Vaš pravni kompas 

  • Uloga predsjednika vijeca na glavnom pretresu u provostepenom postupku

  • Sudska praksa Bosne i Hercegovine, stavovi Vrhovnog suda Federacije BiH, Vrhovnog suda RS, Ustavnog suda BiH i Okruznih / Kantonalnih sudova BiH
Sudska praksa Bosne i Hercegovine, stavovi Vrhovnog suda Federacije BiH, Vrhovnog suda RS, Ustavnog suda BiH i Okruznih / Kantonalnih sudova BiH
 #765  by AntunHun
 
ULOGA PREDSJEDNIKA VIJEĆA NA GLAVNOM PRETRESU U PRVOSTEPENOM POSTUPKU
- izvod iz referata -



Realno i adekvatno odredjivanje relacije izmedju obezbjedjenja odgovarajućih prava gradjana koji se pojavljuju u krivičnom postupku s jedne strane i obezbjedjenja nesmetanog i efikasnog sprovodjenja krivičnog postupka s druge strane, jedno od najsuptilnijih pitanja uredjenja svake krivične procedure.
Dakle, kada je u pitanju uredjivanje krivične procedure, treba naglasiti da smo mi u Bosni i Hercegovini upravo započeli sa novom procedurom koja je rezultat novog Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine, tako da su, kako pozitivna tako i negativna iskustva, u odnosu na glavni pretres i ulogu predsjednika vijeća još uvijek oskudna. Medjutim, ono što sa sigurnošću možemo reći je da inkvizitorno načelo nije u potpunosti napušteno, s tim da je u svakom slučaju oslabljeno, a da je načelo kontradiktornosti ojačalo. U takvoj situaciji reduciranja uloge sudije, odnosno eliminisanja instituta istražnog suca uz naznačenu kontradiktornost postupka, uloga predsjednika vijeća na glavnom pretresu je vrlo specifična. Ne može se reći da ima ulogu arbitra, ali u svakom slučaju ima daleko manje aktivnu ulogu u vodjenju postupka nego prema ranijim odredbama ZKP-a, što se najbolje zaključuje na osnovu kratke komparacije odredbi tih zakona, zbog čega sam u referatu obuhvatio samo odredbe iz glave XXI, tj. glavni pretres prema ZKP-a BiH, jer su tu regulirane obaveze predsjednika vijeća, odnosno suca koji vodi glavni pretres.

Prvenstveno, primjećuje se da u ZKP-a BiH nije posebno označena djelatnost predsjednika vijeća u pripremi za glavni pretres, tako da je otpala, primjera radi, potreba formalne kontrole optužnice ili predlaganja vanraspravnom vijeću ispitivanja optužnice kada nisu uloženi prigovori, što je ranije bilo obuhvaćeno odredbama pripreme za glavni pretres. Postupak na glavnom pretresu se znatno razlikuje od onog prema ranijem krivičnom postupku. Naročito je zastupljen princip kontradiktornosti, a kada je riječ o načelima krivičnog postupka interesantno je da se napušta načelo materijalne istine, a sve više osnažava načelo stranačke istine, bez obzira što član 14. ZKP BiH, onako kako je koncipiran dijelom odražava inkivizitorno načelo. Prema tom načelu, izmedju ostalog, sud je obavezan da sa jednakom pažnjom ispituje i utvrdjuje, kako činjenice koje terete optuženog tako i one koje mu idu u korist. Jasno je dakle, da se opet može govoriti o jednom mješovitom sistemu gdje se kombinuje raspravno načelo, koje je dominantno, sa inkvizitornim, iako u manjoj mjeri. U tom smislu treba posmatrati odredbe stava 2. člana 239. ZKP BiH gdje je predvidjeno “ ... da se sud stara za svestrano pretresanje predmeta, utvrdjivanje istine i otklanjanje svega što odugovlači postupak a ne doprinosi razjašnjenju stvari.” U tom smislu



1 Rad predstavlja autorov referat koji je izložen na Savjetovanju održanom od 09.do 12.juna 2004. u Neumu, sa osnovnom temom “Aktuelna pitanja u primjeni krivičnog zakonodavstva u BiH”

ovlašćenja predsjednika vijeća na glavnom pretresu su veoma široka, naročito u upravljanju postupkom u smislu pravilnog i zakonitog toka glavnog pretresa, održavanje reda i očuvanja ugleda i dostojanstva suda.

