Nedostatak obrazlozenja u pogledu primjene blazeg zakona
Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3312/12 od 27. novembra 2015. godine
Iz obrazloženja presude redovnog suda:
„Sud ističe da krivično djelo za koje je optuženi proglašen krivim predstavlja krivično djelo prema međunarodnom običajnom pravu i stoga potpada pod ‘opšte principe međunarodnog prava’ propisane članom 4 a. Zakona o izmjenama i dopunama KZ BiH, i ‘opšta pravna načela koja priznaju civilizovani narodi’ propisana stavom 2. člana 7. Evropske konvencije, te stoga KZ BiH može biti primijenjen u ovom slučaju na osnovu ovih odredaba.
Nadalje, činjenica da se krivičnopravne radnje nabrojane u članu 173. KZ BiH mogu pronaći i u Zakonu koji je bio na snazi u relevantnom vremenskom periodu - u vrijeme izvršenja djela, i to u članu 142. KZ SFRJ, znači da su ta krivična djela bila kažnjiva i po tada važećem krivičnom zakonu, što takođe doprinosi zaključku Suda u vezi sa načelom zakonitosti.
Konačno, primjena KZ BiH je dodatno opravdana činjenicom da je zaprijećena kazna u svakom slučaju blaža nego smrtna kazna koja je bila na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela čime se zadovoljava načelo vezano za vremensko važenje Krivičnog zakona tj. primjena zakona blažeg za učinitelja.”
Iz odluke Ustavnog suda BiH:
„[...] prvostepeno vijeće Suda BiH dalo je obrazloženje koje nije promijenjeno konačnom odlukom Apelacionog vijeća u pogledu primjene odredaba KZBiH na konkretan slučaj. Međutim, navedeno obrazloženje u pogledu obavezne primjene blažeg zakona svodi se na usporedbu KZBiH i KZSFRJ isključivo u dijelu koji od dva navedena zakona propisuje težu kaznu za počinitelja (apelanta) s obzirom na to da je glavni argument bio da KZSFRJ za predmetno krivično djelo propisuje (i) smrtnu kaznu. Niti jedno od dvaju vijeća Suda BiH koja su odlučivala o ovom slučaju nije dalo obrazloženje koji od dva navedena zakona propisuje blažu kaznu za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva. To je, prema mišljenju Ustavnog suda, bilo obavezno imajući u vidu da je tendencija Suda BiH bila da se apelant blaže kazni (s obzirom na to da je izrečena kazna ispod minimuma propisanog zakonom), te je, upravo stoga, bilo neophodno da se uporede član 173. KZBiH i član 142. KZSFRJ, odnosno dậ obrazloženje koji od dva navedena zakona propisuje (i) blažu kaznu za apelanta, te da se, onda, odluči koji je zakon blaži sa aspekta zakonskog minimuma zaprijećene kazne i da se, u skladu s tim, primijeni blaži zakon. S obzirom na to da je navedeno obrazloženje u potpunosti izostalo, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjen član 173. KZBiH, te da je, stoga, prekršeno i apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.”
II. Izostanak obrazlozenja iz kojeg bi se moglo jasno zakljuciti na temelju kojih dokaza je apelant proglasen krivim za pocinjenje radnji koje su mu stavljene na teret
Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 223/16 od
31. januara 2018. godine
Iz izreke presude proizlazi da je apelant, između ostalog, proglašen krivim i da je V. P. od njega nabavio opojnu drogu radi dalje preprodaje na način da su ‘… izvjesni ‘Danijel’ i ‘Jure’ uz posredovanje N. K. stupili u kontakt sa V. P. i početkom aprila 2010. godine sa njime se našli na području Trebinja, u blizini ugostiteljskog objekta ‘Na obali’, gdje im je V. P. za novčani iznos od 4.000,00 eura prodao tri kg opojne droge marihuana, ubrzo potom V. P. je izvjesnom ‘D’ iz Banje Luke, u mjestu ‘Buđanovo stovarište’, na izlazu iz Trebinja ka Ljubinju, za novčani iznos od 2.900,00 eura prodao dva kg opojne droge marihuana…”.
