• Home

  • Ovo je index stranica foruma
Građansko pravna pitanja
 #154  Postao/la legalis
 sri tra 10, 2019 3:07 pm
H. protiv Belgije
(predstavka br. 8950/80) - 30. novembar 1987.

1. Osnovne cinjenice

Podnosilac predstavke je bio advokat od 1957. godine.
U maju 1963. Vijeće advokata („Vijeće”) otvorilo je disciplinski postupak protiv njega zbog namjernog davanja lažnih informacija svojim klijentima. Dana 10. juna 1963. Vijeće je donijelo odluku o brisanju njegovog imena sa popisa advokata, zbog toga što je pogrešno ubijedio klijenta da mu prijeti hapšenje ukoliko odmah ne plati iznos od 20.000 belgijskih franaka (otprilike 500 eura). I Apelacioni i Kasacioni sud odbacili su žalbe protiv ove odluke. Dva kasnija krivična gonjenja, jedno zbog prevare i nezakonitog istupanja u svojstvu advokata, a drugo zbog krivotvorenja isprave i lažne konverzije, su okončani oslobađanjem.
Dana 3. decembra 1979. godine podnosilac predstavke je podnio zahtjev Vijeću da se njegovo ime ponovo stavi na popis advokata.
Član 471 Zakon o sudovima propisuje da:
„Nijedan advokat koji je dobio zabranu obavljanja posla ne može biti na popisu imena advokata... dok ne prođe deset godina od dana kada je odluka da se njegovo ime briše sa popisa postala pravosnažna i osim ukoliko druge posebne okolnosti to nalažu […]”
Na pretresu, podnosilac predstavke je naveo da se „vanredne okolnosti” koje opravdavaju ponovno stavljanje njegovom imena na spisak imena odnose na velike profesionalne i porodične poteškoće koje je doživio tokom prethodnih 15 godina, posebno iz razloga što se morao ograničiti da obavlja djelatnost pravnog i poreskog savjetnika. Dalje, njegovo oduzimanje dozvole nije praćeno bilo kakvim krivičnim postupcima, a kasnija krivična gonjenja su okončana oslobađajućim presudama.
Vijeće je odbacilo njegovu prijavu, smatrajući da objašnjenja podnosioca prijave ne otkrivaju postojanje bilo kakvih posebnih okolnosti koje bi opravdavale ponovni upis u imenik advokata.
Dana 9. februara 1981. godine podnosilac predstavke je ponovno podnio prijavu. Dopunio je prijavu kritikama protiv odluke iz 1963. godine, uz koju je priložio mišljenje penzionisanog glavnog državnog tužioca B. B. je tvrdio da je po zakonu



42 43




Vijeće trebalo da o predmetu obavijesti glavnog tužioca u to vrijeme i da obustavi disciplinski postupak sve dok konačna odluka u krivičnom postupku ne postane poznata. Na pretresu je podnosilac predstavke ponovio svoje argumente i također istakao da je odluka da se njegovo ime briše sa spiska imena advokata utemeljena na nedokazanim činjenicama jednog od njegovih klijenata, i da je od 1963. do 1980. godine na zadovoljavajući način obavljao posao pravnog i poreskog savjetnika. Također je spomenuo poteškoće u porodici.
Vijeće je odbacilo njegovu prijavu zbog nedostatka vanrednih okolnosti; posebno zbog toga što posljedice brisanja nisu proizvele takve okolnosti. U odgovoru na njegove navode, jednostavno je navedeno da je Državno tužilaštvo bilo svjesno činjenica prije nego što je odluka donesena i da je naredilo provođenje istrage.

