• Odgovornost za pocinjenu klevetu

  • Nekretnine, vlasništvo, posjed, stanovi, kuće, imovina, stvari u Bosni i Hercegovini
Nekretnine, vlasništvo, posjed, stanovi, kuće, imovina, stvari u Bosni i Hercegovini
 #860  Postao/la AntunHun
 
ODGOVORNOST ZA POČINjENU KLEVETU
Zakon o zaštiti od klevete

član 5

Za dovođenje tužilaca u vezu sa učešćem u kriminalnim radnjama moraju postojati osnovani i relevantni dokazi, pa ako istih nema tužiocima se nanosi povreda u poslovnom, javnom i privatnom integritetu, a tuženi kao prenosioci neistinitih činjenica odgovorni su prema tužiocima u smislu počinjene klevete i nanesene im štete.

Obrazloženje:

"Pri utvrđivanju postojanja pravnog osnova i visine štete za klevetu sudovi primjenjuju principe iz relevantnih odredbi ZOO, ZZK i ZPP, uvažavajući specifičnost svakog konkretnog slučaja (težina povrjeđenog dobra, status i položaj oštećenih u društvu, ustaljena sudska praksa). Osnov odgovornosti za naknadu štete za klevetu sadržan je u odredbi člana 5. ZZK koji je "lex specialis" i odredbi člana 154. stav 1. i 158. ZOO, a visina naknade se određuje primjenom odredbe člana 11. ZZK u vezi sa odredbom člana 200. ZOO.

Odredbom člana 1. stav 1. ZZK propisano je da se ovim zakonom uređuju prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem i prenošenjem nečeg neistinitog. Odredbom člana 2. stav 2. ZZK propisano je da se zakon tumači tako da se u najvećoj mjeri obezbjedi pristup slobodi izražavanja. Prema tome, pojam "prihvatljivog ograničenja slobode izražavanja" sa aspekta građanske odštetne odgovornosti koju predviđa ZZK, sud utvrđuje za svaki konkretni slučaj i on predstavlja pravni standard i granice između obezbjeđenja principa slobode izražavanja i njenih prihvatljivih ograničenja u pogledu odštetne odgovornosti.

Obavještavanje javnosti o eventualnim zloupotrebama od strane javnih ličnosti ili pravnih lica jeste legitiman cilj novinara i medija u demokratskom društvu, pa vezano za ustanovljene principe iz člana 10. Evropske konvencije, tuženi imaju obavezu ukazati na koji način su pribavljene objavljene informacije kako bi se utvrdilo da li su postupali" bona fide". Odbrana na osnovu iskrene namjere je jedna vrsta zamjene za dokazivanje istinitosti i kada novinar ima opravdan cilj, kada je u pitanju nešto od javnog značaja i kada je uložen razuman napor u potvrđivanje činjenica koje iznosi, medij se neće smatrati odgovornim čak ni u slučaju da se ispostavi da su činjenice bile neistinite.

Opšti interes koji dopušta da se pokrene pitanje o eventualnim nezakonitim radnjama javnih ličnosti ili pravnih lica, ne može se braniti iznošenjem informacija za koje nije utvrđena istinitost, a koje predstavljaju napad na njihov ugled i koje se, zbog toga, ne mogu smatrati kritikom koju su oni dužni tolerirati s obzirom na funkcije i poslove koje vrše.

Iz sadržaja spornog izražavanja u prilozima od 18.10.2011.godine, 1.11.2011. godine i 8.11.2011. godine, proizilazi da ono nije bilo iznošenje vrijednosnih sudova koji se ne mogu dokazivati, nego da je bilo objavljeno kao iznošenje činjenica pa se, za razliku od vrijednosnih sudova, mogu i dokazati.

