Član 150. ZKP BiH
Žalbena tvrdnja advokata da navodi u pismenom podnesku, da je predsjednik vijeća
„krivotvorio datum podnošenja prijedloga za ukidanje pritvora, i da je to za njega
„nečuveno“, ne može se smatrati „pravom na slobodno izražavanje“, nego ista predstavlja uvredu suda kao institucije.
Iz obrazloženja:
Iz spisa predmeta se takođe može vidjeti da je Apelaciono vijeće u rješenju broj Kž-43/03 od 17.09.2003. godine zaključilo da nisu opravdane tvrdnje branioca osumnjičenog R.G. iznesene u žalbi da je predsjednik vijeća krivotvorio datum njegovog zahtjeva za ukidanje pritvora, što pored ostalog potvrđuje i činjenica da je sud, odnosno predsjednik vijeća navedeni zahtjev isti dan kada je primljen dostavio Tužilaštvu Bosne i Hercegovine na izjašnjavanje. Stoga se u pobijanom rješenju ispravno konstatuje da učinjena greška u označavanju datuma podnošenja navedenih zahtjeva, nastala očigledno omaškom, nije davala osnova za korištenje takvog načina u komunikaciji sa sudom, posebno u pismenom podnesku, što navedenoj uvredi daje posebnu težinu, naročito ako se ima u vidu postojanje namjere vrijeđanja suda. Zbog toga je neutemeljen i prigovor žalioca da se nije služio jezikom omalovažavanja, već je samo koristio „svoje pravo na slobodu izražavanja“.
Navedeni postupak advokata N.G. je nedopustiv i sa stanovišta profesionalne etike i kao takav predstavlja kršenje i odredbe člana 16. stav 1/4a. Zakona o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine, u kojoj je kao posebna profesionalna dužnost predviđeno profesionalno ponašanje prema sudovima i drugim organima. Isto tako, navedeno ponašanje je suprotno odgovarajućim odredbama iz Kodeksa advokatske etike prema kojem je „... advokat dužan da zastupanje pred sudovima obavlja korektno, poštujući njihov autoritet i ugled u skladu sa procesnim pravilima ...“ (član V. Stav 1. Kodeksa), odnosno da postupa „... obzirno sa uvažavanjem i poštovanjem svih onih sa kojima kontaktira u vršenju svoje profesionalne djelatnosti i na taj način da postaje primjer humanosti, poštovanja ljudskog dostojanstva ...“ itd. (član I., stav 2. Kodeksa).
Najzad, ne stoji ni žalbeni prigovor da je ovakav postupak opravdan permisivnom odredbom iz člana 26. Zakona o advokaturi, jer ratio legis ove odredbe, odnosno njena osnovana svrha nije obezbjeđenje lične zaštite samog advokata, već zaštita neometanog i efikasnog vršenja advokatske funkcije, odnosno funkcije odbrane ili pružanja pravne pomoći u situacijama kada u vršenju te funkcije advokat kroz izraženo mišljenje ili stav izvrši neko od tzv. verbalnih krivičnih djela (što važi uostalom i za sudijsku, poslaničku ili neke druge funkcije, jer se radi o tzv. imunitetskoj odredbi). Razumije se, dakle, da ova odredba ne obuhvata i one slučajeve u kojima advokat u pismenoj komunikaciji sa sudom, svjesno i sa namjerom koristi jezik kojim grubo vrijeđa i omalovažava sud kao instituciju ili sudiju individualno u vezi sa vršenjem njegove funkcije. Ovo jasno proizilazi i iz već navedenih odredaba Zakona o advokaturi i Kodeksa advokatske etike ......
Sve naprijed navedeno predstavlja okolnosti na osnovu kojih je u pobijanom rješenju pravilno ocijenjeno da navedeni postupak advokata N.G. predstavlja uvredu suda, zašto mu je na osnovu odredbe iz člana 150. ZKP BiH izrečena i pravilno odmjerena navedena kazna“
(Rješenje Suda BiH br. Kž-55/03 od 30.09.2003. godine)
Žalbena tvrdnja advokata da navodi u pismenom podnesku, da je predsjednik vijeća
„krivotvorio datum podnošenja prijedloga za ukidanje pritvora, i da je to za njega
„nečuveno“, ne može se smatrati „pravom na slobodno izražavanje“, nego ista predstavlja uvredu suda kao institucije.
