Gorou protiv Grcke (br. 2)
(Predstavka br. 12686/03) - 20. mart 2009.
1. Osnovne cinjenice
Podnosilac predstavke je bila državni službenik pri Ministarstvu nacionalnog obrazovanja. Dana 2. juna 1998. podnijela je krivičnu prijavu zbog krivokletstva i klevete protiv S.M., koji je njen neposredni nadređeni, sa zahtjevom da pristupi postupku kao građanska stranka, bez podnošenja zahtjeva za naknadu štete. Ona je navela da je, u vezi sa upravnom istragom koja je pokrenuta protiv nje, S.M. tvrdio da se nije pridržavala radnog vremena i da se nije slagala sa kolegama. Pred atenskim krivičnim sudom potraživala je naknadu od 1.000 drahmi (otprilike 3 eura).
Dana 26. septembra 2001. godine atenski krivični sud je oslobodio S.M., našavši da su navodi podnositeljice predstavke neosnovani. Posebno je, nakon ocjene svih dokaza, sud utvrdio da su uvrjedljivi komentari bili istiniti te da nije bila namjera optuženog da širi klevetu ili vrijeđa podnositeljicu predstavke.
Dana 24. septembra 2002. podnositeljica predstavke je podnijela zahtjev da javni tužilac uloži žalbu zbog pogrešne primjene prava. Posebno je istakla da presuda nije sadržavala dovoljne razloge.
Dana 27. septembra 2002. javni tužilac je vratio pismo podnositeljici predstavke sa sljedećim, na njenom zahtjevu rukom napisanim komentarom: „Ne postoje bilo kakvi osnovani razlozi za žalbu Kasacionom sudu.”
2. Odluka Suda
Dana 14. juna 2007. Vijeće Suda je jednoglasno utvrdilo da je došlo do kršenja člana 6 stav 1 Konvencije zbog nerazumne dužine trajanja postupka, ali ne i zbog pravičnosti postupka. Sud je uputio predmet Velikom vijeću na zahtjev podnositeljice predstavke.
Podnositeljica predstavke se, pozivanjem na član 6 stav 1 Konvencije, žalila da odluka u kojoj je javni tužilac odbacio njen zahtjev za ulaganje žalbe nije sadržavala razloge te da je postupak pretjerano dugo trajao.
34 35
Sud se prvo osvrnuo na Vladine prigovore u pogledu prihvatljivosti. Kako bi se primijenio član 6 stav 1 mora postojati spor u vezi sa „građanskim” pravima i
„obavezama”. Vlada je prigovorila da je podnositeljica predstavke, inter alia, potražujući uglavnom simbolični iznos od 1.000 drahmi (3 eura), pokazala da je njen cilj da pristupi postupku kao građanska stranka primarno u tome da ostvari osudu optuženog, a ne da utvrdi bilo kakvo građansko pravo pred krivičnim sudom. Sud je istakao da Konvencija ne priznaje bilo kakvo pravo, kao takvo, sa ciljem da se krivično goni treća osoba ili osudi zbog krivičnog djela. Kako bi bila u okviru opsega Konvencije ova prava moraju biti neodvojiva od prava žrtve da pokrene građanski postupak u domaćem pravu, čak i ako to čini jedino da bi osigurala simboličnu reparaciju ili zaštitila građansko pravo kao što je pravo na „dobar ugled”. Član 6 stav 1 stoga je bio primjenjiv u predmetnom slučaju, a iznad svega zbog toga što je osporeni postupak uključivao pravo na „dobar ugled”, ali i zato što je postupak imao, iako simboličan, ekonomski aspekt.
Sud je također odbacio Vladin argument da član 6 stav 1 nije primjenjiv zato što se zahtjev podnositeljice predstavke javnom tužiocu ne može ocijeniti kao da se radi o „pravnom lijeku”. Za član 6 stav 1 nije relevantno da postoji formalno priznati
„lijek”, nego da postoji „spor” o „građanskom pravu”. Sud je naveo, s tim u vezi, da termin „spor” ne treba da se tumači na tehnički način. Posebnost u ovom slučaju je to da mogućnost izjavljivanja žalbe iz razloga pogrešne primjene prava posredstvom javnog tužioca ne proizilazi iz zakona nego iz ustanovljene sudske prakse. S obzirom na dvosmislenost u pogledu pravne prirode zahtjeva podnositeljice predstavke, Sud je smatrao da je prikladnije da zahtjev posmatra u kontekstu spornog postupka kao cjeline, kako bi ustanovio da li je bio sastavni dio procedure u vezi sa zahtjevom za pristupanje kao građanska stranka i direktno vezan za prvobitni „spor”. Sud je posmatrao zahtjev kao logičan dio pobijanja presude u pobijanju presude kojom je zahtjev podnositeljice predstavke za naknadu štete odbijen. Posljedično, Sud je također odbacio ovaj prethodni prigovor.
