• Home

  • Ovo je index stranica foruma
Postavite pitanje i raspravite konkretna pravna pitanja koja ne spadaju u neku od drugih kategorija u ovom forumu ili ne znate kojoj kategoriji pripadaju.
 #147  Postao/la legalis
 sri tra 10, 2019 2:55 pm
Pravo na obrazlozenu sudsku odluku u Evropskoj konvenciji za zastitu ljudskih prava i osnovnih sloboda:

Mora se vidjeti da je pravda zadovoljena


Pravo na obrazlozenu sudsku odluku

Jedan od ključnih dijelova prava na „pravično” suđenje, bilo u krivičnom, bilo u građanskopravnom kontekstu, jeste pravo na obrazloženu odluku i odgovarajuća obaveza suda koji u datom slučaju odlučuje da navede tražene razloge. To ispunjava kako dignitarnu tako i instrumentalnu svrhu. S jedne strane, to pokazuje strankama u postupku da su njihovi stavovi saslušani, čime se doprinosi spremnijem prihvatanju odluke i jačanju povjerenja javnosti u proces odlučivanja. Iako stranka koja gubi u sporu uvijek može misliti da je odluka bila pogrešna, suštinski je važno da ona shvati da je sudska odluka donijeta na osnovu pravnog utemeljenja i da su uzeti u obzir svi argumenti koje je ta stranka iznijela. Npr., pred engleskim sudovima se često kaže ne samo da se pravda mora zadovoljiti već se mora i vidjeti da je pravda zadovoljena.1 To nije važno samo za stranke u sporu već i za širu javnost kojoj je u interesu da se osvjedoči da je „pravda” zadovoljena na osnovu prava. Podjednako je suštinski važna dvojna funkcionalna svrha koja se time ispunjava: strankama se u dovoljnoj mjeri objašnjavaju razlozi za donošenje odluke, što im omogućuje da izvrše procjenu i iskoriste svako pravo žalbe koje imaju na tu odluku. Upravo je zbog toga povreda prava na obrazloženu presudu, koje je utvrđeno u članu 6. stav
1. EKLJP tijesno povezana s povredom člana 13. Konvencije (pravo na djelotvoran

pravni lijek) u situacijama u kojima postoji utuživa povreda nekog drugog prava po Konvenciji. Štaviše, zahtjevom da donosilac odluke obrazloži kojim se razlozima rukovodio kada je donosio tu svoju odluku i da odgovori na osnovne argumente koji su iznijeti, osigurava se također i to da su ti argumenti u suštini bili razmotreni. Time se izbjegava proizvoljnost i povećava vjerovatnoća da je donijeta pravno ispravna odluka.2
Ne postoji, međutim, jedan jedinstven stil presude (odluke) ili pravosudnog sistema. ESLJP je priznao da visoke strane ugovornice uživaju znatnu slobodu kada je riječ o sredstvima koja primjenjuju kako bi obezbijedile da njihovi pravosudni sistemi budu u skladu sa zahtjevima utvrđenim u članu 6. EKLJP.3 Tako je ESLJP npr. stao na stanovište da primjena porotnog sistema, kakav se koristi u mnogim pravnim sistemima visokih strana ugovornica, nije u neskladu s članom 6. EKLJP ako postupak u cjelini u dovoljnoj mjeri jamči pravo pojedinca na sudsko rezonovanje koje je u dovoljnoj mjeri obrazloženo.4 Također je jasno utvrđeno da se razmjere dužnosti iznošenja obrazloženja razlikuju zavisno od prirode odluke, te se o njima stoga mora odlučivati u svjetlu okolnosti konkretnog slučaja. Ipak, iz sudske prakse ESLJP iskristalisala su se određena osnovna načela koja mogu poslužiti kao vodič za sudije i stranke u postupku (parničare) kako u građanskopravnim, tako i u krivičnim postupcima, npr.:

Podnesci koji imaju odlucujuci znacaj zahtijevaju konkretne i hitne odgovore

U cjelini gledano, ako bi neki podnesak mogao imati, ukoliko bi bio prihvaćen, odlučujući značaj za ishod slučaja, postoji velika vjerovatnoća da to od suda zahtijeva da u svojoj odluci iznese konkretan i hitan odgovor (na taj podnesak).5 Na primjer, u slučaju Hiro Balani, u kome je podnositeljica predstavke, koja je branila robni žig svoje kompanije, iznijela dvije vrste argumenata-suštinski argument u kome je tvrdila da je njen robni žig imao prioritet i procesni argument kojim je tvrdila da je postupak koji je protiv nje vođen u međuvremenu zastario, domaći sud se, međutim, u obrazloženju odluke kojom je odbio njenu žalbu pozvao samo na drugi navedeni argument.