2. Odluka Suda

Podnosilac predstavke se žalio da Vijeće nije ispitalo njegov slučaj u skladu sa članom 6 stav 1.
Sud je ispitao primjenjivost člana 6 stav 1, koji zahtijeva da postoji (i) „spor” o
„pravu” koje je po svojoj prirodi (ii) „građansko”. Što se tiče spora, Sud je morao
ispitati da li „pravo” na koje se poziva podnosilac predstavke postoji u Belgiji,
uzimajući u obzir prirodu brisanja sa liste advokata i uslova koji se tiču ponovnog
upisa. Uzeo je u obzir Vladin argument da je brisanje sa liste trajna sankcija i da je
dozvola ponovnog upisa samo stvar diskrecione prirode. Sud je naveo da se navod
o „posebnim okolnostima” iz člana 471 može tumačiti i primjenjivati na različite
načine, ne stavljajući akcent na bilo koje ranije odluke Vijeća, od kojih je samo
nekoliko postojalo i nisu bile dostupne javnosti. Sud je stoga smatrao da podnosilac
predstavke može osnovano smatrati da u belgijskom pravu on ima pravo da ponovo
obavlja advokatsku profesiju, s obzirom da je ispunio uslove propisane članom 471,
čak i ako postoji određena diskrecija u odlučivanju o ispunjenosti uslova. Stoga je
postojao „spor” o pravu, a prvi uslov za primjenu člana 6 time je ispunjen.
Što se tiče zahtjeva da pravo o kojem se raspravlja treba da bude „građanske” prirode, Sud je naglasio da se ovo treba utvrditi uzimajući u obzir posebne karakteristike profesije advokata u Belgiji. Sud je naveo da takva analiza na dopušten način otkriva oblike javnog prava, na primjer činjenicu da je belgijska država postavila temelje organizacije i uslova za ovu profesiju. Bez obzira na to, Sud je naveo da intervencija države posredstvom osnovnog ili delegiranog zakonodavstva ne može spriječiti da izvedeno pravo po svojoj prirodi bude građansko. Ni činjenica da su advokati uključeni u poslove državne službe (pravosudna uprava) ne sprječava da se ova profesija označi kao građanska. Štaviše, kada je jednom primljen kao advokat,

član Komore, osim ukoliko nije po službenoj dužnosti pozvan pred sud, slobodan je u izboru svojih klijenata, sa kojima uspostavlja privatno-pravni odnos. Njegova kancelarija također predstavlja njegova imovinska prava, koja su u granicama građanskog prava. Uz to, mnoge od obaveza advokata su izvan suda, tako da se može reći da njihov posao samo doprinosi funkcionisanju sudova u državi. Stoga je Sud našao da profesija advokata u Belgiji zaista daje pravu karakter građanskog, u okviru člana 6 stav 1, te je zaključio da se ova odredba primjenjuje u ovom slučaju.
Sud je dalje ispitao da li je podnosilac predstavke uživao „pravo na pravično suđenje”, posebno da li je Vijeće „nezavisan” i „nepristrasan” „sud”, i da li je podnosiocu predstavke omogućeno „pravično” i „javno” suđenje.
Sud se osvrnuo na svoju utvrđenu sudsku praksu o „sudu” kao tijelu koje vrši sudsku funkciju, tj. na temelju vladavine zakona i na osnovu postupka koji se vodi na propisan način. Sud je utvrdio da je to što je Vijeće obavljalo različite funkcije (upravne, regulatorne, žalbene, savjetodavne, disciplinske) nije prepreka da bude
„sud” u pogledu nekih od njih. Odlučujući o ponovnom upisu u imenik, Vijeće je zaista obavljalo sudijske funkcije uz svoje disciplinske odgovornosti i stoga potpada pod značenje „suda”. Također drži da su njegovi članovi „nezavisni” i „nepristrasni”.
Što se tiče pravičnosti postupka, Sud je naveo dva nedostatka u relevantnom postupku. Prvo, kako ni primjenjiva odredba ni odluke Vijeća nisu sadržavale nikakve naznake o tome šta bi mogle biti „posebne okolnosti”, bilo je jako teško za podnosioca predstavke da predloži odgovarajuće dokaze na tu okolnost i efektivno učestvuje u postupku. Rizik proizvoljnosti je pojačan zbog nedostatka prava da osporava odluku. Nedostatak preciznosti je utoliko pojačao potrebu za dovoljnim obrazloženjem spornih odluka. U odluci se jedino navodi da nisu postojale takve okolnosti, bez pojašnjavanja zašto se okolnosti na koje se podnosilac predstavke oslanja ne mogu tumačiti kao posebne.
Drugo, Sud je uočio da bi činjenica što se podnosiocu predstavke nije sudilo javno moglo potencijalno oduzeti jednu od garancija iz člana 6. U ovom slučaju okolnosti nisu bile takve da mogu opravdati raspravu bez javnosti, a podnosilac predstavke se nije odrekao prava na javnu raspravu.
Na temelju navedenog, Sud je našao da je došlo do povrede člana 6 stav 1 Konvencije.

Clan 5030

Podnosiocu predstavke je dosuđeno 250.000 BF (otprilike 6.320 eura) na ime nematerijalne štete i 100.000 BF (otprilike 2.560 eura) na ime troškova i izdataka.

O nama

Forum Pravo BiH je pokrenut sa ciljem poticanja i poboljšanja komunikacije unutar pravne struke

Pravo BiH

Responzivni forum