Princip akuzatornosti (odredba člana 16. ZKP BiH)
Saglasno principu akuzatornosti krivični postupak može se voditi samo ako postoji zahtjev tužioca, bez obzira o kojem se stadiju krivičnog postupka radi.
Iz obrazloženja:
Princip mutabiliteta predviđa da tužilac koji je započeo sa krivičnim gonjenjem određene osobe za određeno krivično djelo može odustati od gonjenja. Prema citiranoj zakonskoj odredbi tužilac to pravo može iskoristiti do završetka glavnog pretresa. U postupku pred vijećem apelacionog odjeljenja odustanak tužioca od gonjenja je moguć, kada je to predviđeno odredbama ZKP BiH. Shodnom primjenom odredbe člana 317. stav 1. ZKP BiH može se zaključiti da ukoliko je u drugostepenom postupku došlo do ukidanja prvostepene presude, tužilac može odustati od gonjenja i na pretresu pred vijećem apelacionog odjeljenja. Drugih odredaba ZKP BiH, koji regulišu mogućnost odustanka tužioca od gonjenja u apelacionom postupku, nema.
Međutim, Apelaciono vijeće nalazi da nedostatak konkretne odredbe u ZKP BiH koja bi na nesumnjiv način regulisala ovu procesnu situaciju, ne isključuje
mogućnost tužioca da i u ovoj fazi krivičnog postupka odustane od krivičnog gonjenja.
Za pravilno razumijevanje ovog problema treba poći od člana 6. EKLJP, koja u stavu 1. ovog člana između ostalog reguliše da: „Svako, tokom odlučivanja ... o krivičnoj optužbi protiv njega, ima pravo na ...“ Dakle, pretpostavka za vođenje krivičnog postupka je postojanje krivične optužbe.
Ovo Vijeće je cijeneći konkretnu procesnu situaciju, također imalo u vidu i načelo legaliteta krivičnog gonjenja, prema kojem je tužilac, uz izuzetke, dužan preduzeti krivično gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo, a jasno je da je pravo tužioca da odustane od gonjenja uslovljeno njegovom ocjenom da ne postoje dokazi da je određena osoba učinila krivično djelo ili da postoje okolnosti koje isključuju krivično gonjenje.
Navedeno pravo tužioca da odustane od krivičnog gonjenja, osim što mu je zagarantovano odredbom člana 38. ZKP BiH, počiva i na činjenici da se krivični postupak može pokrenuti i provesti samo po zahtjevu tužioca (član 16. ZKP BiH – princip akuzatornosti), te da naredbu o sprovođenju istrage donosi samo tužilac (član 216. ZKP BiH). Dosljedan princip akuzatornosti podrazumijeva da kako za pokretanje, tako i za provođenje krivičnog postupka, treba da postoji zahtjev tužioca (nemo iudex sine actore).
Stoga, Apelaciono vijeće zaključuje da se saglasno principu akuzatornosti krivični postupak može voditi samo ako postoji zahtjev tužioca, bez obzira o kojem se stadiju krivičnog postupka radi. Samim tim u slučaju kada tužilac odustane od gonjenja, što je ovdje slučaj, postupak se ne može nastaviti po službenoj dužnosti, jer bi takav postupak bio nepravičan za optuženog i došlo bi do kršenja člana 6. EKLJP, a ne treba zanemariti ni činjenicu da se EKLJP direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini, te da ima prioritet nad svim ostalim zakonima.
(Rješenje vijeća Apelacionog odjeljenja broj X-KŽ-06/282 od 10.05.2013. godine)
https://advokat-prnjavorac.com/sudska-praksa-BiH.html
Saglasno principu akuzatornosti krivični postupak može se voditi samo ako postoji zahtjev tužioca, bez obzira o kojem se stadiju krivičnog postupka radi.
Iz obrazloženja:
Princip mutabiliteta predviđa da tužilac koji je započeo sa krivičnim gonjenjem određene osobe za određeno krivično djelo može odustati od gonjenja. Prema citiranoj zakonskoj odredbi tužilac to pravo može iskoristiti do završetka glavnog pretresa. U postupku pred vijećem apelacionog odjeljenja odustanak tužioca od gonjenja je moguć, kada je to predviđeno odredbama ZKP BiH. Shodnom primjenom odredbe člana 317. stav 1. ZKP BiH može se zaključiti da ukoliko je u drugostepenom postupku došlo do ukidanja prvostepene presude, tužilac može odustati od gonjenja i na pretresu pred vijećem apelacionog odjeljenja. Drugih odredaba ZKP BiH, koji regulišu mogućnost odustanka tužioca od gonjenja u apelacionom postupku, nema.
Međutim, Apelaciono vijeće nalazi da nedostatak konkretne odredbe u ZKP BiH koja bi na nesumnjiv način regulisala ovu procesnu situaciju, ne isključuje
mogućnost tužioca da i u ovoj fazi krivičnog postupka odustane od krivičnog gonjenja.
Za pravilno razumijevanje ovog problema treba poći od člana 6. EKLJP, koja u stavu 1. ovog člana između ostalog reguliše da: „Svako, tokom odlučivanja ... o krivičnoj optužbi protiv njega, ima pravo na ...“ Dakle, pretpostavka za vođenje krivičnog postupka je postojanje krivične optužbe.
Ovo Vijeće je cijeneći konkretnu procesnu situaciju, također imalo u vidu i načelo legaliteta krivičnog gonjenja, prema kojem je tužilac, uz izuzetke, dužan preduzeti krivično gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo, a jasno je da je pravo tužioca da odustane od gonjenja uslovljeno njegovom ocjenom da ne postoje dokazi da je određena osoba učinila krivično djelo ili da postoje okolnosti koje isključuju krivično gonjenje.
Navedeno pravo tužioca da odustane od krivičnog gonjenja, osim što mu je zagarantovano odredbom člana 38. ZKP BiH, počiva i na činjenici da se krivični postupak može pokrenuti i provesti samo po zahtjevu tužioca (član 16. ZKP BiH – princip akuzatornosti), te da naredbu o sprovođenju istrage donosi samo tužilac (član 216. ZKP BiH). Dosljedan princip akuzatornosti podrazumijeva da kako za pokretanje, tako i za provođenje krivičnog postupka, treba da postoji zahtjev tužioca (nemo iudex sine actore).
Stoga, Apelaciono vijeće zaključuje da se saglasno principu akuzatornosti krivični postupak može voditi samo ako postoji zahtjev tužioca, bez obzira o kojem se stadiju krivičnog postupka radi. Samim tim u slučaju kada tužilac odustane od gonjenja, što je ovdje slučaj, postupak se ne može nastaviti po službenoj dužnosti, jer bi takav postupak bio nepravičan za optuženog i došlo bi do kršenja člana 6. EKLJP, a ne treba zanemariti ni činjenicu da se EKLJP direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini, te da ima prioritet nad svim ostalim zakonima.
(Rješenje vijeća Apelacionog odjeljenja broj X-KŽ-06/282 od 10.05.2013. godine)
https://advokat-prnjavorac.com/sudska-praksa-BiH.html
