Ĉlan 1. i 86. Zakona o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca Ĉlan 123. stav 2. Zakona o upravnom postupku
NE MOŢE SE POKRENUTI NI VODITI UPRAVNI POSTUPAK PRIZNAVANJA SVOJSTVA RATNOG VOJNOG INVALIDA UMRLOM BRAĈNOM DRUGU, JER SE RADI O LIĈNOM PRAVU KOJE SE NE MOŢE PRENIJETI NA DRUGA LICA A NITI STEĆI PUTEM NASLIJEĐIVANJA.
Iz obrazloţenja:
Prema odredbi ĉlana 86. preuzetog Zakona o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca (“Sl. list SFRJ”, br. 31/86-42/90), prava po ovome zakonu ne mogu se prenijeti na drugo lice.
Iz ove zakonske odredbe proizilazi da prava utvrĊena tim zakonom su liĉna prava i pripadaju samo licima koja ispunjavaju uslove po tom zakonu za njihovo sticanje. Pošto su prava utvrĊena tim zakonom neprenosiva, ona se ne mogu steći ni nasljeĊivanjem. Ĉak i da je braĉni drug tuţiteljice do svoje smrti, odnosno 03.03.1998. godine podnio zahtjev za priznavanje svojstva vojnog invalida po osnovu ranjavanja i odgovarajućih prava vezanih za taj status (a prvostepeni organ je na osnovu izvršenog uvida u sluţbenu evidenciju-protokol Općine M.J. utvrdio da imenovani nije podnio takav zahtjev), postupak se ne bi mogao nastaviti od strane zainteresovanih srodnika jer se radi o liĉnom pravu koje se ne moţe prenijeti na drugo lice.
S obzirom na ovakvo utvrĊeno ĉinjeniĉno stanje, tuţeni je shodno naprijed citiranim zakonskim propisima, pravilno riješio kada je ţalbu tuţiteljice, na prvostepeni zakljuĉak kojim je odbaĉen zahtjev tuţiteljice da se njenom umrlom suprugu prizna status ratnog vojnog inlvaida, odbio kao neosnovanu.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, broj: U-1719/02 od 26.8.2003.g.)
NE MOŢE SE POKRENUTI NI VODITI UPRAVNI POSTUPAK PRIZNAVANJA SVOJSTVA RATNOG VOJNOG INVALIDA UMRLOM BRAĈNOM DRUGU, JER SE RADI O LIĈNOM PRAVU KOJE SE NE MOŢE PRENIJETI NA DRUGA LICA A NITI STEĆI PUTEM NASLIJEĐIVANJA.
Iz obrazloţenja:
Prema odredbi ĉlana 86. preuzetog Zakona o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca (“Sl. list SFRJ”, br. 31/86-42/90), prava po ovome zakonu ne mogu se prenijeti na drugo lice.
Iz ove zakonske odredbe proizilazi da prava utvrĊena tim zakonom su liĉna prava i pripadaju samo licima koja ispunjavaju uslove po tom zakonu za njihovo sticanje. Pošto su prava utvrĊena tim zakonom neprenosiva, ona se ne mogu steći ni nasljeĊivanjem. Ĉak i da je braĉni drug tuţiteljice do svoje smrti, odnosno 03.03.1998. godine podnio zahtjev za priznavanje svojstva vojnog invalida po osnovu ranjavanja i odgovarajućih prava vezanih za taj status (a prvostepeni organ je na osnovu izvršenog uvida u sluţbenu evidenciju-protokol Općine M.J. utvrdio da imenovani nije podnio takav zahtjev), postupak se ne bi mogao nastaviti od strane zainteresovanih srodnika jer se radi o liĉnom pravu koje se ne moţe prenijeti na drugo lice.
S obzirom na ovakvo utvrĊeno ĉinjeniĉno stanje, tuţeni je shodno naprijed citiranim zakonskim propisima, pravilno riješio kada je ţalbu tuţiteljice, na prvostepeni zakljuĉak kojim je odbaĉen zahtjev tuţiteljice da se njenom umrlom suprugu prizna status ratnog vojnog inlvaida, odbio kao neosnovanu.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, broj: U-1719/02 od 26.8.2003.g.)