Iz obrazloženja presude redovnog suda:
„Svjedok [P. V.] je potvrdio da je znao da optuženi prodaje opojnu drogu [...]. Svjedok je naveo da u to vrijeme nije imao puno posla, a da ga je kontaktirao P.
L. i predložio da pokuša prodati opojnu drogu [Đ. D.], odnosno da nabavi drogu od optuženog. Svjedok dalje navodi da je nakon toga odlučio da to i uradi pa je optuženog pitao da li bi kod njega mogao kupiti opojnu drogu. Nakon toga je od optuženog kupio ‘travu’ 5-6 puta, s tim da se radilo o količinama od 100- 200 grama. Svjedok je također detaljno opisao da je kupoprodaja opojne droge tekla tako što bi on otišao neposredno kod optuženog kući i sa njim dogovarao kupoprodaju i tu preuzimao opojnu drogu. Najprije bi optuženom javio koliko mu treba, a optuženi bi mu rekao kada da dođe i istu preuzme. Svjedok je potvrdio da je on dalje prodavao drogu drugim licima, te da ga je kontaktirao [K. N.] kojem je prodao veću količinu opojne droge koju je nabavio od optuženog i to pola kilograma opojne droge marihuana, koju je platio 1.150 Eura, a skupa sa [P. L.] prodao za 1.270 Eura. Svjedoci [...] su također potvrdili da su od [P.] nabavljali opojnu drogu.”
Iz odluke Ustavnog suda BiH:
„Ustavni sud zapaža da Apelacijsko vijeće u obrazloženju drugostupanjske presude nije navelo bilo kakve razloge iz kojih bi proizlazilo da je odista apelant drogu prodao svjedoku V. P., koji bi opojnu drogu (tri kg i dva kg) dalje preprodao navedenim osobama, a iz obrazloženja odluke o sankciji proizlazi da su navedene količine opojne droge, pored ostalih, ocijenjene kao otežavajuća okolnost. [...] Ustavni sud zapaža da je Apelacijsko vijeće prilikom donošenja odluke da je apelant počinio radnje opisane u točki 3. izreke presude dao samo jedan općenit zaključak o razlozima kojima se rukovodio, pa je u drugostupanjskoj presudi izostalo obrazloženje iz kojeg bi se moglo jasno zaključiti na temelju čega je u konkretnom slučaju apelant proglašen krivim za počinjenje ovih radnji. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženje drugostupanjske presude ne zadovoljava kriterije ‘obrazložene odluke’ koji su inherentni načelu pravičnog suđenja.”
III. U obrazlozenju presude, koja predstavlja konacnu odluku o postojanju krivicnog djela i krivicne odgovornosti, izostali su razlozi i obrazlozenja iz kojih proizlazi da je odgovoreno na sustinska pitanja istaknuta u zalbi koja su se odnosila na zakljucak o postojanju krivicnog djela i krivicne odgovornosti (nesaglasnost izreke i razloga datih u obrazlozenju).
Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3623/13 od 7. oktobra 2014. godine
Iz obrazloženja presude redovnog suda:
„U pobijanoj presudi su naime, po ocjeni ovog vijeća dati razlozi o odlučnim činjenicama relevantnim za presuđivanje u ovoj krivičnopravnoj stvari, uz detaljnu i iscrpnu analizu svih dokaza kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti. Prvostepeno vijeće je dalo detaljno obrazloženje za činjenični supstrat iz izreke presude, u odnosu na sve optužene, na način da je iznijelo svoj stav u
92 93
pogledu razloga koji su opredijelili sud za donošenje odluke. Pobijana presuda, suprotno žalbenim prigovorima, sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te ukazuje na dokaze koji su predstavljali osnov za odluku. Dakle, apelaciono vijeće nalazi da su činjenični opisi krivičnih djela, koja se optuženima stavljaju na teret, iz izreke pobijane presude, jasni, određeni i potpuni, te da sadrže činjenice i okolnosti koje predstavljaju bitne elemente krivičnih djela za koja su optuženi u prvostepenom postupku oglašeni krivim, uz precizan opis pojedinačnih radnji izvršenja označenih u izreci presude.”
