d) daje ocjene i mišljenja za metode, postupke i programe rada iz dijela zdravstvene zaštite za koju je osnovan,
e) učestvuje u planiranju, praćenju i procjeni istraživanja i poticanju primjene rezultata istraživanja u oblasti za koju je osnovan,
f) prati stručno usavršavanje zdravstvenih radnika.
(2) Za obavljanje poslova iz stava (1) ovog člana referalnom centru se ne obezbjeđuju dodatna sredstva.
(3) Za isto medicinsko područje može se odrediti samo jedan referalni centar.
Član 119
(Dodjela naziva referalni centar)
(1) Utvrđivanje ispunjenosti uslova za dodjelu naziva referalni centar obavlja nadležni organ u skladu sa važećim propisima, na osnovu podnesenog dokumentovanog zahtjeva zdravstvene ustanove.
(2) Nakon provedenog postupka iz stava (1) ovog člana rješenje o dodjeli naziva referalni centar donosi nadležni organ u skladu sa važećim propisima, sa rokom važenja od pet godina računajući od dana objave rješenja u "Službenim novinama Tuzlanskog kantona".
(3) Rješenje doneseno u smislu stava (2) ovog člana je konačno u upravnom postupku i protiv njega se može pokrenuti upravni spor u skladu sa propisima o upravnim sporovima.
(4) Rješenje o određivanju referalnog centra objavljuje se u "Službenim novinama Tuzlanskog kantona".
(5) Kriteriji za dodjelu naziva referalnog centra propisuju se pravilnikom federalnog ministra zdravstva.
XII ZAKUP ZDRAVSTVENIH USTANOVA
Član 120
(Davanju u zakup zdravstvenih ustanova)
(1) Zdravstvena ustanova može dio svojih zdravstvenih i nezdravstvenih kapaciteta (prostor i oprema) izdati u zakup (u daljem tekstu: jedinica zakupa) ukoliko to ne remeti obavljanje njene registrovane djelatnosti.
(2) Upravni odbor zdravstvene ustanove svake kalendarske godine utvrđuje višak prostora u kojem se obavlja zdravstvena djelatnost, kao i višak nezdravstvenog prostora.
(3) Odluka upravnog odbora zdravstvene ustanove iz stava (2) ovog člana donosi se uz prethodno pribavljeno pozitivno mišljenje nadležnog organa u skladu sa važećim propisima.
(4) Bliži uslovi i postupak davanja u zakup kapaciteta zdravstvenih ustanova, kao i vrstu kapaciteta zdravstvenih ustanova koji se mogu dati u zakup utvrđuju se pravilnikom federalnog ministra zdravstva.
Član 121
(Jedinica zakupa)
Jedinica zakupa treba činiti funkcionalnu cjelinu koja u pogledu prostorija, medicinsko-tehničke i druge opreme udovoljava uslovima propisanim pravilnikom kojim se regulišu uslovi za obavljanje privatne prakse.
Član 122
(Postupak davanja u zakup)
(1) Nakon pribavljenog mišljenja nadležnog organa u skladu sa važećim propisima i odluke upravnog odbora zdravstvene ustanove iz člana 120. stavovi (2) i (3) ovog zakona, direktor zdravstvene ustanove raspisuje javni oglas kojim oglašava prikupljanje ponuda za davanje u zakup jedinica zakupa u skladu sa ovim zakonom, propisima donesenim na osnovu ovog zakona, kao i propisima o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine.
(2) Odluku o početku davanja u zakup jedinica zakupa donosi direktor zdravstvene ustanove.
(3) Na sklapanje, valjanost, prestanak ili drugo pitanje u vezi sa ugovorom o zakupu jedinice zakupa koje nije uređeno ovim zakonom ili propisom iz stava (1) ovog člana primjenjuju se propisi o obligacionim odnosima.
XIII ZDRAVSTVENI RADNICI I ZDRAVSTVENI SARADNICI
Član 123
(Zdravstveni radnici)
(1) Zdravstveni radnici su lica koja imaju obrazovanje zdravstvenog usmjerenja i neposredno u vidu zanimanja pružaju zdravstvenu zaštitu stanovništvu, uz obavezno poštivanje moralnih i etičkih načela zdravstvene struke.
(2) Zdravstveni radnici obrazuju se na akreditovanom i lincenciranom medicinskom, stomatološkom, farmaceutskom ili farmaceutsko- biohemijskom fakultetu, fakultetu zdravstvenih studija i u srednjim školama zdravstvenog usmjerenja.
(3) Obaveza je zdravstvenih radnika da pri pružanju zdravstvene zaštite postupaju prema pravilima zdravstvene struke, na način da svojim postupcima ne ugroze život i zdravlje ljudi.
(4) Zdravstveni radnici mogu se osigurati od odgovornosti za štetu koju bi mogli počiniti obavljanjem zdravstvene djelatnosti.
(5) Ustanova ukojoj su zaposleni zdravstveni radnici može se osigurati od odgovornosti za štetu koju bi mogli počiniti zdravstveni radnici zaposleni u ovoj ustanovi u obavljanju zdravstvene djelatnosti.
Član 124
(Čuvanje profesionalne tajne)
(1) Zdravstveni radnici dužni su čuvati kao profesionalnu tajnu sve što znaju o zdravstvenom stanju pacijenta.
(2) Na čuvanje profesionalne tajne obavezni su i drugi radnici u zdravstvu koji za nju saznaju u vršenju svojih dužnosti, te studenti fakulteta zdravstvenog usmjerenja i učenici škola zdravstvenog usmjerenja prilikom obavljanja praktične nastave u zdravstvenim ustanovama.
(3) Na čuvanje profesionalne tajne obavezna su i sva druga lica koja u vršenju svojih dužnosti dođu do podataka o zdravstvenom stanju pacijenta.
(4) Povreda čuvanja profesionalne tajne teža je povreda obaveze iz radnog odnosa.
(5) Izuzetno od odredbe stava (3) ovog člana, lica iz stavova (1) i (2) ovog člana obavezna su podatke o zdravstvenom stanju pacijenta saopštiti na zahtjev nadležnog organa u skladu sa važećim propisima, drugih organa državne uprave u skladu sa posebnim propisima, nadležne komore ili u krivičnom, odnosno parničnom postupku kada su pozvani u svojstvu svjedoka u skladu sa propisima o krivičnom, odnosno parničnom postupku.
Član 125
(Vođenje medicinske dokumentacije)
(1) Nadležni zdravstveni radnik dužan je uredno voditi medicinsku dokumentaciju u skladu sa zakonom i evidentirati sve medicinske mjere koje su poduzete nad pacijentom, a posebno anamnezu, dijagnozu, dijagnostičke mjere, terapiju i rezultat terapije, kao i savjete date pacijentu.
(2) Načinvođenja,čuvanja,prikupljanjairaspolaganja medicinskom dokumentacijom uređuje se pravilnikom federalnog ministra zdravstva na prijedlog Federalnog zavoda za javno zdravstvo.
(3) Odredbe ovog člana shodno se primjenjuju i na zdravstvene saradnike koji učestvuju u dijelu zdravstvene zaštite.
(4) Prilikom obrade ličnih podataka i posebnih kategorija podataka iz medicinske dokumentacije, lica iz stavova (1) i (3) ovog člana dužna su primjenjivati propis o zaštiti ličnih podataka.
Član 126
(Primjena drugih propisa na prava i dužnosti zdravstvenih radnika)
Na prava i dužnosti zdravstvenih radnika, te druga pitanja u vezi sa obavljanjem djelatnosti zdravstvenih radnika koja nisu uređena ovim zakonom, primjenjivaće se odredbe posebnih zakona o profesijama u zdravstvu.
Član 127
(Zdravstveni saradnici)
(1) Zdravstveni saradnici su lica koje nisu završile obrazovanje zdravstvenog usmjerenja, a rade u zdravstvenim ustanovama i učestvuju u dijelu zdravstvene zaštite.
(2) Zdravstveni saradnici imaju pravo i obavezu stručno se usavršavati radi održavanja i unapređenja kvaliteta zdravstvene zaštite.
(3) Plan stručnog usavršavanja zdravstvenih saradnika svake kalendarske godine donosi zdravstvena ustanova, odnosno privatna praksa u skladu sa registrovanom djelatnosti kao i prioritetima razvoja.
(4) Sadržaj i način stručnog usavršavanja zdravstvenih saradnika utvrđuje se pravilnikom federalnog ministra zdravstva.
Član 128
(Pripravnički staž)
(1) Zdravstveni radnici sa završenim fakultetom zdravstvenog usmjerenja, odnosno srednjom školom zdravstvenog usmjerenja obavezni su nakon završenog obrazovanja obaviti pripravnički staž u trajanju od šest mjeseci.
(2) Pripravnički staž je organizovani oblik stručnog osposobljavanja zdravstvenih radnika za samostalan rad koji se obavlja pod nadzorom.
(3) Izuzetno od stava (1) ovog člana, doktori medicine, doktori stomatologije, magistri farmacije i lica sa završenim fakultetom zdravstvenih studija koji su studij medicine, studij stomatologije, studij farmacije i zdravstveni studij obavili po bolonjskom procesu ne obavljaju pripravnički staž.
Član 129
(Radni odnos pripravnika)
(1) Pripravnik zasniva radni odnos na određeno vrijeme radi obavljanja pripravničkog staža.
(2) Pripravnički staž ili njegov dio može se obavljati u obliku stručnog osposobljavanja bez zasnivanja radnog odnosa u skladu sa zakonom.
(3) Zdravstvene ustanove obavezne su primati zdravstvene radnike na pripravnički staž prema kriterijima koje određuje nadležni organ u skladu sa važećim propisima.
(4) Pripravnički staž ili njegov dio zdravstveni radnici mogu obavljati kod zdravstvenog radnika visoke stručne spreme koji obavlja privatnu praksu najmanje pet godina, prema kriterijima koje određuje nadležni organ u skladu sa važećim propisima.
Član 130
(Mjesto obavljanja pripravničkog staža)
(1) Pripravnički staž obavlja se u zdravstvenim ustanovama i privatnoj praksi koje ispunjavaju uslove prostora, opreme i kadra, i to ako:
a) imaju organizacione jedinice prema zahtjevima pojedinog dijela pripravničkog programa zdravstvenog usmjerenja,
b) u toj organizacionoj jedinici u punom radnom vremenu radi zdravstveni radnik sa položenim stručnim ispitom koji ima viši, a najmanje isti stepen stručne spreme zdravstvenog usmjerenja,
c) organizaciona jedinica ima potrebnu medicinsko-tehničku opremu i prostor za uspješno provođenje programom predviđenog osposobljavanja prema zahtjevima savremene medicine.
(2) Rješenjem nadležnog organa, u skladu sa važećim propisima, utvrđuje se ispunjenost uslova u zdravstvenim ustanovama, odnosno privatnoj praksi u kojima se obavlja pripravnički staž zdravstvenih radnika.
(3) Rješenje iz stava (2) ovog člana je konačno u upravom postupku i protiv njega se može pokrenuti upravni spor.
Član 131
(Stručni ispit)
(1) Nakon obavljenog pripravničkog staža zdravstveni radnici koji su završili fakultet zdravstvenog usmjerenja polažu stručni ispit pred ispitnom komisijom nadležnog organa u skladu sa važećim propisima.
(2) Izuzetno od stava (1) ovog člana, zdravstveni radnici koji su završili fakultet zdravstvenog usmjerenja po bolonjskom procesu odmah nakon završenog obrazovanja mogu pristupiti polaganju stručnog ispita pred ispitnom komisijom nadležnog organa u skladu sa važećim propisima.
Član 132
(Priznavanje pripravničkog staža)
Federalni ministar će pravilnikom urediti uslove i način priznavanja pripravničkog staža i stručnog ispita zdravstvenih radnika koji je obavljen i položen u inostranstvu.
Član 133
(Upis u komoru)
Zdravstveni radnici se nakon položenog stručnog ispita obavezno upisuju kod nadležne komore u registar zdravstvenih radnika i time stiču pravo na izdavanje licence.
Član 134
(Licenca)
(1) Licenca je javna isprava koju izdaje nadležna komora nakon dobijanja uvjerenja o položenom stručnom ispitu, sa rokom važenja od šest godina i obnavlja se u skladu sa ovim zakonom.
(2) Licencom iz stava (1) ovog člana zdravstveni radnik stiče pravo samostalnog obavljanja poslova u svojoj struci.
(3) Zdravstveni radnik obavlja poslove svoje profesije samo u okviru svog stručnog naziva određenog licencom izdatom od nadležne komore.
Član 135
(Oduzimanje licence)
Nadležna komora oduzima zdravstvenom radniku licencu, ako:
a) kandidat ne zadovoljava prilikom obnavljanja licence,
b) nadležna komora odredi tu mjeru kao najstrožu kaznu zbog kršenja etičkih principa struke,
c) dopunski rad obavlja suprotno odredbama ovog zakona.
Član 136
Pravilnikom federalnog ministra zdravstva je propisan:
a) sadržaj i način provođenja pripravničkog staža,
b) uslove koje moraju ispunjavati zdravstvene ustanove i privatna praksa kod kojih zdravstveni radnici provode pripravnički staž,
c) sadržaj i obim stručne prakse dodiplomskog studija medicine, stomatologije, farmacije i zdravstvenog studija završenog po bolonjskom procesu, a koji je ekvivalentan pripravničkom stažu za doktore medicine, doktore stomatologije, magistre farmacije i lica sa završenim fakultetom zdravstenih studija koji su studij medicine, stomatologije, farmacije, kao i zdravstveni studij završili po predbolonjskom procesu,
d) sadržaj, program i način polaganja stručnog ispita,
e) sadržaj i izgled uvjerenja o položenom stručnom ispitu.
Član 137
(Usavršavanje zdravstvenih radnika)
(1) Zdravstveni radnici imaju pravo i obavezu stručno se usavršavati radi održavanja i unapređivanja kvaliteta zdravstvene zaštite.
(2) Stručno usavršavanje zdravstvenih radnika iz stava (1) ovog člana, osim specijalizacije i subspecijalizacije, obuhvata i posebne oblike stručnog usavršavanja kroz kontinuirano praćenje i usvajanje savremenih znanja i vještina iz pojednih oblasti, a kojim se obezbjeđuje i unapređuje kvalitet zdravstvene zaštite.
(3) Plan stručnog usavršavanja zdravstvenih radnika svake kalendarske godine donosi zdravstvena ustanova, odnosno privatna praksa u skladu sa registrovanom djelatnosti, kao i prioritetima razvoja.
Član 138
(Zdravstveni menadžment)
Znanje iz zdravstvenog menadžmenta može se steći putem edukacije iz zdravstvenog menadžmenta, specijalizacije iz zdravstvenog menadžmenta, kao i postdiplomske nastave iz zdravstvenog menadžmenta na ovlašćenim fakultetima.
Član 139
(Specijalizacija)
(1) Zdravstveni radnici i zdravstveni saradnici sa visokom stručnom spremom mogu se specijalizovati u određenoj grani zdravstvene djelatnosti, te određenim granama subspecijalizacije.
(2) Grane specijalizacije, trajanje i program specijalizacija i subspecijalizacija utvrđuju se pravilnikom federalnog ministra zdravstva.
Član 140
(Odobrenje specijalizacije)
(1) Specijalizacija se može odobriti zdravstvenom radniku i zdravstvenom saradniku koji imaju izdato odobrenje za samostalan rad, te koji su u radnom odnosu u zdravstvenoj ustanovi koja dodjeljuje specijalizaciju ili imaju privatnu praksu ili rade kod zdravstvenog radnika visoke stručne spreme privatne prakse koji dodjeljuje specijalizaciju i imaju najmanje godinu dana radnog iskustva u struci nakon položenog stručnog ispita.
(2) Odobrenje za specijalizaciju, odnosno subspecijalizaciju daje nadležni organ na osnovu godišnjeg plana potrebnih specijalizacija i subspecijalizacija.
(3) Odobrenje iz stava (3) ovog člana izdaje se rješenjem protiv kojeg nije dopuštena žalba, već se protiv tog rješenja može pokrenuti upravni spor.
Član 141
(Mjesto obavljanja specijalizacije)
(1) Specijalizacije i subspecijalizacije mogu se obavljati na fakultetima zdravstvenog usmjerenja i ovlašćenim zdravstvenim ustanovama.
(2) Pravilnikom federalnog ministra zdravstva se utvrđuje:
a) kriterije za prijem specijalizanata, odnosno subspecijalizanata,
b) uslove za zdravstvene ustanove i fakultete zdravstvenog usmjerenja u kojima se obavlja specijalizantski, odnosno subspecijalizantski staž kao i postupak njihove verifikacije,
c) način obavljanja specijalizantskog, odnosno subspecijalizantskog staža,
d) uslove za obavljanje specijalizantskog, odnosno subspecijalizantskog staža u inostranstvu,
e) polaganja specijalističkog, odnosno subspecijalizantskog ispita odnosno ispita iz subspecijalizacije,
f) način i postupak priznavanja vremena provedenog na postdiplomskom studiju u subspecijalizaciji,
g) troškove obavljanja specijalizantskog, odnosno subspecijalizantskog staža i polaganja specijalističkog, odnosno subspecijalističkog ispita.
Član 142
(Računanje subspecijalističkog staža)
(1) U subspecijalistički staž priznaje se vrijeme provedeno na postdiplomskom studiju u cijelosti ili djelimično, ako teoretski program postdiplomskog studija odgovara teoretskom programu subspecijalizacije.
(2) Nadležni organ u skladu sa važećim propisima rješenjem utvrđuje priznavanje vremena iz stava (1) ovog člana.
(3) Protiv rješenja iz stava (2) ovog člana nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor.
Član 143
(Specijalistički i subspecijalistički ispit)
(1) Nakon uspješno završenog specijalističkog, odnosno subspecijalističkog staža kandidat polaže specijalistički, odnosno subspecijalistički ispit pred ispitnom komisijom i stiče pravo na naziv specijaliste određene specijalnosti, odnosno naziv subspecijaliste određene subspecijalizacije.
(2) Članove ispitne komisije iz stava (1) ovog člana imenuje federalni ministra zdravstva u
skladu sa važećim propisima iz redova priznatih stručnjaka određenih specijalnosti, prvenstveno iz redova nastavnika u naučno-nastavnom zvanju redovnog profesora, vanrednog profesora ili docenta.
(3) Federalni ministar zdravstva, u skladu sa važećim propisima, utvrđuje listu ispitivača za specijalističke i subspecijalističke ispite na prijedlog ovlašćenih zdravstvenih ustanova ifakulteta zdravstvenog usmjerenja.
Član 144
(Specijalizantski, odnosno subspecijalizantski staž obavljen u inostranstvu)
(1) Nadležni organ, u skladu sa važećim propisima, može specijalizantski, odnosno subspecijalizantski staž obavljen u inostranstvu priznati u cijelosti ili djelimično, ako program specijalizantskog, odnosno subspecijalizantskog staža provedenog u inostranstvu bitno ne odstupa od programa važećeg na teritoriji Kantona.
(2) Nadležni organ, u skladu sa važećim propisima, rješenjem utvrđuje priznavanje specijalizantskog, odnosno subspecijalizantskog staža iz stava (1) ovog člana koje je konačno u upravnom postupku i protiv kojeg se može pokrenuti upravni spor.
(3) Nakon izdatog rješenja iz stava (2) ovog člana nadležni organ, u skladu sa važećim propisima, na zahtjev kandidata, može priznati i položen specijalistički, odnosno subspecijalistički ispit u inostranstvu ukoliko on bitno ne odstupa od programa polaganja specijalističkog, odnosno subspecijalističkog ispita u Kantonu.
(4) Nadležni organ, u skladu sa važećim propisima, rješenjem utvrđuje priznavanje specijalističkog, odnosno subspecijalističkog ispita iz stava (3) ovog člana koje je konačno u upravnom postupku i protiv kojeg se može pokrenuti upravni spor.
(5) Uslovi i način priznavanja specijalizantskog, odnosno subspecijalizantskog staža, kao i način priznavanja specijalističkog, odnosno subspecijalističkog ispita obavljenog i položenog u inostranstvu uređuju se pravilnikom federalnog ministra zdravstva.
Član 145
(Specijalizacija stranih državljana)
(1) Strani državljani mogu specijalizirati pod uslovima utvrđenim ugovorom između Kantona i strane zemlje na osnovu međunarodnih ugovora u koje su uključene i specijalizacije, ili putem posebnih ugovora koje zaključi Ministarstvo vanjskih poslova Bosne i Hercegovine sa stranim radnicima ili organizacijama.
(2) Strani državljanin može započeti specijalizaciju uz dokaz o završenom fakultetu zdravstvenog usmjerenja, a koji je nostrificiran od nadležnog državnog organa, o poznavanju bosanskog jezika, hrvatskog jezika i srpskog jezika i o obezbijeđenom plaćanju svih troškova specijalizantskog staža i polaganja specijalističkog ispita.
(3) Postupak odobravanja specijalizacije, odnosno subspecijalizacije, kao i način polaganja specijalističkog, odnosno subspecijalističkog ispita za stranog državljanina bliže se uređuje pravilnikom federalnog ministra zdravstva.
Član 146
(Odobrenje specijalizacije na lični zahtjev)
(1) Državljani Bosne i Hercegovine sa prebivalištem na teritoriji Federacije mogu na lični zahtjev zatražiti od nadležnog organa, u skladu sa važećim propisima, odobrenje specijalizacije, odnosno subspecijalizacije pri čemu snose troškove specijalizantskog, odnosno subspecijalizantskog staža, kao i troškove polaganja specijalističkog, odnosno subspecijalističkog ispita.
(2) Uz zahtjev iz stava (1) ovog člana prilaže se dokaz o završenom licenciranom i akreditovanom fakultetu zdravstvenog usmjerenja, uvjerenje o položenom stručnom ispitu, važeća licenca nadležne komore, dokaz o godini dana radnog staža u struci, te dokaz o obezbijeđenom plaćanju svih troškova specijalizantskog, odnosno subspecijalizantskog staža i polaganje specijalističkog, odnosno subspecijalističkog ispita.
(3) Način i postupak odobravanja specijalizacije, odnosno subspecijalizacije, kao i način polaganja specijalističkog, odnosno subspecijalističkog ispita u smislu ovog člana bliže se uređuje pravilnikom federalnog ministra zdravstva.
Član 147
(Primarijus)
(1) Doktorima medicine specijalistima, doktorima stomatologije specijalistima, magistrima farmacije specijalistima, odnosno inženjerima medicinske biohemije specijalistima koji imaju deset godina rada u svojstvu specijalista, te najmanje 10 objavljenih stručnih radova i ostvarene uspješne rezultate na stručnom usavršavanju zdravstvenih radnika, kao i praktičan doprinos unapređenju zdravstvene zaštite može se dodijeliti naziv primarijusa.
(2) Prijedlog za dodjelu naziva primarijusa za svaku kalendarsku godinu donosi komisija koju imenuje nadležni organ u skladu sa važećim propisima iz redova istaknutih stručnjaka iz oblasti medicine, stomatologije i farmacije.
(3) Odluku o dodjeli naziva primarijusa na osnovu prijedloga iz stava (2) ovog člana donosi federalni ministar zdravstva.
(4) Uslovi za lica koja konkurišu za dodjelu naziva primarijusa, kao i kriteriji i postupak za dodjelu naziva primarijusa bliže se uređuju pravilnikom federalnog ministra zdravstva.
XIV PRIVATNA PRAKSA
Član 148
(Uslovi za obavljanje privatne prakse)
Privatnu praksu može samostalno obavljati zdravstveni radnik sa visokom stručnom spremom pod sljedećim uslovima:
a) ima odgovarajuće obrazovanje zdravstvenog usmjerenja, položen stručni ispit, a za specijalističke ordinacije i odgovarajući specijalistički ispit te licencu izdatu od nadležne komore;
b) državljanin je Bosne i Hercegovine sa prebivalištem na teritoriji Federacije;
c) radno je sposoban za obavljanje privatne prakse;
d) potpuno je poslovno sposoban;
e) pravomoćnom sudskom presudom ili odlukom drugog nadležnog organa nije mu izrečena mjera bezbjednosti ili zaštitna mjera zabrane obavljanja zdravstvene zaštite, odnosno zaštitna mjera udaljenja dok te mjere traju;
f) nije u radnom odnosu, odnosno ne obavlja drugu samostalnu djelatnost;
g) raspolaže odgovarajućim prostorom;
h) raspolaže odgovarajućom medicinsko-tehničkom opremom;
i) pribavio je pozitivno mišljenje nadležne komore o opravdanosti osnivanja privatne prakse.
Član 149
(Mjesto obavljanja privatne prakse)
(1) Doktormedicineidoktorstomatologijeobavljaju privatnu praksu u privatnim ordinacijama, magistri farmacije u privatnim apotekama, a specijalisti medicinske biohemije i diplomirani inženjeri medicinske biohemije u privatnim medicinsko- biohemijskim laboratorijama.
(2) U privatnim ordinacijama doktora medicine iz stava (1) ovog člana može se organizovati priručna laboratorija za osnovne laboratorijske pretrage.
(3) Priručna laboratorija iz stava (2) ovog člana mora imati odgovarajući prostor i opremu spram obima i vrste nužnih laboratorijskih pretraga koje obavlja.
(4) Izuzetno od odredbe stava (1) ovog člana, doktor stomatologije može pored privatne ordinacije osnovati zubotehničku laboratoriju za potrebe obavljanja privatne prakse koja mu je odobrena i u koju je dužan uposliti, u punom radnom vremenu, odgovarajući broj zubnih tehničara sa položenim stručnim ispitom.
Član 150
(Lica koja mogu obavljati privatnu praksu)
(1) Zdravstveni radnici sa završenim akreditovanim i licenciranim fakultetom zdravstvenih studija, kao i zdravstveni radnici više ili srednje stručne spreme mogu obavljati privatnu praksu iz svoje stručne spreme i to:
a) diplomirana medicinska sestra - tehničar,
b) diplomirani inženjer medicinsko- laboratorijske dijagnostike,
c) diplomirani inženjer medicinske radiologije,
d) diplomirani sanitarni inženjer,
e) diplomirani fizioterapeut,
f) medicinska sestra - tehničar svih profila,
g) zubni tehničari.
(2) Zdravstveni radnici iz stava (1) ovog člana moraju imati odgovarajuće obrazovanje zdravstvenog usmjerenja, položen stručni ispit, te ispunjavati uslove iz člana 148. stav (1) tačke od b) do i) ovog zakona.
(3) Medicinske sestre - tehničari opšteg smjera iz stava (1) ovog člana poslove zdravstvene njege bolesnika obavljaju samostalno.
(4) Medicinske sestre - tehničari i zubni tehničari iz stava (1) ovog člana poslove privatne prakse obavljaju prema uputama i stručnom nadzoru doktora medicine ili doktora stomatologije na način i pod uslovima utvrđenim posebnim ugovorom.
Član 151
(Zahtjev za obavljanje privatne prakse)
(1) Zahtjev za obavljanje privatne prakse podnosi se Ministarstvu koje rješenjem utvrđuje ispunjenost uslova za obavljanje privatne prakse iz članova 148. i 150. ovog zakona.
(2) Uslovi za obavljanje privatne prakse utvrđuju se pravilnikom federalnog ministra zdravstva.
Član 152
(Ispunjenost uslova za rad u privatnoj praksi)
Zdravstveni radnik ne može započeti raditi u privatnoj praksi dok Ministarstvo rješenjem ne utvrdi da su ispunjeni uslovi za početak rada.
Član 153
(Naziv privatne prakse)
Privatni zdravstveni radnici u svom nazivu ističu ime i prezime, adresu privatne prakse, oznaku djelatnosti i radno vrijeme.
Član 154
(Organizovanje privatne prakse)
(1) Zdravstveni radnici iz člana 149. ovog zakona mogu imati samo jednu ordinaciju, apoteku ili medicinsko-biohemijsku laboratoriju, a zdravstveni radnici iz člana 150. ovog zakona samo jednu privatnu praksu u svojoj struci.
(2) Zdravstveni radnici iz stava (1) ovog člana obavljaju poslove privatne prakse lično.
(3) Zdravstveni radnik iz stava (1) ovog člana može primiti u radni odnos jednog zdravstvenog radnika iste struke u skladu sa djelatnosti za koju je registrovana privatna praksa.
(4) U istoj ordinaciji, apoteci, odnosno medicinsko- biohemijskoj laboratoriji mogu obavljati privatnu praksu dva tima zdravstvenih radnika iste struke u smjenskom radu.
(5) Zdravstveni radnici iz člana 148. ovog zakona mogu obavljati privatnu praksu u timu sa jednim ili više zdravstvenih radnika srednje ili više stručne spreme.
(6) Odobrenje za obavljanje privatne prakse predviđene u stavovima (3), (4) i (5) ovog člana rješenjem izdaje Ministarstvo.
Član 155
(Grupna privatna praksa)
(1) Više zdravstvenih radnika koji obavljaju privatnu praksu mogu se udružiti u grupnu privatnu praksu.
(2) Uslovi za grupnu privatnu praksu utvrđuju se pravilnikom federalnog ministra zdravstva.
Član 156
(Rad nosilaca privatne prakse u zdravstvenoj ustanovi)
(1) Zdravstveni radnici sa visokom stručnom spremom koji obavljaju privatnu praksu mogu u zdravstvenim ustanovama obavljati poslove iz svoje struke na osnovu posebnog ugovora sa zdravstvenom ustanovom.
(2) Uslovi za obavljanje poslova iz stava (1) ovog člana uređuju se pravilnikom federalnog ministra zdravstva.
Član 157
(Obezbjeđenje kontinuiteta rada izabranog doktora)
Doktor medicine, odnosno doktor stomatologije privatne prakse koji obavlja djelatnost kao izabrani doktor obavezan je u slučaju odsutnosti ili privremene obustave rada obezbijediti za opredijeljena osigurana lica zamjenu ugovorom sa drugim zdravstvenim radnikom iste struke i specijalizacije koji obavlja privatnu praksu ili sa zdravstvenom ustanovom primarne zdravstvene zaštite koji će za to vrijeme, umjesto njega, pružati zdravstvenu zaštitu tim licima.
Član 158
(Obaveze radnika privatne prakse)
(1) Zdravstveni radnici privatne prakse obavezni su:
a) pružati hitnu medicinsku pomoć svim licima u sklopu svoje stručne spreme;
b) na poziv nadležnog organa učestvovati u radu na sprečavanju i suzbijanju zaraznih bolesti kao i na zaštiti i spašavanju stanovništva u slučaju katastrofe;
c) voditi zdravstvenu dokumentaciju i drugu evidenciju o licima kojima pružaju zdravstvenu zaštitu i podnositi izvještaj o tome nadležnoj zdravstvenoj ustanovi u skladu sa propisima o evidencijama u djelatnosti zdravstva;
d) vršiti redovnu kontrolu sterilizacije i voditi evidenciju o tome;
e) posjedovati anafilaktički set sa ampulama ispravnog roka valjanosti;
g) voditi redovnu kontrolu valjanosti lijekova i medicinskih sredstava koje primjenjuju u privatnoj praksi;
h) davati podatke o svom radu na zahtjev nadležnog organa;
i) dostavljati izvještaje o obračunu ukupnih sredstava u privatnoj praksi na zahtjev Ministarstvu i obavezno Zavodu zdravstvenog osiguranja Kantona, a u skladu sa propisima o zdravstvenom osiguranju.
(2) Obaveze utvrđene u stavu (1) ovog člana shodno se primjenjuju i na zdravstvene ustanove.
Član 159
(Privremena obustava rada privatne prakse)
(1) Zdravstveni radnici koji obavljaju privatnu praksu mogu privremeno obustaviti rad izuzev zdravstvenog radnika koji ima zaključen ugovor o pružanju zdravstvenih usluga sa Zavodom zdravstvenog osiguranja Kantona koji je dužan obezbijediti zamjenu.
(2) Rad se može privremeno obustaviti zbog bolesti, ako je zdravstveni radnik izabran ili imenovan na stalnu dužnost u određenim organima vlasti, ako za taj rad prima platu ili ako se zaposli u konzularnom ili diplomatskom predstavništvu, u slučaju pravomoćne sudske odluke ili oduzimanja licence ili zbog drugog opravdanog razloga.
(3) O toj činjenici zdravstveni radnik obavezan je obavijestiti Ministarstvo, ako je odsutan više od 30 radnih dana neprekidno u toku godine.
(4) Zdravstveni radnik obavezan je podnijeti zahtjev za privremenom obustavom rada najkasnije u roku od osam dana od isteka roka iz stava (3) ovog člana, odnosno u roku od tri dana od dana prestanka razloga koji ga je u tome onemogućio.
(5) Privremena obustava rada može trajati najduže četiri godine.
(6) Ministarstvo donosi rješenje o privremenoj obustavi rada.
Član 160
(Prestanak obavljanja privatne prakse)
(1) Pravo na obavljanje privatne prakse prestaje:
a) odjavom;
b) po sili zakona;
c) rješenjem nadležnog organa.
(2) Rješenje o prestanku obavljanja prakse donosi nadležni organ u skladu sa zakonom.
Član 161
(Prestanak obavljanja privatne prakse po sili zakona)
(1) Pravo na obavljanje privatne prakse po sili zakona prestaje ako lice koje ima odobrenje za rad:
a) umre;
b) izgubi trajno radnu sposobnost za obavljanje poslova;
c) izgubi poslovnu sposobnost potpuno ili djelimično;
d) izgubi odobrenje za samostalan rad-licenca;
f) zasnuje radni odnos, odnosno počne obavljati drugu samostalnu djelatnost, osim u slučaju obustave rada iz člana 159. stav (2) ovog zakona, ako je lice izabrano ili imenovano na stalnu dužnost u određenim organima vlasti, ako za taj rad prima platu ili ako se zaposli u konzularnom ili diplomatskom predstavništvu;
g) izgubi pravo raspolaganja prostorom, odnosno odgovarajućom medicinsko-tehničkom opremom;
h) bude pravomoćnom sudskom presudom osuđeno na kaznu zatvora duže od šest mjeseci ili mu je izrečena zaštitna mjera bezbjednosti ili zaštitna mjera zabrane obavljanja zdravstvene zaštite.
(2) Rješenje o prestanku obavljanja privatne prakse po sili zakona donosi Ministarstvo.
Član 162
(Rješenje o prestanku obavljanja privatne prakse)
(1) Ministarstvo donosi rješenje o prestanku odobrenja za obavljanje privatne prakse, ako se utvrđeni nedostaci u obavljanju poslova ne otklone u roku određenom rješenjem nadležnog organa.
(2) Ministarstvo može donijeti rješenje o prestanku odobrenja za obavljanje privatne prakse zdravstvenom radniku ako:
a) ne ispunjava uslove za obavljanje privatne prakse utvrđene ovim zakonom i propisima donesenim na osnovu ovog zakona;
b) prestane raditi bez odobrenja nadležnog organa;
c) ne obavlja poslove lično ili ako koristi rad drugih lica suprotno odobrenju i zakonu;
d) ima više od jedne ordinacije, apoteke ili medicinsko-biohemijske laboratorije, odnosno jedne privatne prakse u svojoj struci;
e) reklamira svoj rad i svoju ordinaciju, apoteku ili medicinsko-biohemijsku laboratoriju, odnosno privatnu praksu suprotno aktu koji donosi nadležna komora;
f) izgubi licencu.
Član 163
(Žalba protiv rješenja za obavljanje privatne prakse)
(1) Protiv rješenja iz članova 151., 154., 159., 161. i 162. ovog zakona može se izjaviti žalba Federalnom ministarstvu zdravstva.
(2) Žalba iz stava (1) ovog člana podnosi se putem Ministarstva u roku od 15 dana od dana prijema rješenja.
Član 164
(Izuzetak u obavljanju privatne prakse)
Privatna praksa ne može se obavljati u okviru djelatnosti iz člana 47. ovog zakona.
Član 165
(Prihodi radnika privatne prakse)
(1) Zdravstveni radnik koji obavlja privatnu praksu može ostvariti prihode:
a) putem ugovora sa Zavodom zdravstvenog osiguranja Kantona, ako poslove obavlja kao ugovorni privatni zdravstveni radnik,
b) putem dobrovoljnog zdravstvenog osiguranja,
c) putem proširenog zdravstvenog osiguranja,
d) direktnom naplatom od pacijenta kojem nije izabrani zdravstveni radnik.
(2) Cijene zdravstvenih usluga za poslove ugovornog privatnog zdravstvenog radnika određuje Zavod zdravstvenog osiguranja Kantona.
(3) Maksimalnu cijenu zdravstvenih usluga za poslove privatne prakse, u kojima zdravstveni radnik koji obavlja privatnu praksu nije ugovorni privatni zdravstveni radnik, utvrđuje nadležna komora.
(4) Cijene zdravstvenih usluga iz dobrovoljnog zdravstvenog osiguranja određuje društvo za osiguranje, uz prethodno pribavljeno mišljenje nadležne komore.
Član 166
(Oglašavanje zdravstvenih usluga)
(1) Zabranjeno je oglašavanje, odnosno reklamiranje zdravstvenih usluga, stručno-medicinskih postupaka i metoda zdravstvene zaštite, uključujući zdravstvene usluge, metode i postupke alternativne medicine koje se obavljaju u privatnoj praksi u sredstvima javnog informisanja i na drugim nosiocima oglasnih poruka koje su uređene zakonom kojim se reguliše oblast reklamiranja suprotno etičkim principima, kao i stručnim i naučnim principima struke.
(2) Dozvoljeno je oglašavanje naziva zdravstvene ustanove, odnosno naziva privatne prakse, sjedišta, djelatnosti koja je utvrđena rješenjem o ispunjenosti uslova za obavljanje zdravstvene djelatnosti, kao i radnog vremena.
(3) Rezultati u primjeni stručno-medicinskih metoda i postupaka zdravstvene zaštite mogu se saopštavati samo na stručnim i naučnim skupovima i objavljivati u stručnim i naučnim časopisima i publikacijama.
(4) Odredbe ovog člana shodno se primjenjuju i na zdravstvenu ustanovu.
