• Poduzetnistvo u Bosni i Hercegovini

  • Doo, Obrti , privredno društvo, dionička društva, javna nabava u BiH...
Doo, Obrti , privredno društvo, dionička društva, javna nabava u BiH...
 #21  Postao/la legalis
 
PODUZETNIŠTVO U BOSNI I HERCEGOVINI

Kada pričamo o poduzetništvu u BiH, nemoguće je da se ne dotaknemo rata i ratnih dešavanja. u BiH. Kao što smo naveli u prethodnom članku era modernog poduzetništva, a može se reći iz krajnje nužde, počinje 90-ih godina.

Kada pričamo o poduzetništvu u BiH, nemoguće je da se ne dotaknemo rata i ratnih dešavanja. u BiH. Kao što smo naveli u prethodnom članku era modernog poduzetništva, a može se reći iz krajnje nužde, počinje 90-ih godina. Obrazložili smo Markovićevu privatizaciju i pokušaj da se društvene firme kroz postupak privatizacije privatiziraju što u mješovitom kapitalu što u čisto privatnom. Međutim, izbijanjem rata i ratnih sukoba po pitanju poduzetništva došlo je do poremećaja u svim segmentima ovog dijela društvenog života Naime, sve kompanije na području bivše SR BiH a sadašnje BiH su bile prestale sa radom ili su svoje aktivnosti svele na minimum. Slobodno možemo reći da je preko 90% vrijednosti ovih kompanija uništeno uslijed ratnih dejstava i drugih ratnih dešavanja. Međutim, ono što je potrebno napomenuti a sa funkcionalnog aspekta jeste da privreda bivše SFRJ je svoj koncept razvoja bazirala isključivo na velikim privrednim kompleksima. Za velike privredne komplekse neophodno je obezbijediti i veliko tržište ali i uložiti velika sredstva da bi se osavremenila oprema tih preduzeća i ista bila konkurentna na tržištu. Nakon završetka rata u BiH postavilo se pitanje obnove privrednog sektora i naravno ono što je najbitnije stvorila se potreba za donošenjem nove zakonske regulative. Sa ovog aspekta posmatranja smatram da je možda najveća greška tadašnjih političkih struktura bila što se u to vrijeme može se reći na laički pa može se reći i na prisitrasan manipulatorski način pristupilo izradi zakonske regulative. Kada iznesem ovu tvrdnju to ne govorim radi pretpostavki, već govorim kao sudionik određenih zakonskih reformi koje su u to vrijeme bile aktuelne. U svim sferama društvenog života od 1996.g. pa dalje se stvorila potreba za zakonskom reformom. Prvi problem koji se postavio jeste što R BiH koja je egzistirala prije Dayjtona u periodu 1991-1995.g. je također napravila državni koncept koji je zasnovan na centralizaciji državnih institucija. Donošenjem i usvajanjem Dayjtonskog mirovnog sporazuma odnosno donošenjem Ustava BiH teritorijalno ustrojstvo BiH se dijametralno izmijenilo u odnosu na ustrojstvo R BiH. Ovaj zaključak je bitan upravo iz razloga što se postavio značajan problem pred nas pravnike, a to je da li u F BiH koja je priznata kao jedna od teritorijalnih jedinica BiH, treba formirati nove upravne institucije-ustanove i da li su te upravne institucije-ustanove pravni sljednici upravnih insititucija R BiH. Sjećam se da sam u to vrijeme bio angažovan u Federalnom zavodu za statistiku gdje je u momentu mog angažmana egzistirao Republički zavod za statstiku BiH. Međutim donošenjem Zakona o minstarstvima i drugim upravnim tijelima FBiH, stvorila se potreba za formiranjem kako Federalnog zavoda za statistiku tako i drugih federalnih upravnih organizacija. U pravno-formalnom smislu federalne upravne organizacije-ustanove nisu mogle preuzeti ingerenciju državnih upravnih organizacija ali radi kontinuiteta opstanka državnih upravnih organizacija ove federalne upravne organizacije su morale preuzeti određene ingerencije, s tim da funckionisanje entitetskih upravnih organizacija-ustanova u odnosu na državne nivoe je i danas upitno. Da ne bih otišao od teme poduzetništva želim da povučem jednu paralelu u odnosu na zakonsku regulativu koja reguliše oblast poduzetništva. Nama je poznato da se pričalo o setu imovinskih zakona koje je Visoki predstavnik za BiH ultimativno nametnuo nakon Daytona. Set imovinskih zakona se odnosio na oblast stambene politike ali i na oblast privatizacije. Oblast koja je spadala u set tih zakona a zove se restitucija, je jedina raspakovana i ovo pitanje restitucije ni danas nije riješeno. Na restituciji potenciram upravo iz razloga što je restitucija-povrat represivnim mjerama oduzete imovine morala biti rješavana skupa sa setom privatizacijskih zakonskih propisa. Međutim, usvojen je Zakon o privatizaciji FBiH ali i RS-a i Distrikta Brčko. Zakon o privatizaciji je bio nužan zakonski propis koji je trebao biti usvojen, a da li je morao biti usvojen to je već posebno pravno pitanje. Danas svi kritičari provedenih privatizacijskih procesa u BiH, na sva usta kritiziraju tada usvojena zakonska rješenja, pa ta kritika ide sve dotle da se u najozbiljnijim krugovima koji upravljaju državnim aparatom BiH priča o reviziji privatizacije.

