Stranica: 1/1.

Dodjeljivanje izbjeglickog statusa strancu koji zahtijeva azil BiH zbog izbjegavanja pravde

PostPostano:uto srp 16, 2019 2:17 pm
Postao/la AntunHun
Dodjeljivanje izbjegličkog statusa strancu koji zahtijeva azil BiH zbog izbjegavanja pravde


Član 1.A(2) Konvencije o statusu izbjeglica iz 1951. godine i člana 1. Protokola iz 1967. godine

Ne postoji ni jedan osnov za dodjeljivanje izbjegličkog statusa strancu koji zahtjeva azil BiH zbog izbjegavanja pravde, jer se prema definiciji izbjeglice iz člana 1.A(2) Konvencije o statusu izbjeglica iz 1951. godine i člana 1. Protokola iz 1967. godine, može smatrati izbjeglicom stranac koji zbog opravdanog straha od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti nekoj društvenoj grupi ili svojih političkih mišljenja, nađe izvan zemlje čije državljanstvo ima ili koje ne može ili zbog straha neće da traži zaštitu te zemlje. Dakle, izbjeglicom se može smatrati žrtva ili potencijalna žrtva nepravde, a ne bjegunac od pravde.

Iz obrazloženja:

Osporenim rješenjem konačno je odbijen zahtjev tužitelja za azil u Bosni i Hercegovini i tužitelju naloženo napuštanje teritorije BiH, iz razloga što je u postupku donošenja osporenog rješenja utvrđeno da tužitelj ima državljanstvo R Srbije i da ne traži zaštitu od

države čije državljanstvo ima, nego traži azil u BiH, iz razloga što u Njemačkoj doživljava diskriminaciju. Nadalje je u postupku utvrdjeno da je tužitelj boravio u Srbiji, i da je 06. 03. 2007. godine pošao u Bosnu i Hercegovinu da pronadje kamion za firmu, koju ima u Novom Pazaru, te da je na granici uhapšen na osnovu Interpolove potjernice i da se nalazi u pritvoru u Kazneno popravnom zavodu „Kula“, zbog extradicije za izdržavanje kazne zatvora u Njemačkoj u trajanju od 3 mjeseca i 15 dana. Ovo utvrđenje tuženog tužitelj ni u tužbi ne osporava. U toku postupka tuženi je saslušao tužitelja kojom prilikom je tužitelj jasno naveo da ne traži azil od Srbije, zemlje svoga državljanstva, nego od Njemačke, zbog toga što u Njemačkoj doživljava diskriminaciju na svakom koraku, i to od strane komšija, poslodavaca i slično.

Polazeći od naprijed utvrđenog činjeničnog stanja tuženi je zaključio da nisu ispunjeni uslovi propisani odredbom člana 72. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu („Službeni glasnik BiH“ broj: 29/03 i 4/04), da se tužitelju odobri azil. Ovaj zaključak tuženog je pravilan, jer prema odredbi člana 72. citiranog zakona azil se odobrava strancu koji se zbog opravdanog straha od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti nekoj društvenoj grupi ili svojih političkih mišljenja, nadje izvan zemlje čije državljanstvo ima, i koji ne može ili zbog straha neće da traži zaštitu te zemlje. Prema ovoj odredbi azil se odobrava strancu koji ima status izbjeglice. Definicija i pojam izbjeglice propisan je Konvencijom i Protokolom o statusu izbjeglica, prema kojim se izbjeglicom smatra svaka osoba koja se zbog osnovanog straha od proganjanja iz razloga rase, religije, nacionalnosti, pripadnosti odredjenoj društvenoj grupi ili političkog mišljenja nadje izvan zemlje svog državljanstva. Ne smatra se da je osoba lišena zaštite zemlje svog državljanstva ako se bez ikakvog valjanog razloga zasnovanog na osnovanom strahu ne stavi pod zaštitu zemlje čije državljastvo ima.

Prema navedenim propisima proizlazi da samo stranac koji ima sve elemente statusa izbjeglice može tražiti azil pod uslovom da se nađe izvan zemlje čije državljanstvo ima a zbog straha od proganjanja neće da traži zaštitu te zemlje.

U konkretnom slučaju tužitelj traži azil zbog toga što je, kako on to tvrdi, proganjan u Njemačkoj, dakle u državi čije državljanstvo nema, pa nisu ispunjeni uslovi propisani naprijed citiranim zakonom da se tužitelju odobri azil u Bosni i Hercegovini, jer se tužitelj nije našao u zemlji i izvan svog državljanstva zbog osnovanog straha od proganjanja u toj državi. To znači da ne postoji valjan razlog da se ne stavi pod zaštitu zemlje čije državljastvo ima, dakle pod zaštitu Republike Srbije. Osim toga, u postupku donošenja osporenog rješenja tužitelj kao podnosilac zahtjeva za azil nije ponudio bilo kakav dokaz o diskriminaciji tužitelja i opravdanog straha od proganjanja, zbog rase, religije i slično u Njemačkoj u kojoj boravi od 1992. godine. Naprotiv, prema navodima tužitelja proizlazi da je njegov motiv za traženje azila da izbjegne pravdu zbog čega se azil ne može tražiti, jer se izbjeglicom može smatrati žrtva ili potencijalna žrtva nepravde, a ne bjegunac od pravde.

U osporenom rješenju tuženi je detaljno obrazložio sve razloge zbog kojih tužitelju nije odobrio azil, koje razloge u cijelosti uvažava ovaj sud, a naveo je i razloge zbog kojih je tužitelju naloženo da napusti teritoriju Bosne i Hercegovine, jer nisu ispunjeni uslovi za

dodjeljivanje tužitelju privremenog boravka u smislu člana 35. stav 1. tačka d) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu. Osim toga i po ocjeni ovog suda nisu ispunjeni ni uslovi propisani članom 60. citiranog zakona, kojom odredbom je predvidjen princip
„zabrana vraćanja„. Ova zabrana postoji samo u slučaju ako postoji osnovana sumnja da bi stranac bio u opasnosti da bude podvrgnut mučenju ili drugom nehumanom ili ponižavajućem postupanju. U postupku je utvrđeno da ne postoji osnovana sumnja da bi tužitelj bio u opasnosti, podvrgavanju mučenju ili drugom nehumanom ili ponižavajućem postupanju u Njemačkoj koja traži tužiteljevo izručenje zbog učinjenog krivičnog djela i izdržavanja kazne.

Iz navedenih razloga ovaj sud je primjenom odredbe člana 37. stav 2. Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine, odlučio kao u dispozitivu presude jer je tužba tužitelja neosnovana.

(Presuda Vijeća za upravne sporove Suda BiH broj U- 1106/07 od 18. 09. 2007. godine)