Iz odluke Ustavnog suda BiH:
„Ustavni sud smatra da su se žalbeni navodi apelanata odnosili na suštinska pitanja za utvrđivanje postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti apelanata, a za koje je, u skladu sa zahtjevom obrazložene presude koji proističe iz prava na pravično suđenje, Apelaciono odjeljenje bilo dužno ponuditi razloge i obrazloženja na temelju kojih je moguće utvrditi da ih je i razmotrio. Međutim razlozi i obrazloženja iz osporene drugostepene presude u pogledu navedenih pitanja svode se na uopćeno pozivanje i saglašavanje sa zaključcima i obrazloženjima iz osporene prvostepene presude koji, kako je već i ukazano u ovoj odluci, nisu ponudili odgovor na ova pitanja. Naime, ispitujući navode apelanаta o nesaglasnosti i protivrječnosti izreke i obrazloženja osporene prvostepene presude, Apelaciono vijeće je zaključilo da su neosnovani ističući da su dana detaljna obrazloženja za činjenični supstrat iz izreke presude, odnosno ‘da su činjenični opisi krivičnih djela koja sе optuženim stavljaju na teret iz izreke osporene prvostepene presude, jasni, određeni i potpuni, te da sadrže činjenice i okolnosti koje predstavljaju bitne elemente krivičnih djela za koje su optuženi u prvostepenom postupku oglašeni krivim, uz precizan opis pojedinačnih radnji izvršenja označenih u izreci presude’.”
IV. Nedostatak obrazlozenja u pogledu primjene blazeg zakona; propust da se jasno i precizno odrede radnje koje su obuhvacene produzenim krivicnim djelom; izostanak obrazlozenja zbog cega se odstupilo od dotadasnjeg stava o vaznom pravnom pitanju.
Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1123/11 od 22. marta 2013. godine
Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3312/12 od 27. novembra 2015. godine
Iz obrazloženja presude redovnog suda:
„Sud ističe da krivično djelo za koje je optuženi proglašen krivim predstavlja krivično djelo prema međunarodnom običajnom pravu i stoga potpada pod ‘opšte principe međunarodnog prava’ propisane članom 4 a. Zakona o izmjenama i dopunama KZ BiH, i ‘opšta pravna načela koja priznaju civilizovani narodi’ propisana stavom 2. člana 7. Evropske konvencije, te stoga KZ BiH može biti primijenjen u ovom slučaju na osnovu ovih odredaba.
Nadalje, činjenica da se krivičnopravne radnje nabrojane u članu 173. KZ BiH mogu pronaći i u Zakonu koji je bio na snazi u relevantnom vremenskom periodu - u vrijeme izvršenja djela, i to u članu 142. KZ SFRJ, znači da su ta krivična djela bila kažnjiva i po tada važećem krivičnom zakonu, što takođe doprinosi zaključku Suda u vezi sa načelom zakonitosti.
Konačno, primjena KZ BiH je dodatno opravdana činjenicom da je zaprijećena kazna u svakom slučaju blaža nego smrtna kazna koja je bila na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela čime se zadovoljava načelo vezano za vremensko važenje Krivičnog zakona tj. primjena zakona blažeg za učinitelja.”