Da li to znači da smo na pogrešan način uredili ovu oblast privatizacije privrednih preduzeća i da li to znači da smo na pogrešan način uredili oblast privatizacije-prodaje stambenog fonda? Da bi odgovrili na ovo pitanje bitno je riješiti jednu dilemu a to je koji je glavni uzrok i razlog bio da se uđe u postupak privatizacije. Prvi razlog i uzrok reći ćemo da je bio promjena društveno političkog sistema BiH a na način da je dosadašnje socijalistočko-društveno uređenje pretočeno u pluralistički režim-višepartijski sistem sa afirmacijom privatnog vlasništva. To u prevodu znači da se stvorila neminovna potreba da društveni kapital na temelju Zakona o privatizaciji pređe u privatno vlasništvo. Da li je ta potreba bila da se privatnicima omogući da na jedan bizaran, neprofesionalan, može se reći i nemoralan način dođe do velikih privrednih bogatstava društvenih sistema ili je ta potreba bila da se kroz uvođenje privatnog kapitala dovede svježi novac i da se na temelju tog svježeg novca postignu dva bitna segmenta? Prvi razlog je da se oživi to preduzeće koje je predmet privatizacije a drugi je da se iz stečenih sredstava prodajom dođe do kapitala iz kojeg će država finansirati zajedničku infrastrukturu u koju ulaze putne komunikacije, elektrokomunikacije i sve ono što je potrebno za organizaciju društvenog života građana jedne države. Da bi se postigli ovi ciljevi bilo je nephodno usvojiti takva zakonska rješenja kojim će se u prvom segmentu na nepristrasan i zakonit način uz strogu i direktnu kontrolu državnog aparata i državnih organa praviti privatizacione bilanse preduzeća koje se privatiziraju. Nakon toga bilo je neophodno utvrditi da se društveni kapital isključivo prodaje u novcu a ne u izdatim državnim obveznicama za koje smo svi unaprijed znali da od toga niko neće imati koristi osim onih koji su kupovali ta preduzeća na uštrb države. Moram reći i postaviti pitanje, a što do sada koliko je meni poznato niko nije postavio ozbiljnu dilemu a to je da li je BiH mogla izdati obveznice – certifikate kao stimulaciju za učešće u odbrani BiH? Naravno da osnovno pravilo koje važi za državne obveznice jeste da država izdaje onoliko obveznica za koje može svojim kapitalom garantirati. To znači ako država izda 100.000,00 obveznica, da se tih 100.000,00 obveznica mogu unovčiti iz sredstava koje država obezbjeđuje. Postavlja se pitanje čime je država BiH garantirala ovoliki broj izdatih obveznica? Odgovor je nije ničim. Da se potvrđuje ova moja tvrdnja govori činjenica da su branitelji Armije R BiH svoje certifikate prodavali za 5% njihove vrijednosti, i da svoje certifikate nisu mogli utrošiti u bilo šta drugo već u kupovinu društvenih stanova ako mu je dato to pravo ili u privatizacije preduzeća koje su u veoma malom broju učestvovali s obzirom na zanemarljiva sredstva koja su imali. (Ista ili slična situacija je bila i u Republici Srpskoj). Ove izdate obveznice su bile osnovni razlog i motiv i osnovna vodilja privatizacijskih prevara koje su se desile u BiH. Naime, ti novi poslodavci-lica koja su kupovala firme su se veoma brzo dosjetili da od boraca i nosioca obveznica iste kupuju za iznos od 5% a tim kupljenim obveznicama su plaćali državni kapital po cijeni omjera 1:1. To znači da ako je neko kupio 100.000,00 obveznica za 5.000 vrijednosti i da je za 100.000 obveznica uspio kupiti 100.000 vrijednosti državne firme to znači da se on obogatio za 95.000,00 KM u startu. Da ne govorimo da su ta kupljena društvena preduzeća čija vrijednost je podcijenjena po 2, 3 i 10 puta više vrijedila nego od onoga što je procijenjeno. Pokušavam figurativno dočarati o kakvim prevarama odnosno o kakvim zakonskim mahinacijama se radilo prilikom usvajanja i implementacije Zakona o privatizaciji javnih preduzeća. Znači, država je u usvojenim zakonskim propisima morala utvrditi da se društvena preduzeća mogu kupiti isključivo za novac i procjena vrijednosti je morala biti realna. Međutim ono što je možda i najbitnije a što je zakonom trebalo biti uređeno jeste da kupci društvenih preduzeća su morali dokazati da imaju umijeće i iskustvo da upravljaju tom vrstom kapitala privatizacijskog preduzeća i morali su svoje programe koje su nudili prilikom kupovine argumentirati realnim pokazateljima, i morale su se uvesti drakonske kazne za one koji nisu ispoštovali predložene programe. Naš zakon o privatizaciji je u jednu ruku predvidio i propisao neke određene smjernice, ali je mahinacija nastupila u formiranim agencijama za privatizaciju u koje su zaposleni nestručni ljudi, nekvalifikovani ljudi i ljudi sa sumnjivim moralima. Nakon usvajanja zakona došlo je do kupovine velikih privrednih kompleksa i to u pravilu su se kupovale samo profitabilne kompanije dok neprofitabilne nisu kupovane i ostale su na teret državi. 90% društvenih kompleksa koji su kupljeni u privatizaciji je na razne načine oskrnavljen odnosno nije se uspio obnoviti proizvodni procesi u istom. Na razne načine kupci tih društvenih preduzeća su pravdali svoja ulaganja i koja su im na sumnjive načine priznavana te onog momenta kad od agencije dobiju potvrdu da su okončali privatizacijske obaveze dešavalo se da su te kompanije prodavane kako dio imovine tako i sredstva koja su kupljena u okvirima privatizacijskih bilansa. Radnici zaposleni u tim kompanijama su na razne načine oštećeni, ali odgovorno tvrdim da je država BiH najviše oštećena jer u velikom dijelu upravo zahtjevi radnika tih kompanija su finansirani iz državnih budžeta obično nakon održanih štrajkova i raznih prijetnji. Ista stvar se desila i sa privatizacijom stambenog fonda gdje su tadašnji zakonodavci vodeći se svojim ličnim interesima i ciljevima bez poznavanja pravne struke zaključili da se stambeni fond treba prodavati isključivo za certifikate bez ijednog svježeg dinara. Naravno da je to možda i najveći zločin prema društvenoj imovini gdje su se nosioci stanarskih prava koji se nisu nikada vratili u BiH posebno u Sarajevu, abnormalno obogatili. Trebalo bi provesti jedno istraživanje koliko stambenog fonda je vraćeno odnosno prodato za certifikate i koliko je nosioca stanarskih prava uistino nastavilo živjeti u tim stanovima a koliko je prodalo te stanove. Tvrdim da su na stotine miliona otišli u privatne ruke a da je država ostala uskraćena za makar dio tih novčnih sredstava. U RS-u je malo drugačije stanje gdje se predvidjelo da određen dio sredstava se plaća u gotovom novcu i taj gotovi novac je uplaćen u fond za restituciju. Poznato mi je da je RS iz tog fonda finansirala razne društvene potrebe što je naravno veoma pozitivno a što je izostalo u FBiH. Ono što mene zanima kao ekonomskog laika je ste gdje su ti certifikati koji su uplaćeni i šta je država uradila sa utrošenim certifikatima. Da su ti certifikati imali finansijsku podlogu svakako da bi država stekla značajna finansijska sredstva što je evidentno izostalo.