Vraćajući se na meritum slučaja, Sud je započeo sa isticanjem svojih opštih principa u vezi sa obavezom sudova da adekvatno pruže razloge na kojima se njihove presude zasnivaju. U datom slučaju, Sud je naveo da je činjenica da je mogućnost da se traži naknada od javnog tužioca bila utvrđena sudska praksa, trebala biti uzeta u obzir prilikom ocjene obrazloženja koje je dao javni tužilac u svom odgovoru. U vezi s tim, Sud je ocijenio da je javni tužilac navikao da, ukratko, odgovori na zahtjeve građanskih stranaka kojima se tražilo ulaganje žalbe iz razloga pogrešne primjene prava. U praksi, građanska stranka bi skrenula pažnju javnom tužiocu na određene posebne okolnosti slučaja, dok je javni tužilac i dalje slobodan da donese svoju
odluku nakon ocjene dostavljenih argumenata. Štaviše, „pozitivna” odluka javnog tužioca se ne bi pripisala građanskoj stranci, nego se smatra žalbom javnog tužioca iz razloga primjene prava, a „negativna” odluka bi značila da on odbija da uloži žalbu. Uz to, iz relevantnog domaćeg zakona ne proizilazi nikakva posebna obaveza da se da obrazloženje. Konačno, Sud se pozvao na svoju sudsku praksu o tome da apelacioni sud nije dužan dati detaljnije obrazloženje prilikom jednostavne primjene određene zakonske odredbe prilikom odbacivanja žalbe iz razloga pogrešne primjene prava nakon što ocijeni da nema izgleda za uspjeh. Sud je smatrao da se isti princip može primijeniti u slučaju javnog tužioca od kojeg građanska stranka zahtijeva da u svoje vlastito ime uloži žalbu iz razloga pogrešne primjene prava.
Kao zaključak, rukom napisana napomena prosto je pružila informaciju o diskrecionoj odluci koju donosi javni tužilac. Iz ove perspektive, i imajući u vidu postojeću sudsku praksu, javni tužilac nije bio dužan da opravdava svoj odgovor nego samo da pruži odgovor građanskoj stranci. Zahtijevati detaljnije obrazloženje stavilo bi dodatni teret koji mu nije nametnula priroda zahtjeva da uloži žalbu. Javni tužilac je stoga dao dovoljne razloge za svoju odluku kojom odbija zahtjev.
Na temelju navedenog, nije došlo do povrede člana 6 stav 1 na ime dostatnosti obrazloženja.
U vezi sa dužinom trajanja postupka, Sud se složio sa Vijećem da je dužina postupka bila prekomjerna i da je došlo do povrede člana 6 stav 1.
Clan 41
Sud je dosudio podnositeljici predstavke 4.000 eura na ime nematerijalne štete i
32.300 eura na ime troškova i izdataka.
(Predstavka br. 12686/03) - 20. mart 2009.
1. Osnovne cinjenice
Podnosilac predstavke je bila državni službenik pri Ministarstvu nacionalnog obrazovanja. Dana 2. juna 1998. podnijela je krivičnu prijavu zbog krivokletstva i klevete protiv S.M., koji je njen neposredni nadređeni, sa zahtjevom da pristupi postupku kao građanska stranka, bez podnošenja zahtjeva za naknadu štete. Ona je navela da je, u vezi sa upravnom istragom koja je pokrenuta protiv nje, S.M. tvrdio da se nije pridržavala radnog vremena i da se nije slagala sa kolegama. Pred atenskim krivičnim sudom potraživala je naknadu od 1.000 drahmi (otprilike 3 eura).
Dana 26. septembra 2001. godine atenski krivični sud je oslobodio S.M., našavši da su navodi podnositeljice predstavke neosnovani. Posebno je, nakon ocjene svih dokaza, sud utvrdio da su uvrjedljivi komentari bili istiniti te da nije bila namjera optuženog da širi klevetu ili vrijeđa podnositeljicu predstavke.
Dana 24. septembra 2002. podnositeljica predstavke je podnijela zahtjev da javni tužilac uloži žalbu zbog pogrešne primjene prava. Posebno je istakla da presuda nije sadržavala dovoljne razloge.
Dana 27. septembra 2002. javni tužilac je vratio pismo podnositeljici predstavke sa sljedećim, na njenom zahtjevu rukom napisanim komentarom: „Ne postoje bilo kakvi osnovani razlozi za žalbu Kasacionom sudu.”
2. Odluka Suda
Dana 14. juna 2007. Vijeće Suda je jednoglasno utvrdilo da je došlo do kršenja člana 6 stav 1 Konvencije zbog nerazumne dužine trajanja postupka, ali ne i zbog pravičnosti postupka. Sud je uputio predmet Velikom vijeću na zahtjev podnositeljice predstavke.
Podnositeljica predstavke se, pozivanjem na član 6 stav 1 Konvencije, žalila da odluka u kojoj je javni tužilac odbacio njen zahtjev za ulaganje žalbe nije sadržavala razloge te da je postupak pretjerano dugo trajao.