XV ORGANIZACIJA RADA I RADNO VRIJEME
Član 167
(Radno vrijeme zdravstvenih ustanova)
(1) Zdravstvene ustanove koje imaju status ugovorne zdravstvene ustanove obavezne su neprekidno pružati zdravstvenu zaštitu radom u jednoj, dvije ili više smjena, dvokratnim radnim vremenom, prilagođavanjem radnog vremena, pripravnošću ili dežurstvom u skladu sa potrebama stanovništva i oblicima pružanja zdravstvenih usluga.
(2) Dežurstvo je poseban oblik rada kada radnik mora biti prisutan u zdravstvenoj ustanovi nakon redovnog radnog vremena.
(3) Dežurstvo počinje iza prve ili druge smjene, a završava početkom rada prve smjene.
(4) Pripravnost je poseban oblik rada kada radnik ne mora biti prisutan u zdravstvenoj ustanovi, ali mora biti dostupan radi obavljanja hitne medicinske pomoći.
(5) Naknada za rad u dežurstvu i naknada za rad u pripravnosti, te radno vrijeme provedeno u dežurstvu i pripravnosti utvrđuje se na način i pod uslovima u skladu sa propisima o radu, kao i granskim kolektivnim ugovorom za oblast zdravstva.
(6) Rad po pozivu je poseban oblik rada kada radnik ne mora biti prisutan u zdravstvenoj ustanovi, ali se mora odazvati na poziv radi obavljanja djelatnosti.
(7) Zdravstveni radnici ne smiju napustiti radno mjesto dok nemaju zamjenu, iako je njihovo radno vrijeme završeno, ako bi time bila dovedena u pitanje bezbjednost pružanja zdravstvene zaštite.
(8) Početak, završetak i raspored radnog vremena zdravstvenih ustanova koje imaju status ugovorne zdravstvene ustanove, kao i privatnih zdravstvenih radnika koji imaju status ugovornih privatnih zdravstvenih radnika utvrđuje se kantonalnim propisom, uz prethodno mišljenje nadležne komore.
Član 168
(Utvrđivanje pružanja zdravstvene zaštite)
Zdravstvene ustanove utvrđuju opštim aktom pružanje zdravstvene zaštite i to:
a) u hitnoj medicinskoj pomoći neprekidno 24 sata,
b) u primarnoj zdravstvenoj djelatnosti organizovanjem rada u jednoj ili dvije smjene, dvokratnim radnim vremenom, prilagođavanjem radnog vremena, te stalnom pripravnošću i dežurstvom prema potrebama stanovništva,
c) dužinu radnog vremena u ambulantama sa malim brojem gravitirajućih pacijenata u skladu sa srazmjernim brojem registrovanih pacijenata u odnosu na utvrđene normative za jedan zdravstveni tim,
d) u specijalističko-konsultativnoj zdravstvenoj djelatnosti organizovanjem rada u jednoj ili dvije smjene, dvokratnim radnim vremenom, te prilagođavanjem radnog vremena prema potrebama stanovništva,
e) u bolničkoj zdravstvenoj djelatnosti u jednoj ili više smjena te posebnim uslovima rada (dežurstvo i stalna pripravnost) prema potrebama stanovništva i pojedinih oblika bolničkog liječenja u skladu sa mogućnostima zdravstvene ustanove.
Član 169
(Dopunski rad zdravstvenih radnika)
(1) U skladu sa propisima o radu zdravstveni radnik zaposlen u zdravstvenoj ustanovi u stalnom radnom odnosu, koji ispunjava uslove propisane pravilnikom, po pribavljenom mišljenju nadležne komore i uz prethodnu saglasnost poslodavca zdravstvene ustanove u kojoj je zaposleni u stalnom radnom odnosu, može obavljati poslove svoje struke dopunskim radom, ali ne duže od jedne trećine punog radnog vremena, i to:
a) u javnoj zdravstvenoj ustanovi u kojoj je zaposleni u stalnom radnom odnosu,
b) u drugoj zdravstvenoj ustanovi u svim oblicima vlasništva,
c) kod zdravstvenog radnika iste specijalnosti koji obavlja registrovanu privatnu praksu.
(2) Obavljanje dopunskog rada iz stava (1) ovog člana odobrava direktor zdravstvene ustanove u kojoj je zdravstveni radnik u stalnom radnom odnosu, u skladu sa svojim nadležnostima iz propisa o radu, zaključivanjem ugovora iz člana 171. stav (3) ovog zakona.
(3) Obavljanje dopunskog rada u slučajevima predviđenim u stavu (1) tačka a) ovog člana odobrava se samo ako su ispunjeni sljedeći uslovi:
a) ako je zbog ograničenih kapaciteta u korišćenju raspoložive medicinsko-tehničke opreme i/ili ograničenog broja zdravstvenih radnika određene struke otežano ostvarivanje zdravstvene zaštite u javno- zdravstvenoj ustanovi, pri provedbi dijagnostičkih, terapijskih i rehabilitacijskih postupaka koji se finansiraju iz sredstava obaveznog zdravstvenog osiguranja,
b) ako dopunski rad ne utiče na organizaciju rada pojedinih djelatnosti ili zdravstvene ustanove kao cjeline u kojoj je zdravstveni radnik zaposlen u stalnom radnom odnosu.
Član 170
(Ugovor o dopunskom radu)
(1) Obavljanje dopunskog rada bliže se reguliše ugovorom o dopunskom radu i može se zaključiti za:
a) pružanje zdravstvenih usluga koje nisu obuhvaćene obaveznim zdravstvenim osiguranjem u pogledu sadržaja, obima i standarda, odnosno za zdravstvene usluge koje se ne ostvaruju u skladu sa načinom i postupkom ostvarivanja prava iz obaveznog zdravstvenog osiguranja;
b) pružanje zdravstvenih usluga koje zdravstvena ustanova, odnosno privatna praksa pruža koja je u ugovornom odnosu sa zavodom zdravstvenog osiguranja, a za koje ne može na drukčiji način obezbijediti odgovarajuće zdravstvene radnike;
c) pružanje zdravstvenih usluga koje zdravstvena ustanova, odnosno privatna praksa pruža za potrebe lica koja nemaju svojstvo osiguranog lica u skladu sa zakonom kojim se uređuje zdravstveno osiguranje.
(2) Zdravstveni radnik iz stava (1) ovog člana može zaključiti samo jedan ugovor o dopunskom radu sa drugim poslodavcem.
(3) Ukoliko zdravstveni radnik iz stava (1) ovog člana zaključuje ugovor o obavljanju dopunskog rada u javno-zdravstvenoj ustanovi u kojoj je zaposlen u stalnom radnom odnosu, ne može zaključiti ugovor o dopunskom radu sa drugim poslodavcem.
(4) Zdravstveni radnik koji obavlja poslove na osnovu ugovora o dopunskom radu kod drugog poslodavca suprotno odredbi ovog člana čini težu povredu radne obaveze.
(5) Ministarstvo je dužno pratiti zakonitost obavljanja dopunskog rada na području Kantona i poduzimati mjere u skladu sa zakonom.
(6) Ministarstvo svake kalendarske godine, po prethodno pribavljenom mišljenju javnih zdravstvenih ustanova kao i Zavoda za javno zdravstvo Kantona, naredbom utvrđuje potrebu obavljanja dopunskog rada i određuje specijalnosti za koje se obavlja dopunski rad na području Kantona.
(7) Način, postupak i uslove, kao i druga pitanja od značaja za organizovanje i obavljanje dopunskog rada zdravstvenih radnika u zdravstvenoj ustanovi ili privatnoj praksi propisuje federalni ministar zdravstva.
Član 171
(Zaključivanje ugovora o dopunskom radu)
(1) Ugovor za obavljanje dopunskog rada u slučajevima predviđenim u članu 169. stav (1) tačke a), b) i c) ovog zakona zaključuje se u pisanom obliku i sadrži: vrstu, način, vrijeme trajanja dopunskog rada, visinu i način utvrđivanja naknade za rad, obveznika uplate utvrđene naknade za pruženu zdravstvenu uslugu u skladu sa zakonom i opštim aktima.
(2) Ugovor iz stava (1) ovog člana, u slučaju obavljanja dopunskog rada predviđenog u članu 169. stav (1) tačke b) i c), zaključuje zdravstveni radnik zaposlen u zdravstvenoj ustanovi u stalnom radnom odnosu i direktor te zdravstvene ustanove, s jedne strane, sa direktorom zdravstvene ustanove, odnosno osnivačem privatne prakse u kojoj se obavlja dopunski rad s druge strane.
(3) U slučaju iz člana 169. stav (1) tačka a) ugovor se zaključuje između direktora zdravstvene ustanove i zdravstvenog radnika koji je u stalnom radnom odnosu u toj zdravstvenoj ustanovi u kojoj i obavlja dopunski rad.
(4) Zdravstvene ustanove čiji su zaposlenici zaključili ugovor o dopunskom radu iz stavova (2) i (3) ovog člana dužni su redovno izvještavati Ministarstvo, nadležne komore, kao i nadležne inspekcije o zaključenim ugovorima o dopunskom radu, te svim promjenama koje nastanu u provođenju ovih ugovora.
(5) Zdravstvene usluge koje se pružaju na osnovu dopunskog rada zdravstvenih radnika ne mogu se finansirati iz sredstava obaveznog zdravstvenog osiguranja, izuzev zdravstvenih usluga koje se obavljaju u skladu sa članom 170. stav (1) tačka b) ovog zakona.
(6) Pacijent ima pravo na potpune informacije o načinu i postupku pružanja zdravstvenih usluga u okviru dopunskog rada zdravstvenih radnika.
Član 172
(Zdravstvena zaštita u vanrednim prilikama)
(1) U slučaju prirodnih i drugih nesreća, kada se od nadležnog organa JLS, Kantona ili Federacije proglasi stanje prirodne i druge nesreće, zdravstvene ustanove i privatni zdravstveni radnici dužni su izvršavati naredbe nadležnih štabova civilne zaštite.
(2) U štabove civilne zaštite iz stava (1) ovog člana imenuje se član štaba iz odgovarajuće zdravstvene ustanove, Ministarstva ili zavoda.
Član 173
(Krizni štab)
(1) U većim incidentnim situacijama, kada nije proglašeno stanje prirodne i druge nesreće iz člana 175. ovog zakona, s ciljem upravljanja i koordiniranja rada zdravstvenih ustanova i privatnih zdravstvenih radnika formira se krizni štab Ministarstva (u daljem tekstu: Krizni štab) koji djeluje do momenta proglašavanja prirodne i druge nesreće, kada ulogu upravljanja akcijama zaštite i spašavanja na području Kantona preuzima Kantonalni štab civilne zaštite.
(2) Veća incidentna situacija iz stava (1) ovog člana je bilo koji događaj koji predstavlja ozbiljnu prijetnju po zdravlje ljudi u određenoj zajednici, te uzrokuje ili bi mogao uzrokovati takav broj ili vrstu žrtava koje nije moguće zbrinuti redovnom organizacijom rada zdravstvenih ustanova i privatnih zdravstvenih radnika.
(3) Članove Kriznog štaba iz stava (1) ovog člana imenuje Ministarstvo.
(4) Organizovanje i način rada Kriznog štaba u smislu ovog člana uređuje se pravilnikom federalnog ministra zdravstva.
Član 174
(Nadležnosti Ministarstva u vanrednim prilikama)
U slučajevima prirodnih i drugih nesreća, kao i epidemija većih razmjera Ministarstvo je nadležno poduzimati i one mjere i aktivnosti koje nisu utvrđene ovim zakonom i podzakonskim aktima donesenim na osnovu ovog zakona, uključujući i mjere mobilizacije i angažovanja, organizacije i rasporeda rada i radnog vremena, promjene mjesta i uslova rada pojedinih zdravstvenih ustanova i privatnih zdravstvenih radnika dok te okolnosti traju.
Član 175
(Obaveza spašavanja ljudi i materijalnih dobara)
Pravna lica iz oblasti zdravstva u skladu sa propisom o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih i drugih nesreća, dužna su organizovati poslove zaštite i spašavanja ljudi i materijalnih dobara u svojoj sredini donošenjem odgovarajućih planova zaštite i spašavanja za svoje djelovanje u slučaju prirodne i druge nesreće.
Član 176
(Štrajk)
(1) Štrajk u zdravstvenim ustanovama hitne medicinske pomoći i u službama hitne medicinske pomoći zdravstvenih ustanova, zdravstvenim ustanovama koje obavljaju transfuzijsku djelatnost, kao i u zavodima za javno zdravstvo nije dopušten.
(2) Način organizovanja štrajka, postupak mirenja i druga prava i obaveze zdravstvenih ustanova, zdravstvenih radnika, kao i nadležnih organa uprave bliže se uređuju propisima o štrajku.
XVI NADZOR
Član 177
(Nadzor)
(1) Nadzor nad radom zdravstvenih ustanova, zdravstvenih radnika u zdravstvenim ustanovama, te privatnih zdravstvenih radnika obuhvata:
a) unutrašnji nadzor,
b) zdravstveno-inspekcijski nadzor.
(2) Pored nadzora iz stava (1) ovog člana u zdravstvenoj ustanovi, odnosno privatnoj praksi može se provoditi provjera kvaliteta i bezbjednosti zdravstvenih usluga u postupku akreditacije zdravstvenih ustanova i privatnih praksi od vanjskog tima ovlašćenih ocjenjivača kvaliteta, u skladu sa propisima o sistemu poboljšanja kvaliteta, bezbjednosti i akreditaciji u zdravstvu.
Član 178
(Unutrašnji nadzor)
(1) Zdravstvena ustanova obavezno provodi unutrašnji nadzor nad radom svojih organizacionih jedinica i zdravstvenih radnika.
(2) Za stručni rad zdravstvene ustanove odgovoran je direktor zdravstvene ustanove.
Član 179
(Provođenje unutrašnjeg nadzora)
(1) Unutrašnji nadzor provodi se na osnovu opšteg akta zdravstvene ustanove i godišnjeg plana i programa provedbe unutrašnjeg nadzora.
(2) Opštim aktom iz stava (1) ovog člana utvrđuje se način vršenja unutrašnjeg nadzora.
(3) Godišnji plan i program provođenja unutrašnjeg nadzora zdravstvena ustanova obavezna je dostaviti Ministarstvu najkasnije do 31. decembra tekuće godine za sljedeću godinu.
(4) Unutrašnji nadzor iz stava (1) ovog člana podrazumijeva uspostavu, razvijanje i održavanje sistema poboljšanja kvaliteta i bezbjednosti zdravstvenih usluga u skladu sa propisima o sistemu poboljšanja kvaliteta, bezbjednosti i o akreditaciji u zdravstvu.
Član 180
(Zdravstveno-inspekcijski nadzor)
(1) Zdravstveno-inspekcijski nadzor nad primjenom i izvršavanjem zakona, drugih propisa i opštih akata u djelatnosti zdravstva, kao i nadzor nad stručnim radom zdravstvenih ustanova, zdravstvenih radnika, te privatnih zdravstvenih radnika vrši nadležna uprava za inspekcije.
(2) Poslove zdravstveno-inspekcijskog nadzora iz stava (1) ovog člana obavlja kantonalni zdravstveni inspektor.
(3) Federalni zdravstveni inspektor vrši zdravstveno-inspekcijski nadzor u zdravstvenim ustanovama čiji je osnivač, odnosno suosnivač Federacija, a kantonalni zdravstveni inspektor u zdravstvenim ustanovama čiji je osnivač kanton, opština, odnosno pravno ili fizičko lice, kao i u privatnoj praksi.
(4) U slučaju stručnog propusta zdravstvenog radnika ili povrede načela etike i medicinske deontologije, nadležni zdravstveni inspektor ustupiće predmet na postupanje nadležnoj komori.
Član 181
(Uslovi za postavljenje zdravstvenog inspektora)
(1) Poslove zdravstvenog inspektora obavljaju radnici sa visokom stručnom spremom zdravstvenog usmjerenja, položenim stručnim upravnim ispitom predviđenim za državne službenike, odnosno položenim ispitom opšteg znanja predviđenim za državne službenike organa uprave u Federaciji ili javnim ispitom predviđenim za državne službenike institucija Bosne i Hercegovine i položenim stručnim inspektorskim ispitom i najmanje tri godine radnog staža nakon završenog fakulteta zdravstvenog usmjerenja.
(2) Inspektori iz stava (1) ovog člana državni su službenici sa posebnim ovlašćenjima na koje se primjenjuju odredbe propisa o inspekcijama u Kantonu.
Član 182
(Poslovi zdravstvene inspekcije)
Zdravstvena inspekcija, pored poslova utvrđenih propisom o inspekcijama u Kantonu, obavlja i sljedeće:
a) prati i proučava obavljanje zdravstvene djelatnosti i poduzima mjere za njeno kvalitetno obavljanje;
b) nadzire zakonitost rada zdravstvenih ustanova i zdravstvenih radnika u obavljanju zdravstvene djelatnosti;
c) razmatra podneske pravnih i fizičkih lica koji se odnose na nadzor iz utvrđene nadležnosti i o poduzetim radnjama i mjerama pisano obavještava podnosioca;
d) poduzima preventivne aktivnosti u cilju sprečavanja nastupanja štetnih posljedica zbog nedostataka i nepravilnosti u provedbi ovog zakona i propisa donesenih na osnovu ovog zakona koje se nalažu rješenjem.
Član 183
(Oblasti poslova zdravstvenog inspektora)
U obavljanju inspekcijskih poslova zdravstveni inspektor obavlja poslove i zadatke utvrđene za sanitarno-zdravstveno-farmaceutsku inspekciju propisom o inspekcijama u Kantonu.
Član 184
(Zabrana rada zdravstvene ustanove)
(1) U obavljanju inspekcijskih poslova iz člana 180. ovog zakona zdravstvena inspekcija, pored nadležnosti utvrđenih propisom o inspekcijama u Kantonu, ima pravo i obavezu zabraniti rad zdravstvenoj ustanovi ako:
a) ne ispunjava uslove propisane zakonom u pogledu prostora, opreme i kadra;
b) obavlja zdravstvenu djelatnost koja nije utvrđena rješenjem za početak obavljanja zdravstvene djelatnosti; c) u postupku provjere stručnog rada, odnosno obavljanja nadzora nad radom zdravstvene ustanove bude izrečena jedna od mjera utvrđenih ovim zakonom;
d) ne obezbjeđuje bezbjednost i standardni sadržaj zdravstvenih usluga;
e) istakne naziv, odnosno obilježi zdravstvenu ustanovu suprotno rješenju za početak obavljanja zdravstvene djelatnosti;
f) svojim nezakonitim radom onemogući ostvarivanje prava pacijenata u zdravstvenoj ustanovi ili njenom dijelu;
g) povrijedi pravila zdravstvene tehnologije;
h) učini bitne propuste u liječenju i drugim mjerama zdravstvene zaštite;
i) reklamira obavljanje stručno medicinskih postupaka i metoda zdravstvene zaštite, kao i druge zdravstvene usluge koje se pružaju u zdravstvenoj ustanovi, suprotno odredbama člana 180. ovog zakona;
j) ne vodi tačnu i urednu zakonom propisanu medicinsku dokumentaciju i evidenciju i ne dostavlja ih nadležnim institucijama;
k) iz drugih razloga utvrđenih zakonom.
(2) Zdravstveni inspektor o utvrđenim činjenicama iz stava (1) ovog člana donosi rješenje o privremenoj zabrani rada, odnosno obavljanja zdravstvene djelatnosti ili određenih poslova zdravstvene djelatnosti.
(3) Odredbe ovog člana shodno se primjenjuju i na privatnu praksu.
Član 185
(Prava i obaveze zdravstvenog inspektora)
(1) U obavljanju inspekcijskih poslova iz člana 180. ovog zakona zdravstveni inspektor, pored nadležnosti utvrđenih propisom o inspekcijama u Kantonu, ima pravo i obavezu:
a) zabraniti rad zdravstvenom radniku koji nema licencu izdatu od nadležne komore;
b) zabraniti rad zdravstvenom radniku koji ne obezbjeđuje i standardni sadržaj zdravstvenih usluga;
c) predložiti nadležnoj komori provođenje postupka u cilju utvrđivanja potrebe dodatnog stručnog usavršavanja zdravstvenog radnika, odnosno potrebu ponavljanja provjere stručne osposobljenosti;
d) zabraniti rad i predložiti komori oduzimanje licence zdravstvenom radniku;
e) uputiti zdravstvenog radnika, odnosno zdravstvenog saradnika na pregled radi ocjene zdravstvene sposobnosti u slučaju sumnje na gubitak zdravstvene sposobnosti za obavljanje zdravstvene djelatnosti;
f) narediti poduzimanje drugih mjera za koje je nadležan u skladu sa ovim zakonom i drugim propisima.
(2) Ako zdravstveni inspektor prilikom obavljanja inspekcijskog nadzora uoči nepravilnosti, odnosno povrede propisa, a nije nadležan direktno postupati, obavezan je obavijestiti nadležni organ uprave o uočenim nepravilnostima, odnosno povredama propisa, te tražiti pokretanje postupka i poduzimanje propisanih mjera.
(3) Zdravstveni inspektor o utvrđenim činjenicama iz stava (1) ovog člana donosi rješenje o zabrani rada zdravstvenog radnika, odnosno zdravstvenog saradnika dok se uočeni nedostaci ne otklone.
(4) Odredbe ovog člana shodno se primjenjuju i na privatnu praksu.
Član 186
(Primjena propisa u radu zdravstvenog inspektora)
Na rad zdravstvenog inspektora u pogledu vođenja zdravstveno-inspekcijskog nadzora shodno se primjenjuju odredbe propisa o inspekcijama u Kantonu, Federaciji Bosne i Hercegovine i propisa o upravnom postupku.
Član 187
(Usmeno rješenje zdravstvenog inspektora)
(1) Zdravstveni inspektor može, prilikom obavljanja inspekcijskih poslova, izdati i usmeno rješenje za izvršenje određenih mjera obezbjeđenja kada:
a) opasnost po zdravlje ili život ljudi zahtijeva da se određena mjera obezbjeđenja poduzme odmah bez odgađanja;
b) postoji opasnost od prikrivanja, zamjene ili uništenja dokaza, ako se mjera obezbjeđenja ne poduzme odmah.
(2) Zdravstveni inspektor može narediti izvršenje usmenog rješenja odmah.
(3) Žalba ne odlaže izvršenje rješenja u slučajevima iz stava (1) ovog člana.
(4) Usmeno rješenje mora se unijeti u zapisnik o obavljenom zdravstveno-inspekcijskom nadzoru.
(5) Zdravstveni inspektor obavezan je izdati pisani otpravak rješenja u roku od osam dana od dana upisa izrečene mjere u zapisnik o obavljenom zdravstveno- inspekcijskom nadzoru.
Član 188
(Žalba protiv rješenja kantonalnog zdravstvenog inspektora)
Protiv rješenja kantonalnog zdravstvenog inspektora dopuštena je žalba koja se podnosi direktoru Federalne uprave za inspekcijske poslove u roku od osam dana od dana prijema rješenja.
Član 189
(Pokretanje prekršajnog i krivičnog postupka)
(1) Ako zdravstveni inspektor osnovano posumnja da je povredom propisa učinjen prekršaj ili krivično djelo, uz rješenje za čije je donošenje nadležan, obavezan je bez odgađanja, a najkasnije u roku od 15 dana od dana završetka zdravstveno-inspekcijskog nadzora, sa utvrđenim činjenicama odlučnim za poduzimanje mjera, podnijeti zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka, odnosno prijavu za pokretanje postupka zbog krivičnog djela.
(2) Organ kojem je podnesen zahtjev, odnosno prijava iz stava (1) ovog člana obavezan je o ishodu postupka obavijestiti nadležno ministarstvo zdravstva.
XVII UTVRĐIVANjE UZROKA SMRTI I OBDUKCIJA
Član 190
(Utvrđivanje vremena i uzroka smrti)
(1) Za svako umrlo lice utvrđuje se vrijeme i uzrok smrti.
(2) Vrijeme i uzrok smrti utvrđuje doktor medicine.
Član 191
(Imenovanje doktora koji utvrđuju vrijeme i uzrok smrti)
(1) Ministarstvo imenuje potreban broj doktora medicine koji utvrđuju nastup smrti, vrijeme i uzrok smrti lica umrlih izvan zdravstvene ustanove na području Kantona i o tome je dužno informisati javnost.
(2) Vrijeme i uzrok smrti lica umrlih u zdravstvenoj ustanovi utvrđuje doktor medicine te ustanove.
Član 192
(Obaveza prijavljivanja smrti)
(1) Smrt su dužna prijaviti bez odgađanja lica koja su živjele u zajednici sa umrlim licima, srodnici ili komšije, a ako takvih nema svako lice koje za nju sazna.
(2) Prijava iz stava (1) ovog člana podnosi se doktoru medicine, odnosno zdravstvenom radniku koji utvrđuje vrijeme i uzrok smrti.
(3) Kad lice koje utvrđuje smrt ustanovi da je smrt nastupila od zarazne bolesti obavezno je o tome odmah obavijestiti Ministarstvo, a ako ustanovi da je smrt nastupila kao posljedica nasilja obavezno je o tome odmah obavijestiti Ministarstvo unutrašnjih poslova.
Član 193
(Pokop umrlog lica)
(1) Pokop umrlog lica obavlja se nakon što je smrt utvrđena u vremenu od 24 do 48 sati od nastupa smrti.
(2) Izuzetno od odredbe stava (1) ovog člana, na osnovu posebnog odobrenja sanitarnog inspektora, pokop se može obaviti i prije isteka roka od 24 sata, odnosno poslije isteka roka od 48 sati od nastupa smrti.
Član 194
(Obdukcija tijela umrlog lica)
(1) Radi utvrđivanja uzroka smrti provodi se obdukcija tijela umrlog lica.
(2) Obdukcija se provodi:
a) kada postoji sumnja ili je očito da je smrt prouzrokovana krivičnim djelom ili je u vezi sa izvršenjem krivičnog djela;
b) kada je to potrebno radi zaštite zdravlja ljudi, odnosno kada to zahtijevaju epidemiološki, sanitarni i drugi stručni medicinski razlozi;
c) kada zahtjev za obdukciju postavi uža porodica umrlog lica, i to: bračni ili vanbračni drug, punoljetno dijete, roditelj, punoljetni brat ili sestra umrlog lica.
(3) Obdukcija iz stava (2) tačka b) ovog člana provodi se na trošak obveznika plaćanja troškova liječenja umrlog lica.
(4) U ostalim slučajevima obdukcija se provodi na zahtjev i trošak odgovarajućih organa, privrednih društava i drugih pravnih lica, odnosno porodice umrlog lica kada je smrt nastupila izvan zdravstvene ustanove.
Član 195
(Neprovođenje obdukcije)
(1) Kada je lice umrlo u zdravstvenoj ustanovi direktor na zahtjev člana uže porodice umrlog lica i to: bračni ili vanbračni drug, punoljetno dijete, roditelj, punoljetni brat ili sestra umrlog lica, odnosno staratelj umrlog lica mogu odlučiti da se obdukcija ne provodi.
(2) Izuzetno od stava (1) ovog člana, obdukcija se mora provesti:
a) ako se radi o neprirodnoj smrti ili smrti nepoznatog uzroka;
b) ako smrt nastupi tokom dijagnostičkog ili terapijskog zahvata;
c) ako smrt nastupi u roku od 24 sata od prijema lica u zdravstvenu ustanovu;
d) ako je lice učestvovalo u kliničkom ispitivanju lijeka ili medicinskog proizvoda, odnosno drugom naučnom ispitivanju u zdravstvenoj ustanovi,
e) ako je lice umrlo u zavodu za izvršenje krivičnih sankcija u pritvorskim jedinicama i drugim ustanovama u kojima je umrlo lice prisilno smješteno.
Član 196
Način pregleda umrlih te utvrđivanje vremena i uzroka smrti propisuje se pravilnikom federalnog ministra zdravstva.
XVIII PREUZIMANjE TIJELA UMRLIH LICA RADI IZVOĐENjA PRAKTIČNE NASTAVE
Član 197
(Preuzimanje tijela umrlog lica za potrebe fakulteta)
(1) Fakulteti zdravstvenog usmjerenja (u daljem tekstu: fakultet) mogu preuzimati tijela, organe i tkiva umrlih i identifikovanih lica radi izvođenja praktične nastave:
a) ako je umrlo lice izričito, u pisanom obliku, zavještalo svoje tijelo u cilju izvođenja praktične nastave;
b) ako se radi o licu koje je umrlo bez porodice, a ono samo se za života nije izričito, u pisanom obliku, tome protivilo;
c) uz saglasnost porodice ako se umrlo lice za života nije izričito, u pisanom obliku, tome protivilo.
(2) Zavještanje u smislu stava (1) tačka a) ovog člana jeste izjava o zavještanju tijela koja je potpisana od fizičkog lica i ovjerena od nadležnog organa ili koja je podnesena na zapisnik nadležnom sudu.
Član 198
(Članovi porodice koji mogu dati saglasnost za preuzimanje tijela)
Pod porodicom u smislu člana 197. ovog zakona podrazumijevaju se: bračni i vanbračni drug, punoljetna djeca, usvojitelji i usvojenici, roditelji i drugi krvni srodnici u pravoj liniji, bez obzira na stepen srodstva, kao i krvni srodnici u pobočnoj liniji zaključno sa trećim stepenom srodstva.
Član 199
(Obavještenje o smrti radi preuzimanja tijela)
(1) Zdravstvena ustanova, zavod za izvršenje krivičnih sankcija, ustanova socijalne zaštite, nadležni sud, organ nadležan za unutrašnje poslove, kao i druge ustanove i organizacije, odnosno građani koji su saznali za smrt lica koje ispunjava uslove propisane ovim zakonom za izvođenje praktične nastave na fakultetima, dužni su u roku od 12 sati od smrti tog lica obavijestiti opštinski organ uprave nadležan za vođenje matične evidencije umrlih lica, kao i fakultet o smrti tog lica radi preuzimanja tijela umrlog od fakulteta.
(2) Odluku o preuzimanju tijela od fakulteta donosi etička komisija fakulteta.
(3) Fakultet može preuzeti tijelo umrlog lica radi izvođenja praktične nastave iz anatomije samo ako postoji izvještaj o smrti potpisan od specijaliste sudske medicine - mrtvozornika i pod uslovom da ne postoje zakonom propisani razlozi za obavljanje obavezne obdukcije.
Član 200
(Postupanje fakulteta sa preuzetim tijelom)
(1) Fakultet ne može tijelo umrlog lica, koje je bez porodice, koristiti u praktičnoj nastavi u roku od šest mjeseci od dana preuzimanja.
(2) Fakultet neće preuzimati tijelo lica umrlog od zarazne bolesti, kao i tijelo na kojem su nastupile izražene postmortalne promjene koje onemogućavaju fiksiranje (balzamovanje).
(3) Fakultet je dužan sa tijelom umrlog lica postupati dostojanstveno, koristiti ga isključivo radi izvođenja praktične nastave, odnosno nakon završetka nastave sahraniti ga o sopstvenom trošku.
(4) Fakultet je dužan, u granicama svojih mogućnosti, poštivati posebne želje zavještaoca u vezi sa sahranom, kremacijom, vjerskom ceremonijom i drugim jasno iskazanim željama zavještaoca u vezi sa postupanjem sa njegovim tijelom radi izvođenja praktične nastave iz anatomije.
(5) Fakultet je dužan poštivati želju zavještaoca da se poslije procesa praktične nastave njegovo tijelo iskoristi za stvaranje osteološkog kompleta (kostura) koji se koristi u praktičnoj nastavi iz anatomije.
Član 201
(Neposredno pruzimanje tijela od strane fakulteta)
(1) Fakultet može neposredno preuzeti tijelo umrlog i identifikovanog lica iz člana 197. stav (1) tačke a) i c) ovog zakona.
(2) Fakultet preuzima tijelo iz člana 197. stav (1) tačka b) ovog zakona po pribavljenoj saglasnosti nadležnog opštinskog organa uprave.
(2) Nadležni organ uprave JLS dužan je u najkraćem roku obavijestiti fakultet o umrlom i identifikovanom licu čije se tijelo može koristiti u izvođenju praktične nastave na fakultetima zdravstvene struke, pod uslovima propisanim ovim zakonom.
Član 202
(Povrat tijela umrlog lica)
Ako član porodice umrlog lica, za kojeg se nije znalo u trenutku smrti, u roku od šest mjeseci od dana preuzimanja tijela od fakulteta podnese pisani zahtjev fakultetu za povrat tijela umrlog lica, fakultet je dužan tijelo umrlog lica vratiti članovima porodice.
Član 203
(Čuvanje profesionalne tajne o umrlom licu u postupku izvođenja nastave)
(1) Fakultet je dužan čuvati kao profesionalnu tajnu sve podatke koji se odnose na lice čiji su organi ili dijelovi tijela uzeti u smislu ovog zakona, kao i drugu neophodnu dokumentaciju o umrlom licu čije je tijelo preuzeto radi izvođenja praktične nastave.
(2) Podaci iz stava (1) ovog člana obuhvataju: ime i prezime umrlog, datum rođenja, mjesto i datum smrti, uzrok smrti, broj iz medicinske dokumentacije koji se mora slagati sa brojem pločice - obilježivača uz tijelo umrlog lica, mjesto i datum sahrane.
(3) Dokumentacija iz stava (1) ovog člana obuhvata: izvještaj mrtvozornika, izvod iz matične knjige umrlih, ličnu kartu, zdravstvenu legitimaciju i izjavu o zavještanju tijela.
(4) Podatke i dokumentaciju iz ovog člana fakultet čuva kao trajnu dokumentaciju koja mora biti stavljena na uvid nadležnim službama fakulteta, Ministarstvu, Ministarstvu obrazovanja i nauke, Ministarstvu unutrašnjih poslova, nadležnom organu uprave, kao i sudu, kada je to propisano zakonom.
Član 204
(Učesnici praktične nastave)
Praktičnu nastavu iz anatomije na tijelu umrlog lica obavljaju isključivo studenti dodiplomskih, postdiplomskih i specijalističkih studija na fakultetu, pod nadzorom nastavnika i saradnika fakulteta.
Član 205
(Postupak sa tijelom umrlog lica poslije završene nastave)
Poslije završenog procesa praktične nastave iz anatomije tijelo umrlog lica se sahranjuje.
Član 206
(Nadzor etičke komisije u postupku preuzimanja tijela umrlog lica)
Etička komisija fakulteta dužna je nadzirati provođenje postupka preuzimanja i korišćenja dijelova tijela umrlih lica u skladu sa ovim zakonom.
XIX KOMORE
Član 207
(Komore)
(1) Radi očuvanja i zaštite interesa svoje profesije, zadovoljavanja svojih stručnih i ličnih potreba, obezbjeđivanja uslova za organizovan nastup zdravstvenih radnika istih profesionalnih grupa, kao i zaštite zdravlja građana, zdravstveni radnici, zavisno od stručnog naziva, obavezno se udružuju u komore kao strukovna udruženja i to:
a) Komoru ljekara,
b) Komoru ljekara - doktora stomatologije,
c) Komoru magistara farmacije,
d) Komoru medicinskih biohemičara,
e) Komoru zdravstvenih tehničara svih profila,
f) Komoru diplomiranih medicinskih sestara- tehničara,
g) Komoru diplomiranih zdravstvenih inžinjera svih profila.
(2) U nazivu komore ističe se naziv Kantona.
(3) Komora ima status pravnog lica i upisuje se u registar nadležnog suda.
(4) Komore iz stava (1) ovog člana formiraju se kao strukovna udruženja koja se osnivaju za teritoriju Kantona.
(5) Statutom komore iz stava (1) ovog člana bliže se uređuju nadležnosti komore.
(6) Kantonalna komora utvrđuje:
a) kriterije za licenciranje članova komore,
b) sadržaj i izgled registra licenciranih članova komore,
c) vodi jedinstven registar licenciranih članova kantonalnih komora,
d) zajednički sadržaj stručnog usavršavanja, rokove i postupak provjere stručnosti koje je zdravstveni radnik ostvario u okviru stručnog usavršavanja,
e) način i uslove za upravljanje novim zdravstvenim tehnologijama,
f) obavlja i druge poslove i zadatke koji joj budu dodijeljeni statutom komore iz stava (5) ovog člana.
(6) Komore mogu ostvarivati podršku iz budžeta Kantona, odnosno Federacije u skladu sa mogućnostima ovih budžeta u kalendarskoj godini.
(7) Ministarstvo prati rad komore sa stanovišta provođenja zakona i utvrđene politike iz oblasti zdravstva, te predlaže odgovarajuće mjere za unapređenje njihovog rada.
Član 208
(Poslovi komore)
Komore obavljaju sljedeće poslove:
a) vode registar svojih članova,
b) donose kodeks medicinske etike i deontologije, prate i nadziru njegovo provođenje, te poduzimaju odgovarajuće mjere u slučaju njihovog kršenja,
c) daju mišljenje Ministarstvu o opravdanosti izdavanja, produženja ili oduzimanja odobrenja za obavljanje poslova privatne prakse, te početka, proširenja, promjene i prestanka rada zdravstvenih ustanova sa pozicije i očuvanja profesije koju zastupa,
d) certifikuju članove komore za upravljanje novim zdravstvenim tehnologijama na osnovu načina i uslova za upravljanje novim zdravstvenim tehnologijama koje utvrđuje federalna komora,
e) utvrđuju maksimalnu cijenu zdravstvenih usluga za privatnu praksu koja ne ostvaruje prihode putem zavoda osiguranja kantona i ovjerava cjenovnik zdravstvenih usluga privatne prakse,
f) daju mišljenje na cijene zdravstvenih usluga iz dobrovoljnog zdravstvenog osiguranja,
g) zastupaju interese svojih članova kod sklapanja ugovora sa Zavodom zdravstvenog osiguranja Kantona odnosno Federacije i drugim osiguravajućim zavodima,
h) obezbjeđuju zaštitu građanima u ostvarivanju prava, s obzirom na kvalitet, sadržaj i vrstu zdravstvene usluge koja im se pruža,
i) po službenoj dužnosti izdaju, obnavljaju i oduzimaju licence svojim članovima na osnovu zajedničkih kriterija nadležne federalne komore,
j) učestvuju pri utvrđivanju standarda i normativa zdravstvenih usluga,
k) daju stručna mišljenja kod pripreme propisa koji su od uticaja na razvoj zdravstvene struke,
l) organizuju dodatno usavršavanje za proširenje djelatnosti unutar struke, s obzirom na nove dijagnostičko-terapijske metode,
m) propisuju način oglašavanja i način isticanja naziva privatne prakse, te utvrđuju slučajeve koji se ne smatraju reklamiranjem zdravstvenih usluga,
n) obavljaju i druge poslove određene ovim zakonom.