Po ocjeni ovog suda, nižestepeni sudovi su na osnovu provedenih dokaza jasno obrazložili da se u sadržaju spornih priloga u emisiji prvotuženog Političkom magazinu C., zadire i vrijeđa privatni i javni (poslovni) ugled i čast tužilaca i da je to uticalo na povjerenje javnosti i poslovnih partnera u njih. Sadržaj objavljenih spornih priloga je objavljen u političkom magazinu koji je veoma gledan u udarnom terminu na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine, pri čemu su nižestepeni sudovi imali u vidu da su tužioci dovedeni u vezu sa pripadnošću i učešćem tužilaca u kriminalnim radnjama, između ostalog i krivičnom djelu ratnog zločina, pa i onog najtežeg oblika (genocid). Za iznesene kvalifikacije moraju postojati osnovani i relevantni dokazi, kojih u spornim prilozima nije bilo, čime su tužioci povrijeđeni u poslovnom, javnom i privatnom integritetu, pa su tuženi kao prenosioci neistinitih činjenica odgovorni prema tužiocima u smislu počinjene klevete i nanesene im štete.

U konkretnom slučaju nije postojala iskrena namjera tuženih i oni nisu uložili razuman napor da potvrde činjenice koje su iznijeli, niti da naknadno ublaže štetne posljedice, a naročito da prethodno provjere kod ovlaštenih državnih organa i institucija da li postoje podaci koje su imali namjeru objaviti u spornim prilozima.

Tuženi su, po ocjeni ovog suda, objavljivanjem spornih priloga u javnosti objavili neistinite činjenice o tužiocima, posebno prikazujući prvotužioca u negativnom svjetlu i identifikujući ga javnosti u takvom svjetlu, čime su narušili njegov ugled. To što su i kako tuženi pisali i objavili u spornim prilozima ničim nisu dokazali, tj. nisu ni jednu od radnji i negativnosti koje su pripisali prvotužiocu argumentovano doveli u vezu sa postupanjem prvotužioca.

Kada je u pitanju tužbeni zahtjev prvotužioca, radi se o naknadi nematerijalne štete zbog narušavanja časti i ugleda prvotužioca, koji predstavljaju vrijednost čiju zaštitu ne treba dovoditi u pitanje jer svaka osoba se odlikuje tim kategorijama koje su neodvojivi dio njegove ličnosti. Čast se najčešće definiše kao skup nematerijalnih vrijednosti koje čovjek posjeduje kao ljudsko biće i pripadnik određene društvene zajednice, što se stječe rođenjem. S druge strane, o ugledu se najčešće govori kao o "vanjskoj časti" koja podrazumijeva uvažavanje koje osoba ima u društvenoj zajednici. Kao takve kategorije, čast i ugled su aspekt građanskopravne zaštite.

Naknada nematerijalne štete zbog klevete ne predstavlja naknadu u pravom smislu te riječi, jer se njome ne postiže uspostavljanje onakvog stanja koje je postojalo prije njenog nastanka, pa nema reparacioni karakter.

Za odmjeravanje novčane naknade nematerijalne štete, s obzirom na veoma različitu moralno-psihičku konstituciju svake osobe, ne postoji taksativno određena lista dokaza niti se može očekivati izvođenje dokaza kojim bi se na egzaktan način utvrdio intenzitet i trajanje nastale nematerijalne štete. Zato sudovi nisu ograničeni posebnim formalnim dokaznim sredstvima, naročito ne izvođenjem dokaza vještačenjem u smislu utvrđenja jačine i trajanja duševnih bolova.

Sama za sebe činjenica da prvotužilac nije saslušan na te okolnosti jer se nije odazvao pozivu, ne daje osnova za potpuno odbijanje tužbenog zahtjeva (kako je to učinio drugostepeni sud) jer je razumno zaključiti da, imajući u vidu sadržinu i težinu činjenica iznesenih u spornom prilogu, da bi svaki prosječni građanin, time i prvotužilac kao javna ličnost, trpio štetu zbog povrede časti i ugleda i da mu zbog toga pripada adekvatna naknada nematerijalne štete.

