Clan 77. Zakona o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca
PostPosted:Sun Nov 24, 2019 2:56 pm
Član 77. stav 1. Zakona o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca
VOJNOM INVALIDU PRIPADA PRAVO NA INVALIDNINU, DODATAK ZA NJEGU I POMOĆ OD STRANE DRUGOG LICA I DRUGA PRAVA POČEV OD DANA KADA JE PRVI PUT ZVANIČNO KONSTATOVANO ODNOSNO VERIFIKOVANO NJEGOVO ZDRAVSTVENO STANJE NA TEMELJU KOJEG SE PRIZNAJU ODREĐENA PRAVA, JER JE OD TADA VOJNI INVALID I ZVANIČNO ISPUNIO USLOVE ZA PRIZNAVANJE TIH PRAVA, A NE OD DANA KADA JE OD STRANE NADLEŽNE LJEKARSKE KOMISIJE NA TEMELJU TAKVOG ZDRAVSTENOG STANJA PROCIJENJEN STEPEN NJEGOVE INVALIDNOSTI.
Iz obrazloženja:
Iz spisa predmeta vidi se da je u ranijem postupku presudom ovog suda broj:Už-214/00 od 12.4.2001.godine uvažena žalba tužitelja, pobijana presuda Kantonalog suda u Z. (broj:U-277/99) preinačena i riješeno tako što su ranije rješenje tuženog kao i ranije prvostepeno rješenje Sekretarijata za boračko invalidsku zaštitu O.M. broj:02-560-100/98 od 27.5.1998.godine poništeni i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovno rješavanje.
Ovako je Vrhovni sud Federacije BiH odlučio, kako to proizilazi iz obrazloženja navedene presude, iz razloga što je tužitelj u toku upravnog postupka ukazivao na česte epileptičke napade, prema kojoj činjenici, ukoliko je tačna, tužitelju pripada pravo na tuĊu njegu i pomoć shodno članu 2. Pravilnika o medicinskim indikacijama za razvrstavanje vojnih invalida, a što uopće nije bio predmet utvrĊivanja nadležnog stručnog organa vještačenja.
Postupajući po naprijed navedenoj presudi ovog suda, prvostepeni upravni organ donio je privremeno rješenje broj:01/5-41-1571/02 od 23.7.2002.godine, kojim je tužitelju kao ratnom vojnom invalidu II grupe sa 100% invaliditeta trajno (počev od 1.12.1994.godine) priznao svojstvo ratnog vojnog invalida I grupe sa 100% invaliditeta privremeno, sa pravom na ličnu invalidninu i pravom na dodatak za njegu i pomoć drugog lica, a sve to počev od 1.2.2002.godine do 20.1.2003.godine, pozivajući se pri tom na član 77. preuzetog Zakona osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca. Ovako je prvostepeni organ odlučio na temelju nalaza, ocjene i mišljenja Ljekarske komisije za pregled lica obuhvaćenih navedenim zakonom broj:RVI:5/02 od 8.1.2002.godine i 10.6.2002.godine, prema kojim je utvrĊeno da je došlo do pogoršanja zdravstvenog stanja imenovanog pa se invaliditet cijeni po tačci 149. c. preuzetog Pravilnika o utvrĊivanju procenta vojnog invaliditeta (“Službeni list SFRJ”, broj:7/82), te po tačci 150.e. istog u visini 100% I grupa, zbog čega mu je utvrĊen stepen invalidnosti u procentu 100% I grupa sa pravom na I stepen tuĊe njege i pomoći u skladu sa članom 2. stav 1. alineja 4. Pravilnika o medicinskim indikacijama za razvrstavanje vojnih invalida od I do IV grupe prema stepenu potrebe za njegom i pomoći od strane drugog lica i grupi vojnog invaliditeta.
Na navedeno rješenje tužitelj je izjavio žalbu koju je tuženi odbio, jer je našao da je prvostepeni upravni organ pravilno odlučio kada je tužitelju priznao pravo na ličnu invalidninu i pravo na tuĊu njegu i pomoć počev od 1.2.2002. do 20.1.2003.godine a shodno naprijed navedenom članu 77. Zakona o osnovnim pravima ratnih vojnih invalida i porodica palih boraca.
Odredbama člana 77. naprijed navedenog zakona, na koji se u obrazloženjima svojih rješenja pozivaju oba upravna organa, propisano je,izmeĊu ostalog, da vojni invalid ima pravo na invalidninu, dodatak za njegu i pomoć od strane drugog lica, ortopedski dodatak i stalni invalidski dodatak od prvog dana narednog mjeseca poslije dana ispunjenja uslova propisanih ovim zakonom za priznavanje tih prava.