Član 209
(Statut komore)
(1) Komore donose statut.
(2) Statutom komore obavezno se utvrđuje:
a) osnivanje, djelokrug i organizacija rada,
b) nadležnosti kantonalne komore, te način finansiranja ovih komora,
c) sadržaj, rokovi i način stručnog usavršavanja članova komore u skladu sa zajedničkim sadržajem stručnog usavršavanja utvrđenog od nadležne kantonalne komore,
d) postupak izdavanja, obnavljanja i oduzimanja licence, dobnu granicu do koje se licenca obnavlja, uslove pod kojima se razmatra obnavljanje odobrenja, te obavezu podnošenja izvještaja Ministarstvu ukoliko kandidat ne udovolji uslovima za obnavljanje dozvole, kao i pravila postupanja u vezi sa navedenim u skladu sa zajedničkim kriterijima licenciranja utvrđenim od nadležne kantonalne komore,
e) način vođenja registra licenciranih članova komore u skladu sa aktom nadležne kantonalne komore kojim se utvrđuje sadržaj i izgled registra,
f) granice, način i druga pitanja vezana uz ostvarenje javnih ovlašćenja iz člana 207. ovog zakona,
g) razrada načina obavljanja ostalih poslova utvrđenih članovima 207. i 208. ovog zakona.
Član 210
(Drugi oblici udruživanja zdravstvenih profesionalaca)
(1) U skladu sa odredbama ovog zakona, kao i propisima o udruženjima i fondacijama mogu se formirati udruženja zdravstvenih profesionalaca određenih profila ili specijalnosti, odnosno udruženja kojima je cilj zadovoljenje najvišeg mogućeg nivoa zdravlja određene populacije stanovništva i to na principima dobrovoljnosti.
(2) Udruženja iz stava (1) ovog člana svojim dobrovoljnim radom unapređuju oblasti za koje su osnovane, usaglašavaju i ujednačavaju stručne stavove u oblastima, te sarađuju sa Ministarstvom.
(3) Udruženja mogu ostvarivati podršku iz Budžeta Kantona, odnosno Federacije u skladu sa mogućnostima ovih budžeta u kalendarskoj godini.
(4) Ministarstvo provodi nadzor nad zakonitošću rada udruženja iz stava (1) ovog člana u skladu sa svojim nadležnostima.
XX KAZNENE ODREDBE
Član 211
(1) Novčanom kaznom od 10.000,00 KM do 15.000,00 KM biće kažnjena za prekršaj zdravstvena ustanova ako:
1) uskraćuje licima prava iz člana 19. ovog zakona;
2) ne ukaže zdravstvenu zaštitu u skladu sa ovim zakonom ili mu ne pruži hitnu medicinsku pomoć (član 2. stav (2) i član 3. stav (4) ovog zakona);
3) dozvoljava zaposlenim zdravstvenim radnicima obavljanje alternativne medicine primjenom metoda i postupaka za koje nisu dobili saglasnost ministra zdravstva Kantona (članovi 42. i 43. ovog zakona);
4) ne obezbijedi hitnu medicinsku pomoć, uključujući i hitni medicinski prijevoz (član 46. ovog zakona);
5) obavlja zdravstvenu djelatnost, a ne ispunjava uslove propisane ovim zakonom (član 51. ovog zakona);
6) započne rad prije nego što je rješenjem utvrđeno da su ispunjeni uslovi s obzirom na prostor, opremu i kadar (član 53. stav (5) i član 54. ovog zakona);
7) ne vodi zdravstvenu dokumentaciju i drugu evidenciju o licima kojima pruža zdravstvenu zaštitu i ne podnosi izvještaj o tome nadležnoj zdravstvenoj ustanovi u skladu sa propisima o evidencijama u djelatnosti zdravstva (član 158. tačka c) ovog zakona);
8) ne vrši redovnu kontrolu sterilizacije i ne vodi evidenciju o tome (član 158. tačka d) ovog zakona);
9) ne posjeduje anafilaktički set sa ampulama ispravnog roka valjanosti (član 158. tačka e) ovog zakona);
10) ne vodi redovnu kontrolu valjanosti lijekova i medicinskih sredstava koje primjenjuje u zdravstvenoj ustanovi (član 158. tačka g) ovog zakona);
11) stiče sredstva za rad i razvoj suprotno odredbama ovog zakona (članovi 57. i 58. ovog zakona);
12) ne dostavi izvještaj o poslovanju zdravstvene ustanove (član 61. stav (2) ovog zakona);
13) ne organizuje stručna tijela u zdravstvenoj ustanovi (članovi 67., 69. i 73. ovog zakona);
14) nosi naziv univerzitetska bolnica, nastavni zavod, odnosno nastavna zdravstvena ustanova, a ne ispunjava uslove utvrđene ovim zakonom za njihovo obrazovanje (član 98. stav (2) i član 104. stav (4) ovog zakona);
15) ne uspostavi jedinstven sistem upućivanja pacijenata sa jednog na druge nivoe zdravstvene zaštite (član 103. ovog zakona);
16) provodi nastavu suprotno odredbi člana 105. ovog zakona;
17) nosi naziv referalni centar, a ne ispunjava uslove za njihovo obrazovanje (član 119. ovog zakona);
18) daje u zakup jedinice zakupa suprotno odredbama ovog zakona i propisa donesenih na osnovu ovog zakona (članovi od 120. do 122. ovog zakona);
19) ne obezbjeđuje stručno usavršavanje i ne donosi plan stručnog usavršavanja zdravstvenih radnika i zdravstvenih saradnika (član 127. stav (3) i član 137. stav (3) ovog zakona);
20) ne stvara uslove i ne organizuje obavljanje pripravničkog i specijalizantskog staža (članovi 130. i 141. ovog zakona);
21) istakne naziv zdravstvene ustanove koji ne sadrži podatke o djelatnosti utvrđenoj rješenjem ministra zdravstva Kantona, radnom vremenu, osnivaču i sjedištu zdravstvene ustanove ili ako istakne naziv zdravstvene ustanove koji ima obilježje kojem se može pripisati karakter oglašavanja odnosno reklamiranja (član 166. ovog zakona);
22) dopusti dopunski rad zdravstvenom radniku suprotno odredbama ovog zakona (članovi 169., 170. i 171. ovog zakona);
23) ne obezbijedi zdravstvenu zaštitu u vanrednim prilikama utvrđenim ovim zakonom (članovi od 172. do 175. ovog zakona);
24) ne obezbijedi minimum procesa rada za vrijeme štrajka zdravstvenih radnika (član 176. ovog zakona);
25) ne provodi unutrašnji nadzor, odnosno ne donosi godišnji program provjere stručnog rada u zdravstvenoj ustanovi (članovi 178. i 179. ovog zakona).
(2) Za prekršaj iz stava (1) ovog člana biće kažnjeno novčanom kaznom od 500,00 KM do 3.000,00 KM i odgovorno lice u zdravstvenoj ustanovi.
(3) Pored novčane kazne počiniocu prekršaja iz stava (1) ovog člana može se izreći zabrana obavljanja djelatnosti u periodu do šest mjeseci, s ciljem sprečavanja budućeg činjenja prekršaja.
Član 212
(1) Novčanom kaznom od 5.000,00 KM do 10.000,00 KM biće kažnjena za prekršaj zdravstvena ustanova ako:
1) omogući samostalni rad zdravstvenom radniku i zdravstvenom saradniku koji ne ispunjavaju uslove propisane ovim zakonom (članovi 127., 131. i 133. ovog zakona);
2) ne izvrši obdukciju u skladu sa odredbama ovog zakona (član 194. i član 195. stav (2) ovog zakona).
(2) Za prekršaj iz stava (1) ovog člana biće kažnjeno odgovorno lice u zdravstvenoj ustanovi novčanom kaznom od 500,00 KM do 2.000,00 KM.
Član 213
Novčanom kaznom od 500,00 KM do 3.000,00 KM biće kažnjen za prekršaj direktor zdravstvene ustanove ako:
1) u vanrednim okolnostima kada je ugrožen proces pružanja zdravstvene zaštite ili postoji neposredna opasnost po život i zdravlje ljudi, bez odgađanja, ne obavijesti Ministarstvo i Zavod za javno zdravstvo Kantona (član 66. ovog zakona);
2) ne postupi po naredbama Ministarstva u slučaju prirodnih i drugih nesreća, kao i epidemija većih razmjera, te štrajka zdravstvenih radnika (članovi od 172. do 176. ovog zakona).
3) ne dostavi Ministarstvu godišnji izvještaj o poslovanju zdravstvene ustanove (član 61. stav (2) ovog zakona).
Član 214
(1) Novčanom kaznom od 5.000,00 KM do 15.000,00 KM biće kažnjen za prekršaj fakultet koji:
- obavlja zdravstvenu djelatnost za fakultetsku nastavu bez odobrenja nadležnog organa u skladu sa važećim propisima (član 106. ovog zakona);
- preuzima tijela umrlih lica radi izvođenja praktične nastave i obavlja praktičnu nastavu suprotno odredbama ovog zakona (članovi od 197. do 206. ovog zakona).
(2) Novčanom kaznom od 500,00 KM do 3.000,00 KM biće kažnjeno i odgovorno lice fakulteta.
Član 215
(1) Novčanom kaznom od 300,00 KM do 1.500,00 KM biće kažnjen za prekršaj privatni zdravstveni radnik ako:
1) licima uskraćuje prava iz člana 23. ovog zakona;
2) obavlja alternativnu medicinu primjenom metoda i postupaka za koje nije dobio saglasnost ministra zdravstva Kantona (članovi 42. i 43. ovog zakona);
3) obavlja privatnu praksu, a ne ispunjava uslove predviđene ovim zakonom i propisima donesenim na osnovu ovog zakona (članovi 148., 149., 150., 155. i 156. ovog zakona);
4) poslove ne obavlja lično, odnosno ima više od jedne ordinacije, apoteke ili medicinske-biohemijske laboratorije, odnosno privatne prakse (članovi 149. i 150. ovog zakona);
5) za opredijeljena osigurana lica ne obezbijedi zamjenu ugovorom sa drugim zdravstvenim radnikom iste struke koji obavlja privatnu praksu ili zdravstvenom ustanovom (član 157. ovog zakona);
6) postupi suprotno odredbi člana 158. ovog zakona;
7) privremeno obustavi rad bez rješenja ministra zdravstva Kantona (član 159. ovog zakona);
8) ne postupi po rješenju ministra zdravstva Kantona o prestanku odobrenja za obavljanje privatne prakse (član 160. ovog zakona);
9) obavlja privatnu praksu u djelatnosti u kojoj nije dopuštena (član 164. ovog zakona);
10) istakne naziv privatne prakse koji ne sadrži podatke o djelatnosti koja je utvrđena rješenjem Ministarstva, radnom vremenu, osnivaču privatne prakse ili ako istakne naziv privatne prakse koji ima obilježje kojem se može pripisati karakter oglašavanja, odnosno reklamiranja (član 166. ovog zakona);
11) angažuje zdravstvenog radnika za dopunski rad suprotno odredbama ovog zakona i propisima donesenim na osnovu ovog zakona (članovi 169., 170. i 171. ovog zakona);
12) ne obezbijedi zdravstvenu zaštitu u vanrednim prilikama utvrđenim ovim zakonom (članovi od 172. do 176. ovog zakona).
(2) Pored novčane kazne počiniocu prekršaja iz stava (1) ovog člana može se izreći zabrana obavljanja djelatnosti u periodu do šest mjeseci s ciljem sprečavanja budućeg činjenja prekršaja.
Član 216
Novčanom kaznom od 250,00 KM do 1.000,00 KM biće kažnjen za prekršaj zdravstveni radnik:
1) ako ga zdravstveni inspektor zatekne u provođenju mjera i radnji suprotnih zakonu, kao i propisima donesenim na osnovu ovog zakona (član 124. stav (1) i članovi 125. i 126. ovog zakona);
2) ako ga zdravstveni inspektor zatekne da radi bez položenog stručnog ispita, odnosno licence izdate od nadležne komore (članovi 131., 133. i 134. ovog zakona);
3) ako obavlja dopunski rad suprotno odredbama ovog zakona i podzakonskih akata donesenih na osnovu ovog zakona (članovi 169., 170. i 171. ovog zakona).
Član 217
Novčanom kaznom od 250,00 KM do 1.000,00 KM biće kažnjen za prekršaj zdravstveni saradnik:
1) ako povrijedi pravila čuvanja profesionalne tajne i vođenja čuvanja, prikupljanja i raspolaganja medicinskom dokumentacijom (član 124. stav (3) i član 125. stav (3) ovog zakona);
2) ako ga zdravstveni inspektor zatekne u provođenju mjera i radnji suprotnih zakonu, kao i propisima donesenim na osnovu ovog zakona.
Član 218
(1) Novčanom kaznom od 10.000,00 KM do 15.000,00 KM biće kažnjen za prekršaj poslodavac koji je pravno lice ako:
1) ne obezbijedi mjere zdravstvene zaštite u vezi sa radom i radnom okolinom (član 11. ovog zakona);
2) ne ugovori specifičnu zdravstvenu zaštitu radnika sa domom zdravlja, zdravstvenom ustanovom koja u svom sastavu ima djelatnost medicine rada ili ugovorom sa specijalistom medicine rada u privatnoj praksi (član 33. ovog zakona);
3) odobrava rad zdravstvenom radniku suprotno odredbama članova 169., 170. i 171. ovog zakona.
(2) Za prekršaj iz stava (1) ovog člana biće kažnjeno odgovorno lice u pravnom licu novčanom kaznom od 500,00 KM do 3.000,00 KM.
(3) Za prekršaj iz stava (1) ovog člana biće kažnjen poslodavac koji je fizičko lice novčanom kaznom od 300,00 KM do 1.500,00 KM.
XXI PRELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE
Član 219
U roku od 18 mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona Ministarstvo će donijeti provedbene propise na osnovu ovog zakona kojima se reguliše sljedeće:
- sastav etičkog komiteta Ministarstva koji odražava ravnopravnu zastupljenost oba pola, bliže određenje djelokruga rada, način odlučivanja i način imenovanja (član 71. stav (3) ovog zakona).
Član 220
Nadležni organi iz člana 98. stav (1) i stav (4), člana 104. stav (4), člana 112. stav (2), člana 119. stav (1) i stav (2), člana 120. stav (3), člana 122. stav (1), člana 124. stav (5), člana 129. stav (3), člana 131. stav (1) i stav (2), člana 142. stav (2), člana 144. stavovi (1), (2), (3) i (4) i člana 147. stav (2) ovog zakona su organi koji imaju nadležnost propisanu važećim propisima koji se primjenjuju na području Kantona, na dan stupanja na snagu ovog zakona, ako ovim zakonom nije drugačije propisano.
Član 221
(1) Postojeće zdravstvene ustanove i privatne prakse dužne su uskladiti svoju organizaciju i poslovanje sa odredbama ovog zakona i propisima donesenim na osnovu ovog zakona u roku od 24 mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona.
(2) Izuzetno, klinička ustanova koja je bila nastavna baza fakulteta zdravstvenog usmjerenja u skladu sa ranijim propisima koji su uređivali ovu oblast, stupanjem na snagu ovog zakona zadržava status univerzitetske kliničke bolnice i naziv Javna zdravstvena ustanova Univerzitetski klinički centar Tuzla sa obavezom da svoju organizaciju i poslovanje uskladi sa odredbama ovog zakona, drugim zakonima i propisima donesenim na osnovu ovog zakona najkasnije u roku od 36 mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona.
(3) Do preuzimanja osnivačkih prava kao i usklađivanja iz stava (2) ovog člana pravo upravljanja i rukovođenja nad tom zdravstvenom ustanovom vrše nadležni organi na način i pod uslovima utvrđenim na dan stupanja na snagu ovog zakona.
Član 222
Do donošenja mreže zdravstvene djelatnosti, zdravstvene ustanove nastavljaju raditi po ranijim propisima.
Član 223
Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u"Službenim novinama Tuzlanskog kantona".
"Sl. novine Tuzlanskog kantona", br. 12/2025
Propis
Verzija
Član 1
(Predmet zdravstvene zaštite)
Ovim zakonom uređuju se načela, mjere, način organizovanja i provođenja zdravstvene zaštite, nosioci društvene brige za zdravlje stanovništva, prava i obaveze lica u korišćenju zdravstvene zaštite, te sadržaj, način obavljanja i nadzor nad obavljanjem zdravstvene zaštite na području Tuzlanskog kantona (u daljem tekstu: Kanton).
Član 2
(Obuhvat zdravstvene zaštite)
(1) Zdravstvena zaštita, u smislu ovog zakona, obuhvata sistem društvenih, grupnih i individualnih mjera, usluga i aktivnosti za očuvanje i unapređenje zdravlja, sprečavanje bolesti, rano otkrivanje bolesti, blagovremeno liječenje, te zdravstvenu njegu i rehabilitaciju, kao i primjenu zdravstvenih tehnologija.
(2) Zdravstvenu zaštitu iz stava (1) ovog člana u okviru zdravstvenih ustanova i privatnih praksi pružaju zdravstveni radnici i zdravstveni saradnici primjenom savremenih medicinskih postupaka i tehnologija, te praćenjem dostignuća u razvoju medicinske nauke.
Član 3
(Pravo na zdravstvenu zaštitu)
(1) Svako lice ima pravo na zdravstvenu zaštitu i na mogućnost ostvarivanja najvišeg mogućeg nivoa zdravlja u skladu sa odredbama ovog zakona i Zakona o zdravstvenom osiguranju, kao i propisa donesenih na osnovu ovih zakona.
(2) Svako lice obavezno je brinuti se o svom zdravlju.
(3) Niko ne smije ugroziti zdravlje drugih ljudi.
(4) Svako lice obavezno je u hitnim slučajevima pružiti prvu pomoć ozlijeđenom ili bolesnom licu u skladu sa svojim znanjem i mogućnostima, te mu omogućiti pristup do najbliže zdravstvene ustanove.
Član 4
(Obezbjeđenje i provođenje zdravstvene zaštite)
(1) U obezbjeđivanju i provođenju zdravstvene zaštite u Kantonu učestvuju zdravstvene ustanove, ordinacije privatne zdravstvene prakse, zavodi zdravstvenog osiguranja, Agencija za kvalitet i akreditaciju u zdravstvu u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: AKAZ), komore iz oblasti zdravstva, poslodavci, obrazovne i druge ustanove, humanitarne, vjerske, sportske i druge organizacije, udruženja, porodica i građani.
(2) Jedinice lokalne samouprave, u skladu sa utvrđenim pravima i obavezama, obezbjeđuju uslove za ostvarivanje zdravstvene zaštite na svom području.
Član 5
(Jednakopravnost polova)
Ovaj zakon i na osnovu njega doneseni propisi podrazumijevaju jednak i ravnopravan odnos oba pola, bez obzira na gramatički rod u kojem su u ovom zakonu navedena lica koja mogu biti oba pola.
II DRUŠTVENA BRIGA ZA ZDRAVLjE STANOVNIŠTVA
Član 6
(Društvena briga za zdravlje stanovništva)
(1) Društvena briga za zdravlje stanovništva ostvaruje se na nivou Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija), Kantona, grada/opštine, odnosno poslodavca i pojedinca.
(2) U okviru društvene brige za zdravlje iz stava (1) ovog člana obezbjeđuje se zdravstvena zaštita koja obuhvata:
a) očuvanje i unapređenje zdravlja, otkrivanje i suzbijanje faktora rizika za nastanak oboljenja, sticanje znanja i navika o zdravom načinu života;
b) promociju zdravih stilova života;
c) sprečavanje, suzbijanje i rano otkrivanje bolesti;
d) blagovremenu dijagnostiku i blagovremeno liječenje, rehabilitaciju oboljelih i povrijeđenih;
e) informacije koje su stanovništvu ili pojedincu potrebne za odgovorno postupanje i za ostvarivanje prava na zdravlje.
Član 7
(Zdravstvena zaštita na nivou Federacije)
Društvenu brigu za zdravlje na nivou Federacije čine mjere kojima se stvaraju uslovi za provođenje zdravstvene zaštite radi očuvanja i unapređenja zdravlja stanovništva, kao i mjere kojima se usklađuje djelovanje i razvoj sistema zdravstvene zaštite Federacije.
Član 8
(Mjere zdravstvene zaštite na nivou Kantona)
Društvenu brigu za zdravlje na nivou Kantona čine mjere kojima se stvaraju uslovi za provođenje zdravstvene zaštite radi očuvanja i unapređenja zdravlja stanovništva, kao i mjere kojima se usklađuje djelovanje i razvoj sistema zdravstvene zaštite Kantona.
Član 9
(Društvena briga za zdravlje na nivou Kantona)
(1) Društvena briga za zdravlje na nivou Kantona obuhvata mjere za obezbjeđenje i provođenje zdravstvene zaštite od interesa za građane na području Kantona, i to: a) donošenje zakona i podzakonskih akata iz nadležnosti Kantona;
b) uređenje i vođenje zdravstvene politike i provođenje reforme iz oblasti zdravstva od interesa za područje Kantona;
c) praćenje zdravstvenog stanja stanovništva i rada zdravstvenih ustanova na području Kantona, kao i staranje o provođenju utvrđenih prioriteta u zdravstvenoj zaštiti;
d) donošenje strateškog plana zdravstvene zaštite za područje Kantona;
e) stvaranje uslova za pristupačnost i ujednačenost korišćenja primarne i sekundarne zdravstvene zaštite na području Kantona;
f) uspostavljanje sistema poboljšanja kvaliteta i bezbjednosti zdravstvene zaštite;
g) obezbjeđivanje palijativne njege za neizlječivo bolesne, odnosno umiruće u saradnji sa ustanovama iz oblasti socijalne zaštite, karitativnim i drugim udruženjima i pojedincima;
h) planiranje i ostvarivanje kantonalnog programa za očuvanje i zaštitu zdravlja od zagađene životne okoline što je prouzrokovano štetnim i opasnim materijama u vazduhu, vodi i zemljištu, odlaganjem otpadnih materija, opasnih hemikalija, izvorima jonizujućih i nejonizujućih zračenja, bukom i vibracijama na svojoj teritoriji, kao i vršenjem sistematskih ispitivanja životnih namirnica, predmeta opšte upotrebe, mineralnih voda za piće, vode za piće i drugih voda koje služe za proizvodnju i preradu životnih namirnica i sanitarno-higijenske i rekreativne potrebe radi utvrđivanja njihove zdravstvene i higijenske ispravnosti i propisanog kvaliteta od interesa za Kanton, u skladu sa programom mjera koje donosi Vlada Tuzlanskog kantona (u daljem tekstu: Vlada Kantona) na prijedlog ministra zdravstva Kantona i ministra prostornog uređenja i zaštite okolice Tuzlanskog kantona;
i) provođenje epidemiološke, zdravstveno- statističke, socijalno-medicinske i zdravstveno- ekološke djelatnosti, te unapređenje zdravlja i prevenciju bolesti na području Kantona;
j) provođenje mjera zaštite stanovništva od zaraznih bolesti iz svoje nadležnosti u skladu sa propisima o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti;
k) sprečavanje pojave zavisnosti i liječenje s ciljem suzbijanja težih posljedica po zdravlje zavisnika;
l) ostvarivanje prava iz oblasti zdravstvenog osiguranja u skladu sa propisima o zdravstvenom osiguranju, te praćenje provođenja, zaštitu i unapređenje tih prava;
m) organizaciju i rad mrtvozorničke službe;
n) saradnja sa humanitarnim i stručnim organizacijama, savezima, komorama i udruženjima na poslovima razvoja zdravstvene zaštite na svom području; o) planiranje i provedba politike zapošljavanja u zdravstvenim ustanovama.
(2) Kanton obezbjeđuje finansijska sredstva za vršenje osnivačkih prava nad zdravstvenim ustanovama čiji je osnivač, a koje obuhvata investicijsko ulaganje i investicijsko i tekuće održavanje zdravstvenih ustanova - prostora, medicinske i nemedicinske opreme i prevoznih sredstava, te informatizaciju zdravstvene djelatnosti, u skladu sa planom i programom mjera zdravstvene zaštite za područje Kantona koji utvrđuje Vlada Kantona na prijedlog ministra zdravstva Kantona.
(3) Odluku o mjerilima za obezbjeđenje elemenata standarda za investicijsko ulaganje i investicijsko i tekuće održavanje, te informatizaciju zdravstvene djelatnosti iz stava (2) ovog člana, koja će biti osnov za planiranje podrški iz Budžeta Tuzlanskog kantona (u daljem tekstu: Budžet), jednom godišnje donosi Vlada Kantona, uz usaglašen prijedlog kantonalnog ministra zdravstva i ministra finansija Kantona.
(4) Kanton obezbjeđuje sredstva za ostvarivanje društvene brige za zdravlje iz stava (1) ovog člana u Budžetu u skladu sa zakonom.
(5) Kanton može donijeti posebne programe zdravstvene zaštite za pojedine kategorije stanovništva, odnosno vrste bolesti koje su specifične za Kanton, a za koje nije donijet poseban program zdravstvene zaštite na federalnom nivou, u skladu sa svojim mogućnostima, te utvrditi cijene tih pojedinačnih usluga, odnosno programa.
Član 10
(Društvena briga za zdravlje na nivou jedinica lokalne samouprave)
(1) Društvena briga za zdravlje na nivou jedinica lokalne samouprave (u daljem tekstu: JLS) obuhvata ocjenjivanje rada zdravstvenih ustanova i kvaliteta zdravstvenih usluga, kao i obezbjeđenje finansijskih sredstava za unapređenje njihovog rada i kvaliteta zdravstvenih usluga u skladu sa potrebama stanovništva i mogućnostima JLS u skladu sa posebnim Zakonom o principima lokalne samouprave u Federaciji.
(2) Društvena briga iz stava (1) ovog člana ostvaruje se osnivanjem zdravstvenog savjeta na nivou JLS koji planira i evaluira provođenje zdravstvene zaštite na području JLS, daje mišljenje na planove i programe zdravstvene zaštite za područje lokalne samouprave, predlaže mjere za poboljšanje dostupnosti i kvaliteta zdravstvene zaštite, prati povrede prava pacijenata i poduzima mjere za unapređenje tih prava na svom području, te obavlja i druge poslove i zadatke u skladu sa propisima o pravima, obavezama i odgovornostima pacijenata.
(3) Broj članova zdravstvenog savjeta određuje se statutom JLS.
(4) U radu savjeta iz stava (2) ovog člana učestvuju, po pravilu, predstavnici JLS, pacijenata, mladih, komora iz oblasti zdravstva, stručnih udruženja, udruženja za zaštitu prava pacijenata, sindikata, zdravstvenih ustanova odnosno privatnih praksi, crvenog krsta sa područja JLS.
Član 11
(Društvena briga za zdravlje na nivou poslodavca)
(1) Mjere specifične zdravstvene zaštite koje mora obezbijediti poslodavac s ciljem stvaranja uslova za zaštitu zdravlja zaposlenika na radnom mjestu i poticanja zdravstveno odgovornog ponašanja usmjerene su na provođenje:
a) mjera za sprečavanje i otkrivanje profesionalnih bolesti, sprečavanje povreda na radu i pružanje odgovarajuće prve pomoći;
b) mjera za zaštitu zdravlja zaposlenika koji su na radnom mjestu izloženi posebnim opasnostima po zdravlje;
c) mjera zdravstvene zaštite propisanih posebnim propisima.
(2) Radi provođenja mjera iz stava (1) ovog člana poslodavac organizuje i obezbjeđuje iz svojih sredstava zdravstvenu zaštitu zaposlenih koja obuhvata najmanje:
a) ljekarske preglede radi utvrđivanja sposobnosti za rad po nalogu poslodavca;
b) provođenje mjera za sprečavanje i rano otkrivanje profesionalnih bolesti, bolesti u vezi sa radom i sprečavanje povreda na radu;
c) preventivne preglede zaposlenih (prethodne, periodične, kontrolne i ciljane preglede) u zavisnosti od pola, uzrasta iuslova rada, kao i pojavu profesionalnih bolesti, povreda na radu i hroničnih bolesti;
d) sanitarne preglede radi zaštite zaposlenih i ostalog stanovništva od zaraznih bolesti u skladu sa propisima o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti, zaštite potrošača, odnosno korisnika i druge obavezne zdravstvene preglede u skladu sa zakonom;
e) upoznavanje zaposlenih sa zdravstvenim mjerama zaštite na radu i njihovo obrazovanje u vezi sa specifičnim uslovima, kao i na korišćenje ličnih i kolektivnih zaštitnih sredstava;
f) obezbjeđenje sanitarno-tehničkih i higijenskih uslova u objektima pod sanitarnim nadzorom i drugim objektima u kojima se obavlja djelatnost od javnog interesa u skladu sa propisom o sanitarnom nadzoru, kao i obezbjeđenje i provođenje opštih mjera za zaštitu stanovništva od zaraznih bolesti u skladu sa propisom o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti;
g) druge preventivne mjere (neobavezne vakcinacije, neobavezni sistematski pregledi) u skladu sa opštim aktom poslodavca;
h) praćenje uslova rada i bezbjednosti na radu, kao i procjene profesionalnih rizika u cilju unapređivanja uslova rada i ergonomskih mjera prilagođavanjem rada psihofiziološkim sposobnostima zaposlenih;
i) praćenje obolijevanja, povređivanja, odsutnosti sa posla i smrtnosti, posebno od profesionalnih bolesti, bolesti u vezi sa radom, povreda na radu i drugih zdravstvenih oštećenja koja utiču na privremenu ili trajnu izmjenu radne sposobnosti;
j) učešće u organizaciji režima rada i odmora zaposlenih, kao i u procjeni nove opreme i novih tehnologija sa zdravstvenog i ergonomskog stanovišta;
k) provođenje mjera za unapređivanje zdravlja radnika izloženih zdravstvenim rizicima u toku procesa rada, uključujući i ocjenjivanje i upućivanje radnika zaposlenih na posebno teškim i rizičnim poslovima na zdravstveno-preventivne aktivnosti i odmor;
l) ukazivanje prve pomoći u slučaju povrede na radnom mjestu.
m) obezbjeđenje zdravstvene zaštite koja se pruža zaposlenom usljed povrede na radu i profesionalnog oboljenja.
Član 12
(Društvena briga za zdravlje na nivou pojedinca)
(1) Pojedinac je dužan u granicama svojih znanja i mogućnosti uključiti se u društvenu brigu za zdravlje, kao i da povrijeđenom ili bolesnom u hitnom slučaju pruži prvu pomoć i omogući mu dostupnost do najbliže zdravstvene ustanove.
(2) Pojedinac je dužan čuvati vlastito zdravlje, zdravlje drugih ljudi, kao i životnu i radnu okolinu.
(3) Pojedinac je dužan učestvovati u svim preventivno-zdravstvenim djelatnostima koje se provode u mjestima življenja i rada, a usmjerene su na unapređivanje i čuvanje zdravlja i sprečavanje bolesti.
(4) Pojedinac je dužan podvrgnuti se posebnim i ostalim mjerama za sprečavanje i suzbijanje zaraznih bolesti utvrđenih propisom o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti.
Član 13
(Društvena briga za javno zdravlje)
(1) Pod javnim zdravljem, u smislu ovog zakona, podrazumijeva se ostvarivanje javnog interesa stvaranjem uslova za očuvanje zdravlja stanovništva, putem organizovanih sveobuhvatnih aktivnosti društva, usmjerenih na očuvanje fizičkog i mentalnog zdravlja, odnosno očuvanje životne okoline, kao i sprečavanje pojave faktora rizika za nastanak bolesti i povreda koji se ostvaruju primjenom zdravstvenih tehnologija i mjerama namijenjenim za promociju zdravlja, prevenciju bolesti i poboljšanje kvaliteta života.
(2) Osnovne javno-zdravstvene funkcije u smislu ovog zakona su:
a) praćenje, evaluacija i analiza zdravstvenog stanja stanovništva;
b) javno-zdravstveni nadzor, istraživanje i kontrola rizika i prijetnji po javno zdravlje;
c) promocija zdravlja;
d) povećanje angažmana stanovništva i zajednice o brizi za zdravlje;
e) razvoj politika za zdravlje i institucionalnih kapaciteta za planiranje i upravljanje u javnom zdravlju;
f) jačanje institucionalnih kapaciteta za regulativu i primjenu javnog zdravlja;
g) jačanje institucionalnih kapaciteta za planiranje i upravljanje u javnom zdravlju;
h) evaluacija i promocija jednake dostupnosti neophodnoj i osnovnoj zdravstvenoj zaštiti;
i) razvoj i obuka ljudskih resursa u javnom zdravlju;
j) praćenje i podrška unapređenju kvaliteta zdravstvenih usluga na individualnom i populacionom nivou;
k) istraživanje u javnom zdravlju;
l) smanjivanje efekata vanrednih situacija i nesreća na zdravlje stanovništva.
(3) Javno-zdravstvene funkcije iz stava (2) ovog člana ostvaruju se na svim nivoima vlasti kao i na svim nivoima zdravstvene zaštite.
III NAČELA ZDRAVSTVENE ZAŠTITE
Član 14
(Načelo pristupačnosti zdravstvene zaštite)
Načelo pristupačnosti zdravstvene zaštite ostvaruje se obezbjeđenjem odgovarajuće zdravstvene zaštite građanima Kantona, koja je fizički, geografski i ekonomski dostupna, posebno zdravstvene zaštite na primarnom nivou zdravstvene zaštite.
Član 15
(Načelo pravičnosti zdravstvene zaštite)
Načelo pravičnosti zdravstvene zaštite ostvaruje se zabranom diskriminacije prilikom pružanja zdravstvene zaštite na osnovu rase, pola, starosti, nacionalne pripadnosti, socijalnog porijekla, vjeroispovijesti, političkog ili drugog ubjeđenja, seksualne orijentacije, imovnog stanja, kulture, jezika, vrste bolesti, psihičkog ili tjelesnog invaliditeta.
Član 16
(Načelo solidarnosti u zdravstvenoj zaštiti)
Načelo solidarnosti u zdravstvenoj zaštiti ostvaruje se organizacijom sistema zdravstvenog osiguranja u kojem su svi građani obuhvaćeni zdravstvenom zaštitom i gdje se bogati solidarišu sa siromašnim, mladi sa starim, zdravi sa bolesnim i pojedinci sa porodicama.
Član 17
(Načelo sveobuhvatnosti zdravstvene zaštite)
Načelo sveobuhvatnosti zdravstvene zaštite ostvaruje se uključivanjem svih građana Kantona u sistem zdravstvene zaštite, uz primjenu objedinjenih mjera i postupaka zdravstvene zaštite koje obuhvataju promociju zdravlja, prevenciju bolesti na svim nivoima, ranu dijagnozu, liječenje i rehabilitaciju.
Član 18
(Načelo kontinuiranosti zdravstvene zaštite)
Načelo kontinuiranosti zdravstvene zaštite ostvaruje se ukupnom organizacijom sistema zdravstvene zaštite koja mora biti funkcionalno povezana i usklađena po nivoima, od primarnog preko sekundarnog do tercijarnog nivoa zdravstvene zaštite i koja pruža neprekidnu zdravstvenu zaštitu građanima Kantona u svakom životnom dobu.
Član 19
(Načelo specijalizovanog pristupa)
Načelo specijalizovanog pristupa obezbjeđuje se organizovanjem i razvijanjem posebnih specijalizovanih kliničkih, javno-zdravstvenih dostignuća i znanja, te njihovom primjenom u praksi.
Član 20
(Načelo stalnog unapređenja kvaliteta zdravstvene zaštite)
Načelo stalnog unapređenja kvaliteta zdravstvene zaštite ostvaruje se mjerama i aktivnostima kojima se, u skladu sa savremenim dostignućima medicinske nauke i prakse, povećavaju mogućnosti povoljnog ishoda i smanjivanje rizika i drugih neželjenih posljedica po zdravlje i zdravstveno stanje pojedinca i zajednice u cjelini.
Član 21
(Načelo efikasnosti zdravstvene zaštite)
Načelo efikasnosti zdravstvene zaštite ostvaruje se postizanjem najboljih mogućih rezultata u odnosu na raspoložive resurse u zdravstvu, odnosno postizanjem najvišeg nivoa zdravstvene zaštite, uz racionalno korišćenje raspoloživih resursa.
IV LjUDSKA PRAVA I VRIJEDNOSTI U ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI I PRAVA PACIJENATA
Član 22
(Ljudska prava i vrijednosti u zdravstvenoj zaštiti)
(1) Svaki građanin ima pravo da zdravstvenu zaštitu ostvaruje uz poštivanje najvišeg mogućeg standarda ljudskih prava i vrijednosti, odnosno ima pravo na fizički i psihički integritet i na bezbjednost njegove ličnosti, kao i na uvažavanje njegovih moralnih, kulturnih, religijskih i filozofskih ubjeđenja.
(2) Svako dijete od rođenja do navršenih 18 godina života ima pravo na najviši mogući standard zdravlja i zdravstvene zaštite.
(3) Strani državljanin ili lice bez državljanstva ima pravo na zdravstvenu zaštitu u skladu sa odredbama ovog zakona, međunarodnim sporazumima i drugim propisima koji regulišu ovu oblast.
Član 23
(Definicija i prava pacijenata)
(1) Pacijentom, u smislu ovog zakona, kao i propisa o pravima, obavezama i odgovornostima pacijenata, smatra se svako lice, bolesno ili zdravo, osigurano ili neosigurano lice, koje zatraži ili kojem se pruža određena mjera ili zdravstvena usluga u cilju očuvanja i unapređenja zdravlja, sprečavanja bolesti, liječenja ili zdravstvene njege i rehabilitacije.