Nakon što su ove privatizacije propale odnosno nakon što se desilo to što se deslio a desilo se da su se mnogi privatnici abnormalno obogatili kroz kupovine nekretnina za male novčane iznose i raznih drugih osnovnih sredstava, javila se neminovna potreba da država drugim svojim zakonskim mjerama pokuša dovesti u red poduzetnički sektor. Evidentno je da se moralo odustati od velikih privrednih kompleksa zbog gubitka tržišta ali i zbog zastarjelosti te opreme i politika je išla ka tome da se formiraju mala i srednja preduzeća i da uvezivanjem malih i srednjih preduzeća se prevaziđe gubitak velikih privrednih kompleksa. U tom kontekstu a prateći privredne sisteme drugih evropskih država a posebno iznošenjem raznih zahtjeva od strane MMF-a koji je osnovni finansijer za sve privredne tokove u BiH, pokušalo se stvoriti određena privredna reforma kroz usvajanje ovih zakonskih rješenja u BiH. Prvi i krucijalni zakonski propis bez kojeg bi bilo nemoguće ustrojiti oblast privrednog života u BiH je Zakon o privrednim društvima. 1995.g. u BiH se usvaja Zakon o preduzećima koji je zamijenio zakon o preduzećima usvojen 1989.g. Ovim Zakonom o preduzećima iz 1995.g. u mnogome na dosta primitivan i nejasan način je bilo regulisano ustrojstvo privrednih subjekata u BiH. Ovim zakonom je afirmisano osnivanje preduzeća u privatom vlasništvu s tim da propratni akti ovog zakona kao što su uredbe o upisu u sudski registar i slično, je stvorilo jedan izuzetno trom sudski postupak gdje osnivanje jednog preduzeća (društva jednog lica) je trjajalo i do tri mjeseca. Takse za registraciju preduzeća su bile izuzetno visoke pa u jedno vrijeme s se uvele i takse u Federalnom zavodu za statistiku, što je dovelo do teški poremećaja u sektoru poduzetništva. Međutim meni nije jasno ko ja na koji način i zbog čega predložio donošenje ovog zakona kada je u to vrijeme u evropskim zemljam vladala jedna afirmativna demokratična zakonska regulativa koja se od tog vremena do danas nije mijenjala. Isti ti pravnici koji su predlagali i usvajali ove zakone su 1999g. usvojili novi Zakon o privrednim društvima da bi se i ovaj zakon 2005.g. stavio van snage i donio novi Zakon o privrednim društvima. Svako novo zakonsko rješenje je pokušalo stvoriti efikasniji pravni okvir u vezi registracije i uređenja privrednih društava u BiH. Međutim iako smo izgubili jako puno vremena na usvajanje i donošenje ove zakonske regualtive mi još ni danas nismo ni blizu sustigli zakonsko uređenje u zemljama EU. Registracija jednog pravnog subjekta u uzemljamm EU traje 7 dana i potrebno vam je 59€. U BiH da bi registrovali jedno pravno lice potrebno je ili da se obratite advokatu ili notaru koji će vam sačiniti osnivački akt, naplatiti vam taj osnivački akt, sačiniti obrasce naplatiti obrasce, potpisati izjave izvršiti poreske kontrole, uplatiti kapital predati na sud i sva ta procedura traje oko 55 radnih dana. Koštanje te procedure uključujći kapital iznosi oko 3.000,00 KM ovo govorimo za osniavnje doo sa kapitalom od 1.000 KM . U zemljama EU dovoljno je da popunije jedan obrazac i da sama država za vas izvrši sve potrebne kontrole i za 2 dana vam izda riješenje. Je li moguće da smo nakon 3 zakonske reforme i nakon toliko kritka i domaćih i međunarnodnih pravnih i ekonomskih eksperata uspjeli da doguramo do naprijed iznesenih rezultata.

