Vidakovic protiv Crne Gore
(predstavka br. 27524/06) - 24. maj 2016.
1. Osnovne cinjenice
Podnosilac predstavke je crnogorski državljanin.
Dana 8. septembra 1987. godine, podnosilac predstavke je učestvovao u saobraćajnoj nezgodi u kojoj je dvoje ljudi poginulo, nakon čega je optužen za teško djelo protiv bezbjednosti javnog saobraćaja. Tokom 20-godišnjeg postupka koji je uslijedio, podnosilac predstavke se pozivao na svoje zdravstveno stanje i na navodno putovanje u Italiju kao razloge za nepristupanje na neke pretrese. Otkazao je punomoć svom punomoćniku, tražio izuzeće sudija i prijavio lažnu adresu svog prebivališta.
Dana 11. novembra 2002. godine Osnovni sud u Kotoru je podnosioca predstavke proglasio krivim u njegovom odsustvu i osudio ga na dvije godine zatvora. Međutim, postupci su vraćeni na ponovno postupanje, po zahtjevu podnosioca predstavke. Dana 30. marta 2007. godine prvostepeni sud je odredio pritvor podnosiocu predstavke u cilju osiguranja njegovog prisustva na saslušanju, s napomenom da postupak traje 20 godina i da zastara nastupa 8. septembra 2007. godine. Podnosilac predstavke se i dalje nije pojavljivao, inter alia, zbog boravka u bolnici u trajanju od tri mjeseca.
Tokom ovog perioda, podnosilac predstavke je također podnio krivičnu prijavu protiv sudije koji je postupao u njegovom predmetu zbog zloupotrebe položaja. Ovu prijavu je odbacilo Državno tužilaštvo, oslanjajući se na zaključak suda iz 1985. u kojem se navodi da kada se jednom optuženi proglasi krivim u njegovom odsustvu, krivično gonjenje se ne može smatrati kao zastarjelo ukoliko se kasnije slučaj ponovo pokrene. Zaključak je očigledno objašnjen mišljenjem da bi, ukoliko bi krivično gonjenje moglo da zastari, to išlo u korist onim optuženima koji na lukav način uspijevaju da izbjegavaju suđenje. Vrhovni sud je, po reviziji, također ukazao na Zaključak iz 1985. godine i istakao da suđenje nije zastarjelo.
Dana 14. marta 2008. godine prvostepeni sud je proglasio podnosioca predstavke krivim i osudio ga na kaznu zatvora od dvije godine, bez razmatranja da li je gonjenje zastarjelo. Podnosilac predstavke se žalio navodeći da je krivično gonjenje zastarjelo.
Viši sud je odbacio žalbu podnosioca predstavke i ex officio podržao presudu koju je donio prvostepeni sud dana 11. novembra 2002. godine. Sud je također našao da se primjena zakonskih odredbi koje se odnose na zastaru „ne dovodi u pitanje
jer ponovo pokrenuti krivični postupci nisu krivično gonjenje (koje je okončano presudom), ali su sprovedeni na zahtjev podnosioca predstavke i u njegovu korist”.
Po žalbi podnosioca predstavke, Vrhovni sud je dana 4. juna 2009. godine potvrdio presudu Višeg suda, zaključujući da je „sud odlučio kako je gore navedeno, da su presude nižih sudova zasnovane na zakonu, da zakon nije prekršen u postupcima protiv [podnosioca predstavke] niti je bilo značajnih procesnih povreda krivičnog postupka.” Sud se nije direktno osvrnuo na pitanje da li je krivično gonjenje zastarjelo ili nije.
2. Odluka Suda
Podnosilac predstavke se žalio zbog dužine trajanja krivičnog postupka koji se vodio protiv njega, te zbog nezakonitosti osude, s obzirom na propuste suda da obrazlože presudu iz 2002. godine. Sud je smatrao da ove pritužbe treba ispitati prema članu 6 i 7.
Clan 6
Što se tiče razumnosti dužine postupka, Sud je naveo da je period koji se uzima u obzir započeo dana 3. marta 2004. godine, kada je Konvencija stupila na snagu u odnosu na Crnu Goru, a okončao se 4. juna 2009. godine. Sporni postupak je stoga u okviru nadležnosti Suda ratione temporis za period od pet godina i tri mjeseca. Kako postupci nisu bili u toku ni pred jednim sudom u periodu između 23. septembra 2004. i 22. marta 2005. mora se oduzeti ovih šest mjeseci, tako da ostaje period od četiri godine i devet mjeseci. Sud je istakao da se prekomjerna dužina u najvećoj mjeri može pripisati podnosiocu predstavke. Imajući u vidu ove faktore, Sud je utvrdio da je pritužba podnosioca predstavke u ovom pogledu očigledno neosnovana i proglasio je nedopustivom.