(2) Svakom pacijentu iz stava (1) ovog člana garantuju se prava na:
a) dostupnost zdravstvene zaštite, uključujući i pravo na hitnu medicinsku pomoć;
b) informacije;
c) obaviještenost i učestvovanje u postupku liječenja;
d) slobodan izbor;
e) samoodlučivanje i pristanak, uključujući i zaštitu prava pacijenta koji nije sposoban dati pristanak;
f) povjerljivost informacija i privatnost;
g) tajnost podataka;
h) lično dostojanstvo;
i) sprečavanje i olakšavanje patnji i bola;
j) poštovanje pacijentovog vremena;
k) uvid u medicinsku dokumentaciju;
l) samovoljno napuštanje zdravstvene ustanove;
m) pacijenta nad kojim se vrši medicinsko istraživanje;
n) preventivne mjere i informisanje o očuvanju zdravlja;
o) prigovor;
p) naknadu štete;
r) prehranu u skladu sa svjetonazorom;
s) održavanje ličnih kontakata;
t) obavljanje vjerskih obreda.
(3) Prava iz stava (2) ovog člana pacijent ostvaruje na osnovu savremene medicinske doktrine, stručnih standarda i normi, te u skladu sa mogućnostima zdravstvenog sistema u Kantonu i uz uslov da prethodno ispunjava svoje obaveze i odgovornosti utvrđene ovim zakonom, kao i propisima o pravima, obavezama i odgovornostima pacijenta.
Član 24
(Obaveze pacijenata)
Pacijent je obavezan pri ostvarivanju zdravstvene zaštite u zdravstvenoj ustanovi, odnosno privatnoj praksi ispunjavati obaveze i odgovornosti predviđene propisima o pravima, obavezama i odgovornostima pacijenata.
Član 25
(Bliže uređenje prava pacijenata)
Prava, obaveze i odgovornosti pacijenata, kao i zaštita prava pacijenta bliže se uređuju Zakonom o pravima, obavezama i odgovornostima pacijenata ("Službene novine Federacije BiH", broj: 40/10).
V OBAVEZNO UPUĆIVANjE U PSIHIJATRIJSKU USTANOVU
Član 26
(Smještaj duševno oboljelih lica)
(1) Lica oboljela od duševne bolesti koja predstavlja opasnost po njihov život, život građana i imovinu u hitnim slučajevima smjestiće se na privremeno bolničko liječenje u odgovarajuću zdravstvenu ustanovu.
(2) Način i postupak, kao i organizacija i uslovi liječenja lica oboljelih od duševnih bolesti, provodi se u skladu sa odredbama propisa o zaštiti lica sa duševnim smetnjama.
VI ZDRAVSTVENA DJELATNOST
Član 27
(Zdravstvena djelatnost)
(1) Zdravstvena djelatnost predstavlja organizovano pružanje zdravstvene zaštite kroz rad zdravstvenih radnika i zdravstvenih saradnika u okviru zdravstvenih ustanova, odnosno privatne prakse u skladu sa stručno- medicinskom doktrinom i uz upotrebu zdravstvene tehnologije, a pod uslovima i na način propisan ovim zakonom i propisima donijetim na osnovu ovog zakona.
(2) Zdravstvena djelatnost provodi se kao primarna, specijalističko-konsultativna i bolnička zdravstvena djelatnost i djelatnost javnog zdravstva.
(3) Zdravstvena djelatnost je djelatnost od posebnog interesa za Kanton.
(4) Vrsta i sadržaj zdravstvene djelatnosti iz stava (2) ovog člana bliže se određuje pravilnikom federalnog ministra zdravstva.
Član 28
(Nivoi zdravstvene djelatnosti)
(1) Zdravstvena djelatnost obavlja se na primarnom, sekundarnom i tercijarnom nivou zdravstvene zaštite, te na nivou federalnih i kantonalnih zdravstvenih zavoda.
(2) Poseban oblik zaštite zdravlja stanovništva ostvaruje se organizacijom javnog zdravstva.
(3) Zdravstvenu djelatnost obuhvata i komplementarno obavljanje alternativne medicine od zdravstvenih radnika na način i pod uslovima propisanim ovim zakonom.
Član 29
(Primarni nivo)
(1) Zdravstvena zaštita na primarnom nivou obuhvata:
a) djelatnost porodične medicine,
b) djelatnost zdravstvene zaštite djece,
c) djelatnost polivalentnih patronažnih sestara u zajednici,
d) higijensko-epidemiološku zaštitu,
e) hitnu medicinsku pomoć,
f) zaštitu reproduktivnog zdravlja žena,
g) zdravstvenu zaštitu kod nespecifičnih i specifičnih plućnih oboljenja,
h) fizikalnu i mentalnu rehabilitaciju u zajednici,
i) specifičnu zdravstvenu zaštitu radnika kao dio medicine rada, ako je ugovorena sa poslodavcem,
j) zubozdravstvenu zaštitu,
k) laboratorijsku i radiološku dijagnostiku primarnog nivoa,
l) apotekarsku djelatnost.
(2) Zdravstvena zaštita na primarnom nivou, pored navedenog, obuhvata:
a) praćenje zdravstvenog stanja stanovnika i provođenje mjera za zaštitu i unapređenje zdravlja stanovnika,
b) prevenciju, liječenje i rehabilitaciju bolesti i povreda,
c) otkrivanje i suzbijanje faktora rizika masovnih nezaraznih bolesti,
d) specifičnu preventivnu zdravstvenu zaštitu predškolske djece od 0 do 6 godina,
e) specifičnu preventivnu zdravstvenu zaštitu mladih, naročito u osnovnim i srednjim školama, te visokim školama na svom području,
f) imunizaciju protiv zaraznih bolesti,
g) liječenje i rehabilitaciju u kući,
h) palijativnu njegu u kući.
(3) U cilju obezbjeđenja potrebne dostupnosti zdravstvene zaštite primarna zdravstvena zaštita organizuje se tako da je korisnicima dostupna u JLS njihovog prebivališta.
(4) U cilju obezbjeđenja dostupnosti zdravstvene zaštite specifičnih populacija u primarnoj zdravstvenoj zaštiti razvija se i unapređuje prijateljski pristup prema mladima u skladu sa propisima o mladima.
(5) Na primarnom nivou zdravstvene zaštite može se organizovati i provoditi nastavna i naučno-istraživačka djelatnost.
(6) Nastava iz oblasti porodične medicine može se organizovati i provoditi u centrima za edukaciju iz porodične medicine koji su nastavna baza fakulteta zdravstvenog usmjerenja.
(7) Planovi i programi nastave iz stavova (5) i (6) ovog člana podliježu saglasnosti u skladu sa važećim propisima.
(8) Organizacija primarne zdravstvene zaštite u okviru obaveznog zdravstvenog osiguranja utvrđuje se standardima i normativima iz obaveznog zdravstvenog osiguranja.
Član 30
(Provođenje i organizovanje zdravstvene zaštite)
(1) Zdravstvena djelatnost na primarnom nivou zdravstvene zaštite provodi se i organizuje u timskom radu u kojem učestvuje najmanje zdravstveni radnik visoke stručne spreme: doktor medicine, doktor stomatologije i magistar farmacije i medicinska sestra-tehničar.
(2) Poslove u zdravstvenoj djelatnosti na primarnom nivou zdravstvene zaštite obavljaju: doktori medicine, porodični ljekari, medicinska sestra-tehničar svih stepena stručne spreme i svih profila, specijalisti porodične medicine, medicine rada, školske medicine, urgentne medicine, pneumofiziologije, biohemije, specijalisti epidemiologije ili higijene, doktori stomatologije, magistri farmacije, diplomirani inženjeri medicinske biohemije i diplomirani inženjeri medicinsko-laboratorijske dijagnostike sa svojim saradnicima.
(3) U zdravstvenoj djelatnosti na primarnom nivou zdravstvene zaštite poslove zdravstvene zaštite u vezi sa radiološkom dijagnostikom, fizioterapijom, zaštitom materinstva, kao i higijensko-epidemiološkom službom, pored ljekara odgovarajuće specijalnosti, obavljaju diplomirani inženjeri medicinske radiologije, diplomirani fizioterapeuti, diplomirana babica i diplomirani sanitarni inženjeri.
(4) U zdravstvenoj djelatnosti na primarnom nivou zdravstvene zaštite poslove zdravstvene zaštite djece obavlja specijalist pedijatrije; poslove zdravstvene zaštite žena u vezi sa trudnoćom, porođajem, materinstvom, planiranjem porodice, ranim otkrivanjem malignih bolesti i liječenjem polno prenosivih i drugih bolesti obavlja specijalist ginekologije i opstetricije sa diplomiranom babicom, a poslove zaštite mentalnog zdravlja obavlja specijalist psihijatrije, te zdravstveni saradnici visoke stručne spreme.
(5) U provođenju pojedinačnih mjera zdravstvene zaštite u zdravstvenoj djelatnosti na primarnom nivou zdravstvene zaštite, a posebno u zdravstvenoj zaštiti radnika, djece predškolskog i školskog uzrasta, te zaštiti mentalnog zdravlja učestvuju i psiholog, socijalni radnik, logoped, surdiaudiolog i edukator- rehabilitator, odnosno drugi stručnjaci za pojedina specifična pitanja te zaštite.
(6) Zdravstveni radnici u zdravstvenoj djelatnosti na primarnom nivou zdravstvene zaštite u timskom radu sarađuju sa zdravstvenim radnicima drugih specijalnosti na sekundarnom nivou zdravstvene zaštite.
Član 31
(Medicina rada)
(1) Djelatnost medicine rada ostvaruje se kroz specifičnu zdravstvenu zaštitu zaposlenika kao dio primarne zdravstvene zaštite i obuhvata preventivne poslove u vezi sa stvaranjem i održavanjem bezbjedne, zdrave radne okoline koja omogućava optimalno fizičko i mentalno zdravlje na radu i prilagođavanje uslova rada sposobnostima zaposlenika.
(2) Vrsta i obim ljekarskih pregleda radi utvrđivanja zdravstvene sposobnosti radnika reguliše se pravilnikom federalnog ministra zdravstva uz saglasnost federalnog ministra rada i socijalne politike.
Član 32
(Specifična zdravstvena zaštita radnika)
(1) Specifična zdravstvena zaštita radnika obuhvata poduzimanje mjera iz člana 11. ovog zakona, osim mjera predviđenih u stavu (2) tačke d) i f) istog člana ovog zakona.
(2) Postupak i način ostvarivanja specifične zdravstvene zaštite radnika, kao i način i uslovi utvrđivanja i prijavljivanja profesionalnih bolesti i povreda na radu iz stava (1) ovog člana bliže se utvrđuje pravilnikom federalnog ministra zdravstva.
Član 33
(Ostvarivanje specifične zdravstvene zaštite)
(1) Specifična zdravstvena zaštita zaposlenika ostvaruje se na osnovu ugovora između poslodavca i zdravstvene ustanove koja u svom sastavu ima djelatnost medicine rada, ili ugovorom sa specijalistom medicine rada u privatnoj praksi.
(2) Za potrebe praćenja, proučavanja i unapređenja djelatnosti specifične zdravstvene zaštite može se osnovati zavod za medicinu rada Kantona, odnosno zdravstvena ustanova za specifičnu zdravstvenu zaštitu radnika.
(3) Troškove specifične zdravstvene zaštite snosi poslodavac.
Član 34
(Zdravstvena djelatnost na sekundarnom nivou)
(1) Zdravstvena djelatnost na sekundarnom nivou zdravstvene zaštite obuhvata specijalističko-konsultativnu i bolničku zdravstvenu djelatnost.
(2) Na sekundarnom nivou zdravstvene zaštite može se organizovati i provoditi nastavna i naučno-istraživačka djelatnost.
(3) Planovi i programi nastave iz stava (2) ovog člana podliježu saglasnosti u skladu sa važećim propisima.
Član 35
(Specijalističko-konsultativna djelatnost)
(1) Specijalističko-konsultativna zdravstvena djelatnost na sekundarnom nivou zdravstvene zaštite predstavlja dio zdravstvene djelatnosti koja, kroz pružanje vanbolničkih usluga, obezbjeđuje podršku primarnoj i bolničkoj zdravstvenoj djelatnosti, s ciljem povećanja stepena rješavanja zdravstvenih problema pacijenata i racionalnijeg korišćenja resursa u zdravstvu.
(2) Specijalističko-konsultativnu djelatnost iz stava (1) ovog člana obezbjeđuje bolnica.
(3) S ciljem obezbjeđenja potrebne dostupnosti zdravstvene zaštite, specijalističko-konsultativna djelatnost iz opšte interne medicine, opšte hirurgije, neurologije, otorinolaringologije, oftalmologije, ortopedije, dermatologije i radiološke dijagnostike primarnog nivoa organizuje se tako da je korisnicima dostupna u JLS njihovog prebivališta, u skladu sa propisom kojim se utvrđuje osnovni paket zdravstvenih prava (u daljem tekstu: osnovni paket zdravstvenih prava).
(4) Ukoliko nisu obezbijeđene službe u zajednici iz člana 78. stav (3) ovog zakona, djelatnost službi u zajednici obezbjeđuje se putem rada specijalističko-konsultativne djelatnosti, tako da je korisnicima dostupna u JLS njihovog prebivališta.
(5) Dostupnost ostalih specijalističko-konsultativnih djelatnosti obezbjeđuje se u prostoru bolničkih zdravstvenih ustanova u skladu sa osnovnim paketom zdravstvenih prava.
Član 36
(Bolnička zdravstvena djelatnost)
Bolnička zdravstvena djelatnost obuhvata dijagnostikovanje, liječenje i medicinsku rehabilitaciju, zdravstvenu njegu, boravak i prehranu pacijenata u bolnicama.
Član 37
(Zdravstvena djelatnost na tercijarnom nivou)
(1) Zdravstvena djelatnost na tercijarnom nivou obuhvata i pružanje najsloženijih oblika zdravstvene zaštite iz specijalističko-konsultativnih i bolničkih zdravstvenih djelatnosti, naučno-istraživački rad, te izvođenje nastave na osnovu ugovora za potrebe fakulteta zdravstvenog usmjerenja.
(2) Planovi i programi nastave iz stava (1) ovog člana podliježu saglasnosti u skladu sa važećim propisima.
Član 38
(Provođenje zdravstvene djelatnosti na tercijarnom nivou)
Zdravstvenu djelatnost na tercijarnom nivou provode zdravstvene ustanove koje ispunjavaju uslove u pogledu prostora, opreme i kadra, kao i primijenjenih tehnologija za obavljanje najsloženijih oblika zdravstvene zaštite iz specijalističko-konsultativnih i bolničkih zdravstvenih djelatnosti, a koje su utvrđene pravilnikom federalnog ministra zdravstva.
Član 39
(Djelatnost kantonalnih zdravstvenih zavoda)
(1) Djelatnost kantonalnih zdravstvenih zavoda podrazumijeva obavljanje stručnih i naučno- istraživačkih zdravstvenih funkcija iz okvira prava i dužnosti Kantona u oblasti javno-zdravstvene djelatnosti, medicine rada, bolesti zavisnosti i sportske medicine.
(2) Osnivanje i rad drugih kantonalnih zavoda regulisaće se kantonalnim propisima.
Član 40
(Apotekarska djelatnost)
Apotekarska djelatnost je dio zdravstvene djelatnosti koja se obavlja na primarnom, sekundarnom i tercijarnom nivou zdravstvene zaštite i koja obezbjeđuje snabdijevanje stanovništva, zdravstvenih ustanova i privatnih praksi lijekovima i medicinskim sredstvima, u skladu sa propisom kojim se uređuje apotekarska djelatnost.
Član 41
(Djelatnost javnog zdravstva)
(1) Djelatnost javnog zdravstva obuhvata djelatnost socijalne medicine i organizacije sa ekonomikom zdravstva, epidemiologije, higijene i zdravstvene ekologije, sanitarne mikrobiologije i sanitarne hemije.
(2) Djelatnost javnog zdravstva institucionalno se obavlja kroz organizaciju higijensko-epidemioloških službi i zavoda za javno zdravstvo u Kantonu.
(3) Obavljanje javno-zdravstvene djelatnosti biće regulisano posebnim propisima, ako zakonom nije drugačije određeno.
Član 42
(Alternativna medicina)
(1) Alternativna medicina, u smislu ovog zakona, obuhvata one provjerene, stručno nesporene komplementarne i alternativne metode i postupke dijagnostike, liječenja i rehabilitacije (u daljem tekstu: alternativna medicina), koji blagotvorno utiču ili koji bi mogli blagotvorno uticati na čovjekovo zdravlje ili njegovo zdravstveno stanje i koji, u skladu sa važećom medicinskom doktrinom, nisu obuhvaćeni zdravstvenim uslugama.
(2) Metode i postupci alternativne medicine iz stava (1) ovog člana u zdravstvenoj ustanovi ili privatnoj praksi mogu se uvoditi samo uz saglasnost ministra zdravstva Kantona i nadležne komore.
(3) Metode i postupci alternativne medicine ne mogu se provoditi na teret sredstava obaveznog zdravstvenog osiguranja.
Član 43
(Dozvoljene metode i postupci alternativne medicine)
(1) Dozvoljene su samo one metode i postupci alternativne medicine koji:
a) ne štete zdravlju;
b) korisnika - pacijenta ne odvraćaju od upotrebe za njega korisnih zdravstvenih usluga;
c) izvode se u skladu sa priznatim standardima alternativne medicine.
(2) Metode i postupke alternativne medicine mogu obavljati isključivo zdravstveni radnici koji imaju dozvolu za obavljanje metoda i postupaka alternativne medicine koju izdaje Ministarstvo.
(3) Bliži uslovi, način i postupak obavljanja metoda i postupaka alternativne medicine u zdravstvenoj ustanovi, odnosno privatnoj praksi utvrđuju se pravilnikom federalnog ministra zdravstva.
(4) Ministarstvo vrši nadzor nad obavljanjem metoda i postupaka alternativne medicine u zdravstvenim ustanovama, odnosno privatnoj praksi u skladu sa zakonom.
(5) Na zdravstvene radnike koji obavljaju metode i postupke alternativne medicine primjenjuju se odredbe ovog zakona o izdavanju, obnavljanju ioduzimanju odobrenja za samostalan rad (u daljem tekstu: licenca).
Član 44
(Odgovornost za obavljanje alternativne medicine)
Za svoj rad zdravstveni radnici koji obavljaju metode i postupke alternativne medicine preuzimaju stručnu, etičku, krivičnu i materijalnu odgovornost.
VII SADRŽAJ I ORGANIZACIJSKI OBLICI ZDRAVSTVENE DJELATNOSTI
Član 45
(Uslovi i način obavljanja zdravstvene djelatnosti)
Zdravstvenu djelatnost obavljaju zdravstvene ustanove i privatne prakse pod uslovima i na način propisan ovim zakonom, propisima o zdravstvenom osiguranju i propisima o ustanovama.
Član 46
(Dostupnost zdravstvene zaštite)
Zdravstvena djelatnost mora biti organizovana tako da je stanovništvu uvijek obezbijeđena i dostupna hitna medicinska pomoć, uključujući i hitni medicinski prijevoz.
Član 47
(Zdravstvena djelatnost koja ne može biti predmet privatne djelatnosti)
(1) Javno-zdravstvene djelatnosti socijalne medicine, epidemiologije i higijene koje su od interesa za Kanton, hitna medicinska pomoć; djelatnost heterologne transplantacije organa i tkiva i autologne transplantacije koštane srži; prikupljanje, testiranje, prerada i distribucija krvi i krvnih sastojaka, vještačka oplodnja, ako nije u pitanju darivanje sjemena od supruga; patologija izuzev patohistološke djelatnosti; sudska medicina i mrtvozornička djelatnost - ne mogu biti predmetom privatne djelatnosti.
(2) Obim i vrsta javno-zdravstvene djelatnosti iz stava (1) ovog člana, a koja ne može biti predmetom privatne djelatnosti, bliže se određuje pravilnikom federalnog ministra zdravstva.
Član 48
(Postupak dodjele ugovora za provođenje zdravstvene zaštite)
(1) Zavod zdravstvenog osiguranja Tuzlanskog kantona provodi postupak dodjele ugovora o pružanju zdravstvenih usluga, odnosno postupak dodjele ugovora za provođenje programa zdravstvene zaštite u skladu sa ovim zakonom, Zakonom o zdravstvenom osiguranju, te propisimadonesenimnaosnovuovihzakona,jedinstvenom metodologijom, propisu o sistemu poboljšanja kvaliteta, bezbjednosti i o akreditaciji u zdravstvu, kao i propisima o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine.
(2) Odluku o izboru najuspješnijeg ponuđača donosi Zavod zdravstvenog osiguranja Tuzlanskog kantona i zaključuje ugovor sa zdravstvenim ustanovama, odnosno privatnim zdravstvenim radnikom.
Član 49
(Osnivanje i organizovanje zdravstvenih ustanova)
(1) Zdravstvenu djelatnost obavljaju zdravstvene ustanove koje osniva Kanton, Federacija, odnosno JLS, te domaća i strana fizička ili pravna lica u svim oblicima vlasništva.
(2) Kanton i Federacija ili Kanton sa drugim kantonima i Federacija, zajedno, mogu biti osnivači univerzitetsko-kliničke bolnice i zavoda.
(3) Kanton može biti osnivač: bolnice, lječilišta, zavoda za javno zdravstvo kantona, zavoda za medicinu rada kantona, zavoda za bolesti zavisnosti kantona, zavoda kao specijalizovane zdravstvene ustanove, doma zdravlja, apoteke, ustanove za hitnu medicinsku pomoć i ustanove za zdravstvenu njegu u kući.
(4) JLS može biti osnivač doma zdravlja, lječilišta, ustanove za zdravstvenu njegu u kući i apoteke.
(5) Domaća i strana fizička, odnosno pravna lica mogu biti osnivači: poliklinike, opšte bolnice, specijalne bolnice, lječilišta, apoteke, ustanove za zdravstvenu njegu u kući, ustanove za palijativnu njegu, centra za dijalizu i zavoda kao specijalizovane zdravstvene ustanove u svim oblicima svojine.
(6) Kantonalnim propisima može se bliže odrediti osnivanje zdravstvenih ustanova na primarnom nivou zdravstvene zaštite.
Član 50
(Nadležnost za osnivanje zdravstvenih ustanova)
(1) Osnivač zdravstvenih ustanova u vlasništvu Kantona je Skupština Tuzlanskog kantona (u daljem tekstu: Skupština).
(2) Osnivač zdravstvenih ustanova u vlasništvu JLS je vijeće JLS.
Član 51
(Uslovi za obavljanje zdravstvene djelatnosti)
(1) Zdravstvena ustanova može obavljati zdravstvenu djelatnost ako ispunjava uslove propisane ovim zakonom i to:
a) ako ima zaposlene zdravstvene radnike odgovarajućeg stepena stručne spreme sa položenim stručnim ispitom, licencom izdatom od nadležne komore, a za obavljanje određenih poslova i sa odgovarajućom specijalizacijom ili naučnim, odnosno nastavnim zvanjem;
b) ako ima dijagnostičku, terapijsku i drugu opremu za bezbjedno i savremeno pružanje zdravstvene zaštite za djelatnost za koju je osnovana;
c) ako ima odgovarajuće prostorije za prijem oboljelih, odnosno zdravih lica, za obavljanje dijagnostičkih i terapijskih postupaka liječenja i smještaj pacijenata, kao i za čuvanje lijekova i medicinskih sredstava;
d) ako ima odgovarajuće vrste i količine lijekova i medicinskih sredstava koje su potrebne za obavljanje određene zdravstvene djelatnosti za koju se zdravstvena ustanova osniva;
e) uspostavljen sistem bezbjednosnih standarda u zdravstvenim ustanovama;
f) uspostavljen sistem upravljanja medicinskim otpadom u skladu sa važećim standardima, kao i posebnim propisima koji regulišu ovu oblast.
(2) Dvije ili više zdravstvenih ustanova mogu organizovati zajedničke medicinske službe za laboratorijsku, rendgen i drugu dijagnostiku, kao i zajedničke nemedicinske službe za pravne, ekonomsko finansijske, tehničke i druge poslove ili ugovoriti obavljanje ovih poslova sa pravnim ili fizičkim licem koje ispunjava uslove predviđene zakonom za obavljanje navedenih djelatnosti i ima odobrenje nadležnog organa.
(3) AKAZ je dužan definisati sistem bezbjednosnih standarda u zdravstvenim ustanovama iz stava (1) tačka e) ovog člana, te obavljati kontinuirano praćenje i procjenu bezbjednosnih standarda u zdravstvenim ustanovama, što uključuje i izdavanje certifikata o zadovoljenju standarda bezbjednosti.
(4) Bliži uslovi u pogledu prostora, opreme i kadra za osnivanje i obavljanje zdravstvene djelatnosti zdravstvenih ustanova iz stava (1) ovog člana utvrđuju se pravilnikom.
(5) Zdravstvena ustanova koja koristi izvore jonizujućih zračenja mora, pored uslova iz stavova (1) i (3) ovog člana, ispunjavati i druge uslove utvrđene propisom kojim se uređuje zaštita od radijacione i nuklearne bezbjednosti, kao i podzakonskim aktima donijetim na osnovu tog propisa, te imati odobrenje nadležne državne agencije za radijacijsku i nuklearnu bezbjednost.
Član 52
(Ostali uslovi za obavljanje zdravstvene djelatnosti)
(1) Prilikom osnivanja zdravstvene ustanove obaveza osnivača zdravstvene ustanove je da priloži mišljenje o opravdanosti osnivanja zdravstvene ustanove.
(2) Mišljenje o opravdanosti osnivanja zdravstvene ustanove u djelatnosti primarne zdravstvene djelatnosti, specijalističko-konsultativne zdravstvene djelatnosti, odnosno u djelatnosti bolničke zdravstvene djelatnosti daju Zavod za javno zdravstvo Tuzlanskog kantona i nadležna komora.
(3) Zavod za javno zdravstvo mišljenje iz stava (2) ovog člana daje na osnovu stručnih principa o organizaciji i ekonomici zdravstva, dok nadležna komora mišljenje daje sa aspekta zaštite i očuvanja profesije koju zastupa.
(4) U slučaju da se ustanova osniva za djelatnosti koje su iz domena više komora potrebno je pribaviti mišljenje svih nadležnih komora.
Član 53
(Nadležnost za utvrđivanje ispunjenosti uslova za obavljanje zdravstvene djelatnosti)
(1) Zdravstvena ustanova može obavljati zdravstvenu djelatnost ako Ministarstvo rješenjem utvrdi da su ispunjeni uslovi propisani zakonom za obavljanje zdravstvene djelatnosti.
(2) Ispunjenost uslova za zdravstvene ustanove iz člana 49. stav (2) ovog zakona utvrđuje se rješenjem u skladu sa važećim propisima.
(3) Ispunjenost uslova za zdravstvene ustanove iz člana 49. stavovi (3), (4) i (5) ovog zakona rješenjem utvrđuje ministar zdravstva Kantona.
(4) Zdravstvena ustanova može obavljati samo zdravstvenu djelatnost koja je utvrđena rješenjem nadležnog ministra zdravstva o ispunjenosti uslova za obavljanje zdravstvene djelatnosti.
(5) Na osnovu rješenja o ispunjenosti uslova za obavljanje zdravstvene djelatnosti i osnivačkog akta, zdravstvena ustanova upisuje se u registar kod nadležnog suda u skladu sa propisima o registraciji ustanova u Federaciji.
(6) Zdravstvena ustanova počinje raditi danom upisa u registar iz stava (5) ovog člana.
Član 54
(Primjena odredbi u slučaju proširenja ili promjene zdravstvene djelatnosti)
Odredbe članova 52. i 53. ovog zakona primjenjuju se i u slučaju proširenja ili promjene zdravstvene djelatnosti.
Član 55
(Promjena ili proširenje djelatnosti zdravstvene ustanove)
(1) Promjena ili proširenje djelatnosti zdravstvene ustanove čiji je osnivač Kanton, odnosno JLS ne može se obaviti bez prethodne saglasnosti ministra zdravstva Kantona.
(2) Saglasnost iz stava (1) ovog člana izdaje se u formi rješenja.
(3) Protiv rješenja iz stava (2) ovog člana može se izjaviti žalba federalnom ministru u roku od 15 dana od dana prijema rješenja.
Član 56
(Prestanak rada zdravstvene ustanove)
(1) Zdravstvena ustanova prestaje raditi ako:
a) više ne postoji potreba za obavljanjem djelatnosti za koju je osnovana, a nema mogućnosti da se reorganizuje za obavljanje druge zdravstvene djelatnosti,
b) ne ispunjava zakonom propisane uslove za obavljanje djelatnosti.
(2) Odluku o prestanku rada zdravstvene ustanove u slučaju iz stava (1) tačka a) ovog člana donosi vlasnik, a u slučaju iz stava (1) tačka b) ovog člana rješenje donosi Ministarstvo. Ukoliko iz razloga navedenih u stavu (1) tačka a) ovog člana prestaje raditi javna zdravstvena ustanova, prije donošenja odluke iz stava (2) ovog člana, potrebno je pribaviti mišljenje Zavoda za javno zdravstvo.
(3) Protiv rješenja o prestanku rada zdravstvene ustanove iz stava (2) ovog člana može se pokrenuti upravni spor u skladu sa propisom o upravnim sporovima.
Član 57
(Obezbjeđenje sredstava za finansiranje zdravstvenih ustanova)
Sredstva za finansiranje zdravstvenih ustanova koje obezbjeđuju izvršenje prava iz člana 9. stav (4) i člana 10. stav (1) ovog zakona obezbjeđuju se iz:
a) sredstava budžeta Kantona,
b) sredstava budžeta JLS,
c) iz sredstava zdravstvenog osiguranja,
d) donacija, pomoći i drugih izvora u skladu sa Zakonom o zdravstvenoj zaštiti Federacije BiH.
Član 58
(Ostvarivanje sredstava za rad i razvoj zdravstvenih ustanova)
Sredstva za rad i razvoj zdravstvena ustanova ostvaruje:
a) ugovorom sa Zavodom zdravstvenog osiguranja Kantona odnosno Federacije,
b) ugovorom sa Ministarstvom koji se na osnovu zakona finansiraju iz budžeta Federacije odnosno Kantona,
c) ugovorom sa univerzitetima i drugim visokim školama zdravstvenog usmjerenja,
d) ugovorom na osnovu proširenog i dobrovoljnog zdravstvenog osiguranja,
e) iz sredstava osnivača u skladu sa aktom o osnivanju,
f) iz sredstava budžeta Kantona odnosno JLS i drugih izvora u skladu sa Zakonom o zdravstvenoj zaštiti Federacije BiH,
g) iz učešća korisnika zdravstvene zaštite u pokriću dijela ili ukupnih troškova zdravstvene zaštite,
h) slobodnom prodajom usluga na tržištu,
i) iz drugih izvora na način i pod uslovima određenim zakonom, aktom o osnivanju i statutom zdravstvene ustanove.
Član 59
(Akti zdravstvene ustanove)
(1) Akti zdravstvene ustanove su statut i drugi opšti akti.
(2) Statut je osnovni opšti akt zdravstvene ustanove kojim se uređuje:
a) naziv i sjedište, odnosno ime i prezime, kao i prebivalište osnivača;
b) naziv i sjedište zdravstvene ustanove;
c) djelatnost zdravstvene ustanove;
d) iznos sredstava za osnivanje i početak rada zdravstvene ustanove i način obezbjeđenja sredstava;
e) izvor i način obezbjeđenja sredstava za rad zdravstvene ustanove;
f) način raspolaganja viškom prihoda nad rashodima i način na koji se pokriva višak rashoda nad prihodima;
g) prava i obaveze osnivača u pogledu obavljanja djelatnosti zbog koje se zdravstvena ustanova osniva;
h) međusobna prava i obaveze zdravstvene ustanove i osnivača;
i) organi upravljanja zdravstvene ustanove u osnivanju i njihova ovlašćenja;
j) stručna tijela zdravstvene ustanove, mandat članova stručnih tijela, način izbora i finansiranje;
k) lice koje će do imenovanja direktora zdravstvene ustanove obavljati poslove i vršiti ovlašćenja direktora;
l) rok za donošenje statuta, imenovanje direktora i organa upravljanja;
m) druga pitanja od značaja za rad zdravstvene ustanove.
(3) Statut zdravstvene ustanove podliježe obaveznoj saglasnosti osnivača.
Član 60
(Upravni odbor)
(1) Zdravstvenom ustanovom upravlja upravni odbor.
(2) Upravni odbor zdravstvene ustanove u vlasništvu jednog ili više kantona i Federacije zajedno čine predstavnici:
a) Federacije - dva člana,
b) kantona - osnivača - po dva člana kojima je zdravstvena ustanova ujedno opšta i kantonalna bolnica,
c) kantona - osnivača - po jednog člana kojima zdravstvena ustanova nije ujedno opšta i kantonalna bolnica,
d) stručnih radnika zdravstvenih ustanove - tri člana od kojih najmanje dva moraju biti iz reda zdravstvenih radnika.
(3) Upravni odbor zdravstvene ustanove u vlasništvu Kantona ima pet članova i čine ga predstavnici:
a) osnivača - tri člana od kojih jedan mora biti ispred Ministarstva,
b) stručnih radnika zdravstvenih ustanova - dva člana od kojih jedan mora biti iz reda zdravstvenih radnika.
(4) Upravni odbor zdravstvene ustanove u vlasništvu JLS ima tri člana i čine ga predstavnici:
a) osnivača - jedan član,
b) stručnih radnika zdravstvene ustanove - jedan član,
c) Ministarstva - jedan član.
(5) Predsjednika i članove upravnog odbora zdravstvene ustanove iz stava (2) ovog člana imenuje i razrješavaVladaFederacijeBiH,naprijedlogfederalnog ministra zdravstva s tim što se predstavnici Kantona i stručni radnici zdravstvene ustanove u upravnom odboru imenuju iz reda članova predloženih od strane Kantona, odnosno zdravstvene ustanove.
(6) Predsjednika i članove privremenog upravnog odbora imenuje i razrješava Vlada Federacije BiH na prijedlog federalnog ministra zdravstva, s tim što predstavnike Kantona u privremenom upravnom odboru predlaže Vlada Kantona, a predstavnike zdravstvene ustanove u privremenom upravnom odboru predlaže ministar zdravstva Kantona.
(7) Inicijativu za imenovanje irazrješenja upravnog odbora iz stavova (5) i (6) ovog člana mogu podnijeti nadležni organi osnivača, s tim što se konačno imenovanje odnosno razrješenje ne može izvršiti bez prethodne saglasnosti nadležnog organa Kantona kao jednog od osnivača.
(8) Predsjednika i članove upravnog odbora zdravstvene ustanove iz stava (4) ovog člana imenuje i razrješava vijeće JLS, na prijedlog načelnika/ gradonačelnika. Ukoliko načelnik/gradonačelnik ne dostavi prijedlog opštinskom/gradskom vijeću u roku od 30 dana od isteka mandata upravnog odbora, osnivač opštinsko/gradsko vijeće će izvršiti imenovanje članova upravnog odbora na prijedlog Komisije za izbor i imenovanja opštinskog/gradskog vijeća, s tim da je prijedlog ministra zdravstva Kantona i zdravstvene ustanove obavezujući za vijeća JLS.
(9) Bliže kriterije za imenovanje u upravne odbore zdravstvenih ustanova u vlasništvu:
a) Kantona utvrđuje Vlada Kantona na prijedlog ministra zdravstva Kantona,
b) JLS utvrđuje vijeće JLS na prijedlog načelnika/ gradonačelnika.
(10) Članstvo u upravnim odborima iz stavova (2) i (3) ovog člana odražavaće ravnopravnu zastupljenost oba pola.
(11) Mjesečnu naknadu za rad predsjednika i članova upravnog odbora zdravstvenih ustanova iz stava (3) ovog člana utvrđuje Vlada Kantona na prijedlog ministra zdravstva Kantona.
(12) Mjesečnu naknadu za rad predsjednika i članova upravnog odbora zdravstvenih ustanova iz stava (4) ovog člana utvrđuje vijeće JLS na prijedlog načelnika/ gradonačelnika.
(13) Naknade iz stavova (11) i (12) ovog člana isplaćuju se iz sredstava zdravstvene ustanove.
(14) Predsjednik i članovi upravnog odbora zdravstvenih ustanova iz ovog člana dužni su potpisati izjavu o nepostojanju sukoba interesa prije preuzimanja funkcije.
(15) Predsjednici i članovi upravnih odbora zdravstvenih ustanova iz ovog člana imenuju se u proceduri u skladu sa propisima o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima u Kantonu.
(16) Način izbora, opoziva i mandat članova upravnog odbora zdravstvene ustanove vrši se u skladu sa propisima o ustanovama, ako zakonom nije drugačije određeno.
Član 61
(Djelokrug rada upravnog odbora)
(1) Djelokrug upravnog odbora zdravstvenih ustanova u vlasništvu Kantona, Federacije, jednog ili više kantona i Federacije zajedno, odnosno kantona ili JLS podrazumijeva sljedeće:
a) donošenje statuta zdravstvene ustanove,
b) imenovanje i razrješavanje direktora odnosno v.d. direktora zdravstvene ustanove,
c) utvrđivanje planova rada i razvoja zdravstvene ustanove,
d) utvrđivanje godišnjeg programa rada,
e) donošenje finansijskog plana i usvajanje godišnjeg obračuna,
f) donošenje opštih akata o unutrašnjem uređenju i sistematizaciji poslova i drugih opštih akata u skladu sa zakonom i statutom zdravstvene ustanove,
g) odlučivanje o svim pitanjima obavljanja djelatnosti radi kojih je zdravstvena ustanova osnovana, ako zakonom nije određeno da o određenim pitanjima odlučuje drugi organ zdravstvene ustanove,
h) usmjeravanje, kontrolisanje i ocjenjivanje rada direktora,
i) rješavanje svih pitanja odnosa sa osnivačem,
j) odlučivanje o korišćenju sredstava preko iznosa utvrđenog statutom zdravstvene ustanove,
k) odgovaranje osnivaču za rezultate rada zdravstvene ustanove,
l) odlučivanje o prigovoru zaposlenika na rješenje kojim je drugi organ, određen statutom zdravstvene ustanove, odlučio o pravu, obavezi i odgovornosti zaposlenika iz radnog odnosa,
m) podnošenje osnivaču, najmanje jedanput godišnje, izvještaja o poslovanju zdravstvene ustanove,
n) obavljanje i drugih poslova u skladu sa zakonom i statutom zdravstvene ustanove.