ESLJP je odbacio argument tužene države po kome je tvrdnja podnositeljice predstavke o prioritetu bila „u cijelosti beznačajna” i po kome je podnositeljica predstavke, stoga, sama trebalo da predvidi „uzaludnost” takve argumentacije i „neminovnost” da ona bude odbačena. Budući da bi argument o prioritetu, da je bio uspješan, omogućio podnositeljici predstavke da dobije spor, ESLJP je stao na stanovište da se na taj argument morao dati konkretan i hitan odgovor. S obzirom da tog odgovora nije bilo, nije bilo moguće utvrditi da li je domaći sud samo prenebregao da se pozabavi njime ili je namjeravao da ga odbaci i, u slučaju Mugoša protiv Crne Gore, ESLJP je kontroverzno stao na stanovište da tvrdnja koju je podnosilac predstavke iznio u svome podnesku (da je odluka o produžetku njegovog pritvora bila donijeta bez ikakvog potpisa ili pečata) nije zahtijevala konkretan i hitan odgovor budući da taj podnesak nije bio „suštinski po svojoj prirodi” i da ne bi mogao izmijeniti supstancijalni ishod slučaja.6 Tako, ESLJP obično ne zahtijeva da domaći sudovi daju podrobno obrazložen odgovor na svaki argument koji se iznese ako odgovore na glavne (odlučujuće) argumente.7
Kada se podnesci stranaka u sporu odnose na prava koja su zajamčena Konvencijom ili nekim od protokola uz nju, ti podnesci moraju biti posebno pomno i pažljivo proučeni.8 Ako toga nema, povreda člana 6. stav 1. EKLJP rizikuje da dovede do daljeg kršenja drugih prava, kao što su član 8. i član 13. Konvencije. Slučaj Vagner i J. M. V. L. protiv Luksemburga (Wagner and J. M. W. L), ticao se odbijanja Države da zvanično prizna usvajanje jednog djeteta iz Perua nakon što je to usvajanje zvanično proglasio peruanski sud. U tom slučaju, argument koji se temeljio na članu
8. Konvencije bio je jedan od glavnih zahtjeva koje su iznijeli podnosioci predstavke, ali se domaći sudovi nisu pozabavili tim zahtjevom, čime su prekršili član 6. stav 1. Konvencije. Budući da je ESLJP u svojoj presudi zaključio i da je prekršen član 8. EKLJP ispostavlja se da je to što je domaći sud propustio da odgovori na argument u vezis članom 8. EKLJP neposredno uslovilo zaključak da nije zaštitio to pravo. Često može uslijediti i zaključak o povredi člana 13. EKLJP (pravo na djelotvoran pravni lijek) iako ESLJP često tretira to pravo kao pravo koje je supsumirano članu
6. Konvencije.

