Odgovornost za štetu prema odredbama Zakona o zaštiti ličnih podataka
Osnov odgovornosti primjenom člana 32. Zakona o zaštiti ličnih podataka ostvariće se ukoliko je nastupila šteta koja je u uzročnoj vezi s radnjom kontrolora podataka kojom je podatak iz lične sfere pojedinca ili na osnovu kojeg podatka se pojedinac može identifikovati, učinjen dostupnim, bez odobrenja ili nezakonito, javnosti ili drugim pojedincima.
Uskraćivanje davanja podataka ima za posljedicu povredu zakonom propisanog prava na informaciju i ne može biti osnov za naknadu štete zbog povrede prava na privatnost.
Iz obrazloženja:
Odredba člana 32. Zakona o zaštiti ličnih podataka propisuje odgovornost kontrolora podataka da nadoknadi materijalnu i nematerijalnu štetu nosiocu podataka ako mu je nanesena zbog povrede prava na privatnost. Ovu odredbu prvostepeni sud je primijenio kod utvrđenja odgovornosti prvotužene samo na osnovu činjenice donošenja rješenja kojim je usvojen prigovor tužiteljice, a bez utvrđenja u čemu se ogleda povreda prava na privatnost.
Definicija privatnosti podrazumijeva područje koje nije javno, koje se odnosi na određene aktivnosti i uz njih vezane predmete, mišljenja ili osjećanja koji se zadržavaju za sebe, za koje se ne dopušta da ih doznaju drugi pojedinci, organizacije ili dijelovi društva. To je osnovno ljudsko pravo koje označava podatke u duhovnoj, materijalnoj, intelektualnoj i kulturnoj sferi koji su zaštićeni od uznemiravanja drugih i u suštini je poznato kao ljudsko dostojanstvo koje se kao pravno priznat
oblik nematerijalne štete nadoknađuje prema odredbi člana 200. ZOO za duševne bolove zbog povrede ugleda, časti i prava ličnosti.
Dakle bitno obilježje povrede prava na privatnost jeste da podatak, koji predstavlja ličnu sferu pojedinca ili se na osnovu tog podatka pojedinac može identifikovati – učini, bez odobrenja ili nezakonito, dostupnim javnosti ili drugim pojedincima. U konkretnom sporu nije nastupila ovakva posljedica budući da pravosnažna i konačna odluka Agencije nije utvrdila povredu prava na zaštitu ličnih podataka dostavljanjem trećim licima, nego upravo suprotno uskraćivanjem ovih podataka i samoj tužiteljici. Uskraćivanjem podataka o bolovanju koje prvotužena kao poslodavac vodi po samom zakonu, ima za posljedicu povredu zakonom propisano pravo na informaciju, ali je bez uticaja na tužiteljicin privatni život jer takvu informaciju tužiteljica nije ni tražila za potrebe privatnog života, nego radi pokretanja novog sudskog postupka kako je to i navela u zahtjevu prvotuženoj od 20.07.2015. godine.
Stoga drugostepeno vijeće zaključuje da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbu člana 32. stav 1. Zakona o zaštiti ličnih podataka kada je bez utvrđenja povrede prava na privatnost utvrdio odgovornost prvotužene za utuženu nematerijalnu štetu. Ovo je imalo za posljedicu i pogrešnu primjenu člana 154. stav
1. ZOO jer je izostalo utvrđenje ostvarivanja osnovnog načela oštetnog prava, a to je utvrđenje postojanja štete koje je u uzročno posljedičnoj vezi s radnjama prvotužene.
(Presuda vijeća Apelacionog odjeljenja broj: S1 3 P 022278 17 Gž od 29.01.2018.
https://advokat-prnjavorac.com/sudska-praksa-BiH.html
Osnov odgovornosti primjenom člana 32. Zakona o zaštiti ličnih podataka ostvariće se ukoliko je nastupila šteta koja je u uzročnoj vezi s radnjom kontrolora podataka kojom je podatak iz lične sfere pojedinca ili na osnovu kojeg podatka se pojedinac može identifikovati, učinjen dostupnim, bez odobrenja ili nezakonito, javnosti ili drugim pojedincima.
Uskraćivanje davanja podataka ima za posljedicu povredu zakonom propisanog prava na informaciju i ne može biti osnov za naknadu štete zbog povrede prava na privatnost.
Iz obrazloženja:
Odredba člana 32. Zakona o zaštiti ličnih podataka propisuje odgovornost kontrolora podataka da nadoknadi materijalnu i nematerijalnu štetu nosiocu podataka ako mu je nanesena zbog povrede prava na privatnost. Ovu odredbu prvostepeni sud je primijenio kod utvrđenja odgovornosti prvotužene samo na osnovu činjenice donošenja rješenja kojim je usvojen prigovor tužiteljice, a bez utvrđenja u čemu se ogleda povreda prava na privatnost.
Definicija privatnosti podrazumijeva područje koje nije javno, koje se odnosi na određene aktivnosti i uz njih vezane predmete, mišljenja ili osjećanja koji se zadržavaju za sebe, za koje se ne dopušta da ih doznaju drugi pojedinci, organizacije ili dijelovi društva. To je osnovno ljudsko pravo koje označava podatke u duhovnoj, materijalnoj, intelektualnoj i kulturnoj sferi koji su zaštićeni od uznemiravanja drugih i u suštini je poznato kao ljudsko dostojanstvo koje se kao pravno priznat
oblik nematerijalne štete nadoknađuje prema odredbi člana 200. ZOO za duševne bolove zbog povrede ugleda, časti i prava ličnosti.
Dakle bitno obilježje povrede prava na privatnost jeste da podatak, koji predstavlja ličnu sferu pojedinca ili se na osnovu tog podatka pojedinac može identifikovati – učini, bez odobrenja ili nezakonito, dostupnim javnosti ili drugim pojedincima. U konkretnom sporu nije nastupila ovakva posljedica budući da pravosnažna i konačna odluka Agencije nije utvrdila povredu prava na zaštitu ličnih podataka dostavljanjem trećim licima, nego upravo suprotno uskraćivanjem ovih podataka i samoj tužiteljici. Uskraćivanjem podataka o bolovanju koje prvotužena kao poslodavac vodi po samom zakonu, ima za posljedicu povredu zakonom propisano pravo na informaciju, ali je bez uticaja na tužiteljicin privatni život jer takvu informaciju tužiteljica nije ni tražila za potrebe privatnog života, nego radi pokretanja novog sudskog postupka kako je to i navela u zahtjevu prvotuženoj od 20.07.2015. godine.
Stoga drugostepeno vijeće zaključuje da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbu člana 32. stav 1. Zakona o zaštiti ličnih podataka kada je bez utvrđenja povrede prava na privatnost utvrdio odgovornost prvotužene za utuženu nematerijalnu štetu. Ovo je imalo za posljedicu i pogrešnu primjenu člana 154. stav
1. ZOO jer je izostalo utvrđenje ostvarivanja osnovnog načela oštetnog prava, a to je utvrđenje postojanja štete koje je u uzročno posljedičnoj vezi s radnjama prvotužene.
(Presuda vijeća Apelacionog odjeljenja broj: S1 3 P 022278 17 Gž od 29.01.2018.
https://advokat-prnjavorac.com/sudska-praksa-BiH.html