(2) Upravni odbor zdravstvenih ustanova u vlasništvu JLS, Ministarstvu zdravstva Kantona obavezno dostavlja godišnji izvještaj o poslovanju zdravstvene ustanove.
Član 62
(Direktor)
(1) Direktor zdravstvene ustanove imenuje se na osnovu javnog oglasa u skladu sa zakonom.
(2) Direktora zdravstvene ustanove imenuje i razrješava upravni odbor.
(3) Direktora zdravstvene ustanove čiji je osnivač Kanton imenuje upravni odbor zdravstvene ustanove, uz prethodnu saglasnost ministra zdravstva Kantona.
(4) Direktora zdravstvene ustanove čiji je osnivač JLS imenuje upravni odbor zdravstvene ustanove, uz prethodnu saglasnost gradonačelnika/načelnika. Ukoliko načelnik/gradonačelnik ne dostavi saglasnost upravnom odboru u roku od 30 dana od dana traženja saglasnosti, saglasnost daje opštinsko/gradsko vijeće.
(5) Direktor zdravstvene ustanove mora imati završen medicinski, stomatološki odnosno farmaceutski fakultet, najmanje pet godina radnog iskustva u struci, znanje o zdravstvenom menadžmentu koje dokazuje certifikatom o obavljenoj edukaciji iz zdravstvenog menadžmenta, odnosno završenoj specijalizaciji iz zdravstvenog menadžmenta ili završenom postdiplomskom studiju iz zdravstvenog menadžmenta, te ispunjavati i druge uslove propisane aktom o osnivanju, odnosno statutom.
(6) Pravilnikom federalnog ministra zdravstva bliže se regulišu uslovi u pogledu vrste završenog fakulteta zdravstvenog usmjerenja iz stava (5) ovog člana koje moraju ispuniti lica koja konkurišu za direktora zdravstvene ustanove u zavisnosti od tipa zdravstvene ustanove.
(7) Za direktora zdravstvene ustanove koja obezbjeđuje specijalističko-konsultativnu, bolničku zdravstvenu zaštitu i djelatnost javnog zdravstva imenuje se lice koje, pored uslova iz stava (5) ovog člana, ima i odgovarajuću specijalizaciju iz djelatnosti zdravstvene ustanove.
(8) U bolničkim zdravstvenim ustanovama koje ispunjavaju uslove za izvođenje nastave direktor mora imati pomoćnika za nastavu i naučno-istraživački rad, a u ostalim zdravstvenim ustanovama koje imaju odobrenje za izvođenje nastave, direktor može imati pomoćnika za nastavu.
(9) Mandat direktora traje četiri godine.
(10) Po isteku mandata isto lice može, na osnovu javnog oglasa, ponovno biti imenovano za direktora u istoj zdravstvenoj ustanovi, ali najviše za još jedan mandatni period.
(11) Razrješenje sa dužnosti direktora prije isteka vremena na koji je imenovan, iz razloga propisanog članom 65. stav (2) tačka a), ne prekida uzastopnost mandata.
(12) Odluku o visini plate direktora javnih zdravstvenih ustanova donosi upravni odbor ustanove u skladu sa pozitivnim propisom kantona.
Član 63
(Imenovanje vršioca dužnosti direktora)
(1) Ako direktor nije imenovan u skladu sa zakonom u roku od 60 dana od dana isteka konkursnog roka, odluku o postavljenju vršioca dužnosti direktora donosi upravni odbor zdravstvene ustanove.
(2) Vršilac dužnosti direktora postavlja se najduže na period do šest mjeseci.
(3) Vršilac dužnosti direktora ima sva prava i dužnosti direktora.
Član 64
(Obaveze direktora)
(1) Direktor organizuje i vodi poslovanje, predstavlja i zastupa zdravstvenu ustanovu i odgovoran je za zakonitost rada.
(2) Direktor podnosi upravnom odboru pisani izvještaj o cjelokupnom poslovanju zdravstvene ustanove jednom tromjesečno.
(3) Direktor učestvuje u radu upravnog odbora bez prava odlučivanja.
Član 65
(Razrješenje direktora prije isteka mandata)
(1) Direktor može biti razriješen i prije isteka mandata na koji je imenovan.
(2) Upravni odbor je dužan razriješiti direktora i prije isteka mandata za koji je imenovan ako:
a) direktor to lično zahtijeva,
b) nastane neki od razloga koji prema posebnim propisima ili propisima kojima se uređuju radni odnosi dovode do prestanka ugovora o radu,
c) ne izvršava ugovorne obaveze prema Zavodu zdravstvenog osiguranja Kantona odnosno Federacije,
d) ne provodi program rada i razvoja zdravstvene ustanove koji je donio upravni odbor,
e) u obavljanju djelatnosti zdravstvene ustanove nastane neopravdani gubitak,
f) u svom radu krši propise i opšte akte zdravstvene ustanove ili neopravdano neizvršava odluke upravnog odbora ili postupa u suprotnosti sa njima,
g) svojim nesavjesnim ili nepravilnim radom prouzrokuje zdravstvenoj ustanovi veću štetu, zanemaruje ili nemarno vrši svoju dužnost tako da su nastale ili mogu nastati veće smetnje u obavljanju djelatnosti zdravstvene ustanove,
h) nalazom se zdravstvene inspekcije ustanovi povreda propisa i opštih akata zdravstvene ustanove ili nepravilnost u radu direktora.
(3) Ako upravni odbor ne razriješi direktora iz razloga propisanih u stavu (2) ovog člana u roku od 30 dana od dana saznanja za neki od razloga, rješenje o razrješenju direktora donosi ministar zdravstva kantona.
(4) Protiv rješenja iz stava (3) ovog člana nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor.
(5) Upravni odbor mora, prije donošenja odluke o razrješenju, obavijestiti direktora o razlozima za razrješenje i dati mu mogućnost da se onjoj pisano izjasni.
Član 66
(Obaveze direktora kada je ugrožen proces pružanja zdravstvene zaštite)
U vanrednim okolnostima, ako je ugrožen proces pružanja zdravstvene zaštite ili postoji neposredna opasnost po život i zdravlje ljudi, direktor je dužan o tim okolnostima bez odgađanja obavijestiti nadležno Ministarstvo i Zavod za javno zdravstvo.
Član 67
(Stručno vijeće)
(1) Stručno vijeće zdravstvene ustanove je savjetodavni organ direktoru.
(2) Članove stručnog vijeća na prijedlog šefova organizacionih jedinica zdravstvene ustanove, uz ravnopravnu zastupljenost oba pola, imenuje direktor.
(3) U radu stručnog vijeća mogu učestvovati i zdravstveni saradnici.
(4) U stručno vijeće iz stava (1) ovog člana može se imenovati zdravstveni radnik - zakupac jedinica zakupa zdravstvene ustanove.
(5) Bliže odredbe o načinu rada i odlučivanja stručnog vijeća uređuju se poslovnikom o radu stručnog vijeća zdravstvene ustanove na koji saglasnost daje direktor zdravstvene ustanove.
Član 68
(Djelokrug rada Stručnog vijeća)
Stručno vijeće zdravstvene ustanove:
a) raspravlja i odlučuje o pitanjima iz oblasti stručnog rada ustanove,
b) predlaže stručna rješenja u sklopu djelatnosti zdravstvene ustanove,
c) predlaže stručne osnove za program rada i razvoja zdravstvene ustanove,
d) predlaže mjere za unapređenja kvaliteta i bezbjednosti rada u zdravstvenoj ustanovi,
e) daje upravnom odboru i direktoru mišljenja i prijedloge u pogledu organizacije rada i uslova za razvoj zdravstvene djelatnosti u skladu sa finansijskim mogućnostima,
f) predlaže specijalističko usavršavanje zdravstvenih radnika i zdravstvenih saradnika, te stručno usavršavanje iz oblasti subspecijalnosti zdravstvenih radnika i zdravstvenih saradnika za potrebe zdravstvene ustanove,
g) predlaže upravnom odboru obavljanje dopunskog rada zdravstvenih radnika u slučajevima od posebnog interesa za građane i rad zdravstvene ustanove,
h) brine se o provedbi unutrašnjeg nadzora nad stručnim radom zdravstvenih radnika i zdravstvenih saradnika ustanove,
i) obavlja i druge poslove propisane statutom.
Član 69
(Etički komitet zdravstvene ustanove)
(1) Etički komitet zdravstvene ustanove je organ koji obezbjeđuje obavljanje djelatnosti ustanove na načelima etike i medicinske deontologije.
(2) Etički komitet imenuje upravni odbor zdravstvene ustanove i sačinjava ga najmanje devet članova, uz ravnopravnu zastupljenost oba pola, s tim da najmanje jedan član etičkog komiteta treba biti predstavnik nemedicinskih struka i najmanje dva člana koji nisu radnici zdravstvene ustanove.
(3) Upravni odbor imenuje i zamjenike članova etičkog komiteta.
(4) Mandat, način izbora, kao i način finansiranja etičkog komiteta uređuje se statutom zdravstvene ustanove.
(5) Etički komitet donosi poslovnik o svom radu.
(6) Dvije ili više zdravstvenih ustanova mogu imenovati zajednički etički komitet.
(7) Zdravstvena ustanova koja obavlja djelatnost transplantacije organa i tkiva formira etički komitet u oblasti uzimanja i presađivanja organa i tkiva u cilju liječenja u skladu sa propisom o transplantaciji organa i tkiva u cilju liječenja.
Član 70
(Nadležnost etičkog komiteta zdavstvene ustanove)
Etički komitet zdravstvene ustanove:
a) prati primjenu etike i medicinske deontologije u obavljanju djelatnosti zdravstvene ustanove,
b) daje saglasnost za provođenje medicinskih i naučnih ispitivanja, kao i kliničkih ispitivanja lijekova i medicinskih sredstava u zdravstvenoj ustanovi koja se smatra prethodnim postupkom u okviru odobravanja tih ispitivanja od nadležnog organa,
c) bavi se analizom i prijedlozima propisa iz oblasti zdravstva sa aspekta etike i medicinske deontologije,
d) prati povrede prava pacijenata i sistemski radi na unapređenju stanja u ovoj oblasti u skladu sa propisima o pravima, obavezama i odgovornostima pacijenata,
e) sarađuje sa nadležnim komorama iz oblasti zdravstva,
f) rješava i druga etička pitanja u obavljanju djelatnosti zdravstvene ustanove.
Član 71
(Etički komitet Ministarstva)
(1) Etički komitet Ministarstva je stručno tijelo koje prati pružanje i provođenje zdravstvene zaštite na načelima etike i medicinske deontologije.
(2) Etički komitet Ministarstva formira se radi obavljanja poslova i zadatka iz stava (1) ovog člana za područje Kantona.
(3) Sastav Etičkog komiteta Ministarstva koji odražava ravnopravnu zastupljenost oba pola, bliže određenje djelokruga rada, kao i način odlučivanja bliže se uređuje pravilnikom kojeg donosi Ministarstvo.
(4) Visinu nadoknade za rad Etičkog komiteta rješenjem utvrđuje Ministarstvo i isplaćuje se iz Budžeta Kantona.
Član 72
(Nadležnost Etičkog komiteta Ministarstva)
Nadležnosti Etičkog komiteta Ministarstva su:
a) prati primjenu načela etike i medicinske deontologije zdravstvenih radnika u obavljanju zdravstvene djelatnosti na teritoriji Kantona,
b) daje saglasnost za provođenje medicinskih i naučnih ispitivanja za Kanton, koja se smatra prethodnim postupkom u okviru odobravanja tih ispitivanja od nadležnog organa,
c) prati provođenje medicinskih i naučnih ispitivanja, kao i kliničkih ispitivanja lijekova i medicinskih sredstava,
d) prati upotrebu odobrenih novih zdravstvenih tehnologija,
e) daje mišljenja o spornim pitanjima koja su od značaja za provođenje medicinskih i naučnih ispitivanja u oblasti zdravstva,
f) prati provođenje odluka i razmatra stručna pitanja u vezi sa primjenom mjera u zdravstvenim ustanovama na području Kantona,
g) prati povrede prava pacijenata i sistemski radi na unapređenju stanja u ovoj oblasti u skladu sa propisima o pravima, obavezama i odgovornostima pacijenata,
h) podnosi godišnji izvještaj Ministastvu o svom radu, kao i o uočenim problemima, nedostacima i primjedbama u radu etičkih komiteta zdravstvenih ustanova,
i) razmatra i druga pitanja etike i medicinske deontologije u provođenju zdravstvene zaštite.
Član 73
(Komisija za lijekove)
(1) Komisija za lijekove zdravstvene ustanove je organ koji obezbjeđuje provedbu:
a) svih aktivnosti vezanih uz primjenu lijekova i medicinskih sredstava u zdravstvenoj ustanovi,
b) kliničkih ispitivanja lijekova i medicinskih sredstava u zdravstvenoj ustanovi,
c) šestomjesečnog finansijskog izvještavanja o kliničkim ispitivanjima lijekova i medicinskih sredstava u zdravstvenoj ustanovi za potrebe direktora i upravnog odbora,
d) praćenja, poduzimanja mjera za izbjegavanje i smanjivanje nuspojava lijekova i medicinskih sredstava, kao i koordiniranje aktivnosti u vezi sa prijavom nuspojava lijekova i medicinskih sredstava nadležnom državnom organu u skladu sa propisom o lijekovima i medicinskim sredstvima,
e) predlaganja liste lijekova i medicinskih sredstava koji se primjenjuju u zdravstvenoj ustanovi u skladu sa zakonom,
f) praćenja potrošnje lijekova i medicinskih proizvoda, te predlaganja mjera za racionalnu upotrebu lijekova i medicinskih sredstava u zdravstvenoj ustanovi,
g) poduzimanja mjera sa ciljem izbjegavanja interakcija, terapijskog dupliciranja ili pojave alergije kod upotrebe lijekova u zdravstvenoj ustanovi,
h) pripremanja tenderske dokumentacije u postupcima javnih nabavki lijekova i medicinskih sredstava,
i) i drugih poslova u skladu sa ovim zakonom, kao i propisom o lijekovima i medicinskim sredstvima.
(2) Komisiju za lijekove imenuje upravni odbor zdravstvene ustanove i čini je najmanje pet članova koji se imenuju iz reda specijalista medicine, farmacije i stomatologije, uz ravnopravnu zastupljenost oba pola.
(3) Bliže odredbe o načinu rada i odlučivanja komisije za lijekove uređuju se poslovnikom o radu komisije za lijekove zdravstvene ustanove.
(4) Komisija za lijekove zdravstvene ustanove koja nije ovlašćena za klinička ispitivanja lijekova i medicinskih sredstava, ne obavlja djelatnost navedenu u stavu (1) tačke b) i c) ovog člana.
(5) Dvije ili više zdravstvenih ustanova mogu imenovati zajedničku komisiju za lijekove.
Član 74
(Komisija za poboljšanje kvaliteta i bezbjednosti zdravstvenih usluga)
(1) Komisija za poboljšanje kvaliteta i bezbjednosti zdravstvenih usluga je stručno tijelo zdravstvene ustanove koje obavlja poslove i zadatke u pogledu uspostave sistema poboljšanja kvaliteta i bezbjednosti zdravstvenih usluga u zdravstvenoj ustanovi, kao i druge poslove utvrđene propisima o sistemu poboljšanja kvaliteta, bezbjednosti i akreditaciji u zdravstvu.
(2) Komisija iz stava (1) ovog člana odražavaće ravnopravnu zastupljenost oba pola.
Član 75
(Primjena zakona na zdravstvene ustanove u privatnom i mješovitom vlasništvu)
(1) Odredbe ovog zakona koje se odnose na osnivanje, rukovođenje, upravljanje i nadzor nad zdravstvenom ustanovom, kao i odredbe o osnivanju stručnih tijela zdravstvene ustanove, odgovarajuće se primjenjuju i na zdravstvene ustanove u privatnom i mješovitom vlasništvu.
(2) Upravni odbor zdravstvene ustanove u privatnom, odnosno mješovitom vlasništvu broji najmanje tri člana, a imenuje ih i razrješava vlasnik zdravstvene ustanove.
VIII VRSTE ZDRAVSTVENIH USTANOVA
Član 76
(Oblik zdravstvnih ustanova prema nivou zdravstvene zaštite)
(1) Zdravstvene ustanove organizuju svoj rad kao zdravstvene ustanove primarnog, sekundarnog i tercijarnog nivoa zdravstvene zaštite, specijalizovane zdravstvene ustanove i ostale zdravstvene ustanove.
(2) Zdravstvene ustanove primarne zdravstvene zaštite osnivaju se u skladu sa mrežom zdravstvene djelatnosti koja podrazumijeva vrstu i kapacitet zdravstvenih ustanova potrebnih za obezbjeđenje zaštite zdravlja građana na području Kantona.
(3) Mrežu zdravstvene djelatnosti iz stava (2) ovog člana utvrđuje Skupština Kantona na prijedlog ministra zdravstva Kantona.
(4) Zdravstvene ustanove mogu se osnovati i izvan mreže zdravstvene djelatnosti, u skladu sa odredbama ovog zakona i važećih propisa.
Zdravstvene ustanove primarne zdravstvene zaštite
Član 77
(Dom zdravlja)
Dom zdravlja je zdravstvena ustanova za pružanje zdravstvene zaštite stanovništvu određenog područja u sklopu zdravstvene djelatnosti na primarnom nivou zdravstvene zaštite.
Član 78
(Organizacija obavljanja djelatnosti doma zdravlja)
(1) Dom zdravlja na svom području obezbjeđuje obavljanje djelatnosti iz člana 29. ovog zakona.
(2) Dom zdravlja obavlja primarnu zdravstvenu zaštitu putem timova porodične medicine, laboratorija, službe za radiološku dijagnostiku, službe za hitnu medicinsku pomoć, kao i službe u zajednici i ostalih priznatih timova.
(3) Službe u zajednici iz stava (2) ovog člana čine: centar za mentalno zdravlje u zajednici, centar za fizikalnu rehabilitaciju, služba polivalentne zubozdravstvene zaštite, služba sestara u zajednici i druge službe u zajednici koje se utvrđuju i formiraju na osnovu potreba stanovništva, a prema prethodnom mišljenju Zavoda za javno zdravstvo Kantona, te uz saglasnost ministra zdravstva Kantona.
(4) Ukoliko nisu obezbijeđene službe u zajednici iz stava (3) ovog člana, specijalističko-konsultativna djelatnost iz dijela tih službi obavlja se na način i pod uslovima utvrđenim u članu 35. stav (3) ovog zakona, osim kod službi za zdravstvenu zaštitu djece i zdravstvenu zaštitu žena koje se tada organizuju u skladu sa članom 29. ovog zakona.
(5) Dom zdravlja dužan je učestvovati u obezbjeđenju uslova za pružanje specijalističko-konsultativne djelatnosti i djelatnosti Zavoda za javno zdravstva Kantona, a u skladu sa ugovorom sa Zavodom zdravstvenog osiguranja Kantona.
(6) Izuzetno od odredbe stava (1) ovog člana, na područjima sa specifičnim potrebama pružanja zdravstvene zaštite stanovništvu, u domu zdravlja može se organizovati i stacionar za dijagnostiku i liječenje akutnih bolesnika.
Član 79
(Obavljanje djelatnosti doma zdravlja u drugim zdravstvenim ustanovama)
Dio djelatnosti doma zdravlja može se obavljati ugovaranjem obavljanja zdravstvenih usluga sa drugom zdravstvenom ustanovom ili privatnom praksom.
Član 80
(Ambulanta porodične medicine)
(1) Ambulanta porodične medicine je dio zdravstvenog sistema u kojoj se promocijom zdravlja, sprečavanjem, suzbijanjem, ranim otkrivanjem, liječenjem bolesti i rehabilitacijom obezbjeđuje primarni nivo zdravstvene zaštite.
(2) Ambulanta porodične medicine može se organizovati kao dio doma zdravlja ili privatna praksa, o čemu ministar zdravstva Kantona donosi rješenje u skladu sa Pravilnikom.
(3) U ambulanti iz stava (1) ovog člana ostvaruje se prvi kontakt građana sa zdravstvenim sistemom i dobijaju informacije o pravima i obavezama pacijenata u skladu sa zakonom.
(4) Uspostavljanje vojnih ambulanti na lokacijama Oružanih snaga Bosne i Hercegovine-područje Tuzlanskog kantona će se regulisati posebnim propisom Kantona na prijedlog ministra zdravstva Kantona.
(5) Uspostavljanje ambulante na lokaciji JP Međunarodni aerodrom Tuzla će se regulisati posebnim propisom Kantona na prijedlog ministra zdravstva Kantona.
Član 81
(Tim porodične medicine)
(1) U ambulanti porodične medicine radi tim porodične medicine.
(2) Tim porodične medicine čini specijalista porodične medicine i najmanje jedna medicinska sestra- tehničar koja ima dodatnu edukaciju iz porodične medicine.
(3) Izuzetno od stava (2) ovog člana, tim porodične medicine može činiti specijalista druge grane medicine sa dodatnom edukacijom iz porodične medicine, odnosno doktor medicine sa dodatnom edukacijom iz porodične medicine i najmanje jedna medicinska sestra-tehničar koja ima dodatnu edukaciju iz porodične medicine.
(4) Poslovi zdravstvene njege u zajednici mogu se obavljati u timu porodične medicine uključivanjem u tim još jedne medicinske sestre-tehničara koja ima edukaciju zdravstvene njege u zajednici ili kroz službe sestara u zajednici.
(5) Plan i program dodatne edukacije iz porodične medicine, kao i edukacije iz zdravstvene njege u zajednici, te način obavljanja ove edukacije utvrđuje se pravilnikom federalnog ministra zdravstva.
Član 82
(Centar za mentalno zdravlje u zajednici)
(1) Centar za mentalno zdravlje u zajednici obavlja promociju i prevenciju mentalnog zdravlja, rehabilitaciju mentalno oboljelih lica, prevenciju invaliditeta i rehabilitaciju, te brigu i pomoć onesposobljenih.
(2) Pored poslova iz stava (1) ovog člana centar za mentalno zdravlje u zajednici obavlja i:
a) zdravstveno-promotivni rad na unapređenju mentalnog zdravlja u zajednici;
b) proaktivan pristup u prepoznavanju i ranom dijagnosticiranju lica sa rizikom po mentalno zdravlje;
c) edukaciju bolesnika, članova porodice i radne okoline;
d) psihološko savjetovanje u porodici i zajednici;
e) procjenu rizika po mentalno zdravlje u zajednici;
f) planiranje i provođenje okupacione terapije u zajednici;
g) psihološka mjerenja putem testova;
h) vanbolničke terapeutske i rehabilitacione postupke iz domena zaštite mentalnog zdravlja;
i) socioterapiju;
j) tretman bolesti zavisnosti u vanbolničkim uslovima.
(3) Stručno osoblje zaposleno u centru iz stava (1) ovog člana treba imati edukaciju iz oblasti zloupotrebe psihoaktivnih supstancija.
(4) Centar iz stava (1) ovog člana se organizuje kao dio doma zdravlja.
(5) Bliži uslovi koje mora ispunjavati centar iz stava (1) ovog člana, kao i način njegovog organizovanja, te plan i program, trajanje edukacije, kao i način provođenja edukacije iz oblasti zloupotrebe psihoaktivnih supstancija utvrđuju se pravilnikom federalnog ministra zdravstva.
Član 83
(Centar za fizikalnu rehabilitaciju)
(1) Centar za fizikalnu rehabilitaciju obavlja zdravstveno-promotivni rad iz oblasti fizikalne medicine; vanbolničke terapeutske i rehabilitacione postupke iz domena fizikalne medicine; okupacione tretmane; testiranje i procjenu testova, sarađuje sa drugim službama s ciljem unapređenja tretmana pacijenata. https://advokat-prnjavorac.com
(2) Centar iz stava (1) ovog člana organizuje se kao dio doma zdravlja.
(3) Bliži uslovi koje mora ispunjavati centar iz stava (1) ovog člana, kao i način njegovog organizovanja propisuju se pravilnikom federalnog ministra zdravstva.
Član 84
(Ustanova za hitnu medicinsku pomoć)
(1) Ustanova za hitnu medicinsku pomoć je zdravstvena ustanova koja provodi mjere hitne medicinske pomoći i obezbjeđuje prijevoz oboljelih, stradalih i povrijeđenih u odgovarajuću zdravstvenu ustanovu i pruža medicinsku pomoć za vrijeme prijevoza.
(2) Ustanova iz stava (1) ovog člana može obavljati edukaciju zdravstvenih radnika iz oblasti urgentne medicine, zbrinjavanja povrijeđenih i naglo oboljelih kod kojih je došlo do životne ugroženosti, kao i edukaciju o načinu obavljanja adekvatnog hitnog medicinskog transporta, pod uslovom da ima ugovor sa fakultetom zdravstvenog usmjerenja.
(3) Ustanova iz stava (1) ovog člana može se organizovati kao samostalna zdravstvena ustanova ili kao dio doma zdravlja.
(4) Uslovi, organizaciju i način rada hitne medicinske pomoći utvrđuju se pravilnikom.
Član 85
(Ustanova za zdravstvenu njegu u kući)
(1) Ustanova za zdravstvenu njegu u kući je zdravstvena ustanova koja provodi zdravstvenu njegu i rehabilitaciju bolesnika po uputama doktora medicine - porodičnog ljekara.
(2) Ustanova iz stava (1) ovog člana može se organizovati kao samostalna zdravstvena ustanova ili kao privatna praksa.
(3) Bliži uslovi koje mora ispunjavati ustanova iz stava (1) ovog člana, kao i način njenog organizovanja propisuju se pravilnikom federalnog ministra zdravstva.
Član 86
(Apoteka)
(1) Apoteka je zdravstvena ustanova koja vrši nabavku lijekova i medicinskih sredstava, skladištenje, čuvanje pod propisanim režimom, izdavanje i distribuciju lijekova i medicinskih sredstava, kao i izradu galenskih i magistralnih pripravaka u skladu sa propisom o apotekarskoj djelatnosti.
(2) Uspostavljanje Javne zdravstvene ustanove apoteke Tuzlanskog kantona će se regulisati posebnim propisom Kantona na prijedlog ministra zdravstva Kantona.
Član 87
(Ustanova za palijativnu njegu)
(1) Ustanova za palijativnu njegu je socijalno-zdravstvena ustanova koja ima palijativni interdisciplinarni tim, ambulantu za bol i palijativnu njegu.
(2) Ustanova iz stava (1) ovog člana može se organizovati kao samostalna ustanova.
(3) Obavljanje zdravstvenih usluga u ustanovi iz stava (1) ovog člana uređuje se ugovorom između doma zdravlja ili bolnice i Zavoda zdravstvenog osiguranja Kantona.
(4) Zdravstvene usluge palijativne njege i terapije bola mogu se obavljati i u zdravstvenim ustanovama primarnog nivoa zdravstvene zaštite i posebnim odjelima zdravstvenih ustanova bolničkog nivoa zdravstvene zaštite.
Član 88
(Zdravstvena zaštita u ustanovama socijalne zaštite)
(1) U ustanovama socijalne zaštite koje zbrinjavanju djecu bez roditelja, djecu za koju se roditelji ne brinu, socijalno zapuštenu djecu, tjelesno i duševno oštećenu djecu, odrasla lica, te nemoćna i stara lica, mjere zdravstvene zaštite provode se putem domova zdravlja, odnosno zdravstvenih radnika u privatnoj praksi.
(2) Obavljanje primarne zdravstvene zaštite iz stava (1) ovog člana obavezno se uređuje ugovorom između doma zdravlja, odnosno privatnog zdravstvenog radnika i Zavoda zdravstvenog osiguranja Kantona.
(3) U ustanovama socijalne zaštite koje zbrinjavanju lica zavisna o tuđoj pomoći, kojima je potrebna zdravstvena njega i rehabilitacija, prema uputama i pod stručnim nadzorom doktora medicine, obezbjeđuju se mjere zdravstvene zaštite u skladu sa uslovima u pogledu prostora, opreme i kadra koji propisuje Ministarstvo.
(4) Troškove zdravstvene zaštite iz stava (3) ovog člana iznad utvrđenog zdravstvenog standarda snosi ustanova socijalne zaštite.
Zdravstvene ustanove sekundarne zdravstvene zaštite
Član 89
(Poliklinika)
(1) Poliklinika je zdravstvena ustanova u kojoj se obavlja specijalističko-konsultativna zdravstvena zaštita, dijagnostika i medicinska rehabilitacija, osim bolničkog liječenja.
(2) Poliklinika se osniva kao samostalna zdravstvena ustanova ili kao dio bolnice.
(3) Kada se poliklinika osniva kao samostalna zdravstvena ustanova djelatnost se mora obavljati najmanje u dvije ordinacije različitih ili istih specijalističkih ili subspecijalističkih djelatnosti, odnosno u jednoj ordinaciji specijalističke, odnosno subspecijalističke djelatnosti i laboratoriji.
(4) Poliklinika mora, za svaku svoju registrovanu djelatnost, primiti u radni odnos, u punom radnom vremenu, najmanje jednog doktora medicine, odnosno doktora stomatologije specijalistu odgovarajuće grane specijalnosti zavisno od djelatnosti poliklinike.
(5) Ako poliklinika ima medicinsko-biohemijsku laboratoriju mora primiti uradni odnos, u punom radnom vremenu najmanje jednog doktora medicine specijalistu medicinske biohemije ili jednog diplomiranog inženjera medicinske laboratorijske dijagnostike.
Član 90
(Centar za dijalizu)
(1) Centar za dijalizu obavlja dijagnostiku i liječenje pacijenata kroz tretman hemodijalize i peritonalne dijalize.
(2) Centar iz stava (1) ovog člana može se organizovati kao samostalna zdravstvena ustanova, dio doma zdravlja ili dio bolnice.
(3) Bliži uslovi u pogledu prostora, kadra i medicinsko-tehničke opreme za osnivanje i organizaciju rada zdravstvenih ustanova koje obavljaju djelatnost dijalize, kategorizacija dijaliznih centara i postupak njihove verifikacije, kategorizacija zdravstvenih usluga, radnih timova u dijaliznim centrima, edukacija zaposlenih u dijaliznim centrima, kategorizacija medicinsko-tehničke opreme u dijaliznim centrima, sadržaj standardnog seta lijekova i potrošnog materijala za dijalizu, uslovi zdravstvene ispravnosti vode za dijalizu, te provođenje stručnog nadzora nad radom dijaliznih centara utvrđuju se pravilnikom federalnog ministra zdravstva.
Član 91
(Bolnica)
(1) Bolnica je zdravstvena ustanova koja obavlja djelatnost dijagnostike, liječenja, medicinske rehabilitacije i zdravstvene njege bolesnika, te obezbjeđuje boravak i prehranu bolesnika.
(2) Djelatnost iz stava (1) ovog člana obavlja se u opštim, specijalnim, kantonalnim i u univerzitetskim-kliničkim bolnicama.
Član 92
(Opšta bolnica)
(1) Opšta bolnica je zdravstvena ustanova koja obavlja najmanje djelatnosti hirurgije, interne medicine, pedijatrije, te ginekologije i porođajnog i ima posteljne, dijagnostičke i druge mogućnosti prilagođene svojoj namjeni.
(2) Izuzetno, opšta bolnica iz stava (1) ovog člana može obavljati i tercijarnu zdravstvenu zaštitu iz djelatnosti za koju je registrovana, ako ispunjava uslove za tercijarnu zdravstvenu zaštitu utvrđene ovim zakonom, kao i propisima donesenim na osnovu zakona, te ako je za obavljanje ove djelatnosti verifikovana u skladu sa važećim propisima.
Član 93
(Specijalna bolnica)
(1) Specijalna bolnica je zdravstvena ustanova za specijalističko-konsultativno i bolničko liječenje određenih bolesti ili određenih dobnih grupa stanovništva, koja, osim uslova iz člana 102. ovog zakona, ima posteljne, dijagnostičke i druge mogućnosti prilagođene svojoj namjeni.
(2) Izuzetno, specijalna bolnica iz stava (1) ovog člana može obavljati i tercijarnu zdravstvenu zaštitu iz djelatnosti za koju je registrovana, ako ispunjava uslove za tercijarnu zdravstvenu zaštitu utvrđene ovim zakonom, kao i propisima donesenim na osnovu zakona, te ako je za obavljanje ove djelatnosti verifikovana u skladu sa važećim propisima.
Član 94
(Kantonalna bolnica)
(1) Za područje jednog ili više kantona može se organizovati i kantonalna bolnica koja, pored uslova predviđenih za opštu i specijalnu bolnicu, ispunjava posteljne, dijagnostičke i druge uslove utvrđene kantonalnim zakonom.
(2) Izuzetno, kantonalna bolnica iz stava (1) ovog člana može obavljati i tercijarnu zdravstvenu zaštitu iz djelatnosti za koju je registrovana, ako ispunjava uslove za tercijarnu zdravstvenu zaštitu utvrđene ovim zakonom, kao i propisima donijetim na osnovu zakona, te ako je za obavljanje ove djelatnosti verifikovana u skladu sa važećim propisima.
Član 95
(Univerzitetsko-klinička bolnica)
(1) Univerzitetsko-klinička bolnica je bolnica koja obavlja tercijarnu zdravstvenu zaštitu iz više od polovine registrovanih specijalističkih djelatnosti, stručno usavršavanje, dodiplomsku i postdiplomsku nastavu, kao i naučno-istraživački rad za djelatnosti za koje je osnovana.
(2) Organizacioni dijelovi bolnice iz stava (1) ovog člana su klinike koje obavljaju tercijarnu zdravstvenu zaštitu iz određenih specijalističkih djelatnosti, stručno usavršavanje, dodiplomsku i postdiplomsku nastavu, kao i naučno-istraživački rad za djelatnosti za koje je osnovana.
(3) Odredbe članova 98. i 99. ovog zakona, koje se odnose na sticanje naziva univerzitetska bolnica, shodno se primjenjuju i na univerzitetsko-kliničke bolnice iz stava (1) ovog člana.
Član 96
(Potrebne jedinice bolnice)
(1) Bolnica u svom sastavu mora imati najmanje jedinice za:
a) specijalističko-konsultativnu djelatnost,
b) radiološku, laboratorijsku i drugu dijagnostiku,
c) anesteziju i reanimaciju,
d) snabdijevanje lijekovima i medicinskim proizvodima - bolnička apoteka,
e) transfuziološku djelatnost u skladu sa propisom o krvi i krvnim sastojcima,
f) urgentno zbrinjavanje.
(2) Bolnica iz stava (1) ovog člana mora imati obezbijeđenu:
a) medicinsku rehabilitaciju,
b) patologiju,
c) citološku, mikrobiološku i biohemijsku dijagnostiku,
d) mrtvačnicu.
(3) Ukoliko bolnica nema vlastite službe iz stava 2) tačke a), b) i c) ovog člana može ugovoriti obavljanje ovih djelatnosti sa zdravstvenom ustanovom koja ispunjava uslove predviđene zakonom za obavljanje navedenih djelatnosti i ima odobrenje nadležnog organa, a za obavljanje djelatnosti iz stava (2) tačka d) ovog člana može ugovoriti sa ovlašćenim pravnim licima.
Član 97
(Naučno-istraživačka djelatnost bolnice)
Bolnica može obavljati naučno-istraživačku djelatnost u djelatnostima za koje je registrovana u skladu sa zakonom.
Član 98
(Dobijanje statusa univerzitetske bolnice)
(1) Bolnica može dobiti status univerzitetske bolnice koji dodjeljuje javni univerzitet na prijedlog nadležnog organa u skladu sa važećim propisima, uz prethodno pribavljeno mišljenje fakulteta zdravstvenog usmjerenja, ako se u bolnici provodi nastava u okviru univerzitetskog obrazovanja.
(2) Status univerzitetske bolnice iz stava (1) ovog člana dodjeljuje se sa rokom važenja od pet godina.
(3) Nastava iz stava (1) ovog člana može se provoditi po prethodno pribavljenim saglasnostima nadležnih organa u skladu sa važećim propisima.
(4) Bolnica iz stava (1) ovog člana može obavljati i specijalistički, odnosno subspecijalistički staž zdravstvenih radnika i zdravstvenih saradnika, uz uslov da ispunjava uslove propisane ovim zakonom i propisima donesenim na osnovu ovog zakona, te pribavi odobrenje za obavljanje ovog staža od nadležnog organa u skladu sa važećim propisima.
Član 99
(Uslovi za dodjelu naziva univerzitetska bolnica)
(1) Uslovi koje moraju ispunjavati bolnice za dodjelu naziva univerzitetske bolnice utvrđuju se pravilnikom federalnog ministra zdravstva uz saglasnost federalnog ministra za obrazovanje i nauku.
(2) Sticanjem, odnosno gubitkom uslova za naziv univerzitetske bolnice, te dodjelom odgovarajućeg naziva zdravstvenoj ustanovi ili njenom dijelu ne prenose se osnivačka prava nad zdravstvenom ustanovom.
Član 100
(Lječilište)
(1) Lječilište je zdravstvena ustanova u kojoj se prirodnim ljekovitim izvorima provodi preventivna zdravstvena zaštita, specijalistička i bolnička rehabilitacija.
(2) Lječilište je dužno u toku korišćenja prirodnih ljekovitih izvora pratiti njegova ljekovita svojstva i najmanje jednom u četiri godine izvršiti ponovno ispitivanje njegove ljekovitosti u odgovarajućoj zdravstvenoj ustanovi.
(3) Lječilište može pružati zdravstvene usluge u turizmu u skladu sa posebnim propisima.