Pošto je uloga predsjednika vijeća u rukovodjenju glavnim pretresom od izuzetnog značaja za pravilno i zakonito vodjenje krivičnog postupka i donošenje pravilne i zakonite odluke, pažnju ćemo usmjeriti na najznačajnija pitanja rukovodjenja glavnim pretresom za koja, kako je istaknuto, nemamo bogato iskustvo. Ipak, iz dosadašnjeg, ne velikog, iskustva Suda BiH moglo bi se konstatirati da predsjednici vijeća svoju aktivnost ograničavaju na praćenje i usmjeravanje glavnog pretresa, što im je u duhu ZKP BiH primarna dužnost (član 239. stav 1. ZKP-a BiH) tako da se ne može govoriti o aktivnoj ulozi predsjednika vijeća u duhu kontinentalne tradicije, što bi donekle bilo moguće prema odredbama člana 239. stav 2. i 261. stav
2. tačka e) ZKP BiH na koji način se osigurava mogućnost da se predmet o kojem se
raspravlja svestrano raspravi. U svakom slučaju, korektnim odnosom prema učesnicima u krivičnom postupku, ozbiljnim i nepristrasnim ponašanjem predsjednik vijeća doprinosi povjerenju gradjana u sud i njegove odluke. Na takav način vodjenja krivičnog postupka predsjednik vijeća će rijetko biti u situaciji da koristi svoja disciplinska ovlaštenja, a ta ovlaštenja nisu mala, počev od prava da odredi pretresanje osoba (član 241. stav 1. ZKP BiH) do udaljenja osoba iz sudnice u cilju nesmetanog vodjenja krivičnog postupka (član 241. stav 2. ZKP BiH).

Kada je u pitanju utvrdjivanje istine, ponovo ukazujem na odredbu člana 239. stav 2. ZKP BiH koja pred predsjednika vijeća postavlja zahtjev “... da se stara za svestrano pretresanje predmeta, utvrdjivanje istine i otklanjanje svega što odugovlači postupak, a ne doprinosi razjašnjenju stvari”.

Ovakvu potpuno istu formulaciju u vezi sa rukovodjenjem na glavnom pretresu imali smo u članu 292. stav 2. ZKP SFRJ takodje u ZKP FBiH u članu 287. stav 2., kao i u ZKP Republike Srpske, da bi istu takvu formulaciju našli i u ZKP BiH, što pretpostavlja da u tom segmentu rukovodjenja glavnim pretresom ne bi trebalo biti značajne razlike. Medjutim, princip jeste isti ali je razlika velika, iz jednostavnog razloga što su to dva mješovita sistema kvalitetno različita. Naime, do istine u krivičnom postupku dolazi se izvodjenjem dokaza i njihovom ocjenom, a dokazuju se i utvrdjuju relevantne činjenice. U ranijem postupku sud se nije oslanjao samo na prijedloge stranaka nego je bio dužan da samoinicijativno izvodi sve procesne radnje za koje bi smatrao da su od koristi u pronalaženju istine. Medjutim, prema raspravnom načelu sud procesnu gradju treba da dobije uglavnom od stranaka, a ne prikuplja je po službenoj dužnosti. Znači, stranke su dužne da iznesu sve dokaze a sud je taj koji će ih cijeniti. Ovo raspravno načelo, kako smo već istakli, ograničeno je navedenom inkvizitornom maksimom u smislu člana 14. ZKP BiH prema kojoj, izmedju ostalih, i sud u krivičnom postupku je dužan da s jednakom pažnjom ispituje i utvrdjuje, kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje mu idu u korist. Dakle, sud i po vlastitoj inicijativi, mimo stranaka može da prikuplja procesni materijal, naredjuje izvodjenje dokaza te da postavljanjem pitanja rasvjetli činjenično stanje. Na ovaj način kombinacijom dva načela izbjegava se opasnost unaprijed izvršenog opredjeljenja predsjednika vijeća o ishodu krivičnog postupka, jer materijali iz ranijih istraga kod svakog predsjednika vijeća, u izvjesnoj mjeri, mogao je da opredijeli stav predsjednika vijeća o konačnom ishodu krivičnog postupka. S druge strane, mogućnost da se i sud uključi u prikupljanje dokaza u