Što se tiče obrazloženja domaćih sudova, Sud je ponovio svoje principe da presuda sudova treba sadržavati adekvatne razloge na kojima se temelji i da obim ove obaveze može varirati u skladu sa prirodom odluke i okolnostima slučaja. Ukoliko bi žalba, ukoliko prihvaćena, bila odlučujuća za ishod slučaja, mogao bi se zahtijevati konkretan i izričit odgovor suda u presudi.
Sud je u datom slučaju naveo da je argument podnosioca predstavke da je nastupila zastara krivičnog gonjenja bilo u skladu sa relevantnim zakonskim propisima na snazi u to vrijeme i očigledno je da je prvobitno bilo prihvaćeno od strane prvostepenog suda kako je to nagoviješteno u nalogu za pritvor protiv podnosioca predstavke. Sud je stoga prihvatio da bi prijedlog podnosioca predstavke,
38 39
da je bio prihvaćen, bio odlučujući za ishod postupka i kao takav je zahtijevao poseban i izričit odgovor suda.
Međutim, Sud je uočio da je Viši sud dao eksplicitno mišljenje da zakonski propisi o zastari nisu primjenjivi u slučaju podnosioca predstavke. Iako Vrhovni sud nije razmatrao ovo pitanje direktno, podržao je odluku Višeg suda i zaključio da su presude nižih sudova zasnovane na zakonu i da nije bilo povreda zakona, čime je implicitno podržao obrazloženje Višeg suda. Štaviše, Državno tužilaštvo je u odluci kojom odbija krivičnu prijavu podnosioca predstavke protiv postupajućeg sudije u njegovom slučaju, uključilo smisao Zaključka, naime, ako bi krivično gonjenje u situacijama kao što je slučaj podnosioca predstavke moglo zastarjeti, to bi išlo u korist optuženima koji uspijevaju da izbjegavaju suđenje. Vrhovni sud je također ispitao ovo pitanje i obavijestio podnosioca predstavke da krivično gonjenje protiv njega nije zastarjelo, oslanjajući se na Zaključak.
U pogledu gore navedenog, Sud je utvrdio da su domaći sudovi konzistentno i u više navrata dostavljali konkretan i izričit odgovor na navode podnosioca predstavke. Stoga je smatrao da je pritužba podnosioca predstavke očigledno neosnovana i proglasio je neprihvatljivom.
(predstavka br. 27524/06) - 24. maj 2016.
1. Osnovne cinjenice
Podnosilac predstavke je crnogorski državljanin.
Dana 8. septembra 1987. godine, podnosilac predstavke je učestvovao u saobraćajnoj nezgodi u kojoj je dvoje ljudi poginulo, nakon čega je optužen za teško djelo protiv bezbjednosti javnog saobraćaja. Tokom 20-godišnjeg postupka koji je uslijedio, podnosilac predstavke se pozivao na svoje zdravstveno stanje i na navodno putovanje u Italiju kao razloge za nepristupanje na neke pretrese. Otkazao je punomoć svom punomoćniku, tražio izuzeće sudija i prijavio lažnu adresu svog prebivališta.
Dana 11. novembra 2002. godine Osnovni sud u Kotoru je podnosioca predstavke proglasio krivim u njegovom odsustvu i osudio ga na dvije godine zatvora. Međutim, postupci su vraćeni na ponovno postupanje, po zahtjevu podnosioca predstavke. Dana 30. marta 2007. godine prvostepeni sud je odredio pritvor podnosiocu predstavke u cilju osiguranja njegovog prisustva na saslušanju, s napomenom da postupak traje 20 godina i da zastara nastupa 8. septembra 2007. godine. Podnosilac predstavke se i dalje nije pojavljivao, inter alia, zbog boravka u bolnici u trajanju od tri mjeseca.
Tokom ovog perioda, podnosilac predstavke je također podnio krivičnu prijavu protiv sudije koji je postupao u njegovom predmetu zbog zloupotrebe položaja. Ovu prijavu je odbacilo Državno tužilaštvo, oslanjajući se na zaključak suda iz 1985. u kojem se navodi da kada se jednom optuženi proglasi krivim u njegovom odsustvu, krivično gonjenje se ne može smatrati kao zastarjelo ukoliko se kasnije slučaj ponovo pokrene. Zaključak je očigledno objašnjen mišljenjem da bi, ukoliko bi krivično gonjenje moglo da zastari, to išlo u korist onim optuženima koji na lukav način uspijevaju da izbjegavaju suđenje. Vrhovni sud je, po reviziji, također ukazao na Zaključak iz 1985. godine i istakao da suđenje nije zastarjelo.