Iz citirane zakonske odredbe logičnim i gramatičkim tumačenjem jasno proizilazi da je za priznavanje spornih prava bitan dan kada je prvi put zvanično konstatovano odnosno verifikovano zdravstveno stanje na temelju kojeg se priznaju odreĊena prava, jer je tada vojni invalid zvanično ispunio uvjete za priznavanje tih prava, a ne dan kada je od strane nadležne ljekarske komisije na temelju takvog zdravstvenog stanja procjenjen stepen njegove invalidnosti. Stoga, ne osporavajući da je gore navedeno zdravstveno stanje tužitelja utvrĊeno na pregledu dana 8.1.2002.godine, ovaj sud nalazi da navedeni datum nije automatski i datum ispunjenja uslova za sticanje predmetnih prava, već je to dan nastalog zdravstvenog stanja, odnosno pogoršanja istog, koje je dovelo do nastupanja utvrĊenog stepena invalidnosti.
Iz navedenih razloga, obzirom da iz nalaza i mišljenja prvostepene ljekarske komisije od 8.1.2001.godine proizilazi da tužitelj od 1997.godine i pored terapije ima krize svijesti u formi epi napada koje se javljaju svakodnevno i učestalo po nekoliko puta u toku dana, te su klinički verifikovani pri hospitalizaciji na Neurologiji u Z. (februar 2000.godina), ovaj sud nalazi da su upravni organi spornu odluku donijeli na temelju nepotpuno utvrĊenog činjeničnog stanja. U predmetnoj upravnoj stvari, naime, bilo je potrebno utvrditi datum kada je prema postojećoj medicinskoj dokumentaciji došlo do pogošanja zdravstvenog stanja tužitelja na temelju kojeg mu se priznaje I stepen invalidnosti sa 100% invaliditeta, odnosno do nastupanja uvjeta za priznavanje prava na tuĊu njegu i pomoć.
Stoga je valjalo primjenom člana 38. stav 2. u vezi sa članom 35. stav 3. Zakona o upravnim sporovima, tužbu uvažiti, osporeno kao i prvostepeno rješenje poništiti i predmet vratiti prvostepenom organu na ponovno rješavanje kako bi se u ponovnom postupku, postupajući po primjedbama ovog suda, donijelo novo na zakonu zasnovano rješenje.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, broj: U-2330/02 od 16.10.2003.g.)
VOJNOM INVALIDU PRIPADA PRAVO NA INVALIDNINU, DODATAK ZA NJEGU I POMOĆ OD STRANE DRUGOG LICA I DRUGA PRAVA POČEV OD DANA KADA JE PRVI PUT ZVANIČNO KONSTATOVANO ODNOSNO VERIFIKOVANO NJEGOVO ZDRAVSTVENO STANJE NA TEMELJU KOJEG SE PRIZNAJU ODREĐENA PRAVA, JER JE OD TADA VOJNI INVALID I ZVANIČNO ISPUNIO USLOVE ZA PRIZNAVANJE TIH PRAVA, A NE OD DANA KADA JE OD STRANE NADLEŽNE LJEKARSKE KOMISIJE NA TEMELJU TAKVOG ZDRAVSTENOG STANJA PROCIJENJEN STEPEN NJEGOVE INVALIDNOSTI.
Iz obrazloženja:
Iz spisa predmeta vidi se da je u ranijem postupku presudom ovog suda broj:Už-214/00 od 12.4.2001.godine uvažena žalba tužitelja, pobijana presuda Kantonalog suda u Z. (broj:U-277/99) preinačena i riješeno tako što su ranije rješenje tuženog kao i ranije prvostepeno rješenje Sekretarijata za boračko invalidsku zaštitu O.M. broj:02-560-100/98 od 27.5.1998.godine poništeni i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovno rješavanje.
Ovako je Vrhovni sud Federacije BiH odlučio, kako to proizilazi iz obrazloženja navedene presude, iz razloga što je tužitelj u toku upravnog postupka ukazivao na česte epileptičke napade, prema kojoj činjenici, ukoliko je tačna, tužitelju pripada pravo na tuĊu njegu i pomoć shodno članu 2. Pravilnika o medicinskim indikacijama za razvrstavanje vojnih invalida, a što uopće nije bio predmet utvrĊivanja nadležnog stručnog organa vještačenja.