Iz odluke Ustavnog suda BiH:
„[...] prvostepeno vijeće Suda BiH dalo je obrazloženje koje nije promijenjeno konačnom odlukom Apelacionog vijeća u pogledu primjene odredaba KZBiH na konkretan slučaj. Međutim, navedeno obrazloženje u pogledu obavezne primjene blažeg zakona svodi se na usporedbu KZBiH i KZSFRJ isključivo u dijelu koji od dva navedena zakona propisuje težu kaznu za počinitelja (apelanta) s obzirom na to da je glavni argument bio da KZSFRJ za predmetno krivično djelo propisuje (i) smrtnu kaznu. Niti jedno od dvaju vijeća Suda BiH koja su odlučivala o ovom slučaju nije dalo obrazloženje koji od dva navedena zakona propisuje blažu kaznu za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva. To je, prema mišljenju Ustavnog suda, bilo obavezno imajući u vidu da je tendencija Suda BiH bila da se apelant blaže kazni (s obzirom na to da je izrečena kazna ispod minimuma propisanog zakonom), te je, upravo stoga, bilo neophodno da se uporede član 173. KZBiH i član 142. KZSFRJ, odnosno dậ obrazloženje koji od dva navedena zakona propisuje (i) blažu kaznu za apelanta, te da se, onda, odluči koji je zakon blaži sa aspekta zakonskog minimuma zaprijećene kazne i da se, u skladu s tim, primijeni blaži zakon. S obzirom na to da je navedeno obrazloženje u potpunosti izostalo, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjen član 173. KZBiH, te da je, stoga, prekršeno i apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.”
II. Izostanak obrazlozenja iz kojeg bi se moglo jasno zakljuciti na temelju kojih dokaza je apelant proglasen krivim za pocinjenje radnji koje su mu stavljene na teret
Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 223/16 od
31. januara 2018. godine
Iz izreke presude proizlazi da je apelant, između ostalog, proglašen krivim i da je V. P. od njega nabavio opojnu drogu radi dalje preprodaje na način da su ‘… izvjesni ‘Danijel’ i ‘Jure’ uz posredovanje N. K. stupili u kontakt sa V. P. i početkom aprila 2010. godine sa njime se našli na području Trebinja, u blizini ugostiteljskog objekta ‘Na obali’, gdje im je V. P. za novčani iznos od 4.000,00 eura prodao tri kg opojne droge marihuana, ubrzo potom V. P. je izvjesnom ‘D’ iz Banje Luke, u mjestu ‘Buđanovo stovarište’, na izlazu iz Trebinja ka Ljubinju, za novčani iznos od 2.900,00 eura prodao dva kg opojne droge marihuana…”.
Iz obrazloženja presude redovnog suda:
„Svjedok [P. V.] je potvrdio da je znao da optuženi prodaje opojnu drogu [...]. Svjedok je naveo da u to vrijeme nije imao puno posla, a da ga je kontaktirao P.
L. i predložio da pokuša prodati opojnu drogu [Đ. D.], odnosno da nabavi drogu od optuženog. Svjedok dalje navodi da je nakon toga odlučio da to i uradi pa je optuženog pitao da li bi kod njega mogao kupiti opojnu drogu. Nakon toga je od optuženog kupio ‘travu’ 5-6 puta, s tim da se radilo o količinama od 100- 200 grama. Svjedok je također detaljno opisao da je kupoprodaja opojne droge tekla tako što bi on otišao neposredno kod optuženog kući i sa njim dogovarao kupoprodaju i tu preuzimao opojnu drogu. Najprije bi optuženom javio koliko mu treba, a optuženi bi mu rekao kada da dođe i istu preuzme. Svjedok je potvrdio da je on dalje prodavao drogu drugim licima, te da ga je kontaktirao [K. N.] kojem je prodao veću količinu opojne droge koju je nabavio od optuženog i to pola kilograma opojne droge marihuana, koju je platio 1.150 Eura, a skupa sa [P. L.] prodao za 1.270 Eura. Svjedoci [...] su također potvrdili da su od [P.] nabavljali opojnu drogu.”