Odluke zasnovane na nejasnom zakonu zahtijevaju sire obrazlozenje

Potreba da presuda bude obrazložena tijesno je povezana s još jednim osnovnim načelom, onim koje nalaže da pojam „zakona” u smislu EKLJP podrazumijeva određene kvalitativne zahtjeve: zakon mora biti precizan, takav da se može utvrditi i provjeriti, a njegova primjena mora biti barem u određenoj mjeri predvidiva kako bi pojedinac mogao da zna kako da uredi svoje ponašanje da bi ono bilo u skladu sa zakonom. Stoga je u situacijama u kojima se primjenjuje nejasan zakon pojačana dužnost da se odluka detaljno obrazloži. Na primjer, u slučaju H. protiv Belgije, zakon je dopuštao da advokati (avocats) budu vraćeni na spisak članova komore u
„izuzetnim okolnostima”, ali nije postojala nijedna zakonska odredba, niti prethodna sudska praksa domaćih sudova koja bi razjasnila šta tačno podrazumijeva taj izraz. Stoga, nije bilo dovoljno da domaći sud samo konstatuje da ne postoje takve „izuzetne okolnosti” u datom slučaju. 9 Slično tome, u slučaju Milojević protiv Srbije, ESLJP je već stao na stanovište da zakonska odredba na kojoj je bila zasnovana odluka o otpuštanju iz službe određenih policajaca nije ispunjavala zahtjeve dostupnosti i predvidivosti koje nalaže odredba „u skladu sa zakonom” u smislu člana 8. stav
2. EKLJP te je stoga ta odluka bila proizvoljna. Prema tome, odluka u kojoj se samo citira ista neprecizna odredba očigledno se nije mogla smatrati dovoljno obrazloženom u smislu člana 6. stav 1. Konvencije jer bi na taj način podnosiocu predstavke bilo veoma teško da zna koje dokaze ili koje argumente mora da predoči sudu.10 I kvalitativni zahtjevi koji se postavljaju u pogledu „zakona”, kao i obaveza da se navedu razlozi zbog kojih je odluka donijeta služe tome da se potvrdi vladavina prava i da se izbjegne proizvoljnost.


Odluke koje su nekonzistentne u cinjenicnom ili
pravnom smislu iziskuju sire obrazlozenje

Iako ESLJP čvrsto stoji na stanovištu da nije njegova uloga da postupa kao
„instanca u četvrtom stepenu” i da vrednuje suštinu odluke, on ipak nalaže državama
da primjenjuju više standarde u pogledu razloga koje navode u obrazloženju odluke koja djeluje nekonzistentno u odnosu na činjenice i okolnosti datog slučaja ili koja je nekonzistentna na neki drugi način.11
Slučaj Hirvisari protiv Finske (Hirvisaari) ticao se spora koji je vođen oko smanjenja penzije podnosioca predstavke; ta penzija je iz kategorije pune invalidske penzije prebačena u kategoriju djelimične invalidske penzije. ESLJP je primijetio da se domaći sud pozvao na pogoršanje zdravstvenog stanja podnosioca predstavke da bi tek potom potvrdio da on ima pravo na djelimičnu, a ne na punu penziju. Taj očigledno kontradiktoran zaključak morao je izazvati kod podnosioca predstavke izvjestan osjećaj zbunjenosti, te je stoga iziskivao šire obrazloženje.12 I kada se na osnovu istog dokaznog materijala izvode različiti zaključci, radi se o nekonzistentnosti koja mora biti objašnjena; ilustrativan primjer za to predstavlja slučaj Salov protiv Ukrajine. U tom slučaju domaći sud prvo nije utvrdio da postoje bilo kakvi dokazi na osnovu kojih bi mogao da osudi podnosioca predstavke za širenje lažnih vijesti o predsjedničkom kandidatu, ali je kasnije isti taj sud podnosioca predstavke proglasio krivim za miješanje u pravo građana na glasanje radi vršenja uticaja na izborne rezultate prevarom.13 Činjenica da su obje odluke donijete na osnovu istog dokaznog materijala, kao i da ih je donio isti sudija koji je predsjedavao vijećem, samo je pojačala protivriječnost među njima.
Ta kontradiktornost u rezonovanju suda može čak biti do te mjere izražena da se smatra „očiglednom manjkavošću” i stoga postoji indicija da podnosilac predstavke nije imao pravično suđenje. Tako se, na primjer, slučaj Tatishvili protiv Rusije ticao podnositeljice predstavke čiji je zahtjev da jedan stan u Moskvi bude registrovan kao mjesto njenog stalnog boravka odbačen odlukom utemeljenom na pretpostavkama koje su u isti mah bile i netačne i neprovjerene. Prva pretpostavka odnosila se na navodno postojanje spora između podnositeljice predstavke i vlasnika stana, što je bilo u direktnoj suprotnosti sa svim predočenim dokazima; druga pretpostavka odnosila se na navodni „ugovor” između Rusije i Gruzije kojim je utvrđeno boravište na temelju vize, iako postojanje takvog ugovora nikada nije verifikovano i on u suštini nije ni postojao; treće, pretpostavilo se da je podnositeljica predstavke državljanka Gruzije, a za tu tvrdnju nije predočen nijedan jedini dokaz. Nepostojanje