Iz obrazloženja:
Iz spisa predmeta se takođe može vidjeti da je Apelaciono vijeće u rješenju broj Kž-43/03 od 17.09.2003. godine zaključilo da nisu opravdane tvrdnje branioca osumnjičenog R.G. iznesene u žalbi da je predsjednik vijeća krivotvorio datum njegovog zahtjeva za ukidanje pritvora, što pored ostalog potvrđuje i činjenica da je sud, odnosno predsjednik vijeća navedeni zahtjev isti dan kada je primljen dostavio Tužilaštvu Bosne i Hercegovine na izjašnjavanje. Stoga se u pobijanom rješenju ispravno konstatuje da učinjena greška u označavanju datuma podnošenja navedenih zahtjeva, nastala očigledno omaškom, nije davala osnova za korištenje takvog načina u komunikaciji sa sudom, posebno u pismenom podnesku, što navedenoj uvredi daje posebnu težinu, naročito ako se ima u vidu postojanje namjere vrijeđanja suda. Zbog toga je neutemeljen i prigovor žalioca da se nije služio jezikom omalovažavanja, već je samo koristio „svoje pravo na slobodu izražavanja“.
Navedeni postupak advokata N.G. je nedopustiv i sa stanovišta profesionalne etike i kao takav predstavlja kršenje i odredbe člana 16. stav 1/4a. Zakona o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine, u kojoj je kao posebna profesionalna dužnost predviđeno profesionalno ponašanje prema sudovima i drugim organima. Isto tako, navedeno ponašanje je suprotno odgovarajućim odredbama iz Kodeksa advokatske etike prema kojem je „... advokat dužan da zastupanje pred sudovima obavlja korektno, poštujući njihov autoritet i ugled u skladu sa procesnim pravilima ...“ (član V. Stav 1. Kodeksa), odnosno da postupa „... obzirno sa uvažavanjem i poštovanjem svih onih sa kojima kontaktira u vršenju svoje profesionalne djelatnosti i na taj način da postaje primjer humanosti, poštovanja ljudskog dostojanstva ...“ itd. (član I., stav 2. Kodeksa).
Najzad, ne stoji ni žalbeni prigovor da je ovakav postupak opravdan permisivnom odredbom iz člana 26. Zakona o advokaturi, jer ratio legis ove odredbe, odnosno njena osnovana svrha nije obezbjeđenje lične zaštite samog advokata, već zaštita neometanog i efikasnog vršenja advokatske funkcije, odnosno funkcije odbrane ili pružanja pravne pomoći u situacijama kada u vršenju te funkcije advokat kroz izraženo mišljenje ili stav izvrši neko od tzv. verbalnih krivičnih djela (što važi uostalom i za sudijsku, poslaničku ili neke druge funkcije, jer se radi o tzv. imunitetskoj odredbi). Razumije se, dakle, da ova odredba ne obuhvata i one slučajeve u kojima advokat u pismenoj komunikaciji sa sudom, svjesno i sa namjerom koristi jezik kojim grubo vrijeđa i omalovažava sud kao instituciju ili sudiju individualno u vezi sa vršenjem njegove funkcije. Ovo jasno proizilazi i iz već navedenih odredaba Zakona o advokaturi i Kodeksa advokatske etike ......
Sve naprijed navedeno predstavlja okolnosti na osnovu kojih je u pobijanom rješenju pravilno ocijenjeno da navedeni postupak advokata N.G. predstavlja uvredu suda, zašto mu je na osnovu odredbe iz člana 150. ZKP BiH izrečena i pravilno odmjerena navedena kazna“
(Rješenje Suda BiH br. Kž-55/03 od 30.09.2003. godine)
