Svojerucan potpis na pismenom ugovoru je potvrda istinitosti sadrzaja ugovora
PostPosted:Mon Nov 11, 2019 11:52 am
Član 72. Zakona o obligacionim odnosima
Član 9. st. 2., 3 i 4. Zakona o prometu nepokretnosti
SVOJERUČAN POTPIS NA PISMENOM UGOVORU JE POTVRDA ISTINITOSTI SADRŽAJA PISMENOG UGOVORA I NJEGOVE AUTENTIČNOSTI, ALI UJEDNO ON SVJEDOČI I O AUTENTIČNOSTI POTPISNIKA.
SUD MOŽE, IZUZETNO PRIZNATI DEJSTVO UGOVORA O PRENOSU PRAVA NA NEPOKRETNOSTI, ZAKLJUČENOG U PISMENOJ FORMI DO 15 JULA 1994. GODINE, IAKO POTPISI UGOVORAČA NISU OVJERENI U NADLEŽNOM SUDU, AKO SU UGOVORNE STRANE IZVRŠILE U CIJELINI ILI PRETEŽNOM DIJELU OBAVEZE KOJE IZ NJEGA NASTAJU ILI AKO JE TAJ UGOVOR ZAKLJUČEN U PRISUTNOSTI NAJMANJE DVA SVJEDOKA KOJA SU SE POTPISALA NA UGOVOR.
Iz obrazloženja:
Nižestepeni sudovi nalaze utvrĊenim da pismeni ugovor o prodaji nekretnina od 27.12.1984. g., zaključen izmeĊu tužitelja kao kupaca i IH kao prodavca ne proizvodi pravno dejstvo, jer da prodavac nije svojeručno potpisao taj ugovor, što znači da takav ugovor i ne postoji, pa makar i da je stvarna volja ugovornih strana i bila da zaključe takav ugovor.
Na ovako utvrĊeno činjenično stanje, za koje je vezan ovaj revizijski sud, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev tužitelja kojim su tražili da se utvrdi da je punovažan ugovor o prodaji nekretnina zaključen izmeĊu tužitelja kao kupaca i IH kao prodavca
(pravnog prednika tuženih), dana 27.12.1984. godine.
Svrha je svojeručnog potpisa na pismenom ugovoru o prodaji dvostruka. To je potvrda istinitosti sadržaja pismenog ugovora i njegove autentičnosti, ali ujedno svojeručni potpis svjedoči i o autentičnosti potpisnika. Dakle, pismena saglasna izjava i potpisi ugovornih strana, čine elemente pisane forme ugovora o prodaji. Da bi bila ispunjena pisana forma ugovora, neophodna je pismena saglasna izjava o pravima i obavezama ugovornih strana, kao i potpisi tih ugovornih strana. Zahtjev da pisani ugovor mora biti potpisan podrazumjeva svojeručan potpis u tom smislu da je potpisnik svojom rukom, pisanim slovima stavio svoj potpis na pismenu formu ugovora.
U konkretnom slučaju, kako je u pitanju pismena forma ugovora kojim se obje ugovorne strane obavezuju (dvostrano teretni ugovor), odsustvom svojeručnog potpisa jedne ugovorne strane nisu ispunjena oba elementa pisane forme ugovora o prodaji, te je pravilan činjenični i pravni zaključak nižestepenih sudova da do zaključenja takvog ugovora nije niti došlo, a pismena saglasna izjava o pravima i obavezama ugovornih strana da je ostala u oblasti koju pravo ne ureĊuje – čl. 67., 71. i 72. Zakona o obligacionim odnosima.
MeĊutim, nižestepeni sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo kada su odbili i tužbene zahtjeve tužitelja kojima su tražili utvrĊivanje prava vlasništva na spornim nekretninama i njegov upis u zemljišne knjige, te slijedom toga i isključenje tih nekretnina iz ostavinske mase prednika tuženika. Pogrešnom primjenom materijalnog prava ostalo je nepotpuno utvrĊeno činjenično stanje koje se odnosi na okolnosti postojanja navodno “prvobitno” zaključenog i obostrano potpisanog pismenog ugovora kojeg su potpisala i dva svjedoka i njegove pravne valjanosti, kao i okolnosti savjesnosti posjeda i vremena vršenja faktičke vlasti nad spornim nekretninama (neposredno i posredno) od strane tužitelja. Ove okolnosti nižestepeni sudovi nisu utvrditili (bar na pouzdan način).
Stoga nije osnovan pravni zaključak nižestepenih sudova o okolnostima pravne valjanosti i postojanosti navodno “prvobitno” zaključenog pismenog ugovora, jer se temelji samo na pretpostavci odsustva svojeručnog potpisa prodavca i svjedoka na licu mjesta kada je sačinjavan taj pismeni ugovor o prodaji. U krajnjem, takav pravni zaključak nižestepenih sudova, a pogotovo drugostepenog suda nije jasan (str. 2. st. 3. obrazloženja pobijane presude), niti zasnovan na izvedenim dokazima, jer na te okolnosti nisu posebno niti pitani saslušani svjedoci i stranke.
Prema Zakonu o prometu nekretnina SR BiH (“Sl.list SRBiH”, br. 38/78, koji se primjenjuje na pravni odnos), bila je propisana alternativna forma za ugovor o prometu nekretnina. Osnovna forma je bila pisani ugovor s potpisima koje je ovjerio nadležni sud: alternativna, ako sud nije ovjerio potpis, valjan je ugovor ukoliko su ga potpisala dva svjedoka istovremeno prisutna zaključenju ugovora, a valjan je pisani ugovor i bez toga ako su dobrovoljno ispunjene obaveze koje iz njega proizlaze – čl.9., st. 2., 3. i 4. navedenog zakona.