Postupajući po naprijed navedenoj presudi ovog suda, prvostepeni upravni organ donio je privremeno rješenje broj:01/5-41-1571/02 od 23.7.2002.godine, kojim je tužitelju kao ratnom vojnom invalidu II grupe sa 100% invaliditeta trajno (počev od 1.12.1994.godine) priznao svojstvo ratnog vojnog invalida I grupe sa 100% invaliditeta privremeno, sa pravom na ličnu invalidninu i pravom na dodatak za njegu i pomoć drugog lica, a sve to počev od 1.2.2002.godine do 20.1.2003.godine, pozivajući se pri tom na član 77. preuzetog Zakona osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca. Ovako je prvostepeni organ odlučio na temelju nalaza, ocjene i mišljenja Ljekarske komisije za pregled lica obuhvaćenih navedenim zakonom broj:RVI:5/02 od 8.1.2002.godine i 10.6.2002.godine, prema kojim je utvrĊeno da je došlo do pogoršanja zdravstvenog stanja imenovanog pa se invaliditet cijeni po tačci 149. c. preuzetog Pravilnika o utvrĊivanju procenta vojnog invaliditeta (“Službeni list SFRJ”, broj:7/82), te po tačci 150.e. istog u visini 100% I grupa, zbog čega mu je utvrĊen stepen invalidnosti u procentu 100% I grupa sa pravom na I stepen tuĊe njege i pomoći u skladu sa članom 2. stav 1. alineja 4. Pravilnika o medicinskim indikacijama za razvrstavanje vojnih invalida od I do IV grupe prema stepenu potrebe za njegom i pomoći od strane drugog lica i grupi vojnog invaliditeta.
Na navedeno rješenje tužitelj je izjavio žalbu koju je tuženi odbio, jer je našao da je prvostepeni upravni organ pravilno odlučio kada je tužitelju priznao pravo na ličnu invalidninu i pravo na tuĊu njegu i pomoć počev od 1.2.2002. do 20.1.2003.godine a shodno naprijed navedenom članu 77. Zakona o osnovnim pravima ratnih vojnih invalida i porodica palih boraca.
Odredbama člana 77. naprijed navedenog zakona, na koji se u obrazloženjima svojih rješenja pozivaju oba upravna organa, propisano je,izmeĊu ostalog, da vojni invalid ima pravo na invalidninu, dodatak za njegu i pomoć od strane drugog lica, ortopedski dodatak i stalni invalidski dodatak od prvog dana narednog mjeseca poslije dana ispunjenja uslova propisanih ovim zakonom za priznavanje tih prava.
Iz citirane zakonske odredbe logičnim i gramatičkim tumačenjem jasno proizilazi da je za priznavanje spornih prava bitan dan kada je prvi put zvanično konstatovano odnosno verifikovano zdravstveno stanje na temelju kojeg se priznaju odreĊena prava, jer je tada vojni invalid zvanično ispunio uvjete za priznavanje tih prava, a ne dan kada je od strane nadležne ljekarske komisije na temelju takvog zdravstvenog stanja procjenjen stepen njegove invalidnosti. Stoga, ne osporavajući da je gore navedeno zdravstveno stanje tužitelja utvrĊeno na pregledu dana 8.1.2002.godine, ovaj sud nalazi da navedeni datum nije automatski i datum ispunjenja uslova za sticanje predmetnih prava, već je to dan nastalog zdravstvenog stanja, odnosno pogoršanja istog, koje je dovelo do nastupanja utvrĊenog stepena invalidnosti.
Iz navedenih razloga, obzirom da iz nalaza i mišljenja prvostepene ljekarske komisije od 8.1.2001.godine proizilazi da tužitelj od 1997.godine i pored terapije ima krize svijesti u formi epi napada koje se javljaju svakodnevno i učestalo po nekoliko puta u toku dana, te su klinički verifikovani pri hospitalizaciji na Neurologiji u Z. (februar 2000.godina), ovaj sud nalazi da su upravni organi spornu odluku donijeli na temelju nepotpuno utvrĊenog činjeničnog stanja. U predmetnoj upravnoj stvari, naime, bilo je potrebno utvrditi datum kada je prema postojećoj medicinskoj dokumentaciji došlo do pogošanja zdravstvenog stanja tužitelja na temelju kojeg mu se priznaje I stepen invalidnosti sa 100% invaliditeta, odnosno do nastupanja uvjeta za priznavanje prava na tuĊu njegu i pomoć.
Stoga je valjalo primjenom člana 38. stav 2. u vezi sa članom 35. stav 3. Zakona o upravnim sporovima, tužbu uvažiti, osporeno kao i prvostepeno rješenje poništiti i predmet vratiti prvostepenom organu na ponovno rješavanje kako bi se u ponovnom postupku, postupajući po primjedbama ovog suda, donijelo novo na zakonu zasnovano rješenje.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, broj: U-2330/02 od 16.10.2003.g.)