Dana 14. marta 2008. godine prvostepeni sud je proglasio podnosioca predstavke krivim i osudio ga na kaznu zatvora od dvije godine, bez razmatranja da li je gonjenje zastarjelo. Podnosilac predstavke se žalio navodeći da je krivično gonjenje zastarjelo.
Viši sud je odbacio žalbu podnosioca predstavke i ex officio podržao presudu koju je donio prvostepeni sud dana 11. novembra 2002. godine. Sud je također našao da se primjena zakonskih odredbi koje se odnose na zastaru „ne dovodi u pitanje
jer ponovo pokrenuti krivični postupci nisu krivično gonjenje (koje je okončano presudom), ali su sprovedeni na zahtjev podnosioca predstavke i u njegovu korist”.
Po žalbi podnosioca predstavke, Vrhovni sud je dana 4. juna 2009. godine potvrdio presudu Višeg suda, zaključujući da je „sud odlučio kako je gore navedeno, da su presude nižih sudova zasnovane na zakonu, da zakon nije prekršen u postupcima protiv [podnosioca predstavke] niti je bilo značajnih procesnih povreda krivičnog postupka.” Sud se nije direktno osvrnuo na pitanje da li je krivično gonjenje zastarjelo ili nije.
2. Odluka Suda
Podnosilac predstavke se žalio zbog dužine trajanja krivičnog postupka koji se vodio protiv njega, te zbog nezakonitosti osude, s obzirom na propuste suda da obrazlože presudu iz 2002. godine. Sud je smatrao da ove pritužbe treba ispitati prema članu 6 i 7.
Clan 6
Što se tiče razumnosti dužine postupka, Sud je naveo da je period koji se uzima u obzir započeo dana 3. marta 2004. godine, kada je Konvencija stupila na snagu u odnosu na Crnu Goru, a okončao se 4. juna 2009. godine. Sporni postupak je stoga u okviru nadležnosti Suda ratione temporis za period od pet godina i tri mjeseca. Kako postupci nisu bili u toku ni pred jednim sudom u periodu između 23. septembra 2004. i 22. marta 2005. mora se oduzeti ovih šest mjeseci, tako da ostaje period od četiri godine i devet mjeseci. Sud je istakao da se prekomjerna dužina u najvećoj mjeri može pripisati podnosiocu predstavke. Imajući u vidu ove faktore, Sud je utvrdio da je pritužba podnosioca predstavke u ovom pogledu očigledno neosnovana i proglasio je nedopustivom.
Što se tiče obrazloženja domaćih sudova, Sud je ponovio svoje principe da presuda sudova treba sadržavati adekvatne razloge na kojima se temelji i da obim ove obaveze može varirati u skladu sa prirodom odluke i okolnostima slučaja. Ukoliko bi žalba, ukoliko prihvaćena, bila odlučujuća za ishod slučaja, mogao bi se zahtijevati konkretan i izričit odgovor suda u presudi.
Sud je u datom slučaju naveo da je argument podnosioca predstavke da je nastupila zastara krivičnog gonjenja bilo u skladu sa relevantnim zakonskim propisima na snazi u to vrijeme i očigledno je da je prvobitno bilo prihvaćeno od strane prvostepenog suda kako je to nagoviješteno u nalogu za pritvor protiv podnosioca predstavke. Sud je stoga prihvatio da bi prijedlog podnosioca predstavke,
38 39
da je bio prihvaćen, bio odlučujući za ishod postupka i kao takav je zahtijevao poseban i izričit odgovor suda.
Međutim, Sud je uočio da je Viši sud dao eksplicitno mišljenje da zakonski propisi o zastari nisu primjenjivi u slučaju podnosioca predstavke. Iako Vrhovni sud nije razmatrao ovo pitanje direktno, podržao je odluku Višeg suda i zaključio da su presude nižih sudova zasnovane na zakonu i da nije bilo povreda zakona, čime je implicitno podržao obrazloženje Višeg suda. Štaviše, Državno tužilaštvo je u odluci kojom odbija krivičnu prijavu podnosioca predstavke protiv postupajućeg sudije u njegovom slučaju, uključilo smisao Zaključka, naime, ako bi krivično gonjenje u situacijama kao što je slučaj podnosioca predstavke moglo zastarjeti, to bi išlo u korist optuženima koji uspijevaju da izbjegavaju suđenje. Vrhovni sud je također ispitao ovo pitanje i obavijestio podnosioca predstavke da krivično gonjenje protiv njega nije zastarjelo, oslanjajući se na Zaključak.
U pogledu gore navedenog, Sud je utvrdio da su domaći sudovi konzistentno i u više navrata dostavljali konkretan i izričit odgovor na navode podnosioca predstavke. Stoga je smatrao da je pritužba podnosioca predstavke očigledno neosnovana i proglasio je neprihvatljivom.
