Page 1 of 1

Clan 3. stav 6. Zakona o sluzbi u Armiji RBiH

PostPosted:Mon Oct 14, 2019 2:15 pm
by comodore
Ĉlan 3. stav 6. Zakona o sluţbi u Armiji RBiH

Odluka Vlade RBiH o određivanju radnih mjesta u preduzećima za proizvodnju naoružanja i vojne opreme na kojima radnici imaju sva prava koja imaju lica na službi u Armiji.

SAMO ONIM LICIMA KOJA SU U VRIJEME RATNOG STANJA IMALA RADNU OBAVEZU I RADILA NA RADNOM MJESTU KOJE JE ODLUKOM VLADE RBiH ODREĐENO KAO RADNO MJESTO NA KOJEM SE OBAVLJAJU POSLOVI ILI PROIZVODE ODREĐENI PROIZVODI TAKSATIVNO NAVEDENI U TOJ ODLUCI, UZ VERIFIKOVANJE SPISKA RADNIH MJESTA I BROJA IZVRŠILACA, A U PREDUZEĆU KOJE JE PROIZVODILO NAORUŢANJE I VOJNU OPREMU, MOGU SE PRIZNATI PRAVA KOJA IMAJU LICA NA SLUŢBI U ARMIJI BiH.

Iz obrazloţenja:

Odlukom Vlade RBiH, koja je donesena na osnovu ĉlana 3. stav 6. Zakona o sluţbi u Armiji RBiH (“Sl.list RBiH”, br:11/92 i 8/93), a na prijedlog Ministarstva energetike, rudarstva i industrije, o odreĊivanju radnih mjesta u preduzećima za proizvodnju naoruţanja i vojne opreme na kojima radnici imaju sva prava koja imaju lica na sluţbi u Armiji, (“Sl.list RBiH”, br:11/93 – Posebno glasilo) odreĊena su radna mjesta u javnim i drugim preduzećima koja proizvode naoruţanje i vojnu opremu, a na kojim se obavljaju poslovi ili proizvode odreĊeni proizvodi, te u taĉ.I. te Odluke ovi poslovi ili proizvodi taksativno i navedeni, uz obavezu preduzeća za proizvodnju naoruţanja i vojne opreme da dostave Ministarstvu energetike, rudarstva i industrije – Direkcija za proizvodnju naoruţanja i vojne opreme spisak radnih mjesta i broj izvršilaca saĉinjen u skladu sa odredbom taĉke I. (taĉka II.), a zatim se taj spisak nakon izvršene verifikacije dostavlja nadleţnom organu radi ostvarivanja prava radnika (taĉka III.). Zato je za pravilno rješenje ovog spora bilo potrebno na pouzdan naĉin utvrditi da li je tuţilac u Preduzeću “Z-H” u periodu od 1.3.1993. do 1.9.1995.godine bio rasporeĊen i radio na nekom od radnih mjesta na kojima je obavljao poslove ili radio na proizvodima nabrojanim u taĉ.I. navedene Odluke. U

postupku koji je predhodio donošenju osporenog rješenja utvrĊeno je da je tuţilac u navedenom periodu kao ratni raspored (za vrijeme ratnog stanja) imao radnu obavezu, u navedenom preduzeću i to na radnom mjestu graĊevinskog inţenjera – nadzornog organa, što jasno proizilazi iz pismenih dokaza koji se nalaze u spisima predmeta, kao i iz pismenih dokaza – potvrda, koje je ispostavilo navedeno preduzeće (iz ovih potvrda bi proizilazilo da je tuţilac u spornom periodu obavljao graĊevinske poslove na sanaciji objekata oštećenih ratnim dejstvima, a iz iskaza svjedoka na koje se tuţilac poziva, pak, bi proizilazilo da je radio i u stolariji na izradi sanduka za smještaj naoruţanja). Zato, suprotno shvatanju tuţioca, upravni organi osnovano zakljuĉuju da tuţilac nije radio na radnom mjestu niti obavljao poslove navedene u taĉ.I. Odluke, pa mu se zbog toga, i po ocjeni suda, ne mogu ni priznati prava koja imaju radnici koji su radili na takvim radnim mjestima. Pogrešno je shvatanje tuţioca da mu pripadaju prava koja imaju lica na sluţbi u Armiji RBiH, pa tako i pravo da mu se period proveden za vrijeme ratnog stanja na radu u Preduzeću “Z-H” prizna kao uĉešće u OS RBiH samo zbog toga što je u tom periodu imao raspored na radnu obavezu i radio u navedenom preduzeću, koje je proizvodilo naoruţanje i vojnu opremu. To preduzeće jeste obavljalo poslove namjenske proizvodnje, ali se prava koja imaju lica na sluţbi u Armiji RBiH ne mogu priznati svim zaposlenim radnicima, nego samo onim koji su bili rasporeĊeni i radili na radnim mjestima na kojim se obavljaju oni poslovi ili proizvode oni proizvodi koji su taksativno nabrojani u 15 alineja taĉke I. naprijed pomenute Odluke (svakako i uz uslove iz taĉ.II. i III. iste Odluke), a tuţilac ni u tuţbi ne navodi ni jedan od poslova ili rad na nekom proizvodu navedenim u taĉ.I. Odluke, niti je to u upravnom postupku utvrĊeno.

S obzirom na iznijete razloge, sud je tuţbu odbio kao neosnovanu primjenom ĉlana 38. stav 2. Zakona o upravnim sporovima.

((Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, broj: U-564/00 od 9.5.2002.g.)