Iz odluke Ustavnog suda BiH:
„Ustavni sud zapaža da Apelacijsko vijeće u obrazloženju drugostupanjske presude nije navelo bilo kakve razloge iz kojih bi proizlazilo da je odista apelant drogu prodao svjedoku V. P., koji bi opojnu drogu (tri kg i dva kg) dalje preprodao navedenim osobama, a iz obrazloženja odluke o sankciji proizlazi da su navedene količine opojne droge, pored ostalih, ocijenjene kao otežavajuća okolnost. [...] Ustavni sud zapaža da je Apelacijsko vijeće prilikom donošenja odluke da je apelant počinio radnje opisane u točki 3. izreke presude dao samo jedan općenit zaključak o razlozima kojima se rukovodio, pa je u drugostupanjskoj presudi izostalo obrazloženje iz kojeg bi se moglo jasno zaključiti na temelju čega je u konkretnom slučaju apelant proglašen krivim za počinjenje ovih radnji. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženje drugostupanjske presude ne zadovoljava kriterije ‘obrazložene odluke’ koji su inherentni načelu pravičnog suđenja.”
III. U obrazlozenju presude, koja predstavlja konacnu odluku o postojanju krivicnog djela i krivicne odgovornosti, izostali su razlozi i obrazlozenja iz kojih proizlazi da je odgovoreno na sustinska pitanja istaknuta u zalbi koja su se odnosila na zakljucak o postojanju krivicnog djela i krivicne odgovornosti (nesaglasnost izreke i razloga datih u obrazlozenju).
Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3623/13 od 7. oktobra 2014. godine
Iz obrazloženja presude redovnog suda:
„U pobijanoj presudi su naime, po ocjeni ovog vijeća dati razlozi o odlučnim činjenicama relevantnim za presuđivanje u ovoj krivičnopravnoj stvari, uz detaljnu i iscrpnu analizu svih dokaza kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti. Prvostepeno vijeće je dalo detaljno obrazloženje za činjenični supstrat iz izreke presude, u odnosu na sve optužene, na način da je iznijelo svoj stav u
92 93
pogledu razloga koji su opredijelili sud za donošenje odluke. Pobijana presuda, suprotno žalbenim prigovorima, sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te ukazuje na dokaze koji su predstavljali osnov za odluku. Dakle, apelaciono vijeće nalazi da su činjenični opisi krivičnih djela, koja se optuženima stavljaju na teret, iz izreke pobijane presude, jasni, određeni i potpuni, te da sadrže činjenice i okolnosti koje predstavljaju bitne elemente krivičnih djela za koja su optuženi u prvostepenom postupku oglašeni krivim, uz precizan opis pojedinačnih radnji izvršenja označenih u izreci presude.”
Iz odluke Ustavnog suda BiH:
„Ustavni sud smatra da su se žalbeni navodi apelanata odnosili na suštinska pitanja za utvrđivanje postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti apelanata, a za koje je, u skladu sa zahtjevom obrazložene presude koji proističe iz prava na pravično suđenje, Apelaciono odjeljenje bilo dužno ponuditi razloge i obrazloženja na temelju kojih je moguće utvrditi da ih je i razmotrio. Međutim razlozi i obrazloženja iz osporene drugostepene presude u pogledu navedenih pitanja svode se na uopćeno pozivanje i saglašavanje sa zaključcima i obrazloženjima iz osporene prvostepene presude koji, kako je već i ukazano u ovoj odluci, nisu ponudili odgovor na ova pitanja. Naime, ispitujući navode apelanаta o nesaglasnosti i protivrječnosti izreke i obrazloženja osporene prvostepene presude, Apelaciono vijeće je zaključilo da su neosnovani ističući da su dana detaljna obrazloženja za činjenični supstrat iz izreke presude, odnosno ‘da su činjenični opisi krivičnih djela koja sе optuženim stavljaju na teret iz izreke osporene prvostepene presude, jasni, određeni i potpuni, te da sadrže činjenice i okolnosti koje predstavljaju bitne elemente krivičnih djela za koje su optuženi u prvostepenom postupku oglašeni krivim, uz precizan opis pojedinačnih radnji izvršenja označenih u izreci presude’.”
IV. Nedostatak obrazlozenja u pogledu primjene blazeg zakona; propust da se jasno i precizno odrede radnje koje su obuhvacene produzenim krivicnim djelom; izostanak obrazlozenja zbog cega se odstupilo od dotadasnjeg stava o vaznom pravnom pitanju.
Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1123/11 od 22. marta 2013. godine