obrazloženja jasno je pokazalo da se sud nije pozabavio tim argumentima, čime je podnositeljicu predstavke lišio pravičnog suđenja.
ESLJP priznaje da domaći sudovi, a naročito vrhovni sudovi mnogih zemalja članica Vijeća Evrope, razvijaju i primjenjuju pravo. To pomaže da se osigura da će se zakon prilagođavati vremenu koje se mijenja. Međutim, kada se neki sud upusti u takvu praksu, presudno je da on takav svoj postupak u dovoljnoj mjeri objasni kako bi podnosilac predstavke mogao da shvati kako se i zbog čega razvijalo pravo u odnosu na prethodne slučajeve. U slučaju Atanasovski protiv Makedonije, Vrhovni sud je oslobodio poslodavce zahtjeva da u odluci o premještanju zaposlenih s jednog na drugo radno mesto navedu konkretne razloge za to, čime je direktno odstupio od sopstvene sudske prakse u prethodnim slučajevima. Ocijenjeno je da je nedovoljno to što je Vrhovni sud samo konstatovao da će ubuduće tako postupati; od njega je zatraženo da podnosiocu predstavke pruži podrobnije objašnjenje razloga zbog kojih je u njegovom slučaju donijeta odluka koja je u suprotnosti s prethodnom sudskom praksom.14

Sve specificnosti pravnog sistema moraju
biti uzete u obzir

Sudska praksa ESLJP odražava raznovrsnost situacija u kojima se mogu pojaviti problemi u vezi sa širinom obrazloženja odluka u 47 zemalja članica Vijeća Evrope koje imaju različite pravne sisteme (npr. građansko i običajno pravo). U nekim zemljama od sudija se traži da predoče sažetak činjenica, dok se u drugim zemljama činjenice navode u sudskom spisu. ESLJP ne želi da nameće usklađivanje pravnog postupka, već je umjesto toga pokazao fleksibilnost u odnosu na razmjere obaveze da se iznesu razlozi u svakom konkretnom slučaju, uzimajući u obzir sve specifičnosti pravnog sistema u kome je spor izbio. Tako se, na primjer, kada se u slučaju Takske protiv Belgije (Taxquet) utvrđivala širina obrazloženja koje se moglo zahtijevati da bi se osiguralo da podnosilac predstavke shvati zbog čega je odlučeno tako kako je odlučeno, morala uzeti u obzir činjenica da je odluku u tom slučaju donijela porota. 15 Nije bilo dovoljno da se samo postavi pitanje poroti smatra li ona da je podnosilac predstavke kriv za krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, a da se ne iznose podrobnosti u pitanjima o okolnostima za koje je porota smatrala da su utvrđene. U okolnostima konkretnog slučaja bilo je važno da optuženi shvati zbog čega je proglašen krivim za „ubistvo s predumišljajem”, a ne za „ubistvo na mah”, jer

14 Atanasovski v Macedonia, 14. januar 2010, br. 36815/03.
15 Taxquet v. Belgium, [Veliko vijeće], Presuda od 16. novembra 2010. 926/05.

su za ta dva krivična djela zaprijećene različite kazne. Osim toga, u slučaju Taxquet, kao i u mnogim krivičnim predmetima, podnosiocu predstavke suđeno je zajedno s licima koja su optužena da su njegovi saučesnici, a ipak u pitanjima na koja je bilo zatraženo da porota odgovori nije bilo ničega što bi ukazivalo na tačnu ulogu koju je on, po mišljenju porote, odigrao u izvršenju tog djela.
Nasuprot tome, u slučaju Gorou protiv Grčke bilo je relevantno to što je sporna odluka o neulaganju žalbe, saglasno postojećoj sudskoj praksi, bila diskreciona odluka javnog tužioca. Budući da bi svaka žalba bila izjavljena u njegovo vlastito ime, on nije bio dužan da obrazloži svoju odluku, već samo da odgovori građanskopravnoj stranci koja je od njega zatražila da to učini.16 S druge strane, ESLJP je stao na stanovište da podnosilac predstavke koji nije bio u mogućnosti da svoj slučaj iznese usmeno u postupku pred domaćim sudom ima veći interes da dobije temeljito obrazloženje odluke kako bi mogao da je razumije.17 U svakom slučaju, budući da je jedna od funkcija dužnosti iznošenja razloga (za donošenje neke odluke) to da se podnosiocima predstavke omogući da procijene svoje šanse za žalbu (u žalbenom postupku), jasno je da je podnosilac predstavke morao imati pristupa žalbi i u takvom roku koji bi mu omogućio da blagovremeno izjavi žalbu.18