odredjenim slučajevima čini se i potrebnim, jer stranke ne moraju uvijek pokazati spremnost korektnog ostvarivanja ove svrhe.

Što se tiče obima dokazivanja ono treba biti u zavisnosti od odlučnih činjenica koje se utvrdjuju. Predsjednik vijeća mora voditi računa da utiče na suvišno i nepotrebno izvodjenje dokaza koje bi vodilo odugovlačenju krivičnog postupka.

Ono što je odmah uočljivo iz različitosti vodjenja glavnog pretresa po novom ZKP-a BiH je slabljenje inkvizitorne u odnosnu na akuzatornu maksimu, što znači da je naglasak na kontradiktornosti i raspravnom načelu koje karakteriše adversarni sistem i predsjednik vijeća će pretežno imati ulogu neutralnog arbitra, u smislu da usmjerava a ne da vodi glavni pretres. U tom smislu treba cijeniti odredbu člana 230. stav 2. ZKP BiH iz kojeg se zaključuje da predsjednik vijeća ne vodi glavni pretres nego da pretresom rukovodi. Medjutim, i ova tvrdnja će biti poljuljana uvijek kada se sudija ili vijeće odluči da naredi izvodjenje dokaza u smislu člana 261. stav 2. tačka e) ZKP BiH. U takvim slučajevima, a oni će najčešće biti izuzetak, u smislu člana 262. istog zakona, najveći broj pitanja bi imao sudija odnosno vijeće na čelu sa predsjednikom vijeća.

Inače, glavni pretres u smislu člana 260. ZKP BiH počinje čitanjem optužnice sa sumarnim iznošenjem dokaza na kojima se optužnica temelji, nakon čega prema stavu 3. istog člana optuženi ili njegov branitelj mogu izložiti odbranu i ukratko iznijeti dokaze koje će ponuditi u svoju odbranu. Član 260. ZKP BiH stavovi 2. i 3. predvidja uvodno izlaganje čija je karakteristika da je ono ograničeno na navodjenje dokaza koji će biti prezentirani na sudjenju, a ne i njihovo obrazlaganje. Iz istaknutog jasno, proizilazi da optuženom nije u interesu da izlaže svoju odbranu u smislu suprodstavljanja tezi optužbe. Naime, predsjednik vijeća mu to ne bi mogao osporiti, ali bi takav postupak za optuženog bio kontraproduktivan, jer bi u svojoj odbrani, prije izvodjenja dokaza, tužitelju unaprijed dao argumente koje bi optužba mogla koristiti. Na kraju optuženi svoju suštinsku odbranu može i treba da iznese u završnoj riječi. Dakle, zaključak bi bio u smislu da se uvodnim izlaganjem najavljuju dokazi o odlučnim činjenicama, dok se u završnim riječima iskazuju tvrdnje koje su u postupku o odlučnim činjenicama utvrdjene.

Nakon uvodnog izlaganja prelazi se na izvodjenje dokaza i to je nešto novo u odnosu na raniji dokazni postupak.