Član 101
(Zavod)
Zavod je specijalizovana zdravstvena ustanova u kojoj se obavlja specijalističko-konsultativna zdravstvena zaštita, uz posebnu djelatnost medicinske tehnologije, kao i određena medicinska ispitivanja.
Zdravstvene ustanove tercijarne zdravstvene zaštite
Član 102
(Zdravstvene ustanove tercijarne zdravstvene zaštite)
Zdravstvene ustanove tercijarne zdravstvene zaštite su one zdravstvene ustanove koje ispunjavaju uslove u pogledu prostora, opreme i kadra, kao i primijenjenih tehnologija za obavljanje najsloženijih oblika zdravstvene zaštite iz specijalističko-konsultativnih i bolničkih zdravstvenih djelatnosti, koje će se bliže urediti pravilnikom federalnog ministra zdravstva iz člana 38. ovog zakona.
Član 103
(Sistem zdravstvene zaštite)
(1) S ciljem obezbjeđenja kontinuiranosti zdravstvene zaštite iz člana 18. ovog zakona, zdravstvene ustanove primarne, sekundarne i tercijarne zdravstvene zaštite uspostavljaju jedinstven sistem upućivanja pacijenata sa jednog na druge nivoe zdravstvene zaštite.
(2) Sistem iz stava (1) ovog člana obuhvata razmjenu informacija, i to sa nivoa primarne zdravstvene zaštite, o zdravstvenom stanju pacijenta sa podacima o prirodi bolesti ili zdravstvenog problema zbog kojeg se obratio izabranom zdravstvenom timu ili izabranom doktoru medicine i poduzetim mjerama, a sa sekundarnog, odnosno tercijarnog nivoa zdravstvene zaštite o izvršenim pregledima, nalazima i poduzetim mjerama liječenja, uključujući i detaljna uputstva za dalje liječenje.
(3) U slučaju da se pacijentu na nivou primarne zdravstvene zaštite ne može pružiti adekvatna i blagovremena zdravstvena zaštita, zdravstvena ustanova, odnosno izabrani zdravstveni tim ili izabrani doktor medicine upućuje tog pacijenta u odgovarajuću zdravstvenu ustanovu, odnosno odgovarajućem specijalisti u zdravstvenu ustanovu na sekundarnom nivou zdravstvene zaštite, ili, izuzetno, u zdravstvenu ustanovu na tercijarnom nivou zdravstvene zaštite radi pregleda, liječenja i davanja odgovarajućeg mišljenja i uputstva za dalje liječenje na nivou primarne zdravstvene zaštite.
(4) Bolnice i druge zdravstvene ustanove sekundarnog nivoa zdravstvene zaštite, ili ljekar specijalista kojem je građanin upućen sa nivoa primarne zdravstvene zaštite, mogu tog građanina uputiti na tercijarni nivo zdravstvene zaštite gdje se pružaju najsloženiji oblici zdravstvene zaštite iz određenih specijalističkih djelatnosti.
IX ZDRAVSTVENE USTANOVE U KOJIMA SE IZVODI NASTAVA
Član 104
(Obrazovanje studenata i učenika)
(1) Obrazovanje studenata i učenika za potrebe zdravstva vrše fakulteti i škole zdravstvenog usmjerenja.
(2) U bolnicama koje imaju status univerzitetske bolnice organizuje se nastava za studente fakulteta zdravstvenog usmjerenja, dodiplomska i postdiplomska nastava.
(3) Dio nastave koji se odnosi na porodičnu medicinu, djelatnost službi u zajednici, javno zdravstvo, medicina rada, bolesti zavisnosti izvodi se u zavodima za javno zdravstvo, zavodima za medicinu rada, zavodima za bolesti zavisnosti i domovima zdravlja koji ispunjavaju uslove propisane pravilnikom iz člana 99. stav (1) ovog zakona.
(4) Odobrenje za izvođenje nastave u zdravstvenim ustanovama iz stava (3) ovog člana, te dobijanje statusa nastavni zavod, odnosno nastavna zdravstvena ustanova, dodjeljuje javni univerzitet na prijedlog nadležnog organa u skladu sa važećim propisima, a uz prethodno pribavljeno mišljenje fakulteta zdravstvenog usmjerenja.
Član 105
(Nastavnici zdravstveni radnici)
(1) Nastavnici zdravstveni radnici koji izvode nastavu u zdravstvenim ustanovama za potrebe fakulteta zdravstvenog usmjerenja mogu zasnovati istovremeno radni odnos sa jednom zdravstvenom ustanovom i jednim fakultetom zdravstvenog usmjerenja na način da u svakoj ustanovi, odnosno fakultetu zdravstvenog usmjerenja obavljaju poslove sa nepunim radnim vremenom tako da njihovo puno radno vrijeme bude usaglašeno sa radnim vremenom utvrđenim propisima o radu.
(2) Zdravstvena ustanova i fakultet zdravstvenog usmjerenja ugovorom uređuju pitanja iz radnog odnosa u izvođenju nastave.
(3) Način obavljanja poslova sa nepunim radnim vremenom pri izvođenju nastave zdravstvenih radnika iz stava (1) ovog člana pravilnikom propisuje federalni ministar za obrazovanje i nauku uz saglasnost federalnog ministra zdravstva.
Član 106
(Zdravstvena djelatnost za potrebe fakultetske nastave)
(1) Fakultet zdravstvenog usmjerenja može, u skladu sa ovim zakonom, osnovati unutrašnje organizacijske cjeline u kojima se obavlja zdravstvena djelatnost za potrebe fakultetske nastave.
(2) Ispunjenost uslova za obavljanje zdravstvene djelatnosti iz stava (1) ovog člana utvrđuje Ministarstvo.
(3) Uslovi prostora, opreme i kadra za obavljanje zdravstvene djelatnosti za potrebe fakultetske nastave utvrđuju se pravilnikom federalnog ministra zdravstva.
(4) Za obavljanje zdravstvene djelatnosti iz stava (1) ovog člana fakultet zdravstvenog usmjerenja može ostvarivati sredstva ugovorom sa Zavodom zdravstvenog osiguranja Kantona.
X KANTONALNI ZDRAVSTVENI ZAVODI
Član 107
(Kantonalni zdravstveni zavodi)
(1) Kantonalni zdravstveni zavodi su zdravstvene ustanove koje obavljaju djelatnost iz člana 39. ovog zakona.
(2) Kantonalni zdravstveni zavodi su: Zavod za javno zdravstvo Kantona, Zavod za medicinu rada Kantona, Zavod za bolesti ovisnosti Kantona i Zavod za sportsku medicinu Kantona.
(3) Kantonalnim propisima može se regulisati i osnivanje i rad drugih zavoda na kantonalnom nivou.
(4) Kantonalni zdravstveni zavodi ukojima se izvodi nastava i koji su nastavna baza fakulteta zdravstvenog usmjerenja imaju pravo na dodatak svom nazivu - nastavni zavodi.
Član 108
(Finansiranje zavoda)
Za vršenje svojih funkcija kantonalni zavodi finansiraju se iz izvora propisanih u članovima 57. i 58. ovog zakona.
Član 109
(Zavod za javno zdravstvo Kantona)
(1) Zavod za javno zdravstvo Kantona je zdravstvena ustanova koja obavlja javno-zdravstvenu djelatnost za područje Kantona.
(2) Zavod iz stava (1) ovog člana obavlja sljedeće poslove:
a) predlaže programe zdravstvene zaštite iz djelokruga svog rada,
b) provodi zdravstveno-statistička istraživanja u cilju praćenja, procjene i analize zdravstvenog stanja stanovništva, kao i organizacije i rada zdravstvenih ustanova za područje Kantona,
c) prati, ocjenjuje i analizira zdravstveno stanje stanovništva, kao i organizaciju i rad zdravstvenih ustanova na području Kantona,
d) planira, organizuje i provodi aktivnosti promocije zdravlja i zdravstvenog odgoja stanovništva,
e) učestvuje u planiranju, predlaganju i provođenju mjera za sprečavanje, rano otkrivanje i suzbijanje hroničnih masovnih bolesti, uključujući i bolesti zavisnosti,
f) prati, analizira i ocjenjuje uticaj okoline i hrane na zdravstveno stanje stanovništva na području Kantona, te predlaže mjere za unapređenje stanja u oblasti,
g) provodi preventivno-odgojne mjere zdravstvene zaštite u osnovnim i srednjim školama, kao i fakultetima za područje Kantona,
h) koordinira, usklađuje i stručno povezuje rad zdravstvenih ustanova za područje Kantona,
i) kontinuirano provodi mjere higijensko- epidemiološke zaštite i nadzora sa epidemiološkom analizom stanja na području Kantona i provodi protivepidemijske mjere, te nadzire provođenje obaveznih imunizacija,
j) obavlja raspodjelu obaveznih vakcina zdravstvenim ustanovama na primarnom nivou zdravstvene zaštite na području Kantona,
k) nadzire provedbu mjera dezinfekcije, dezinsekcije i deratizacije, te provodi preventivne i protivepidemijske postupke dezinfekcije, dezinsekcije i deratizacije za područje Kantona,
l) obavlja sanitarnu hemijsku i sanitarnu mikrobiološku dijagnostičku djelatnost,
m) učestvuje u izradi i provedbi pojedinih programa zdravstvene zaštite u vanrednim prilikama,
n) stručno-metodološki nadzire i usmjerava rad higijensko-epidemioloških službi na području Kantona,
o) sarađuje sa drugim zdravstvenim ustanovama na području Kantona, kao i sa nadležnim organima lokalne samouprave i drugim ustanovama i organizacijama od značaja za unapređenje javnog zdravlja.
(3) Zavod za javno zdravstvo Kantona pored poslova iz stava (2) ovog člana može obavljati i sljedeće poslove:
a) planira, organizuje i provodi djelatnost kontinuirane medicinske edukacije i kontinuiranog profesionalnog razvoja u sektoru zdravstva,
b) izrađuje, implementira i evaluira projekte u oblasti zdravstva i zdravstvene zaštite,
c) provodi obuku zaposlenih za sticanje osnovnih znanja o higijeni životnih namirnica i predmeta opšte upotrebe, kao i ličnoj higijeni lica koja rade u proizvodnji i prometu životnih namirnica i predmeta opšte upotrebe,
d) vrši hemijske, bakteriološke, serološke, toksikološke i virusološke preglede i ispitivanja u vezi sa proizvodnjom i prometom životnih namirnica, vode, vazduha i predmeta opšte upotrebe, kao i preglede u vezi sa dijagnostikom zaraznih i nezaraznih bolesti,
e) ispituje zdravstvenu ispravnost vode za piće, vode za dijalizu, vode za rekreaciju, površinske i otpadne vode, stanje vodosnabdijevanja, te zdravstvenu ispravnost životnih namirnica i predmeta opšte upotrebe,
f) provodi mjere dezinfekcije, dezinsekcije i deratizacije,
g) predlaže i provodi aktivnosti na unapređenju sistema zdravstvene bezbjednosti proizvodnje i prometa životnih namirnica, vode i predmeta opšte upotrebe u cilju smanjenja rizika od obolijevanja i drugih štetnih posljedica po zdravlje,
h) provodi zdravstveni nadzor nad kliconošama, zaposlenim i drugim licima u skladu sa propisima o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti,
i) daje stručno mišljenje o opravdanosti osnivanja, proširenja, promjene ili prestanka rada zdravstvene ustanove u skladu sa članovima 52., 54. i 58. ovog zakona,
j) vrši sanitarne preglede zaposlenih koji se obavezno provode radi zaštite stanovništva od zaraznih bolesti, zaštite potrošača, odnosno korisnika,
k) učestvuju u provođenju vanjske provjere kvaliteta stručnog rada u drugim zdravstvenim ustanovama i privatnoj praksi,
l) bavi se izdavanjem raznih oblika publikacija iz djelokruga svog rada,
m) obavlja i druge poslove u skladu sa zakonom.
Član 110
(Zavod za medicinu rada Kantona)
(1) Zavod za medicinu rada Kantona je zdravstvena ustanova za obavljanje djelatnosti specifične zdravstvene zaštite radnika na području Kantona.
(2) Djelatnost medicine rada obuhvata zaštitu i očuvanje zdravlja radnika u bezbjednoj i zdravoj radnoj okolini.
(3) Zavod za medicinu rada Kantona koordinira i stručno nadzire sve zdravstvene ustanove koje provode specifičnu zdravstvenu zaštitu radnika na području Kantona za koje su osnovani.
(4) Za obavljanje specifične zdravstvene zaštite radnika iz članova 31. i 32. ovog zakona može se osnovati i zdravstvena ustanova za specifičnu zdravstvenu zaštitu radnika.
Član 111
(Poslovi Zavoda za medicinu rada Kantona)
(1) Zavod za medicinu rada Kantona obavlja sljedeće poslove:
a) provodi statistička istraživanja iz oblasti medicine rada,
b) planira, predlaže i provodi mjere za očuvanje i unapređenje zdravlja radnika,
c) organizuje i provodi specifičnu zdravstvenu zaštitu u cilju prevencije i obezbjeđenja zdravlja na radu,
d) ispituje i verifikuje profesionalne bolesti kao i povrede na radu,
e) vodi registar priznatih profesionalnih bolesti u skladu sa preporukama Komisije Evropske unije, te provodi statističku obradu tih profesionalnih bolesti u skladu sa Evropskom statistikom (ESOD),
f) prati i proučava povrede na radu u skladu sa Evropskom statistikom povreda na radu (ESAW), te pojavu i uzroke invalidnosti uzrokovanih profesionalnim bolestima i povredama na radu za područje za koje je Zavod osnovan,
g) oblikuje doktrinu, standarde i metode rada pri ocjenjivanju zdravstvene sposobnosti i praćenju zdravstvenog stanja zaposlenika na poslovima sa posebnim uslovima rada, vozača svih vrsta motornih vozila, pomoraca, vazduhoplovnog osoblja i drugih zaposlenika u saobraćaju,
h) utvrđuje jedinstvenu metodologiju i postupke u programiranju, planiranju i provođenju mjera prevencije i bezbjednosti na radu,
i) ispituje nove zdravstvene tehnologije, kao i primjenu novih metoda prevencije, dijagnostike, liječenja i rehabilitacije u oblasti medicine rada,
j) prati savremena dostignuća u oblasti organizacije medicine rada i predlaže mjere za unapređenje i razvoj u oblasti medicine rada,
k) izučava sve faktore profesionalnih rizika i vrši njihovu identifikaciju, kvalifikaciju i procjenu u oblasti profesionalne patologije i toksikologije,
l) učestvuje u dopunskom stručnom osposobljavanju zdravstvenih i nezdravstvenih zaposlenika iz oblasti medicine rada,
m) pruža stručnu pomoć u izradi propisa iz ove oblasti i nadzire provođenje programa mjera specifične zdravstvene zaštite,
n) pruža stručnu pomoć poslodavcima, sindikatima, ustanovama i fizičkim licima ovlašćenim za obavljanje poslova zaštite zdravlja i bezbjednosti na radu, kao i organima uprave iz svog djelokruga rada,
o) sarađuje sa zdravstvenim ustanovama svih nivoa zdravstvene zaštite,
p) obavlja i druge poslove u oblasti zaštite zdravlja na radu, u skladu sa posebnim propisima.
(2) Poslovi iz stava (1) ovog člana, koji su od interesa za Federaciju, mogu biti dodijeljeni za obavljanje Federalnom zavodu za javno zdravstvo.
Član 112
(Izvođenje nastave u Zavodu za medicinu rada)
(1) Zavod za medicinu rada Kantona može izvoditi i nastavu iz oblasti medicine rada ako ima ugovoreni odnos sa fakultetom zdravstvenog usmjerenja.
(2) Odobrenje za izvođenje nastave u Zavodu za medicinu rada, te dobijanje statusa nastavni zavod dodjeljuje javni univerzitet na prijedlog nadležnog organa u skladu sa važećim propisima, a uz prethodno pribavljeno mišljenje fakulteta zdravstvenog usmjerenja.
(3) Zavod za medicinu rada Kantona i zdravstvene ustanove za specifičnu zdravstvenu zaštitu radnika za obavljanje poslova iz članova 11. i 111. ovog zakona, ostvaruju prihode putem ugovora o pružanju programa mjera specifične zdravstvene zaštite radnika sa poslodavcem, privrednim društvima i drugim pravnim licima.
Član 113
(Zavod za bolesti ovisnosti Kantona)
Zavod za bolesti ovisnosti Kantona je specijalizovana zdravstveno-socijalna ustanova koja se bavi prevencijom, liječenjem i rehabilitacijom zavisnika.
Član 114
(Poslovi Zavoda za bolesti ovisnosti Kantona)
(1) Zavod za bolesti ovisnosti Kantona obavlja sljedeće poslove:
a) stacionarnu i ambulantno-polikliničku zdravstvenu zaštitu sa rehabilitacijom zavisnika,
b) prevenciju, dijagnostiku, rehabilitaciju i socijalnu reintegraciju zavisnika,
c) provodi edukacije i supstitucijske programe liječenja prema pravilima struke i standardima SZO,
d) vodi registar zavisnika,
e) ostvaruje saradnju sa drugim zdravstvenim ustanovama, a posebno drugim specijalizovanim zdravstvenim i socijalnim ustanovama za bolesti zavisnosti,
f) organizuje stručna savjetovanja, seminare, javne tribine i druge aktivnosti od značaja za ostvarivanje djelatnosti Zavoda,
g) provodi istraživački rad na polju bolesti zavisnosti,
h) organizuje i/ili provodi programe smanjenja štete za lica koja injektiraju droge,
i) obavlja i druge poslove u oblasti bolesti zavisnosti u skladu sa posebnim propisima.
(2) Zavod za bolesti ovisnosti Kantona može izvoditi i nastavu iz oblasti bolesti zavisnosti ako ima ugovorni odnos sa fakultetom zdravstvenog usmjerenja.
(3) Poslovi iz stava (1) ovog člana, koji su od interesa za Federaciju, mogu biti dodijeljeni za obavljanje Federalnom zavodu za javno zdravstvo.
(4) Obim i vrsta poslova u vezi sa bolestima zavisnosti od interesa za Federaciju, kao i finansiranje obavljanja poslova iz stava (3) ovog člana određuje se posebnom odlukom Vlade Federacije BiH, a na usaglašen prijedlog federalnog ministra zdravstva i federalnog ministra finansija.
Član 115
(Zavod za sportsku medicinu Kantona)
(1) Zavod za sportsku medicinu Kantona je zdravstvena ustanova koja može biti osnovana za obavljanje specifične zdravstvene zaštite sportista za područje jednog ili više kantona.
(2) Zavod sportske medicine koordinira i stručno nadzire sve sportsko-medicinske institucije koje provode specifičnu zdravstvenu zaštitu sportista na području Kantona.
Član 116
(Poslovi Zavoda za sportsku medicinu Kantona)
(1) Zavod sportske medicine obavlja sljedeće poslove:
a) planira, predlaže i provodi mjere za očuvanje i unapređenje zdravlja sportista i učesnika u sportskoj rekreaciji,
b) provodi preventivnu zdravstvenu zaštitu svih registrovanih sportista putem kontrolnih, periodičnih i sistematskih specijalističkih ljekarskih pregleda, specijalističku kurativnu zdravstvenu zaštitu, liječenje i rehabilitaciju oboljelih i povrijeđenih sportista,
c) izrađuje i predlaže doktrinu, standarde i metode rada u zdravstvenom odabiru i praćenju zdravstvenog stanja sportista po pojedinim sportskim granama na području Kantona,
d) vodi registar specifičnih oboljenja i povreda u sportu,
e) vodi naučno-istraživački rad iz oblasti sportske medicine,
f) vrši edukaciju medicinskih kadrova iz sportske medicine,
g) vrši ocjenu stanja zdravlja i daje saglasnost za aktivno bavljenje sportom i sportskom rekreacijom,
h) prati vrhunska dostignuća sportista kroz specifična testiranja i učestvuje u pripremanju sportista za velika sportska takmičenja (svjetska prvenstva, olimpijske i mediteranske igre),
i) sarađuje sa zdravstvenim ustanovama svih nivoa zdravstvene zaštite, vrši međusobno stručno i funkcionalno povezivanje i usklađuje primjenu jedinstvene metodologije rada.
(2) Zavod sportske medicine i jedinice sportske medicine ostvaruju prihode putem ugovornih obaveza o pružanju programa mjera specifične zdravstvene zaštite sportista sa sportskim organizacijama, ustanovama i drugim pravnim licima.
XI REFERALNI CENTAR
Član 117
(Referalni centar)
(1) Referalni centar može biti zdravstvena ili dio zdravstvene ustanove koja ispunjava uslove za obavljanje najsloženijih oblika zdravstvene zaštite.
(2) Zdravstvena ustanova koja vrši funkciju referalnog centra pored osnovne djelatnosti obavlja poslove vezane uz primjenu i praćenje jedinstvene doktrine i metodologije u dijagnostici i terapiji pojedinih bolesti, u prevenciji i rehabilitaciji i koja se svojim inovativnim pristupom i realizacijom razvojnih projekata izdvaja od drugih zdravstvenih ustanova iste djelatnosti.
(3) Referalni centar određene zdravstvene djelatnosti vodeća je zdravstvena ili dio zdravstvene ustanove sa kojom se porede sve druge zdravstvene ustanove iste djelatnosti.
Član 118
(Poslovi referalnog centra)
(1) Referalni centar obavlja naročito sljedeće poslove:
a) prati, proučava i unapređuje stanje u oblasti za koju je osnovan,
b) pruža stručno-metodološku pomoć edukacijom i drugim oblicima diseminacije znanja u oblasti za koju je osnovan,
c) utvrđuje doktrinarne kriterije za dijagnostiku, liječenje i rehabilitaciju, kao i prevenciju pojedinih bolesti,
d) daje ocjene i mišljenja za metode, postupke i programe rada iz dijela zdravstvene zaštite za koju je osnovan,
e) učestvuje u planiranju, praćenju i procjeni istraživanja i poticanju primjene rezultata istraživanja u oblasti za koju je osnovan,
f) prati stručno usavršavanje zdravstvenih radnika.
(2) Za obavljanje poslova iz stava (1) ovog člana referalnom centru se ne obezbjeđuju dodatna sredstva.
(3) Za isto medicinsko područje može se odrediti samo jedan referalni centar.
Član 119
(Dodjela naziva referalni centar)
(1) Utvrđivanje ispunjenosti uslova za dodjelu naziva referalni centar obavlja nadležni organ u skladu sa važećim propisima, na osnovu podnesenog dokumentovanog zahtjeva zdravstvene ustanove.
(2) Nakon provedenog postupka iz stava (1) ovog člana rješenje o dodjeli naziva referalni centar donosi nadležni organ u skladu sa važećim propisima, sa rokom važenja od pet godina računajući od dana objave rješenja u "Službenim novinama Tuzlanskog kantona".
(3) Rješenje doneseno u smislu stava (2) ovog člana je konačno u upravnom postupku i protiv njega se može pokrenuti upravni spor u skladu sa propisima o upravnim sporovima.
(4) Rješenje o određivanju referalnog centra objavljuje se u "Službenim novinama Tuzlanskog kantona".
(5) Kriteriji za dodjelu naziva referalnog centra propisuju se pravilnikom federalnog ministra zdravstva.
XII ZAKUP ZDRAVSTVENIH USTANOVA
Član 120
(Davanju u zakup zdravstvenih ustanova)
(1) Zdravstvena ustanova može dio svojih zdravstvenih i nezdravstvenih kapaciteta (prostor i oprema) izdati u zakup (u daljem tekstu: jedinica zakupa) ukoliko to ne remeti obavljanje njene registrovane djelatnosti.
(2) Upravni odbor zdravstvene ustanove svake kalendarske godine utvrđuje višak prostora u kojem se obavlja zdravstvena djelatnost, kao i višak nezdravstvenog prostora.
(3) Odluka upravnog odbora zdravstvene ustanove iz stava (2) ovog člana donosi se uz prethodno pribavljeno pozitivno mišljenje nadležnog organa u skladu sa važećim propisima.
(4) Bliži uslovi i postupak davanja u zakup kapaciteta zdravstvenih ustanova, kao i vrstu kapaciteta zdravstvenih ustanova koji se mogu dati u zakup utvrđuju se pravilnikom federalnog ministra zdravstva.
Član 121
(Jedinica zakupa)
Jedinica zakupa treba činiti funkcionalnu cjelinu koja u pogledu prostorija, medicinsko-tehničke i druge opreme udovoljava uslovima propisanim pravilnikom kojim se regulišu uslovi za obavljanje privatne prakse.
Član 122
(Postupak davanja u zakup)
(1) Nakon pribavljenog mišljenja nadležnog organa u skladu sa važećim propisima i odluke upravnog odbora zdravstvene ustanove iz člana 120. stavovi (2) i (3) ovog zakona, direktor zdravstvene ustanove raspisuje javni oglas kojim oglašava prikupljanje ponuda za davanje u zakup jedinica zakupa u skladu sa ovim zakonom, propisima donesenim na osnovu ovog zakona, kao i propisima o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine.
(2) Odluku o početku davanja u zakup jedinica zakupa donosi direktor zdravstvene ustanove.
(3) Na sklapanje, valjanost, prestanak ili drugo pitanje u vezi sa ugovorom o zakupu jedinice zakupa koje nije uređeno ovim zakonom ili propisom iz stava (1) ovog člana primjenjuju se propisi o obligacionim odnosima.
XIII ZDRAVSTVENI RADNICI I ZDRAVSTVENI SARADNICI
Član 123
(Zdravstveni radnici)
(1) Zdravstveni radnici su lica koja imaju obrazovanje zdravstvenog usmjerenja i neposredno u vidu zanimanja pružaju zdravstvenu zaštitu stanovništvu, uz obavezno poštivanje moralnih i etičkih načela zdravstvene struke.
(2) Zdravstveni radnici obrazuju se na akreditovanom i lincenciranom medicinskom, stomatološkom, farmaceutskom ili farmaceutsko- biohemijskom fakultetu, fakultetu zdravstvenih studija i u srednjim školama zdravstvenog usmjerenja.
(3) Obaveza je zdravstvenih radnika da pri pružanju zdravstvene zaštite postupaju prema pravilima zdravstvene struke, na način da svojim postupcima ne ugroze život i zdravlje ljudi.
(4) Zdravstveni radnici mogu se osigurati od odgovornosti za štetu koju bi mogli počiniti obavljanjem zdravstvene djelatnosti.
(5) Ustanova ukojoj su zaposleni zdravstveni radnici može se osigurati od odgovornosti za štetu koju bi mogli počiniti zdravstveni radnici zaposleni u ovoj ustanovi u obavljanju zdravstvene djelatnosti.
Član 124
(Čuvanje profesionalne tajne)
(1) Zdravstveni radnici dužni su čuvati kao profesionalnu tajnu sve što znaju o zdravstvenom stanju pacijenta.
(2) Na čuvanje profesionalne tajne obavezni su i drugi radnici u zdravstvu koji za nju saznaju u vršenju svojih dužnosti, te studenti fakulteta zdravstvenog usmjerenja i učenici škola zdravstvenog usmjerenja prilikom obavljanja praktične nastave u zdravstvenim ustanovama.
(3) Na čuvanje profesionalne tajne obavezna su i sva druga lica koja u vršenju svojih dužnosti dođu do podataka o zdravstvenom stanju pacijenta.
(4) Povreda čuvanja profesionalne tajne teža je povreda obaveze iz radnog odnosa.
(5) Izuzetno od odredbe stava (3) ovog člana, lica iz stavova (1) i (2) ovog člana obavezna su podatke o zdravstvenom stanju pacijenta saopštiti na zahtjev nadležnog organa u skladu sa važećim propisima, drugih organa državne uprave u skladu sa posebnim propisima, nadležne komore ili u krivičnom, odnosno parničnom postupku kada su pozvani u svojstvu svjedoka u skladu sa propisima o krivičnom, odnosno parničnom postupku.
Član 125
(Vođenje medicinske dokumentacije)
(1) Nadležni zdravstveni radnik dužan je uredno voditi medicinsku dokumentaciju u skladu sa zakonom i evidentirati sve medicinske mjere koje su poduzete nad pacijentom, a posebno anamnezu, dijagnozu, dijagnostičke mjere, terapiju i rezultat terapije, kao i savjete date pacijentu.
(2) Načinvođenja,čuvanja,prikupljanjairaspolaganja medicinskom dokumentacijom uređuje se pravilnikom federalnog ministra zdravstva na prijedlog Federalnog zavoda za javno zdravstvo.
(3) Odredbe ovog člana shodno se primjenjuju i na zdravstvene saradnike koji učestvuju u dijelu zdravstvene zaštite.
(4) Prilikom obrade ličnih podataka i posebnih kategorija podataka iz medicinske dokumentacije, lica iz stavova (1) i (3) ovog člana dužna su primjenjivati propis o zaštiti ličnih podataka.
Član 126
(Primjena drugih propisa na prava i dužnosti zdravstvenih radnika)
Na prava i dužnosti zdravstvenih radnika, te druga pitanja u vezi sa obavljanjem djelatnosti zdravstvenih radnika koja nisu uređena ovim zakonom, primjenjivaće se odredbe posebnih zakona o profesijama u zdravstvu.
Član 127
(Zdravstveni saradnici)
(1) Zdravstveni saradnici su lica koje nisu završile obrazovanje zdravstvenog usmjerenja, a rade u zdravstvenim ustanovama i učestvuju u dijelu zdravstvene zaštite.
(2) Zdravstveni saradnici imaju pravo i obavezu stručno se usavršavati radi održavanja i unapređenja kvaliteta zdravstvene zaštite.
(3) Plan stručnog usavršavanja zdravstvenih saradnika svake kalendarske godine donosi zdravstvena ustanova, odnosno privatna praksa u skladu sa registrovanom djelatnosti kao i prioritetima razvoja.
(4) Sadržaj i način stručnog usavršavanja zdravstvenih saradnika utvrđuje se pravilnikom federalnog ministra zdravstva.
Član 128
(Pripravnički staž)
(1) Zdravstveni radnici sa završenim fakultetom zdravstvenog usmjerenja, odnosno srednjom školom zdravstvenog usmjerenja obavezni su nakon završenog obrazovanja obaviti pripravnički staž u trajanju od šest mjeseci.
(2) Pripravnički staž je organizovani oblik stručnog osposobljavanja zdravstvenih radnika za samostalan rad koji se obavlja pod nadzorom.
(3) Izuzetno od stava (1) ovog člana, doktori medicine, doktori stomatologije, magistri farmacije i lica sa završenim fakultetom zdravstvenih studija koji su studij medicine, studij stomatologije, studij farmacije i zdravstveni studij obavili po bolonjskom procesu ne obavljaju pripravnički staž.
Član 129
(Radni odnos pripravnika)
(1) Pripravnik zasniva radni odnos na određeno vrijeme radi obavljanja pripravničkog staža.
(2) Pripravnički staž ili njegov dio može se obavljati u obliku stručnog osposobljavanja bez zasnivanja radnog odnosa u skladu sa zakonom.
(3) Zdravstvene ustanove obavezne su primati zdravstvene radnike na pripravnički staž prema kriterijima koje određuje nadležni organ u skladu sa važećim propisima.
(4) Pripravnički staž ili njegov dio zdravstveni radnici mogu obavljati kod zdravstvenog radnika visoke stručne spreme koji obavlja privatnu praksu najmanje pet godina, prema kriterijima koje određuje nadležni organ u skladu sa važećim propisima.
Član 130
(Mjesto obavljanja pripravničkog staža)
(1) Pripravnički staž obavlja se u zdravstvenim ustanovama i privatnoj praksi koje ispunjavaju uslove prostora, opreme i kadra, i to ako:
a) imaju organizacione jedinice prema zahtjevima pojedinog dijela pripravničkog programa zdravstvenog usmjerenja,
b) u toj organizacionoj jedinici u punom radnom vremenu radi zdravstveni radnik sa položenim stručnim ispitom koji ima viši, a najmanje isti stepen stručne spreme zdravstvenog usmjerenja,
c) organizaciona jedinica ima potrebnu medicinsko-tehničku opremu i prostor za uspješno provođenje programom predviđenog osposobljavanja prema zahtjevima savremene medicine.
(2) Rješenjem nadležnog organa, u skladu sa važećim propisima, utvrđuje se ispunjenost uslova u zdravstvenim ustanovama, odnosno privatnoj praksi u kojima se obavlja pripravnički staž zdravstvenih radnika.
(3) Rješenje iz stava (2) ovog člana je konačno u upravom postupku i protiv njega se može pokrenuti upravni spor.
Član 131
(Stručni ispit)
(1) Nakon obavljenog pripravničkog staža zdravstveni radnici koji su završili fakultet zdravstvenog usmjerenja polažu stručni ispit pred ispitnom komisijom nadležnog organa u skladu sa važećim propisima.
(2) Izuzetno od stava (1) ovog člana, zdravstveni radnici koji su završili fakultet zdravstvenog usmjerenja po bolonjskom procesu odmah nakon završenog obrazovanja mogu pristupiti polaganju stručnog ispita pred ispitnom komisijom nadležnog organa u skladu sa važećim propisima.
Član 132
(Priznavanje pripravničkog staža)
Federalni ministar će pravilnikom urediti uslove i način priznavanja pripravničkog staža i stručnog ispita zdravstvenih radnika koji je obavljen i položen u inostranstvu.
Član 133
(Upis u komoru)
Zdravstveni radnici se nakon položenog stručnog ispita obavezno upisuju kod nadležne komore u registar zdravstvenih radnika i time stiču pravo na izdavanje licence.
Član 134
(Licenca)
(1) Licenca je javna isprava koju izdaje nadležna komora nakon dobijanja uvjerenja o položenom stručnom ispitu, sa rokom važenja od šest godina i obnavlja se u skladu sa ovim zakonom.
(2) Licencom iz stava (1) ovog člana zdravstveni radnik stiče pravo samostalnog obavljanja poslova u svojoj struci.
(3) Zdravstveni radnik obavlja poslove svoje profesije samo u okviru svog stručnog naziva određenog licencom izdatom od nadležne komore.
Član 135
(Oduzimanje licence)
Nadležna komora oduzima zdravstvenom radniku licencu, ako:
a) kandidat ne zadovoljava prilikom obnavljanja licence,
b) nadležna komora odredi tu mjeru kao najstrožu kaznu zbog kršenja etičkih principa struke,
c) dopunski rad obavlja suprotno odredbama ovog zakona.
Član 136
Pravilnikom federalnog ministra zdravstva je propisan:
a) sadržaj i način provođenja pripravničkog staža,
b) uslove koje moraju ispunjavati zdravstvene ustanove i privatna praksa kod kojih zdravstveni radnici provode pripravnički staž,
c) sadržaj i obim stručne prakse dodiplomskog studija medicine, stomatologije, farmacije i zdravstvenog studija završenog po bolonjskom procesu, a koji je ekvivalentan pripravničkom stažu za doktore medicine, doktore stomatologije, magistre farmacije i lica sa završenim fakultetom zdravstenih studija koji su studij medicine, stomatologije, farmacije, kao i zdravstveni studij završili po predbolonjskom procesu,
d) sadržaj, program i način polaganja stručnog ispita,
e) sadržaj i izgled uvjerenja o položenom stručnom ispitu.
Član 137
(Usavršavanje zdravstvenih radnika)
(1) Zdravstveni radnici imaju pravo i obavezu stručno se usavršavati radi održavanja i unapređivanja kvaliteta zdravstvene zaštite.
(2) Stručno usavršavanje zdravstvenih radnika iz stava (1) ovog člana, osim specijalizacije i subspecijalizacije, obuhvata i posebne oblike stručnog usavršavanja kroz kontinuirano praćenje i usvajanje savremenih znanja i vještina iz pojednih oblasti, a kojim se obezbjeđuje i unapređuje kvalitet zdravstvene zaštite.
(3) Plan stručnog usavršavanja zdravstvenih radnika svake kalendarske godine donosi zdravstvena ustanova, odnosno privatna praksa u skladu sa registrovanom djelatnosti, kao i prioritetima razvoja.
Član 138
(Zdravstveni menadžment)
Znanje iz zdravstvenog menadžmenta može se steći putem edukacije iz zdravstvenog menadžmenta, specijalizacije iz zdravstvenog menadžmenta, kao i postdiplomske nastave iz zdravstvenog menadžmenta na ovlašćenim fakultetima.
Član 139
(Specijalizacija)
(1) Zdravstveni radnici i zdravstveni saradnici sa visokom stručnom spremom mogu se specijalizovati u određenoj grani zdravstvene djelatnosti, te određenim granama subspecijalizacije.
(2) Grane specijalizacije, trajanje i program specijalizacija i subspecijalizacija utvrđuju se pravilnikom federalnog ministra zdravstva.
Član 140
(Odobrenje specijalizacije)
(1) Specijalizacija se može odobriti zdravstvenom radniku i zdravstvenom saradniku koji imaju izdato odobrenje za samostalan rad, te koji su u radnom odnosu u zdravstvenoj ustanovi koja dodjeljuje specijalizaciju ili imaju privatnu praksu ili rade kod zdravstvenog radnika visoke stručne spreme privatne prakse koji dodjeljuje specijalizaciju i imaju najmanje godinu dana radnog iskustva u struci nakon položenog stručnog ispita.
(2) Odobrenje za specijalizaciju, odnosno subspecijalizaciju daje nadležni organ na osnovu godišnjeg plana potrebnih specijalizacija i subspecijalizacija.
(3) Odobrenje iz stava (3) ovog člana izdaje se rješenjem protiv kojeg nije dopuštena žalba, već se protiv tog rješenja može pokrenuti upravni spor.
Član 141
(Mjesto obavljanja specijalizacije)
(1) Specijalizacije i subspecijalizacije mogu se obavljati na fakultetima zdravstvenog usmjerenja i ovlašćenim zdravstvenim ustanovama.