Od apelacionih sudova moze se traziti manje podrobno obrazlozenje

Apelacioni sudovi nisu izuzeti od obaveze da iznesu razloge potrebne da bi se razumjela njihova odluka. Međutim, zavisno od konteksta, priroda odluke u žalbenom postupku može biti takva da iziskuje manje podrobno obrazloženje kako bi se ostvario taj cilj. Apelacioni sud može, na primjer, jednostavno da podrži razloge koje je niži sud naveo u odluci o odbacivanju žalbe, što podrazumijeva da i sam odbacuje argumente podnosioca predstavke.19 U tom slučaju, strankama će biti jasno da je apelacioni sud saglasan s rezonovanjem nižeg suda, posebno onda kada je apelacioni sud uz svoju presudu priložio i presudu tog nižeg suda. Tako je bilo u slučaju Garsija Ruis protiv Španije (Garcia Ruiz), gde je Vrhovni sud saopštio da prihvata i smatra reprodukovanom u sopstvenoj odluci činjenično stanje koje je konstatovano u (presudi nižeg suda)20 i da nije našao nijedan dokaz koji bi potkrijepio

zahtjev podnosioca predstavke, iako je ESLJP primjetio da je tu moglo biti poželjno temeljnije navođenje razloga. Očigledno je, međutim, da je takav metod rezonovanja nedovoljan ako je i samo rezonovanje nižeg suda bilo manjkavo, kao što se dogodilo u slučajevima Tatišvili protiv Rusije (Tatishvili) (vidi gore) ili Hirvisari protiv Finske (vidi gore), gdje je apelacioni sud samo podržao razloge na temelju kojih je niži sudski organ donio svoju odluku, što je, kako je prethodno već objašnjeno, moralo izazvati u podnosiocu predstavke izvjestan osećaj zbunjenosti.21 Ako je situacija bila takva, onda je trebalo da apelacioni sud sam iznese dovoljno podrobno obrazloženje, čime bi kompenzirao manjkavo obrazloženje nižeg suda ukoliko bi na taj način omogućio podnosiocu predstavke da razumije odluku koja je u njegovom slučaju donijeta.
Također bi bilo relevantno ustanoviti da li je podnosilac predstavke, izjavljujući žalbu višem sudu, pokrenuo nova pitanja u žalbi ili je samo ponovio sve svoje stare argumente.22 To je bilo posebno važno u slučaju Hele protiv Finske (Helle), u kome je Vrhovni sud potvrdio odluke nižeg suda, saopćivši da nije našao nijedan razlog da te odluke promijeni. Podnosilac predstavke nije u svojoj žalbi izjavljenoj Vrhovnom sudu iznio nijedan novi argument, već je uz svoj podnesak, kao prilog, dostavio i odluku nižeg suda.23 Ako novi argumenti koje podnosilac predstavke iznese u žalbenom postupku nisu očigledno neosnovani i ako bi mogli biti odlučujući, onda se apelacioni sud mora neposredno pozabaviti njima kako bi podnosiocu predstavke pokazao da se upustio u njihovu analizu i zbog čega ih odbacuje. Kao i kada je riječ o prvostepenim sudskim instancama, neophodno je eksplicitno navesti razloge tamo gde su argumenti koje je podnosilac predstavke iznio različiti po svojoj pravnoj prirodi, što zahtijeva nezavisnu analizu,24 kao što je analiza koja se bavi procesnim aspektom i analiza koja se bavi suštinom stvari.25
Obično se ne zahtijeva detaljno obrazloženje ni u onim situacijama u kojima apelacioni sud, za razliku od prvostepenog suda,26 samo primjenjuje neku konkretnu zakonsku odredbu i po tom osnovu odbacuje iz proceduralnih razloga žalbu budući