Karakteristika “direktnog ispitivanja” je u tome što svjedoka ispituje strana koja pokušava dokazati da je ono što svjedok govori istina. Pri tome, predsjednik vijeća će voditi računa da se svjedoku ne postavljaju pitanja koja u sebi sadrže odgovor, odnosno navode na odgovor, s tim da postoje izuzeci ako je potrebno razjasniti izjavu svjedoka ili kada stranka pozove svjedoka suprotne strane, te kada svjedok pokazuje odbojan stav ili ne želi da suradjuje. Razumljivo, u ovakvom slučaju je vrlo važna uloga predsjednika vijeća koji treba da pažljivo prati ispitivanje i adekvatno reaguje. Takodje, predsjednik vijeća je ovlašćen da u razumnoj mjeri kontroliše ispitivanje svjedoka u smislu, kako efikasnosti glavnog pretresa, tako i njegove zaštite od nepotrebnog uznemirenja i zbunjivanja (član 262. stav 2. ZKP BiH). U tom smislu predsjenik vijeća će zabraniti pitanja i odgovore na pitanja koja su već postavljena, bilo da su nedopuštena ili nevažna za predmet (član 253. stav 2. ZKP BiH) a odbit će izvodjenje dokaza na okolnosti za koje predsjednik vijeća nadje da su nepotrebni ili da su bez značaja za predmet (član 263. stav 2. ZKP BiH)

Za unakrsna pitanja (član 262. stav 1. ZKP BiH) karakteristično je da se pitanja svjedoku od suprotne strane odnose na pitanja prethodno postavljena tokom direktnog ispitivanja. U ovoj fazi postupka dozvoljeno je postavljanje sugestivnih pitanja, ali ne i zabranjenih, dakle pitanja koja su već postavljana ili su nevažna za predmet, o čemu je već bilo govora. Uloga predsjednika vijeća i kod unakrsnog ispitivanja nije manje važna, stim da predsjednik vijeća ima manju potrebu reagiranja. Svakako, ima ovlaštenje da ograniči i unakrsno ispitivanje u cilju efikasnosti postupka, ali nikad na štetu utvrdjivanja istine i, kao što je to rečeno kod direktnog ispitivanja, da se svjedoci zaštite od uznemiravanja i zbunjivanja. Unakrsno ispitivanje, kao posebna dokazna tehnika faktički je stranačko ispitivanje čija je svrha višestruka. Naime, s jedne strane se diskredituje svjedokovo direktno svjedočenje, a s druge strane omogućava da se svjedoka s nesigurnom i nedosljednom izjavom, pitanjima navede na suprotne iskaze o odlučnim činjenicama, zbog čega i uloga predsjednika vijeća dobija na težini. To znači da tokom stranačkog ispitivanja, nakon što su stranke završile sa ispitivanjem, predsjednik vijeća i suci mogu i sami postavljati pitanja, a može se narediti i izvodjenje dodatnih “sudskih” dokaza.

U vezi s ponovnim ispitivanjem svjedoka od stranke “duplika” kao odgovor na pobijanje, gdje se pitanja ograničavaju i odnose na pitanja postavljena tokom ispitivanja svjedoka od suprotne stranke, treba istaći da se radi o pitanjima kojim se faktički kontroliše unakrsno ispitivanje, što znači da se tim pitanjima svjedoku koji je inače pozvan od te stranke, postavljaju pitanja samo u granicama pitanja koja su mu postavljana od suprotne stranke (unakrsno ispitivanje). Dakle, svrha duplike je da se svjedok vrati u područje direktnog ispitivanja za slučaj da je iz tog područja izašao unakrsnim ispitivanjem suprotne stranke.

https://www.bih-pravo.org/

O nama

Forum Pravo BiH je pokrenut sa ciljem poticanja i poboljšanja komunikacije unutar pravne struke

Pravo BiH

Responzivni forum