(2) Pravilnikom federalnog ministra zdravstva se utvrđuje:
a) kriterije za prijem specijalizanata, odnosno subspecijalizanata,
b) uslove za zdravstvene ustanove i fakultete zdravstvenog usmjerenja u kojima se obavlja specijalizantski, odnosno subspecijalizantski staž kao i postupak njihove verifikacije,
c) način obavljanja specijalizantskog, odnosno subspecijalizantskog staža,
d) uslove za obavljanje specijalizantskog, odnosno subspecijalizantskog staža u inostranstvu,
e) polaganja specijalističkog, odnosno subspecijalizantskog ispita odnosno ispita iz subspecijalizacije,
f) način i postupak priznavanja vremena provedenog na postdiplomskom studiju u subspecijalizaciji,
g) troškove obavljanja specijalizantskog, odnosno subspecijalizantskog staža i polaganja specijalističkog, odnosno subspecijalističkog ispita.
Član 142
(Računanje subspecijalističkog staža)
(1) U subspecijalistički staž priznaje se vrijeme provedeno na postdiplomskom studiju u cijelosti ili djelimično, ako teoretski program postdiplomskog studija odgovara teoretskom programu subspecijalizacije.
(2) Nadležni organ u skladu sa važećim propisima rješenjem utvrđuje priznavanje vremena iz stava (1) ovog člana.
(3) Protiv rješenja iz stava (2) ovog člana nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor.
Član 143
(Specijalistički i subspecijalistički ispit)
(1) Nakon uspješno završenog specijalističkog, odnosno subspecijalističkog staža kandidat polaže specijalistički, odnosno subspecijalistički ispit pred ispitnom komisijom i stiče pravo na naziv specijaliste određene specijalnosti, odnosno naziv subspecijaliste određene subspecijalizacije.
(2) Članove ispitne komisije iz stava (1) ovog člana imenuje federalni ministra zdravstva u
skladu sa važećim propisima iz redova priznatih stručnjaka određenih specijalnosti, prvenstveno iz redova nastavnika u naučno-nastavnom zvanju redovnog profesora, vanrednog profesora ili docenta.
(3) Federalni ministar zdravstva, u skladu sa važećim propisima, utvrđuje listu ispitivača za specijalističke i subspecijalističke ispite na prijedlog ovlašćenih zdravstvenih ustanova ifakulteta zdravstvenog usmjerenja.
Član 144
(Specijalizantski, odnosno subspecijalizantski staž obavljen u inostranstvu)
(1) Nadležni organ, u skladu sa važećim propisima, može specijalizantski, odnosno subspecijalizantski staž obavljen u inostranstvu priznati u cijelosti ili djelimično, ako program specijalizantskog, odnosno subspecijalizantskog staža provedenog u inostranstvu bitno ne odstupa od programa važećeg na teritoriji Kantona.
(2) Nadležni organ, u skladu sa važećim propisima, rješenjem utvrđuje priznavanje specijalizantskog, odnosno subspecijalizantskog staža iz stava (1) ovog člana koje je konačno u upravnom postupku i protiv kojeg se može pokrenuti upravni spor.
(3) Nakon izdatog rješenja iz stava (2) ovog člana nadležni organ, u skladu sa važećim propisima, na zahtjev kandidata, može priznati i položen specijalistički, odnosno subspecijalistički ispit u inostranstvu ukoliko on bitno ne odstupa od programa polaganja specijalističkog, odnosno subspecijalističkog ispita u Kantonu.
(4) Nadležni organ, u skladu sa važećim propisima, rješenjem utvrđuje priznavanje specijalističkog, odnosno subspecijalističkog ispita iz stava (3) ovog člana koje je konačno u upravnom postupku i protiv kojeg se može pokrenuti upravni spor.
(5) Uslovi i način priznavanja specijalizantskog, odnosno subspecijalizantskog staža, kao i način priznavanja specijalističkog, odnosno subspecijalističkog ispita obavljenog i položenog u inostranstvu uređuju se pravilnikom federalnog ministra zdravstva.
Član 145
(Specijalizacija stranih državljana)
(1) Strani državljani mogu specijalizirati pod uslovima utvrđenim ugovorom između Kantona i strane zemlje na osnovu međunarodnih ugovora u koje su uključene i specijalizacije, ili putem posebnih ugovora koje zaključi Ministarstvo vanjskih poslova Bosne i Hercegovine sa stranim radnicima ili organizacijama.
(2) Strani državljanin može započeti specijalizaciju uz dokaz o završenom fakultetu zdravstvenog usmjerenja, a koji je nostrificiran od nadležnog državnog organa, o poznavanju bosanskog jezika, hrvatskog jezika i srpskog jezika i o obezbijeđenom plaćanju svih troškova specijalizantskog staža i polaganja specijalističkog ispita.
(3) Postupak odobravanja specijalizacije, odnosno subspecijalizacije, kao i način polaganja specijalističkog, odnosno subspecijalističkog ispita za stranog državljanina bliže se uređuje pravilnikom federalnog ministra zdravstva.
Član 146
(Odobrenje specijalizacije na lični zahtjev)
(1) Državljani Bosne i Hercegovine sa prebivalištem na teritoriji Federacije mogu na lični zahtjev zatražiti od nadležnog organa, u skladu sa važećim propisima, odobrenje specijalizacije, odnosno subspecijalizacije pri čemu snose troškove specijalizantskog, odnosno subspecijalizantskog staža, kao i troškove polaganja specijalističkog, odnosno subspecijalističkog ispita.
(2) Uz zahtjev iz stava (1) ovog člana prilaže se dokaz o završenom licenciranom i akreditovanom fakultetu zdravstvenog usmjerenja, uvjerenje o položenom stručnom ispitu, važeća licenca nadležne komore, dokaz o godini dana radnog staža u struci, te dokaz o obezbijeđenom plaćanju svih troškova specijalizantskog, odnosno subspecijalizantskog staža i polaganje specijalističkog, odnosno subspecijalističkog ispita.
(3) Način i postupak odobravanja specijalizacije, odnosno subspecijalizacije, kao i način polaganja specijalističkog, odnosno subspecijalističkog ispita u smislu ovog člana bliže se uređuje pravilnikom federalnog ministra zdravstva.
Član 147
(Primarijus)
(1) Doktorima medicine specijalistima, doktorima stomatologije specijalistima, magistrima farmacije specijalistima, odnosno inženjerima medicinske biohemije specijalistima koji imaju deset godina rada u svojstvu specijalista, te najmanje 10 objavljenih stručnih radova i ostvarene uspješne rezultate na stručnom usavršavanju zdravstvenih radnika, kao i praktičan doprinos unapređenju zdravstvene zaštite može se dodijeliti naziv primarijusa.
(2) Prijedlog za dodjelu naziva primarijusa za svaku kalendarsku godinu donosi komisija koju imenuje nadležni organ u skladu sa važećim propisima iz redova istaknutih stručnjaka iz oblasti medicine, stomatologije i farmacije.
(3) Odluku o dodjeli naziva primarijusa na osnovu prijedloga iz stava (2) ovog člana donosi federalni ministar zdravstva.
(4) Uslovi za lica koja konkurišu za dodjelu naziva primarijusa, kao i kriteriji i postupak za dodjelu naziva primarijusa bliže se uređuju pravilnikom federalnog ministra zdravstva.
XIV PRIVATNA PRAKSA
Član 148
(Uslovi za obavljanje privatne prakse)
Privatnu praksu može samostalno obavljati zdravstveni radnik sa visokom stručnom spremom pod sljedećim uslovima:
a) ima odgovarajuće obrazovanje zdravstvenog usmjerenja, položen stručni ispit, a za specijalističke ordinacije i odgovarajući specijalistički ispit te licencu izdatu od nadležne komore;
b) državljanin je Bosne i Hercegovine sa prebivalištem na teritoriji Federacije;
c) radno je sposoban za obavljanje privatne prakse;
d) potpuno je poslovno sposoban;
e) pravomoćnom sudskom presudom ili odlukom drugog nadležnog organa nije mu izrečena mjera bezbjednosti ili zaštitna mjera zabrane obavljanja zdravstvene zaštite, odnosno zaštitna mjera udaljenja dok te mjere traju;
f) nije u radnom odnosu, odnosno ne obavlja drugu samostalnu djelatnost;
g) raspolaže odgovarajućim prostorom;
h) raspolaže odgovarajućom medicinsko-tehničkom opremom;
i) pribavio je pozitivno mišljenje nadležne komore o opravdanosti osnivanja privatne prakse.
Član 149
(Mjesto obavljanja privatne prakse)
(1) Doktormedicineidoktorstomatologijeobavljaju privatnu praksu u privatnim ordinacijama, magistri farmacije u privatnim apotekama, a specijalisti medicinske biohemije i diplomirani inženjeri medicinske biohemije u privatnim medicinsko- biohemijskim laboratorijama.
(2) U privatnim ordinacijama doktora medicine iz stava (1) ovog člana može se organizovati priručna laboratorija za osnovne laboratorijske pretrage.
(3) Priručna laboratorija iz stava (2) ovog člana mora imati odgovarajući prostor i opremu spram obima i vrste nužnih laboratorijskih pretraga koje obavlja.
(4) Izuzetno od odredbe stava (1) ovog člana, doktor stomatologije može pored privatne ordinacije osnovati zubotehničku laboratoriju za potrebe obavljanja privatne prakse koja mu je odobrena i u koju je dužan uposliti, u punom radnom vremenu, odgovarajući broj zubnih tehničara sa položenim stručnim ispitom.
Član 150
(Lica koja mogu obavljati privatnu praksu)
(1) Zdravstveni radnici sa završenim akreditovanim i licenciranim fakultetom zdravstvenih studija, kao i zdravstveni radnici više ili srednje stručne spreme mogu obavljati privatnu praksu iz svoje stručne spreme i to:
a) diplomirana medicinska sestra - tehničar,
b) diplomirani inženjer medicinsko- laboratorijske dijagnostike,
c) diplomirani inženjer medicinske radiologije,
d) diplomirani sanitarni inženjer,
e) diplomirani fizioterapeut,
f) medicinska sestra - tehničar svih profila,
g) zubni tehničari.
(2) Zdravstveni radnici iz stava (1) ovog člana moraju imati odgovarajuće obrazovanje zdravstvenog usmjerenja, položen stručni ispit, te ispunjavati uslove iz člana 148. stav (1) tačke od b) do i) ovog zakona.
(3) Medicinske sestre - tehničari opšteg smjera iz stava (1) ovog člana poslove zdravstvene njege bolesnika obavljaju samostalno.
(4) Medicinske sestre - tehničari i zubni tehničari iz stava (1) ovog člana poslove privatne prakse obavljaju prema uputama i stručnom nadzoru doktora medicine ili doktora stomatologije na način i pod uslovima utvrđenim posebnim ugovorom.
Član 151
(Zahtjev za obavljanje privatne prakse)
(1) Zahtjev za obavljanje privatne prakse podnosi se Ministarstvu koje rješenjem utvrđuje ispunjenost uslova za obavljanje privatne prakse iz članova 148. i 150. ovog zakona.
(2) Uslovi za obavljanje privatne prakse utvrđuju se pravilnikom federalnog ministra zdravstva.
Član 152
(Ispunjenost uslova za rad u privatnoj praksi)
Zdravstveni radnik ne može započeti raditi u privatnoj praksi dok Ministarstvo rješenjem ne utvrdi da su ispunjeni uslovi za početak rada.
Član 153
(Naziv privatne prakse)
Privatni zdravstveni radnici u svom nazivu ističu ime i prezime, adresu privatne prakse, oznaku djelatnosti i radno vrijeme.
Član 154
(Organizovanje privatne prakse)
(1) Zdravstveni radnici iz člana 149. ovog zakona mogu imati samo jednu ordinaciju, apoteku ili medicinsko-biohemijsku laboratoriju, a zdravstveni radnici iz člana 150. ovog zakona samo jednu privatnu praksu u svojoj struci.
(2) Zdravstveni radnici iz stava (1) ovog člana obavljaju poslove privatne prakse lično.
(3) Zdravstveni radnik iz stava (1) ovog člana može primiti u radni odnos jednog zdravstvenog radnika iste struke u skladu sa djelatnosti za koju je registrovana privatna praksa.
(4) U istoj ordinaciji, apoteci, odnosno medicinsko- biohemijskoj laboratoriji mogu obavljati privatnu praksu dva tima zdravstvenih radnika iste struke u smjenskom radu.
(5) Zdravstveni radnici iz člana 148. ovog zakona mogu obavljati privatnu praksu u timu sa jednim ili više zdravstvenih radnika srednje ili više stručne spreme.
(6) Odobrenje za obavljanje privatne prakse predviđene u stavovima (3), (4) i (5) ovog člana rješenjem izdaje Ministarstvo.
Član 155
(Grupna privatna praksa)
(1) Više zdravstvenih radnika koji obavljaju privatnu praksu mogu se udružiti u grupnu privatnu praksu.
(2) Uslovi za grupnu privatnu praksu utvrđuju se pravilnikom federalnog ministra zdravstva.
Član 156
(Rad nosilaca privatne prakse u zdravstvenoj ustanovi)
(1) Zdravstveni radnici sa visokom stručnom spremom koji obavljaju privatnu praksu mogu u zdravstvenim ustanovama obavljati poslove iz svoje struke na osnovu posebnog ugovora sa zdravstvenom ustanovom.
(2) Uslovi za obavljanje poslova iz stava (1) ovog člana uređuju se pravilnikom federalnog ministra zdravstva.
Član 157
(Obezbjeđenje kontinuiteta rada izabranog doktora)
Doktor medicine, odnosno doktor stomatologije privatne prakse koji obavlja djelatnost kao izabrani doktor obavezan je u slučaju odsutnosti ili privremene obustave rada obezbijediti za opredijeljena osigurana lica zamjenu ugovorom sa drugim zdravstvenim radnikom iste struke i specijalizacije koji obavlja privatnu praksu ili sa zdravstvenom ustanovom primarne zdravstvene zaštite koji će za to vrijeme, umjesto njega, pružati zdravstvenu zaštitu tim licima.
Član 158
(Obaveze radnika privatne prakse)
(1) Zdravstveni radnici privatne prakse obavezni su:
a) pružati hitnu medicinsku pomoć svim licima u sklopu svoje stručne spreme;
b) na poziv nadležnog organa učestvovati u radu na sprečavanju i suzbijanju zaraznih bolesti kao i na zaštiti i spašavanju stanovništva u slučaju katastrofe;
c) voditi zdravstvenu dokumentaciju i drugu evidenciju o licima kojima pružaju zdravstvenu zaštitu i podnositi izvještaj o tome nadležnoj zdravstvenoj ustanovi u skladu sa propisima o evidencijama u djelatnosti zdravstva;
d) vršiti redovnu kontrolu sterilizacije i voditi evidenciju o tome;
e) posjedovati anafilaktički set sa ampulama ispravnog roka valjanosti;
g) voditi redovnu kontrolu valjanosti lijekova i medicinskih sredstava koje primjenjuju u privatnoj praksi;
h) davati podatke o svom radu na zahtjev nadležnog organa;
i) dostavljati izvještaje o obračunu ukupnih sredstava u privatnoj praksi na zahtjev Ministarstvu i obavezno Zavodu zdravstvenog osiguranja Kantona, a u skladu sa propisima o zdravstvenom osiguranju.
(2) Obaveze utvrđene u stavu (1) ovog člana shodno se primjenjuju i na zdravstvene ustanove.
Član 159
(Privremena obustava rada privatne prakse)
(1) Zdravstveni radnici koji obavljaju privatnu praksu mogu privremeno obustaviti rad izuzev zdravstvenog radnika koji ima zaključen ugovor o pružanju zdravstvenih usluga sa Zavodom zdravstvenog osiguranja Kantona koji je dužan obezbijediti zamjenu.
(2) Rad se može privremeno obustaviti zbog bolesti, ako je zdravstveni radnik izabran ili imenovan na stalnu dužnost u određenim organima vlasti, ako za taj rad prima platu ili ako se zaposli u konzularnom ili diplomatskom predstavništvu, u slučaju pravomoćne sudske odluke ili oduzimanja licence ili zbog drugog opravdanog razloga.
(3) O toj činjenici zdravstveni radnik obavezan je obavijestiti Ministarstvo, ako je odsutan više od 30 radnih dana neprekidno u toku godine.
(4) Zdravstveni radnik obavezan je podnijeti zahtjev za privremenom obustavom rada najkasnije u roku od osam dana od isteka roka iz stava (3) ovog člana, odnosno u roku od tri dana od dana prestanka razloga koji ga je u tome onemogućio.
(5) Privremena obustava rada može trajati najduže četiri godine.
(6) Ministarstvo donosi rješenje o privremenoj obustavi rada.
Član 160
(Prestanak obavljanja privatne prakse)
(1) Pravo na obavljanje privatne prakse prestaje:
a) odjavom;
b) po sili zakona;
c) rješenjem nadležnog organa.
(2) Rješenje o prestanku obavljanja prakse donosi nadležni organ u skladu sa zakonom.
Član 161
(Prestanak obavljanja privatne prakse po sili zakona)
(1) Pravo na obavljanje privatne prakse po sili zakona prestaje ako lice koje ima odobrenje za rad:
a) umre;
b) izgubi trajno radnu sposobnost za obavljanje poslova;
c) izgubi poslovnu sposobnost potpuno ili djelimično;
d) izgubi odobrenje za samostalan rad-licenca;
f) zasnuje radni odnos, odnosno počne obavljati drugu samostalnu djelatnost, osim u slučaju obustave rada iz člana 159. stav (2) ovog zakona, ako je lice izabrano ili imenovano na stalnu dužnost u određenim organima vlasti, ako za taj rad prima platu ili ako se zaposli u konzularnom ili diplomatskom predstavništvu;
g) izgubi pravo raspolaganja prostorom, odnosno odgovarajućom medicinsko-tehničkom opremom;
h) bude pravomoćnom sudskom presudom osuđeno na kaznu zatvora duže od šest mjeseci ili mu je izrečena zaštitna mjera bezbjednosti ili zaštitna mjera zabrane obavljanja zdravstvene zaštite.
(2) Rješenje o prestanku obavljanja privatne prakse po sili zakona donosi Ministarstvo.
Član 162
(Rješenje o prestanku obavljanja privatne prakse)
(1) Ministarstvo donosi rješenje o prestanku odobrenja za obavljanje privatne prakse, ako se utvrđeni nedostaci u obavljanju poslova ne otklone u roku određenom rješenjem nadležnog organa.
(2) Ministarstvo može donijeti rješenje o prestanku odobrenja za obavljanje privatne prakse zdravstvenom radniku ako:
a) ne ispunjava uslove za obavljanje privatne prakse utvrđene ovim zakonom i propisima donesenim na osnovu ovog zakona;
b) prestane raditi bez odobrenja nadležnog organa;
c) ne obavlja poslove lično ili ako koristi rad drugih lica suprotno odobrenju i zakonu;
d) ima više od jedne ordinacije, apoteke ili medicinsko-biohemijske laboratorije, odnosno jedne privatne prakse u svojoj struci;
e) reklamira svoj rad i svoju ordinaciju, apoteku ili medicinsko-biohemijsku laboratoriju, odnosno privatnu praksu suprotno aktu koji donosi nadležna komora;
f) izgubi licencu.
Član 163
(Žalba protiv rješenja za obavljanje privatne prakse)
(1) Protiv rješenja iz članova 151., 154., 159., 161. i 162. ovog zakona može se izjaviti žalba Federalnom ministarstvu zdravstva.
(2) Žalba iz stava (1) ovog člana podnosi se putem Ministarstva u roku od 15 dana od dana prijema rješenja.
Član 164
(Izuzetak u obavljanju privatne prakse)
Privatna praksa ne može se obavljati u okviru djelatnosti iz člana 47. ovog zakona.
Član 165
(Prihodi radnika privatne prakse)
(1) Zdravstveni radnik koji obavlja privatnu praksu može ostvariti prihode:
a) putem ugovora sa Zavodom zdravstvenog osiguranja Kantona, ako poslove obavlja kao ugovorni privatni zdravstveni radnik,
b) putem dobrovoljnog zdravstvenog osiguranja,
c) putem proširenog zdravstvenog osiguranja,
d) direktnom naplatom od pacijenta kojem nije izabrani zdravstveni radnik.
(2) Cijene zdravstvenih usluga za poslove ugovornog privatnog zdravstvenog radnika određuje Zavod zdravstvenog osiguranja Kantona.
(3) Maksimalnu cijenu zdravstvenih usluga za poslove privatne prakse, u kojima zdravstveni radnik koji obavlja privatnu praksu nije ugovorni privatni zdravstveni radnik, utvrđuje nadležna komora.
(4) Cijene zdravstvenih usluga iz dobrovoljnog zdravstvenog osiguranja određuje društvo za osiguranje, uz prethodno pribavljeno mišljenje nadležne komore.
Član 166
(Oglašavanje zdravstvenih usluga)
(1) Zabranjeno je oglašavanje, odnosno reklamiranje zdravstvenih usluga, stručno-medicinskih postupaka i metoda zdravstvene zaštite, uključujući zdravstvene usluge, metode i postupke alternativne medicine koje se obavljaju u privatnoj praksi u sredstvima javnog informisanja i na drugim nosiocima oglasnih poruka koje su uređene zakonom kojim se reguliše oblast reklamiranja suprotno etičkim principima, kao i stručnim i naučnim principima struke.
(2) Dozvoljeno je oglašavanje naziva zdravstvene ustanove, odnosno naziva privatne prakse, sjedišta, djelatnosti koja je utvrđena rješenjem o ispunjenosti uslova za obavljanje zdravstvene djelatnosti, kao i radnog vremena.
(3) Rezultati u primjeni stručno-medicinskih metoda i postupaka zdravstvene zaštite mogu se saopštavati samo na stručnim i naučnim skupovima i objavljivati u stručnim i naučnim časopisima i publikacijama.
(4) Odredbe ovog člana shodno se primjenjuju i na zdravstvenu ustanovu.
XV ORGANIZACIJA RADA I RADNO VRIJEME
Član 167
(Radno vrijeme zdravstvenih ustanova)
(1) Zdravstvene ustanove koje imaju status ugovorne zdravstvene ustanove obavezne su neprekidno pružati zdravstvenu zaštitu radom u jednoj, dvije ili više smjena, dvokratnim radnim vremenom, prilagođavanjem radnog vremena, pripravnošću ili dežurstvom u skladu sa potrebama stanovništva i oblicima pružanja zdravstvenih usluga.
(2) Dežurstvo je poseban oblik rada kada radnik mora biti prisutan u zdravstvenoj ustanovi nakon redovnog radnog vremena.
(3) Dežurstvo počinje iza prve ili druge smjene, a završava početkom rada prve smjene.
(4) Pripravnost je poseban oblik rada kada radnik ne mora biti prisutan u zdravstvenoj ustanovi, ali mora biti dostupan radi obavljanja hitne medicinske pomoći.
(5) Naknada za rad u dežurstvu i naknada za rad u pripravnosti, te radno vrijeme provedeno u dežurstvu i pripravnosti utvrđuje se na način i pod uslovima u skladu sa propisima o radu, kao i granskim kolektivnim ugovorom za oblast zdravstva.
(6) Rad po pozivu je poseban oblik rada kada radnik ne mora biti prisutan u zdravstvenoj ustanovi, ali se mora odazvati na poziv radi obavljanja djelatnosti.
(7) Zdravstveni radnici ne smiju napustiti radno mjesto dok nemaju zamjenu, iako je njihovo radno vrijeme završeno, ako bi time bila dovedena u pitanje bezbjednost pružanja zdravstvene zaštite.
(8) Početak, završetak i raspored radnog vremena zdravstvenih ustanova koje imaju status ugovorne zdravstvene ustanove, kao i privatnih zdravstvenih radnika koji imaju status ugovornih privatnih zdravstvenih radnika utvrđuje se kantonalnim propisom, uz prethodno mišljenje nadležne komore.
Član 168
(Utvrđivanje pružanja zdravstvene zaštite)
Zdravstvene ustanove utvrđuju opštim aktom pružanje zdravstvene zaštite i to:
a) u hitnoj medicinskoj pomoći neprekidno 24 sata,
b) u primarnoj zdravstvenoj djelatnosti organizovanjem rada u jednoj ili dvije smjene, dvokratnim radnim vremenom, prilagođavanjem radnog vremena, te stalnom pripravnošću i dežurstvom prema potrebama stanovništva,
c) dužinu radnog vremena u ambulantama sa malim brojem gravitirajućih pacijenata u skladu sa srazmjernim brojem registrovanih pacijenata u odnosu na utvrđene normative za jedan zdravstveni tim,
d) u specijalističko-konsultativnoj zdravstvenoj djelatnosti organizovanjem rada u jednoj ili dvije smjene, dvokratnim radnim vremenom, te prilagođavanjem radnog vremena prema potrebama stanovništva,
e) u bolničkoj zdravstvenoj djelatnosti u jednoj ili više smjena te posebnim uslovima rada (dežurstvo i stalna pripravnost) prema potrebama stanovništva i pojedinih oblika bolničkog liječenja u skladu sa mogućnostima zdravstvene ustanove.
Član 169
(Dopunski rad zdravstvenih radnika)
(1) U skladu sa propisima o radu zdravstveni radnik zaposlen u zdravstvenoj ustanovi u stalnom radnom odnosu, koji ispunjava uslove propisane pravilnikom, po pribavljenom mišljenju nadležne komore i uz prethodnu saglasnost poslodavca zdravstvene ustanove u kojoj je zaposleni u stalnom radnom odnosu, može obavljati poslove svoje struke dopunskim radom, ali ne duže od jedne trećine punog radnog vremena, i to:
a) u javnoj zdravstvenoj ustanovi u kojoj je zaposleni u stalnom radnom odnosu,
b) u drugoj zdravstvenoj ustanovi u svim oblicima vlasništva,
c) kod zdravstvenog radnika iste specijalnosti koji obavlja registrovanu privatnu praksu.
(2) Obavljanje dopunskog rada iz stava (1) ovog člana odobrava direktor zdravstvene ustanove u kojoj je zdravstveni radnik u stalnom radnom odnosu, u skladu sa svojim nadležnostima iz propisa o radu, zaključivanjem ugovora iz člana 171. stav (3) ovog zakona.
(3) Obavljanje dopunskog rada u slučajevima predviđenim u stavu (1) tačka a) ovog člana odobrava se samo ako su ispunjeni sljedeći uslovi:
a) ako je zbog ograničenih kapaciteta u korišćenju raspoložive medicinsko-tehničke opreme i/ili ograničenog broja zdravstvenih radnika određene struke otežano ostvarivanje zdravstvene zaštite u javno- zdravstvenoj ustanovi, pri provedbi dijagnostičkih, terapijskih i rehabilitacijskih postupaka koji se finansiraju iz sredstava obaveznog zdravstvenog osiguranja,
b) ako dopunski rad ne utiče na organizaciju rada pojedinih djelatnosti ili zdravstvene ustanove kao cjeline u kojoj je zdravstveni radnik zaposlen u stalnom radnom odnosu.
Član 170
(Ugovor o dopunskom radu)
(1) Obavljanje dopunskog rada bliže se reguliše ugovorom o dopunskom radu i može se zaključiti za:
a) pružanje zdravstvenih usluga koje nisu obuhvaćene obaveznim zdravstvenim osiguranjem u pogledu sadržaja, obima i standarda, odnosno za zdravstvene usluge koje se ne ostvaruju u skladu sa načinom i postupkom ostvarivanja prava iz obaveznog zdravstvenog osiguranja;
b) pružanje zdravstvenih usluga koje zdravstvena ustanova, odnosno privatna praksa pruža koja je u ugovornom odnosu sa zavodom zdravstvenog osiguranja, a za koje ne može na drukčiji način obezbijediti odgovarajuće zdravstvene radnike;
c) pružanje zdravstvenih usluga koje zdravstvena ustanova, odnosno privatna praksa pruža za potrebe lica koja nemaju svojstvo osiguranog lica u skladu sa zakonom kojim se uređuje zdravstveno osiguranje.
(2) Zdravstveni radnik iz stava (1) ovog člana može zaključiti samo jedan ugovor o dopunskom radu sa drugim poslodavcem.
(3) Ukoliko zdravstveni radnik iz stava (1) ovog člana zaključuje ugovor o obavljanju dopunskog rada u javno-zdravstvenoj ustanovi u kojoj je zaposlen u stalnom radnom odnosu, ne može zaključiti ugovor o dopunskom radu sa drugim poslodavcem.
(4) Zdravstveni radnik koji obavlja poslove na osnovu ugovora o dopunskom radu kod drugog poslodavca suprotno odredbi ovog člana čini težu povredu radne obaveze.
(5) Ministarstvo je dužno pratiti zakonitost obavljanja dopunskog rada na području Kantona i poduzimati mjere u skladu sa zakonom.
(6) Ministarstvo svake kalendarske godine, po prethodno pribavljenom mišljenju javnih zdravstvenih ustanova kao i Zavoda za javno zdravstvo Kantona, naredbom utvrđuje potrebu obavljanja dopunskog rada i određuje specijalnosti za koje se obavlja dopunski rad na području Kantona.
(7) Način, postupak i uslove, kao i druga pitanja od značaja za organizovanje i obavljanje dopunskog rada zdravstvenih radnika u zdravstvenoj ustanovi ili privatnoj praksi propisuje federalni ministar zdravstva.
Član 171
(Zaključivanje ugovora o dopunskom radu)
(1) Ugovor za obavljanje dopunskog rada u slučajevima predviđenim u članu 169. stav (1) tačke a), b) i c) ovog zakona zaključuje se u pisanom obliku i sadrži: vrstu, način, vrijeme trajanja dopunskog rada, visinu i način utvrđivanja naknade za rad, obveznika uplate utvrđene naknade za pruženu zdravstvenu uslugu u skladu sa zakonom i opštim aktima.
(2) Ugovor iz stava (1) ovog člana, u slučaju obavljanja dopunskog rada predviđenog u članu 169. stav (1) tačke b) i c), zaključuje zdravstveni radnik zaposlen u zdravstvenoj ustanovi u stalnom radnom odnosu i direktor te zdravstvene ustanove, s jedne strane, sa direktorom zdravstvene ustanove, odnosno osnivačem privatne prakse u kojoj se obavlja dopunski rad s druge strane.
(3) U slučaju iz člana 169. stav (1) tačka a) ugovor se zaključuje između direktora zdravstvene ustanove i zdravstvenog radnika koji je u stalnom radnom odnosu u toj zdravstvenoj ustanovi u kojoj i obavlja dopunski rad.
(4) Zdravstvene ustanove čiji su zaposlenici zaključili ugovor o dopunskom radu iz stavova (2) i (3) ovog člana dužni su redovno izvještavati Ministarstvo, nadležne komore, kao i nadležne inspekcije o zaključenim ugovorima o dopunskom radu, te svim promjenama koje nastanu u provođenju ovih ugovora.
(5) Zdravstvene usluge koje se pružaju na osnovu dopunskog rada zdravstvenih radnika ne mogu se finansirati iz sredstava obaveznog zdravstvenog osiguranja, izuzev zdravstvenih usluga koje se obavljaju u skladu sa članom 170. stav (1) tačka b) ovog zakona.
(6) Pacijent ima pravo na potpune informacije o načinu i postupku pružanja zdravstvenih usluga u okviru dopunskog rada zdravstvenih radnika.
Član 172
(Zdravstvena zaštita u vanrednim prilikama)
(1) U slučaju prirodnih i drugih nesreća, kada se od nadležnog organa JLS, Kantona ili Federacije proglasi stanje prirodne i druge nesreće, zdravstvene ustanove i privatni zdravstveni radnici dužni su izvršavati naredbe nadležnih štabova civilne zaštite.
(2) U štabove civilne zaštite iz stava (1) ovog člana imenuje se član štaba iz odgovarajuće zdravstvene ustanove, Ministarstva ili zavoda.
Član 173
(Krizni štab)
(1) U većim incidentnim situacijama, kada nije proglašeno stanje prirodne i druge nesreće iz člana 175. ovog zakona, s ciljem upravljanja i koordiniranja rada zdravstvenih ustanova i privatnih zdravstvenih radnika formira se krizni štab Ministarstva (u daljem tekstu: Krizni štab) koji djeluje do momenta proglašavanja prirodne i druge nesreće, kada ulogu upravljanja akcijama zaštite i spašavanja na području Kantona preuzima Kantonalni štab civilne zaštite.
(2) Veća incidentna situacija iz stava (1) ovog člana je bilo koji događaj koji predstavlja ozbiljnu prijetnju po zdravlje ljudi u određenoj zajednici, te uzrokuje ili bi mogao uzrokovati takav broj ili vrstu žrtava koje nije moguće zbrinuti redovnom organizacijom rada zdravstvenih ustanova i privatnih zdravstvenih radnika.
(3) Članove Kriznog štaba iz stava (1) ovog člana imenuje Ministarstvo.
(4) Organizovanje i način rada Kriznog štaba u smislu ovog člana uređuje se pravilnikom federalnog ministra zdravstva.
Član 174
(Nadležnosti Ministarstva u vanrednim prilikama)
U slučajevima prirodnih i drugih nesreća, kao i epidemija većih razmjera Ministarstvo je nadležno poduzimati i one mjere i aktivnosti koje nisu utvrđene ovim zakonom i podzakonskim aktima donesenim na osnovu ovog zakona, uključujući i mjere mobilizacije i angažovanja, organizacije i rasporeda rada i radnog vremena, promjene mjesta i uslova rada pojedinih zdravstvenih ustanova i privatnih zdravstvenih radnika dok te okolnosti traju.
Član 175
(Obaveza spašavanja ljudi i materijalnih dobara)
Pravna lica iz oblasti zdravstva u skladu sa propisom o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih i drugih nesreća, dužna su organizovati poslove zaštite i spašavanja ljudi i materijalnih dobara u svojoj sredini donošenjem odgovarajućih planova zaštite i spašavanja za svoje djelovanje u slučaju prirodne i druge nesreće.
Član 176
(Štrajk)
(1) Štrajk u zdravstvenim ustanovama hitne medicinske pomoći i u službama hitne medicinske pomoći zdravstvenih ustanova, zdravstvenim ustanovama koje obavljaju transfuzijsku djelatnost, kao i u zavodima za javno zdravstvo nije dopušten.
(2) Način organizovanja štrajka, postupak mirenja i druga prava i obaveze zdravstvenih ustanova, zdravstvenih radnika, kao i nadležnih organa uprave bliže se uređuju propisima o štrajku.
XVI NADZOR
Član 177
(Nadzor)
(1) Nadzor nad radom zdravstvenih ustanova, zdravstvenih radnika u zdravstvenim ustanovama, te privatnih zdravstvenih radnika obuhvata:
a) unutrašnji nadzor,
b) zdravstveno-inspekcijski nadzor.
(2) Pored nadzora iz stava (1) ovog člana u zdravstvenoj ustanovi, odnosno privatnoj praksi može se provoditi provjera kvaliteta i bezbjednosti zdravstvenih usluga u postupku akreditacije zdravstvenih ustanova i privatnih praksi od vanjskog tima ovlašćenih ocjenjivača kvaliteta, u skladu sa propisima o sistemu poboljšanja kvaliteta, bezbjednosti i akreditaciji u zdravstvu.
Član 178
(Unutrašnji nadzor)
(1) Zdravstvena ustanova obavezno provodi unutrašnji nadzor nad radom svojih organizacionih jedinica i zdravstvenih radnika.
(2) Za stručni rad zdravstvene ustanove odgovoran je direktor zdravstvene ustanove.
Član 179
(Provođenje unutrašnjeg nadzora)
(1) Unutrašnji nadzor provodi se na osnovu opšteg akta zdravstvene ustanove i godišnjeg plana i programa provedbe unutrašnjeg nadzora.
(2) Opštim aktom iz stava (1) ovog člana utvrđuje se način vršenja unutrašnjeg nadzora.
(3) Godišnji plan i program provođenja unutrašnjeg nadzora zdravstvena ustanova obavezna je dostaviti Ministarstvu najkasnije do 31. decembra tekuće godine za sljedeću godinu.
(4) Unutrašnji nadzor iz stava (1) ovog člana podrazumijeva uspostavu, razvijanje i održavanje sistema poboljšanja kvaliteta i bezbjednosti zdravstvenih usluga u skladu sa propisima o sistemu poboljšanja kvaliteta, bezbjednosti i o akreditaciji u zdravstvu.
Član 180
(Zdravstveno-inspekcijski nadzor)
(1) Zdravstveno-inspekcijski nadzor nad primjenom i izvršavanjem zakona, drugih propisa i opštih akata u djelatnosti zdravstva, kao i nadzor nad stručnim radom zdravstvenih ustanova, zdravstvenih radnika, te privatnih zdravstvenih radnika vrši nadležna uprava za inspekcije.
(2) Poslove zdravstveno-inspekcijskog nadzora iz stava (1) ovog člana obavlja kantonalni zdravstveni inspektor.
(3) Federalni zdravstveni inspektor vrši zdravstveno-inspekcijski nadzor u zdravstvenim ustanovama čiji je osnivač, odnosno suosnivač Federacija, a kantonalni zdravstveni inspektor u zdravstvenim ustanovama čiji je osnivač kanton, opština, odnosno pravno ili fizičko lice, kao i u privatnoj praksi.
(4) U slučaju stručnog propusta zdravstvenog radnika ili povrede načela etike i medicinske deontologije, nadležni zdravstveni inspektor ustupiće predmet na postupanje nadležnoj komori.
Član 181
(Uslovi za postavljenje zdravstvenog inspektora)
(1) Poslove zdravstvenog inspektora obavljaju radnici sa visokom stručnom spremom zdravstvenog usmjerenja, položenim stručnim upravnim ispitom predviđenim za državne službenike, odnosno položenim ispitom opšteg znanja predviđenim za državne službenike organa uprave u Federaciji ili javnim ispitom predviđenim za državne službenike institucija Bosne i Hercegovine i položenim stručnim inspektorskim ispitom i najmanje tri godine radnog staža nakon završenog fakulteta zdravstvenog usmjerenja.
(2) Inspektori iz stava (1) ovog člana državni su službenici sa posebnim ovlašćenjima na koje se primjenjuju odredbe propisa o inspekcijama u Kantonu.