Onaj ko bude konzumirao i čitao ovaj rad imat će slobodu da vidi i ocijeni dokle i na koji način su stigle privredne reforme u BiH.

Drugi zakonski propis koji regulira jednu granu poduzetništva jeste Zakon o obrtu. Prvi zakon o obrtu je donesen 2002.godine da bi opet reformom donsen novi Zakon o obrtu i srodnim djelatnostima 2007.g. Obrt je jedna izuzetno razvijena pravna oblast u BiH i može se reći da u uporedbi registracije obrta i jednog d.o.o. je tolika razlika kao što je razlika osnivanja firme u BiH i u nekoj od država EU. Upravo obrt i način njegove registracije nam pokazuje da veoma jednostavna zakonska reforma može nas dovesti u rang zemalja EU. Ako danas osnujete jedan obrt jasno je da taj obrt može obavljati sve privredne djelatnosti kao i d.o.o. s tim da osnivanje društva je neophodno ukoliko se radi o poslu gdje postoji potreba za zaspolenjem većeg broja radnika od 10. Međutim ono što je bitno jeste da se dokaže da li država u bilo kojoj mjeri u okvirima usvojene zakonske regulative i na koji način pospješuje rad i razvoj privrednih subjekata.

Iz ovog rada se može izvesto zaključak a to je da Bosna i Hercegovine nije u teškom stanju zato što je siromašna zemlja, već iz razloga što mi koji upravljamo sa državom sve činimo da lične interese afirmišemo ispred državnih što je sasvim siguno pogrešan put koji nas vodi u destrukciju i ekonomskih krah.

Izvor: poduzetnice.ba

O nama

Forum Pravo BiH je pokrenut sa ciljem poticanja i poboljšanja komunikacije unutar pravne struke

Pravo BiH

Responzivni forum