21 Hirvisaari v. Finland, Presuda od 27. septembra 2001. br. 49684/99, stav 30.
22 Npr. Vidakovic v. Montenegro, Presuda od 24. maja 2016. br. 27524/06, Helle v. Finland, Presuda od 19. decembra 1997. br. 20772/92.
23 Helle v. Finland, Presuda od 19. decembra 1997. br. 20772/92.
24 Hiro Balani v. Spain, Presuda od 9. decembra 1994. br. 18064/91.
25 Ruiz Torija v Spain, Presuda od 9. decembra 1994. br. 18390/91.
26 Npr. Sakkopoulos v. Greece, Presuda od 15. januara 2004. br. 61828/00, o kojoj smo izvestili u Biltenu za februar 2004.

da ona nema izgleda na uspjeh.27 Međutim, ako sud rekapitulira žalbeni osnov podnosioca predstavke, kao što je to domaći sud učinio u slučaju Bifern protiv Francuske (Bufferne), time potvrđuje da je svu tu argumentaciju zapravo saslušao i razmotrio.28
Dakle,
obim obaveze postupajućeg suda da navede razloge za odluku (obrazloženje) zavisi od nekoliko činilaca:

• od preciznosti zakona na osnovu koga je odluka donijeta;
• od značaja iznijetih argumenata za ishod samog postupka;
• da li se niži sud već djelotvorno bavio tim argumentima;
• da li postoje bilo kakve specifične karakteristike pravnog sistema.

Zbog toga što niži sudovi, eventualno, nisu ispunili tu svoju obavezu, dobit će se problematični rezultati, posebno u oblastima npr. specijalnog operativno tehničkog istražnog nadzora, pritvora i eksproprijacije privatne imovine, i sl. To, s druge strane, povećava zabrinutost da sudije višeg suda rizikuju da se poništavanjem odluka nižih sudova umiješaju u (ustavnu) podjelu nadležnosti-procesa odlučivanja.
Stoga je presudno da se unaprijedi poznavanje Konvencijom (EKLJP) utvrđenih kriterija o dužnosti sudija nižeg suda da obrazlažu razloge (svojih odluka) kako bi se mogla izbjeći ta dilema (koja se neprestano ponavlja).
Određeni vid obrasca koji bi sudije nižih sudova mogle koristiti kao instrument (urnek) koji će im pomoći u formulisanju odluka bi možda bio koristan. Međutim, otvoreno je pitanje da li je uopće izvodiv, odnosno da li je moguć neki pristup koji bi bio „dovoljno elastičan da bude svima prilagođen”.
U najmanju ruku, stranke u postupku moraju biti u stanju da shvate suštinske razloge na temelju kojih je donijeta odluka kako bi mogle procijeniti i djelotvorno ostvariti svoje pravo na žalbu na konkretnu odluku.
Međutim, u svim slučajevima, načelo kojim se treba rukovoditi mora biti ono po kome i stranke u sporu i javnost mogu jasno vidjeti iz same odluke da su svi relevantni argumenti bili uzeti u obzir.
Tek tada se postupak u cjelini može smatrati „pravičnim” u smislu člana 6. stav
1. EKLJP.


Autor: “VODIC ZA OBRAZLOZENU SUDSKU ODLUKU”, Izdavac: USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE THE AIRE CENTRE
Za izdavaca: ZLATKO M. KNEZEVIC, BILJANA BRAITHWAITE
Urednik i rukovodilac strucnog tima: MIRSAD CEMAN
Strucni tim: MIRSAD CEMAN ZLATKO M. KNEZEVIC, MIRJANA LAZAROVA-TRAJKOVSKA NUALA MOLE, ZVONKO MIJAN, MENSURA KARASALIHOVIC ERMINA DUMANJIC
Konsultanti: MONIKA MIJIC DRAGANA TESIC MINKA KREHO SLAVKO MARIC STAKA , GOJKOVIC, SAHBAZ DZIHANOVIC
Lektura: JEZICKI ODJEL USTAVNOG SUDA BiH, DTP: AMELA HARBA-BASOVIC

O nama

Forum Pravo BiH je pokrenut sa ciljem poticanja i poboljšanja komunikacije unutar pravne struke

Pravo BiH

Responzivni forum