Član 182
(Poslovi zdravstvene inspekcije)
Zdravstvena inspekcija, pored poslova utvrđenih propisom o inspekcijama u Kantonu, obavlja i sljedeće:
a) prati i proučava obavljanje zdravstvene djelatnosti i poduzima mjere za njeno kvalitetno obavljanje;
b) nadzire zakonitost rada zdravstvenih ustanova i zdravstvenih radnika u obavljanju zdravstvene djelatnosti;
c) razmatra podneske pravnih i fizičkih lica koji se odnose na nadzor iz utvrđene nadležnosti i o poduzetim radnjama i mjerama pisano obavještava podnosioca;
d) poduzima preventivne aktivnosti u cilju sprečavanja nastupanja štetnih posljedica zbog nedostataka i nepravilnosti u provedbi ovog zakona i propisa donesenih na osnovu ovog zakona koje se nalažu rješenjem.
Član 183
(Oblasti poslova zdravstvenog inspektora)
U obavljanju inspekcijskih poslova zdravstveni inspektor obavlja poslove i zadatke utvrđene za sanitarno-zdravstveno-farmaceutsku inspekciju propisom o inspekcijama u Kantonu.
Član 184
(Zabrana rada zdravstvene ustanove)
(1) U obavljanju inspekcijskih poslova iz člana 180. ovog zakona zdravstvena inspekcija, pored nadležnosti utvrđenih propisom o inspekcijama u Kantonu, ima pravo i obavezu zabraniti rad zdravstvenoj ustanovi ako:
a) ne ispunjava uslove propisane zakonom u pogledu prostora, opreme i kadra;
b) obavlja zdravstvenu djelatnost koja nije utvrđena rješenjem za početak obavljanja zdravstvene djelatnosti; c) u postupku provjere stručnog rada, odnosno obavljanja nadzora nad radom zdravstvene ustanove bude izrečena jedna od mjera utvrđenih ovim zakonom;
d) ne obezbjeđuje bezbjednost i standardni sadržaj zdravstvenih usluga;
e) istakne naziv, odnosno obilježi zdravstvenu ustanovu suprotno rješenju za početak obavljanja zdravstvene djelatnosti;
f) svojim nezakonitim radom onemogući ostvarivanje prava pacijenata u zdravstvenoj ustanovi ili njenom dijelu;
g) povrijedi pravila zdravstvene tehnologije;
h) učini bitne propuste u liječenju i drugim mjerama zdravstvene zaštite;
i) reklamira obavljanje stručno medicinskih postupaka i metoda zdravstvene zaštite, kao i druge zdravstvene usluge koje se pružaju u zdravstvenoj ustanovi, suprotno odredbama člana 180. ovog zakona;
j) ne vodi tačnu i urednu zakonom propisanu medicinsku dokumentaciju i evidenciju i ne dostavlja ih nadležnim institucijama;
k) iz drugih razloga utvrđenih zakonom.
(2) Zdravstveni inspektor o utvrđenim činjenicama iz stava (1) ovog člana donosi rješenje o privremenoj zabrani rada, odnosno obavljanja zdravstvene djelatnosti ili određenih poslova zdravstvene djelatnosti.
(3) Odredbe ovog člana shodno se primjenjuju i na privatnu praksu.
Član 185
(Prava i obaveze zdravstvenog inspektora)
(1) U obavljanju inspekcijskih poslova iz člana 180. ovog zakona zdravstveni inspektor, pored nadležnosti utvrđenih propisom o inspekcijama u Kantonu, ima pravo i obavezu:
a) zabraniti rad zdravstvenom radniku koji nema licencu izdatu od nadležne komore;
b) zabraniti rad zdravstvenom radniku koji ne obezbjeđuje i standardni sadržaj zdravstvenih usluga;
c) predložiti nadležnoj komori provođenje postupka u cilju utvrđivanja potrebe dodatnog stručnog usavršavanja zdravstvenog radnika, odnosno potrebu ponavljanja provjere stručne osposobljenosti;
d) zabraniti rad i predložiti komori oduzimanje licence zdravstvenom radniku;
e) uputiti zdravstvenog radnika, odnosno zdravstvenog saradnika na pregled radi ocjene zdravstvene sposobnosti u slučaju sumnje na gubitak zdravstvene sposobnosti za obavljanje zdravstvene djelatnosti;
f) narediti poduzimanje drugih mjera za koje je nadležan u skladu sa ovim zakonom i drugim propisima.
(2) Ako zdravstveni inspektor prilikom obavljanja inspekcijskog nadzora uoči nepravilnosti, odnosno povrede propisa, a nije nadležan direktno postupati, obavezan je obavijestiti nadležni organ uprave o uočenim nepravilnostima, odnosno povredama propisa, te tražiti pokretanje postupka i poduzimanje propisanih mjera.
(3) Zdravstveni inspektor o utvrđenim činjenicama iz stava (1) ovog člana donosi rješenje o zabrani rada zdravstvenog radnika, odnosno zdravstvenog saradnika dok se uočeni nedostaci ne otklone.
(4) Odredbe ovog člana shodno se primjenjuju i na privatnu praksu.
Član 186
(Primjena propisa u radu zdravstvenog inspektora)
Na rad zdravstvenog inspektora u pogledu vođenja zdravstveno-inspekcijskog nadzora shodno se primjenjuju odredbe propisa o inspekcijama u Kantonu, Federaciji Bosne i Hercegovine i propisa o upravnom postupku.
Član 187
(Usmeno rješenje zdravstvenog inspektora)
(1) Zdravstveni inspektor može, prilikom obavljanja inspekcijskih poslova, izdati i usmeno rješenje za izvršenje određenih mjera obezbjeđenja kada:
a) opasnost po zdravlje ili život ljudi zahtijeva da se određena mjera obezbjeđenja poduzme odmah bez odgađanja;
b) postoji opasnost od prikrivanja, zamjene ili uništenja dokaza, ako se mjera obezbjeđenja ne poduzme odmah.
(2) Zdravstveni inspektor može narediti izvršenje usmenog rješenja odmah.
(3) Žalba ne odlaže izvršenje rješenja u slučajevima iz stava (1) ovog člana.
(4) Usmeno rješenje mora se unijeti u zapisnik o obavljenom zdravstveno-inspekcijskom nadzoru.
(5) Zdravstveni inspektor obavezan je izdati pisani otpravak rješenja u roku od osam dana od dana upisa izrečene mjere u zapisnik o obavljenom zdravstveno- inspekcijskom nadzoru.
Član 188
(Žalba protiv rješenja kantonalnog zdravstvenog inspektora)
Protiv rješenja kantonalnog zdravstvenog inspektora dopuštena je žalba koja se podnosi direktoru Federalne uprave za inspekcijske poslove u roku od osam dana od dana prijema rješenja.
Član 189
(Pokretanje prekršajnog i krivičnog postupka)
(1) Ako zdravstveni inspektor osnovano posumnja da je povredom propisa učinjen prekršaj ili krivično djelo, uz rješenje za čije je donošenje nadležan, obavezan je bez odgađanja, a najkasnije u roku od 15 dana od dana završetka zdravstveno-inspekcijskog nadzora, sa utvrđenim činjenicama odlučnim za poduzimanje mjera, podnijeti zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka, odnosno prijavu za pokretanje postupka zbog krivičnog djela.
(2) Organ kojem je podnesen zahtjev, odnosno prijava iz stava (1) ovog člana obavezan je o ishodu postupka obavijestiti nadležno ministarstvo zdravstva.
XVII UTVRĐIVANjE UZROKA SMRTI I OBDUKCIJA
Član 190
(Utvrđivanje vremena i uzroka smrti)
(1) Za svako umrlo lice utvrđuje se vrijeme i uzrok smrti.
(2) Vrijeme i uzrok smrti utvrđuje doktor medicine.
Član 191
(Imenovanje doktora koji utvrđuju vrijeme i uzrok smrti)
(1) Ministarstvo imenuje potreban broj doktora medicine koji utvrđuju nastup smrti, vrijeme i uzrok smrti lica umrlih izvan zdravstvene ustanove na području Kantona i o tome je dužno informisati javnost.
(2) Vrijeme i uzrok smrti lica umrlih u zdravstvenoj ustanovi utvrđuje doktor medicine te ustanove.
Član 192
(Obaveza prijavljivanja smrti)
(1) Smrt su dužna prijaviti bez odgađanja lica koja su živjele u zajednici sa umrlim licima, srodnici ili komšije, a ako takvih nema svako lice koje za nju sazna.
(2) Prijava iz stava (1) ovog člana podnosi se doktoru medicine, odnosno zdravstvenom radniku koji utvrđuje vrijeme i uzrok smrti.
(3) Kad lice koje utvrđuje smrt ustanovi da je smrt nastupila od zarazne bolesti obavezno je o tome odmah obavijestiti Ministarstvo, a ako ustanovi da je smrt nastupila kao posljedica nasilja obavezno je o tome odmah obavijestiti Ministarstvo unutrašnjih poslova.
Član 193
(Pokop umrlog lica)
(1) Pokop umrlog lica obavlja se nakon što je smrt utvrđena u vremenu od 24 do 48 sati od nastupa smrti.
(2) Izuzetno od odredbe stava (1) ovog člana, na osnovu posebnog odobrenja sanitarnog inspektora, pokop se može obaviti i prije isteka roka od 24 sata, odnosno poslije isteka roka od 48 sati od nastupa smrti.
Član 194
(Obdukcija tijela umrlog lica)
(1) Radi utvrđivanja uzroka smrti provodi se obdukcija tijela umrlog lica.
(2) Obdukcija se provodi:
a) kada postoji sumnja ili je očito da je smrt prouzrokovana krivičnim djelom ili je u vezi sa izvršenjem krivičnog djela;
b) kada je to potrebno radi zaštite zdravlja ljudi, odnosno kada to zahtijevaju epidemiološki, sanitarni i drugi stručni medicinski razlozi;
c) kada zahtjev za obdukciju postavi uža porodica umrlog lica, i to: bračni ili vanbračni drug, punoljetno dijete, roditelj, punoljetni brat ili sestra umrlog lica.
(3) Obdukcija iz stava (2) tačka b) ovog člana provodi se na trošak obveznika plaćanja troškova liječenja umrlog lica.
(4) U ostalim slučajevima obdukcija se provodi na zahtjev i trošak odgovarajućih organa, privrednih društava i drugih pravnih lica, odnosno porodice umrlog lica kada je smrt nastupila izvan zdravstvene ustanove.
Član 195
(Neprovođenje obdukcije)
(1) Kada je lice umrlo u zdravstvenoj ustanovi direktor na zahtjev člana uže porodice umrlog lica i to: bračni ili vanbračni drug, punoljetno dijete, roditelj, punoljetni brat ili sestra umrlog lica, odnosno staratelj umrlog lica mogu odlučiti da se obdukcija ne provodi.
(2) Izuzetno od stava (1) ovog člana, obdukcija se mora provesti:
a) ako se radi o neprirodnoj smrti ili smrti nepoznatog uzroka;
b) ako smrt nastupi tokom dijagnostičkog ili terapijskog zahvata;
c) ako smrt nastupi u roku od 24 sata od prijema lica u zdravstvenu ustanovu;
d) ako je lice učestvovalo u kliničkom ispitivanju lijeka ili medicinskog proizvoda, odnosno drugom naučnom ispitivanju u zdravstvenoj ustanovi,
e) ako je lice umrlo u zavodu za izvršenje krivičnih sankcija u pritvorskim jedinicama i drugim ustanovama u kojima je umrlo lice prisilno smješteno.
Član 196
Način pregleda umrlih te utvrđivanje vremena i uzroka smrti propisuje se pravilnikom federalnog ministra zdravstva.
XVIII PREUZIMANjE TIJELA UMRLIH LICA RADI IZVOĐENjA PRAKTIČNE NASTAVE
Član 197
(Preuzimanje tijela umrlog lica za potrebe fakulteta)
(1) Fakulteti zdravstvenog usmjerenja (u daljem tekstu: fakultet) mogu preuzimati tijela, organe i tkiva umrlih i identifikovanih lica radi izvođenja praktične nastave:
a) ako je umrlo lice izričito, u pisanom obliku, zavještalo svoje tijelo u cilju izvođenja praktične nastave;
b) ako se radi o licu koje je umrlo bez porodice, a ono samo se za života nije izričito, u pisanom obliku, tome protivilo;
c) uz saglasnost porodice ako se umrlo lice za života nije izričito, u pisanom obliku, tome protivilo.
(2) Zavještanje u smislu stava (1) tačka a) ovog člana jeste izjava o zavještanju tijela koja je potpisana od fizičkog lica i ovjerena od nadležnog organa ili koja je podnesena na zapisnik nadležnom sudu.
Član 198
(Članovi porodice koji mogu dati saglasnost za preuzimanje tijela)
Pod porodicom u smislu člana 197. ovog zakona podrazumijevaju se: bračni i vanbračni drug, punoljetna djeca, usvojitelji i usvojenici, roditelji i drugi krvni srodnici u pravoj liniji, bez obzira na stepen srodstva, kao i krvni srodnici u pobočnoj liniji zaključno sa trećim stepenom srodstva.
Član 199
(Obavještenje o smrti radi preuzimanja tijela)
(1) Zdravstvena ustanova, zavod za izvršenje krivičnih sankcija, ustanova socijalne zaštite, nadležni sud, organ nadležan za unutrašnje poslove, kao i druge ustanove i organizacije, odnosno građani koji su saznali za smrt lica koje ispunjava uslove propisane ovim zakonom za izvođenje praktične nastave na fakultetima, dužni su u roku od 12 sati od smrti tog lica obavijestiti opštinski organ uprave nadležan za vođenje matične evidencije umrlih lica, kao i fakultet o smrti tog lica radi preuzimanja tijela umrlog od fakulteta.
(2) Odluku o preuzimanju tijela od fakulteta donosi etička komisija fakulteta.
(3) Fakultet može preuzeti tijelo umrlog lica radi izvođenja praktične nastave iz anatomije samo ako postoji izvještaj o smrti potpisan od specijaliste sudske medicine - mrtvozornika i pod uslovom da ne postoje zakonom propisani razlozi za obavljanje obavezne obdukcije.
Član 200
(Postupanje fakulteta sa preuzetim tijelom)
(1) Fakultet ne može tijelo umrlog lica, koje je bez porodice, koristiti u praktičnoj nastavi u roku od šest mjeseci od dana preuzimanja.
(2) Fakultet neće preuzimati tijelo lica umrlog od zarazne bolesti, kao i tijelo na kojem su nastupile izražene postmortalne promjene koje onemogućavaju fiksiranje (balzamovanje).
(3) Fakultet je dužan sa tijelom umrlog lica postupati dostojanstveno, koristiti ga isključivo radi izvođenja praktične nastave, odnosno nakon završetka nastave sahraniti ga o sopstvenom trošku.
(4) Fakultet je dužan, u granicama svojih mogućnosti, poštivati posebne želje zavještaoca u vezi sa sahranom, kremacijom, vjerskom ceremonijom i drugim jasno iskazanim željama zavještaoca u vezi sa postupanjem sa njegovim tijelom radi izvođenja praktične nastave iz anatomije.
(5) Fakultet je dužan poštivati želju zavještaoca da se poslije procesa praktične nastave njegovo tijelo iskoristi za stvaranje osteološkog kompleta (kostura) koji se koristi u praktičnoj nastavi iz anatomije.
Član 201
(Neposredno pruzimanje tijela od strane fakulteta)
(1) Fakultet može neposredno preuzeti tijelo umrlog i identifikovanog lica iz člana 197. stav (1) tačke a) i c) ovog zakona.
(2) Fakultet preuzima tijelo iz člana 197. stav (1) tačka b) ovog zakona po pribavljenoj saglasnosti nadležnog opštinskog organa uprave.
(2) Nadležni organ uprave JLS dužan je u najkraćem roku obavijestiti fakultet o umrlom i identifikovanom licu čije se tijelo može koristiti u izvođenju praktične nastave na fakultetima zdravstvene struke, pod uslovima propisanim ovim zakonom.
Član 202
(Povrat tijela umrlog lica)
Ako član porodice umrlog lica, za kojeg se nije znalo u trenutku smrti, u roku od šest mjeseci od dana preuzimanja tijela od fakulteta podnese pisani zahtjev fakultetu za povrat tijela umrlog lica, fakultet je dužan tijelo umrlog lica vratiti članovima porodice.
Član 203
(Čuvanje profesionalne tajne o umrlom licu u postupku izvođenja nastave)
(1) Fakultet je dužan čuvati kao profesionalnu tajnu sve podatke koji se odnose na lice čiji su organi ili dijelovi tijela uzeti u smislu ovog zakona, kao i drugu neophodnu dokumentaciju o umrlom licu čije je tijelo preuzeto radi izvođenja praktične nastave.
(2) Podaci iz stava (1) ovog člana obuhvataju: ime i prezime umrlog, datum rođenja, mjesto i datum smrti, uzrok smrti, broj iz medicinske dokumentacije koji se mora slagati sa brojem pločice - obilježivača uz tijelo umrlog lica, mjesto i datum sahrane.
(3) Dokumentacija iz stava (1) ovog člana obuhvata: izvještaj mrtvozornika, izvod iz matične knjige umrlih, ličnu kartu, zdravstvenu legitimaciju i izjavu o zavještanju tijela.
(4) Podatke i dokumentaciju iz ovog člana fakultet čuva kao trajnu dokumentaciju koja mora biti stavljena na uvid nadležnim službama fakulteta, Ministarstvu, Ministarstvu obrazovanja i nauke, Ministarstvu unutrašnjih poslova, nadležnom organu uprave, kao i sudu, kada je to propisano zakonom.
Član 204
(Učesnici praktične nastave)
Praktičnu nastavu iz anatomije na tijelu umrlog lica obavljaju isključivo studenti dodiplomskih, postdiplomskih i specijalističkih studija na fakultetu, pod nadzorom nastavnika i saradnika fakulteta.
Član 205
(Postupak sa tijelom umrlog lica poslije završene nastave)
Poslije završenog procesa praktične nastave iz anatomije tijelo umrlog lica se sahranjuje.
Član 206
(Nadzor etičke komisije u postupku preuzimanja tijela umrlog lica)
Etička komisija fakulteta dužna je nadzirati provođenje postupka preuzimanja i korišćenja dijelova tijela umrlih lica u skladu sa ovim zakonom.
XIX KOMORE
Član 207
(Komore)
(1) Radi očuvanja i zaštite interesa svoje profesije, zadovoljavanja svojih stručnih i ličnih potreba, obezbjeđivanja uslova za organizovan nastup zdravstvenih radnika istih profesionalnih grupa, kao i zaštite zdravlja građana, zdravstveni radnici, zavisno od stručnog naziva, obavezno se udružuju u komore kao strukovna udruženja i to:
a) Komoru ljekara,
b) Komoru ljekara - doktora stomatologije,
c) Komoru magistara farmacije,
d) Komoru medicinskih biohemičara,
e) Komoru zdravstvenih tehničara svih profila,
f) Komoru diplomiranih medicinskih sestara- tehničara,
g) Komoru diplomiranih zdravstvenih inžinjera svih profila.
(2) U nazivu komore ističe se naziv Kantona.
(3) Komora ima status pravnog lica i upisuje se u registar nadležnog suda.
(4) Komore iz stava (1) ovog člana formiraju se kao strukovna udruženja koja se osnivaju za teritoriju Kantona.
(5) Statutom komore iz stava (1) ovog člana bliže se uređuju nadležnosti komore.
(6) Kantonalna komora utvrđuje:
a) kriterije za licenciranje članova komore,
b) sadržaj i izgled registra licenciranih članova komore,
c) vodi jedinstven registar licenciranih članova kantonalnih komora,
d) zajednički sadržaj stručnog usavršavanja, rokove i postupak provjere stručnosti koje je zdravstveni radnik ostvario u okviru stručnog usavršavanja,
e) način i uslove za upravljanje novim zdravstvenim tehnologijama,
f) obavlja i druge poslove i zadatke koji joj budu dodijeljeni statutom komore iz stava (5) ovog člana.
(6) Komore mogu ostvarivati podršku iz budžeta Kantona, odnosno Federacije u skladu sa mogućnostima ovih budžeta u kalendarskoj godini.
(7) Ministarstvo prati rad komore sa stanovišta provođenja zakona i utvrđene politike iz oblasti zdravstva, te predlaže odgovarajuće mjere za unapređenje njihovog rada.
Član 208
(Poslovi komore)
Komore obavljaju sljedeće poslove:
a) vode registar svojih članova,
b) donose kodeks medicinske etike i deontologije, prate i nadziru njegovo provođenje, te poduzimaju odgovarajuće mjere u slučaju njihovog kršenja,
c) daju mišljenje Ministarstvu o opravdanosti izdavanja, produženja ili oduzimanja odobrenja za obavljanje poslova privatne prakse, te početka, proširenja, promjene i prestanka rada zdravstvenih ustanova sa pozicije i očuvanja profesije koju zastupa,
d) certifikuju članove komore za upravljanje novim zdravstvenim tehnologijama na osnovu načina i uslova za upravljanje novim zdravstvenim tehnologijama koje utvrđuje federalna komora,
e) utvrđuju maksimalnu cijenu zdravstvenih usluga za privatnu praksu koja ne ostvaruje prihode putem zavoda osiguranja kantona i ovjerava cjenovnik zdravstvenih usluga privatne prakse,
f) daju mišljenje na cijene zdravstvenih usluga iz dobrovoljnog zdravstvenog osiguranja,
g) zastupaju interese svojih članova kod sklapanja ugovora sa Zavodom zdravstvenog osiguranja Kantona odnosno Federacije i drugim osiguravajućim zavodima,
h) obezbjeđuju zaštitu građanima u ostvarivanju prava, s obzirom na kvalitet, sadržaj i vrstu zdravstvene usluge koja im se pruža,
i) po službenoj dužnosti izdaju, obnavljaju i oduzimaju licence svojim članovima na osnovu zajedničkih kriterija nadležne federalne komore,
j) učestvuju pri utvrđivanju standarda i normativa zdravstvenih usluga,
k) daju stručna mišljenja kod pripreme propisa koji su od uticaja na razvoj zdravstvene struke,
l) organizuju dodatno usavršavanje za proširenje djelatnosti unutar struke, s obzirom na nove dijagnostičko-terapijske metode,
m) propisuju način oglašavanja i način isticanja naziva privatne prakse, te utvrđuju slučajeve koji se ne smatraju reklamiranjem zdravstvenih usluga,
n) obavljaju i druge poslove određene ovim zakonom.
Član 209
(Statut komore)
(1) Komore donose statut.
(2) Statutom komore obavezno se utvrđuje:
a) osnivanje, djelokrug i organizacija rada,
b) nadležnosti kantonalne komore, te način finansiranja ovih komora,
c) sadržaj, rokovi i način stručnog usavršavanja članova komore u skladu sa zajedničkim sadržajem stručnog usavršavanja utvrđenog od nadležne kantonalne komore,
d) postupak izdavanja, obnavljanja i oduzimanja licence, dobnu granicu do koje se licenca obnavlja, uslove pod kojima se razmatra obnavljanje odobrenja, te obavezu podnošenja izvještaja Ministarstvu ukoliko kandidat ne udovolji uslovima za obnavljanje dozvole, kao i pravila postupanja u vezi sa navedenim u skladu sa zajedničkim kriterijima licenciranja utvrđenim od nadležne kantonalne komore,
e) način vođenja registra licenciranih članova komore u skladu sa aktom nadležne kantonalne komore kojim se utvrđuje sadržaj i izgled registra,
f) granice, način i druga pitanja vezana uz ostvarenje javnih ovlašćenja iz člana 207. ovog zakona,
g) razrada načina obavljanja ostalih poslova utvrđenih članovima 207. i 208. ovog zakona.
Član 210
(Drugi oblici udruživanja zdravstvenih profesionalaca)
(1) U skladu sa odredbama ovog zakona, kao i propisima o udruženjima i fondacijama mogu se formirati udruženja zdravstvenih profesionalaca određenih profila ili specijalnosti, odnosno udruženja kojima je cilj zadovoljenje najvišeg mogućeg nivoa zdravlja određene populacije stanovništva i to na principima dobrovoljnosti.
(2) Udruženja iz stava (1) ovog člana svojim dobrovoljnim radom unapređuju oblasti za koje su osnovane, usaglašavaju i ujednačavaju stručne stavove u oblastima, te sarađuju sa Ministarstvom.
(3) Udruženja mogu ostvarivati podršku iz Budžeta Kantona, odnosno Federacije u skladu sa mogućnostima ovih budžeta u kalendarskoj godini.
(4) Ministarstvo provodi nadzor nad zakonitošću rada udruženja iz stava (1) ovog člana u skladu sa svojim nadležnostima.
XX KAZNENE ODREDBE
Član 211
(1) Novčanom kaznom od 10.000,00 KM do 15.000,00 KM biće kažnjena za prekršaj zdravstvena ustanova ako:
1) uskraćuje licima prava iz člana 19. ovog zakona;
2) ne ukaže zdravstvenu zaštitu u skladu sa ovim zakonom ili mu ne pruži hitnu medicinsku pomoć (član 2. stav (2) i član 3. stav (4) ovog zakona);
3) dozvoljava zaposlenim zdravstvenim radnicima obavljanje alternativne medicine primjenom metoda i postupaka za koje nisu dobili saglasnost ministra zdravstva Kantona (članovi 42. i 43. ovog zakona);
4) ne obezbijedi hitnu medicinsku pomoć, uključujući i hitni medicinski prijevoz (član 46. ovog zakona);
5) obavlja zdravstvenu djelatnost, a ne ispunjava uslove propisane ovim zakonom (član 51. ovog zakona);
6) započne rad prije nego što je rješenjem utvrđeno da su ispunjeni uslovi s obzirom na prostor, opremu i kadar (član 53. stav (5) i član 54. ovog zakona);
7) ne vodi zdravstvenu dokumentaciju i drugu evidenciju o licima kojima pruža zdravstvenu zaštitu i ne podnosi izvještaj o tome nadležnoj zdravstvenoj ustanovi u skladu sa propisima o evidencijama u djelatnosti zdravstva (član 158. tačka c) ovog zakona);
8) ne vrši redovnu kontrolu sterilizacije i ne vodi evidenciju o tome (član 158. tačka d) ovog zakona);
9) ne posjeduje anafilaktički set sa ampulama ispravnog roka valjanosti (član 158. tačka e) ovog zakona);
10) ne vodi redovnu kontrolu valjanosti lijekova i medicinskih sredstava koje primjenjuje u zdravstvenoj ustanovi (član 158. tačka g) ovog zakona);
11) stiče sredstva za rad i razvoj suprotno odredbama ovog zakona (članovi 57. i 58. ovog zakona);
12) ne dostavi izvještaj o poslovanju zdravstvene ustanove (član 61. stav (2) ovog zakona);
13) ne organizuje stručna tijela u zdravstvenoj ustanovi (članovi 67., 69. i 73. ovog zakona);
14) nosi naziv univerzitetska bolnica, nastavni zavod, odnosno nastavna zdravstvena ustanova, a ne ispunjava uslove utvrđene ovim zakonom za njihovo obrazovanje (član 98. stav (2) i član 104. stav (4) ovog zakona);
15) ne uspostavi jedinstven sistem upućivanja pacijenata sa jednog na druge nivoe zdravstvene zaštite (član 103. ovog zakona);
16) provodi nastavu suprotno odredbi člana 105. ovog zakona;
17) nosi naziv referalni centar, a ne ispunjava uslove za njihovo obrazovanje (član 119. ovog zakona);
18) daje u zakup jedinice zakupa suprotno odredbama ovog zakona i propisa donesenih na osnovu ovog zakona (članovi od 120. do 122. ovog zakona);
19) ne obezbjeđuje stručno usavršavanje i ne donosi plan stručnog usavršavanja zdravstvenih radnika i zdravstvenih saradnika (član 127. stav (3) i član 137. stav (3) ovog zakona);
20) ne stvara uslove i ne organizuje obavljanje pripravničkog i specijalizantskog staža (članovi 130. i 141. ovog zakona);
21) istakne naziv zdravstvene ustanove koji ne sadrži podatke o djelatnosti utvrđenoj rješenjem ministra zdravstva Kantona, radnom vremenu, osnivaču i sjedištu zdravstvene ustanove ili ako istakne naziv zdravstvene ustanove koji ima obilježje kojem se može pripisati karakter oglašavanja odnosno reklamiranja (član 166. ovog zakona);
22) dopusti dopunski rad zdravstvenom radniku suprotno odredbama ovog zakona (članovi 169., 170. i 171. ovog zakona);
23) ne obezbijedi zdravstvenu zaštitu u vanrednim prilikama utvrđenim ovim zakonom (članovi od 172. do 175. ovog zakona);
24) ne obezbijedi minimum procesa rada za vrijeme štrajka zdravstvenih radnika (član 176. ovog zakona);
25) ne provodi unutrašnji nadzor, odnosno ne donosi godišnji program provjere stručnog rada u zdravstvenoj ustanovi (članovi 178. i 179. ovog zakona).
(2) Za prekršaj iz stava (1) ovog člana biće kažnjeno novčanom kaznom od 500,00 KM do 3.000,00 KM i odgovorno lice u zdravstvenoj ustanovi.
(3) Pored novčane kazne počiniocu prekršaja iz stava (1) ovog člana može se izreći zabrana obavljanja djelatnosti u periodu do šest mjeseci, s ciljem sprečavanja budućeg činjenja prekršaja.
Član 212
(1) Novčanom kaznom od 5.000,00 KM do 10.000,00 KM biće kažnjena za prekršaj zdravstvena ustanova ako:
1) omogući samostalni rad zdravstvenom radniku i zdravstvenom saradniku koji ne ispunjavaju uslove propisane ovim zakonom (članovi 127., 131. i 133. ovog zakona);
2) ne izvrši obdukciju u skladu sa odredbama ovog zakona (član 194. i član 195. stav (2) ovog zakona).
(2) Za prekršaj iz stava (1) ovog člana biće kažnjeno odgovorno lice u zdravstvenoj ustanovi novčanom kaznom od 500,00 KM do 2.000,00 KM.
Član 213
Novčanom kaznom od 500,00 KM do 3.000,00 KM biće kažnjen za prekršaj direktor zdravstvene ustanove ako:
1) u vanrednim okolnostima kada je ugrožen proces pružanja zdravstvene zaštite ili postoji neposredna opasnost po život i zdravlje ljudi, bez odgađanja, ne obavijesti Ministarstvo i Zavod za javno zdravstvo Kantona (član 66. ovog zakona);
2) ne postupi po naredbama Ministarstva u slučaju prirodnih i drugih nesreća, kao i epidemija većih razmjera, te štrajka zdravstvenih radnika (članovi od 172. do 176. ovog zakona).
3) ne dostavi Ministarstvu godišnji izvještaj o poslovanju zdravstvene ustanove (član 61. stav (2) ovog zakona).
Član 214
(1) Novčanom kaznom od 5.000,00 KM do 15.000,00 KM biće kažnjen za prekršaj fakultet koji:
- obavlja zdravstvenu djelatnost za fakultetsku nastavu bez odobrenja nadležnog organa u skladu sa važećim propisima (član 106. ovog zakona);
- preuzima tijela umrlih lica radi izvođenja praktične nastave i obavlja praktičnu nastavu suprotno odredbama ovog zakona (članovi od 197. do 206. ovog zakona).
(2) Novčanom kaznom od 500,00 KM do 3.000,00 KM biće kažnjeno i odgovorno lice fakulteta.
Član 215
(1) Novčanom kaznom od 300,00 KM do 1.500,00 KM biće kažnjen za prekršaj privatni zdravstveni radnik ako:
1) licima uskraćuje prava iz člana 23. ovog zakona;
2) obavlja alternativnu medicinu primjenom metoda i postupaka za koje nije dobio saglasnost ministra zdravstva Kantona (članovi 42. i 43. ovog zakona);
3) obavlja privatnu praksu, a ne ispunjava uslove predviđene ovim zakonom i propisima donesenim na osnovu ovog zakona (članovi 148., 149., 150., 155. i 156. ovog zakona);
4) poslove ne obavlja lično, odnosno ima više od jedne ordinacije, apoteke ili medicinske-biohemijske laboratorije, odnosno privatne prakse (članovi 149. i 150. ovog zakona);
5) za opredijeljena osigurana lica ne obezbijedi zamjenu ugovorom sa drugim zdravstvenim radnikom iste struke koji obavlja privatnu praksu ili zdravstvenom ustanovom (član 157. ovog zakona);
6) postupi suprotno odredbi člana 158. ovog zakona;
7) privremeno obustavi rad bez rješenja ministra zdravstva Kantona (član 159. ovog zakona);
8) ne postupi po rješenju ministra zdravstva Kantona o prestanku odobrenja za obavljanje privatne prakse (član 160. ovog zakona);
9) obavlja privatnu praksu u djelatnosti u kojoj nije dopuštena (član 164. ovog zakona);
10) istakne naziv privatne prakse koji ne sadrži podatke o djelatnosti koja je utvrđena rješenjem Ministarstva, radnom vremenu, osnivaču privatne prakse ili ako istakne naziv privatne prakse koji ima obilježje kojem se može pripisati karakter oglašavanja, odnosno reklamiranja (član 166. ovog zakona);
11) angažuje zdravstvenog radnika za dopunski rad suprotno odredbama ovog zakona i propisima donesenim na osnovu ovog zakona (članovi 169., 170. i 171. ovog zakona);
12) ne obezbijedi zdravstvenu zaštitu u vanrednim prilikama utvrđenim ovim zakonom (članovi od 172. do 176. ovog zakona).
(2) Pored novčane kazne počiniocu prekršaja iz stava (1) ovog člana može se izreći zabrana obavljanja djelatnosti u periodu do šest mjeseci s ciljem sprečavanja budućeg činjenja prekršaja.
Član 216
Novčanom kaznom od 250,00 KM do 1.000,00 KM biće kažnjen za prekršaj zdravstveni radnik:
1) ako ga zdravstveni inspektor zatekne u provođenju mjera i radnji suprotnih zakonu, kao i propisima donesenim na osnovu ovog zakona (član 124. stav (1) i članovi 125. i 126. ovog zakona);
2) ako ga zdravstveni inspektor zatekne da radi bez položenog stručnog ispita, odnosno licence izdate od nadležne komore (članovi 131., 133. i 134. ovog zakona);
3) ako obavlja dopunski rad suprotno odredbama ovog zakona i podzakonskih akata donesenih na osnovu ovog zakona (članovi 169., 170. i 171. ovog zakona).
Član 217
Novčanom kaznom od 250,00 KM do 1.000,00 KM biće kažnjen za prekršaj zdravstveni saradnik:
1) ako povrijedi pravila čuvanja profesionalne tajne i vođenja čuvanja, prikupljanja i raspolaganja medicinskom dokumentacijom (član 124. stav (3) i član 125. stav (3) ovog zakona);
2) ako ga zdravstveni inspektor zatekne u provođenju mjera i radnji suprotnih zakonu, kao i propisima donesenim na osnovu ovog zakona.
Član 218
(1) Novčanom kaznom od 10.000,00 KM do 15.000,00 KM biće kažnjen za prekršaj poslodavac koji je pravno lice ako:
1) ne obezbijedi mjere zdravstvene zaštite u vezi sa radom i radnom okolinom (član 11. ovog zakona);
2) ne ugovori specifičnu zdravstvenu zaštitu radnika sa domom zdravlja, zdravstvenom ustanovom koja u svom sastavu ima djelatnost medicine rada ili ugovorom sa specijalistom medicine rada u privatnoj praksi (član 33. ovog zakona);
3) odobrava rad zdravstvenom radniku suprotno odredbama članova 169., 170. i 171. ovog zakona.
(2) Za prekršaj iz stava (1) ovog člana biće kažnjeno odgovorno lice u pravnom licu novčanom kaznom od 500,00 KM do 3.000,00 KM.
(3) Za prekršaj iz stava (1) ovog člana biće kažnjen poslodavac koji je fizičko lice novčanom kaznom od 300,00 KM do 1.500,00 KM.
XXI PRELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE
Član 219
U roku od 18 mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona Ministarstvo će donijeti provedbene propise na osnovu ovog zakona kojima se reguliše sljedeće:
- sastav etičkog komiteta Ministarstva koji odražava ravnopravnu zastupljenost oba pola, bliže određenje djelokruga rada, način odlučivanja i način imenovanja (član 71. stav (3) ovog zakona).
Član 220
Nadležni organi iz člana 98. stav (1) i stav (4), člana 104. stav (4), člana 112. stav (2), člana 119. stav (1) i stav (2), člana 120. stav (3), člana 122. stav (1), člana 124. stav (5), člana 129. stav (3), člana 131. stav (1) i stav (2), člana 142. stav (2), člana 144. stavovi (1), (2), (3) i (4) i člana 147. stav (2) ovog zakona su organi koji imaju nadležnost propisanu važećim propisima koji se primjenjuju na području Kantona, na dan stupanja na snagu ovog zakona, ako ovim zakonom nije drugačije propisano.
Član 221
(1) Postojeće zdravstvene ustanove i privatne prakse dužne su uskladiti svoju organizaciju i poslovanje sa odredbama ovog zakona i propisima donesenim na osnovu ovog zakona u roku od 24 mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona.
(2) Izuzetno, klinička ustanova koja je bila nastavna baza fakulteta zdravstvenog usmjerenja u skladu sa ranijim propisima koji su uređivali ovu oblast, stupanjem na snagu ovog zakona zadržava status univerzitetske kliničke bolnice i naziv Javna zdravstvena ustanova Univerzitetski klinički centar Tuzla sa obavezom da svoju organizaciju i poslovanje uskladi sa odredbama ovog zakona, drugim zakonima i propisima donesenim na osnovu ovog zakona najkasnije u roku od 36 mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona.
(3) Do preuzimanja osnivačkih prava kao i usklađivanja iz stava (2) ovog člana pravo upravljanja i rukovođenja nad tom zdravstvenom ustanovom vrše nadležni organi na način i pod uslovima utvrđenim na dan stupanja na snagu ovog zakona.
Član 222
Do donošenja mreže zdravstvene djelatnosti, zdravstvene ustanove nastavljaju raditi po ranijim propisima.
Član 223
Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u"Službenim novinama Tuzlanskog kantona".
