Izostanak obrazlozenja zbog cega se odstupilo od dotadasnjeg stava o vaznom pravnom pitanju
Iz obrazloženja drugostepene presude:
„Iz svih navedenih razloga, ovo vijeće je prihvatilo navedeni žalbeni prigovor Tužilaštva BiH i preinačilo prvostepenu presudu na način što je zaključilo da se u konkretnom slučaju ne radi o prividnom, nego o pravom sticaju u smislu člana 53 KZ BiH, odnosno da su optuženi pored krivičnog djela poreske utaje iz člana 273. st.
3. KZ FBiH, počinili i krivično djelo pranja novca iz člana 209. KZ BiH, kao posebno djelo, te im i za to djelo izreklo kazne u granicama propisanim zakonom.
Navedeno stanovište Apelacionog vijeća predstavlja određeno odstupanje od stavova ovog Suda izraženih u nekoliko drugih slučajeva u kojima je ocjenjivano da se radilo o prividnom sticaju i optuženi kažnjavani samo za poreznu utaju. Takva praksa je do sada dakle zaista egzistirala, te se i prvostepeno vijeće rukovodilo istom, ali ona međutim do sada nije ni osporavana žalbama ili pak, ukoliko i jeste, ne na dovoljno argumentovan i adekvatan način. Stanovište izraženo u ovoj presudi predstavlja razultat uvjerenja stečenog nakon duževremenog analiziranja međusobnog odnosa navedenih krivičnih dijela u mnogim slučajevima koji su procesuirani pred ovim sudom, pri čemu se imala u vidu i činjenica da je i pravosuđe nekih drugih zemalja regiona, koje je imalo istu praksu, takođe nakon nekog vremena u istom smislu mijenjalo svoje stavove i nalazilo postojanje sticaja.”
Iz odluke Ustavnog suda BiH:
„Uopćena konstatacija da izmijenjeni stav predstavlja rezultat uvjerenja stečenog nakon duževremenog analiziranja međusobnog odnosa navedenih krivičnih djela u mnogim slučajevima koji su procesuirani pred ovim sudom, pri čemu se imala u vidu i činjenica da je pravosuđe nekih drugih zemalja regiona, koje je imalo istu praksu, također nakon nekog vremena u istom smislu mijenjalo svoje stavove i nalazilo postojanje stjecaja ne može se smatrati dovoljnim obrazloženjem zašto je sud odstupio od prijašnje prakse o istom pravnom pitanju koje je zastupao u brojnim do tada procesuiranim slučajevima. Ovo tim prije što je drugostepeni sud i sud posljednje instance koji je odlučivao u konkretnom slučaju, te da su apelanti njegovom odlukom, protiv koje nema drugih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, proglašeni krivim i za produženo krivično djelo pranje novca za koje su prvostepenom presudom bili oslobođeni optužbi, te da su ovo djelo počinili u stjecaju sa produženim krivičnim djelom porezna utaja, što je rezultiralo i znatno težom kvalifikacijom, te izricanjem veće kazne apelantima.
Ustavni sud ponavlja da izmjena sudske prakse i različito odlučenje suda u okolnostima koje su činjenično i pravno slične ili iste ne mora kao rezultat imati i povredu pravne sigurnosti. Međutim, izostanak obrazloženja o tome zašto su okolnosti konkretnog slučaja različite u odnosu na sve ranije slučajeve u kojim je primjenjivan stav o važnom pravnom pitanju, a koji bi trebalo da bude primjenjivan u sličnim budućim situacijama, zbog nepostojanja mehanizma putem kojeg bi to bilo preispitano, kao rezultat može imati pravnu nesigurnost i narušiti povjerenje javnosti u pravosuđe, što je suprotno principu vladavine prava.”
Iz obrazloženja drugostepene presude:
„Iz svih navedenih razloga, ovo vijeće je prihvatilo navedeni žalbeni prigovor Tužilaštva BiH i preinačilo prvostepenu presudu na način što je zaključilo da se u konkretnom slučaju ne radi o prividnom, nego o pravom sticaju u smislu člana 53 KZ BiH, odnosno da su optuženi pored krivičnog djela poreske utaje iz člana 273. st.
3. KZ FBiH, počinili i krivično djelo pranja novca iz člana 209. KZ BiH, kao posebno djelo, te im i za to djelo izreklo kazne u granicama propisanim zakonom.
Navedeno stanovište Apelacionog vijeća predstavlja određeno odstupanje od stavova ovog Suda izraženih u nekoliko drugih slučajeva u kojima je ocjenjivano da se radilo o prividnom sticaju i optuženi kažnjavani samo za poreznu utaju. Takva praksa je do sada dakle zaista egzistirala, te se i prvostepeno vijeće rukovodilo istom, ali ona međutim do sada nije ni osporavana žalbama ili pak, ukoliko i jeste, ne na dovoljno argumentovan i adekvatan način. Stanovište izraženo u ovoj presudi predstavlja razultat uvjerenja stečenog nakon duževremenog analiziranja međusobnog odnosa navedenih krivičnih dijela u mnogim slučajevima koji su procesuirani pred ovim sudom, pri čemu se imala u vidu i činjenica da je i pravosuđe nekih drugih zemalja regiona, koje je imalo istu praksu, takođe nakon nekog vremena u istom smislu mijenjalo svoje stavove i nalazilo postojanje sticaja.”
Iz odluke Ustavnog suda BiH:
„Uopćena konstatacija da izmijenjeni stav predstavlja rezultat uvjerenja stečenog nakon duževremenog analiziranja međusobnog odnosa navedenih krivičnih djela u mnogim slučajevima koji su procesuirani pred ovim sudom, pri čemu se imala u vidu i činjenica da je pravosuđe nekih drugih zemalja regiona, koje je imalo istu praksu, također nakon nekog vremena u istom smislu mijenjalo svoje stavove i nalazilo postojanje stjecaja ne može se smatrati dovoljnim obrazloženjem zašto je sud odstupio od prijašnje prakse o istom pravnom pitanju koje je zastupao u brojnim do tada procesuiranim slučajevima. Ovo tim prije što je drugostepeni sud i sud posljednje instance koji je odlučivao u konkretnom slučaju, te da su apelanti njegovom odlukom, protiv koje nema drugih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, proglašeni krivim i za produženo krivično djelo pranje novca za koje su prvostepenom presudom bili oslobođeni optužbi, te da su ovo djelo počinili u stjecaju sa produženim krivičnim djelom porezna utaja, što je rezultiralo i znatno težom kvalifikacijom, te izricanjem veće kazne apelantima.
Ustavni sud ponavlja da izmjena sudske prakse i različito odlučenje suda u okolnostima koje su činjenično i pravno slične ili iste ne mora kao rezultat imati i povredu pravne sigurnosti. Međutim, izostanak obrazloženja o tome zašto su okolnosti konkretnog slučaja različite u odnosu na sve ranije slučajeve u kojim je primjenjivan stav o važnom pravnom pitanju, a koji bi trebalo da bude primjenjivan u sličnim budućim situacijama, zbog nepostojanja mehanizma putem kojeg bi to bilo preispitano, kao rezultat može imati pravnu nesigurnost i narušiti povjerenje javnosti u pravosuđe, što je suprotno principu vladavine prava.”