(Presuda Vrhovnog suda FBiH, broj: Rev-265/02 od 17.6.2004. god.)
https://forum.ba/
Član 9. st. 2., 3 i 4. Zakona o prometu nepokretnosti
SVOJERUČAN POTPIS NA PISMENOM UGOVORU JE POTVRDA ISTINITOSTI SADRŽAJA PISMENOG UGOVORA I NJEGOVE AUTENTIČNOSTI, ALI UJEDNO ON SVJEDOČI I O AUTENTIČNOSTI POTPISNIKA.
SUD MOŽE, IZUZETNO PRIZNATI DEJSTVO UGOVORA O PRENOSU PRAVA NA NEPOKRETNOSTI, ZAKLJUČENOG U PISMENOJ FORMI DO 15 JULA 1994. GODINE, IAKO POTPISI UGOVORAČA NISU OVJERENI U NADLEŽNOM SUDU, AKO SU UGOVORNE STRANE IZVRŠILE U CIJELINI ILI PRETEŽNOM DIJELU OBAVEZE KOJE IZ NJEGA NASTAJU ILI AKO JE TAJ UGOVOR ZAKLJUČEN U PRISUTNOSTI NAJMANJE DVA SVJEDOKA KOJA SU SE POTPISALA NA UGOVOR.
Iz obrazloženja:
Nižestepeni sudovi nalaze utvrĊenim da pismeni ugovor o prodaji nekretnina od 27.12.1984. g., zaključen izmeĊu tužitelja kao kupaca i IH kao prodavca ne proizvodi pravno dejstvo, jer da prodavac nije svojeručno potpisao taj ugovor, što znači da takav ugovor i ne postoji, pa makar i da je stvarna volja ugovornih strana i bila da zaključe takav ugovor.
Na ovako utvrĊeno činjenično stanje, za koje je vezan ovaj revizijski sud, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev tužitelja kojim su tražili da se utvrdi da je punovažan ugovor o prodaji nekretnina zaključen izmeĊu tužitelja kao kupaca i IH kao prodavca
(pravnog prednika tuženih), dana 27.12.1984. godine.
Svrha je svojeručnog potpisa na pismenom ugovoru o prodaji dvostruka. To je potvrda istinitosti sadržaja pismenog ugovora i njegove autentičnosti, ali ujedno svojeručni potpis svjedoči i o autentičnosti potpisnika. Dakle, pismena saglasna izjava i potpisi ugovornih strana, čine elemente pisane forme ugovora o prodaji. Da bi bila ispunjena pisana forma ugovora, neophodna je pismena saglasna izjava o pravima i obavezama ugovornih strana, kao i potpisi tih ugovornih strana. Zahtjev da pisani ugovor mora biti potpisan podrazumjeva svojeručan potpis u tom smislu da je potpisnik svojom rukom, pisanim slovima stavio svoj potpis na pismenu formu ugovora.
U konkretnom slučaju, kako je u pitanju pismena forma ugovora kojim se obje ugovorne strane obavezuju (dvostrano teretni ugovor), odsustvom svojeručnog potpisa jedne ugovorne strane nisu ispunjena oba elementa pisane forme ugovora o prodaji, te je pravilan činjenični i pravni zaključak nižestepenih sudova da do zaključenja takvog ugovora nije niti došlo, a pismena saglasna izjava o pravima i obavezama ugovornih strana da je ostala u oblasti koju pravo ne ureĊuje – čl. 67., 71. i 72. Zakona o obligacionim odnosima.
MeĊutim, nižestepeni sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo kada su odbili i tužbene zahtjeve tužitelja kojima su tražili utvrĊivanje prava vlasništva na spornim nekretninama i njegov upis u zemljišne knjige, te slijedom toga i isključenje tih nekretnina iz ostavinske mase prednika tuženika. Pogrešnom primjenom materijalnog prava ostalo je nepotpuno utvrĊeno činjenično stanje koje se odnosi na okolnosti postojanja navodno “prvobitno” zaključenog i obostrano potpisanog pismenog ugovora kojeg su potpisala i dva svjedoka i njegove pravne valjanosti, kao i okolnosti savjesnosti posjeda i vremena vršenja faktičke vlasti nad spornim nekretninama (neposredno i posredno) od strane tužitelja. Ove okolnosti nižestepeni sudovi nisu utvrditili (bar na pouzdan način).
Stoga nije osnovan pravni zaključak nižestepenih sudova o okolnostima pravne valjanosti i postojanosti navodno “prvobitno” zaključenog pismenog ugovora, jer se temelji samo na pretpostavci odsustva svojeručnog potpisa prodavca i svjedoka na licu mjesta kada je sačinjavan taj pismeni ugovor o prodaji. U krajnjem, takav pravni zaključak nižestepenih sudova, a pogotovo drugostepenog suda nije jasan (str. 2. st. 3. obrazloženja pobijane presude), niti zasnovan na izvedenim dokazima, jer na te okolnosti nisu posebno niti pitani saslušani svjedoci i stranke.
Prema Zakonu o prometu nekretnina SR BiH (“Sl.list SRBiH”, br. 38/78, koji se primjenjuje na pravni odnos), bila je propisana alternativna forma za ugovor o prometu nekretnina. Osnovna forma je bila pisani ugovor s potpisima koje je ovjerio nadležni sud: alternativna, ako sud nije ovjerio potpis, valjan je ugovor ukoliko su ga potpisala dva svjedoka istovremeno prisutna zaključenju ugovora, a valjan je pisani ugovor i bez toga ako su dobrovoljno ispunjene obaveze koje iz njega proizlaze – čl.9., st. 2., 3. i 4. navedenog zakona.
(Presuda Vrhovnog suda FBiH, broj: Rev-265/02 od 17.6.2004. god.)
https://forum.ba/