Dosuđeni iznos naknade prvotužiocu iz prvostepene presude od 4.500,00 KM, predstavlja adekvatnu naknadu obimu pretrpljene štete i odgovara iznosima koji su prihvaćeni u sudskoj praksi. Prvotužilac nije dokazao tokom postupka, niti za to nudi dokaze u reviziji, da bi mu pripadalo pravo na veći iznos naknade nematerijalne štete od dosuđenog, pa je pravilno suđeno kada je u preostalom dijelu zahtjev odbijen.

Tužbeni zahtjev drugotužioca se odnosi na naknadu materijalne štete kao direktne posljedice emitovanja spornih priloga, jer nalazi da su ti prilozi bili neposredni razlog zbog koga su pravna lica sa kojima su već imali zaključene predugovore iz okvira svoje djelatnosti, odustali od njihove realizacije, čime je pretrpio štetu u vidu izmakle dobiti.

Na okolnosti pretrpljene materijalne štete drugotužilac je izveo dokaze (saslušanje svjedoka, nalaz vještaka i niz posrednih dokaza). Iz tih dokaza proizilazi utvrđenje da je drugotužilac 5.8.2010. godine u K. (u gradu P.), registrovao svoje Predstavništvo, da je u Odluci o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta iz avgusta 2010. godine sistematizovao radna mjesta za K. p. i za P. K., da je registrovan za djelatnost nabavke i prodaje radnih mašina, da je 1.9.2011. godine učinio ponudu za nabavku radnih mašina prema d..o.o. T. V. i d.o.o. P. B. i da su nakon prihvatanja ponuda zaključili predugovore, da su oba navedena pravna subjekta dopisima od 19.10.2011. godine obavjestili drugotužioca da raskidaju predugovore i odustaju od kupovine radnih mašina zbog sadržaja spornog priloga od 18.10.2011. godine.

Pravilno se u reviziji drugotužioca ukazuje da ovi dokazi nisu od strane nižestepenih sudova cijenjeni saglasno odredbi člana 8. ZPP, jer nijedan od tih dokaza, uključujući i nalaz vještaka, sudovi nisu cijenili savjesno i brižljivo, svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Prvostepeni sud se zadovoljio konstatacijom da tužilac nije dokazao da je do raskida došlo zbog spornih priloga, jer smatra da niko ne bi odustao od "milionskih poslova zbog emitovanih spornih priloga".

Po ocjeni drugostepenog suda zahtjev je neosnovan jer ugovarači "nisu preduzeli ni jednu radnju iz koje bi proizilazila ozbiljna namjera da se predugovor realizuje", navodeći da "kupci nisu platili avans", pri čemu u potpunosti zanemaruje da je po predugovorima avans trebao biti plaćen tek 12.11.2011. i 17.11.2011. godine, da "prodavac nije preduzeo konkretne mjere za nabavku predmetnih mašina" iako sama ponuda sadrži sve karakteristike ponuđenih mašina, a vještak u nalazu navodi da je uvidom u dokumentaciju utvrdio da je drugotužilac stupio u kontakt sa kineskim proizvođačima i sačinio kalkulacije sa pratećom dokumentacijom, te da "prodavac protiv kupca nije podnio tužbu u cilju zaključenja glavnog ugovora”, zanemarujući razlog zbog koga kupci odustaju od predugovora.

Tek nakon savjesne i brižljive ocjene svih dokaza drugotužioca, može se izvesti pravilan zaključak da li je drugotužilac zbog spornih priloga trpio štetu po osnovu izmakle dobiti (član 189. stav 3. ZOO)."



(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, 92 0 P 030510 16 Rev od 1.6.2017. godine)

O nama

Forum Pravo BiH je pokrenut sa ciljem poticanja i poboljšanja komunikacije unutar pravne struke

Pravo BiH

Responzivni forum