34 35
Sud se prvo osvrnuo na Vladine prigovore u pogledu prihvatljivosti. Kako bi se primijenio član 6 stav 1 mora postojati spor u vezi sa „građanskim” pravima i
„obavezama”. Vlada je prigovorila da je podnositeljica predstavke, inter alia, potražujući uglavnom simbolični iznos od 1.000 drahmi (3 eura), pokazala da je njen cilj da pristupi postupku kao građanska stranka primarno u tome da ostvari osudu optuženog, a ne da utvrdi bilo kakvo građansko pravo pred krivičnim sudom. Sud je istakao da Konvencija ne priznaje bilo kakvo pravo, kao takvo, sa ciljem da se krivično goni treća osoba ili osudi zbog krivičnog djela. Kako bi bila u okviru opsega Konvencije ova prava moraju biti neodvojiva od prava žrtve da pokrene građanski postupak u domaćem pravu, čak i ako to čini jedino da bi osigurala simboličnu reparaciju ili zaštitila građansko pravo kao što je pravo na „dobar ugled”. Član 6 stav 1 stoga je bio primjenjiv u predmetnom slučaju, a iznad svega zbog toga što je osporeni postupak uključivao pravo na „dobar ugled”, ali i zato što je postupak imao, iako simboličan, ekonomski aspekt.
Sud je također odbacio Vladin argument da član 6 stav 1 nije primjenjiv zato što se zahtjev podnositeljice predstavke javnom tužiocu ne može ocijeniti kao da se radi o „pravnom lijeku”. Za član 6 stav 1 nije relevantno da postoji formalno priznati
„lijek”, nego da postoji „spor” o „građanskom pravu”. Sud je naveo, s tim u vezi, da termin „spor” ne treba da se tumači na tehnički način. Posebnost u ovom slučaju je to da mogućnost izjavljivanja žalbe iz razloga pogrešne primjene prava posredstvom javnog tužioca ne proizilazi iz zakona nego iz ustanovljene sudske prakse. S obzirom na dvosmislenost u pogledu pravne prirode zahtjeva podnositeljice predstavke, Sud je smatrao da je prikladnije da zahtjev posmatra u kontekstu spornog postupka kao cjeline, kako bi ustanovio da li je bio sastavni dio procedure u vezi sa zahtjevom za pristupanje kao građanska stranka i direktno vezan za prvobitni „spor”. Sud je posmatrao zahtjev kao logičan dio pobijanja presude u pobijanju presude kojom je zahtjev podnositeljice predstavke za naknadu štete odbijen. Posljedično, Sud je također odbacio ovaj prethodni prigovor.
Vraćajući se na meritum slučaja, Sud je započeo sa isticanjem svojih opštih principa u vezi sa obavezom sudova da adekvatno pruže razloge na kojima se njihove presude zasnivaju. U datom slučaju, Sud je naveo da je činjenica da je mogućnost da se traži naknada od javnog tužioca bila utvrđena sudska praksa, trebala biti uzeta u obzir prilikom ocjene obrazloženja koje je dao javni tužilac u svom odgovoru. U vezi s tim, Sud je ocijenio da je javni tužilac navikao da, ukratko, odgovori na zahtjeve građanskih stranaka kojima se tražilo ulaganje žalbe iz razloga pogrešne primjene prava. U praksi, građanska stranka bi skrenula pažnju javnom tužiocu na određene posebne okolnosti slučaja, dok je javni tužilac i dalje slobodan da donese svoju
odluku nakon ocjene dostavljenih argumenata. Štaviše, „pozitivna” odluka javnog tužioca se ne bi pripisala građanskoj stranci, nego se smatra žalbom javnog tužioca iz razloga primjene prava, a „negativna” odluka bi značila da on odbija da uloži žalbu. Uz to, iz relevantnog domaćeg zakona ne proizilazi nikakva posebna obaveza da se da obrazloženje. Konačno, Sud se pozvao na svoju sudsku praksu o tome da apelacioni sud nije dužan dati detaljnije obrazloženje prilikom jednostavne primjene određene zakonske odredbe prilikom odbacivanja žalbe iz razloga pogrešne primjene prava nakon što ocijeni da nema izgleda za uspjeh. Sud je smatrao da se isti princip može primijeniti u slučaju javnog tužioca od kojeg građanska stranka zahtijeva da u svoje vlastito ime uloži žalbu iz razloga pogrešne primjene prava.
Kao zaključak, rukom napisana napomena prosto je pružila informaciju o diskrecionoj odluci koju donosi javni tužilac. Iz ove perspektive, i imajući u vidu postojeću sudsku praksu, javni tužilac nije bio dužan da opravdava svoj odgovor nego samo da pruži odgovor građanskoj stranci. Zahtijevati detaljnije obrazloženje stavilo bi dodatni teret koji mu nije nametnula priroda zahtjeva da uloži žalbu. Javni tužilac je stoga dao dovoljne razloge za svoju odluku kojom odbija zahtjev.
Na temelju navedenog, nije došlo do povrede člana 6 stav 1 na ime dostatnosti obrazloženja.
U vezi sa dužinom trajanja postupka, Sud se složio sa Vijećem da je dužina postupka bila prekomjerna i da je došlo do povrede člana 6 stav 1.
Clan 41
Sud je dosudio podnositeljici predstavke 4.000 eura na ime nematerijalne štete i
32.300 eura na ime troškova i izdataka.