SUDSKA ZAŠTITA PRAVA NA PRIVATNOST U BOSNI I HERCEGOVINI
Autor: Vesna Trifunović, sudija Suda Bosne i Hercegovine
Objavljeno u: Bilten sudske prakse suda BiH 2019
Savremeni život ispunjen je brzim napretkom tehnologija što omogućavaju svakom pojedincu produciranje i emitovanje informacija i snimaka koji mogu sadržavati podatke ili videozapise koji se odnose na druge osobe. Mogućnost kupovine putem interneta, podnošenje prijava elektronskim putem, te zahtjevi pružaoca usluga i organa vlasti za davanjem različitih podataka, imaju za posljedicu da građani daju podatke koji se tiču njihove ličnosti i privatnosti. Pored toga socijalni život današnjice odvija se putem društvenih mreža, a popularnost reality show-a briše granice između intimnog i javnog. Sve ovo nameće potrebu rasprave o pravu na privatnost, načinu na koji se ovo pravo krši i kako se može zaštiti u sudskim postupcima, pa ovaj rad ima za cilj doprinos što efikasnijem i kvalitetnijem ostvarivanju sudske zaštite.
Definicija privatnosti
Termin privatnost je u svakodnevnoj upotrebi. Međutim, ne radi se samo o jezičkoj definiciji, jer privatni život predstavlja širok pojam pa je za razumijevanje ovog prava nužno definisati sam pojam privatnosti.
Privatnost osobe predstavlja područje koje nije javno, koje se odnosi na samu osobu i u kojem području se ne djeluje u ime vlasti, poslodavca i sl.
Privatnost je pravni i društveni koncept prema kome svaki pojedinac može određene aktivnosti i uz to vezana osjećanja, mišljenja i predmete zadržati u privatnoj sferi. Šta se smatra privatnom sferom značajno se razlikuje u različitim kulturama (sadržaj privatnosti u skandinavskim zemljama i Južnoj Evropi, pojam privatnost državljana Japana i SAD i sl.) Dakle, radi se o suptilnoj sferi koja nastaje pod uticajima običaja, religije, klimatske zone, društvenog uređenja, stepena razvoja, ekonomskih prilika itd.
1 Izvod iz rada prezentovanog na Koledžu za edukaciju sudija Suda BiH u Neumu, oktobar 2019. godine.
Prema pravnoj teoriji privatnost obuhvata više sfera čovjekovog života, odnosno podatke o njima i definiše se na sljedeći način:
- Intimna sfera – u koju niko drugi nema pristupa, pa to vrijedi i za podatke o toj
sferi,
- Privatna sfera – koju pojedinac dijeli s porodicom, ukućanima, doktorom, advokatom i sl. Podaci iz ove sfere ne mogu se dijeliti sa trećim osobama bez posebnog odobrenja onoga o čijoj se privatnosti radi. Ovo su podaci koji se postavljaju u posebnu kategoriju i nazivaju se ličnim podacima,
- Privatno-javna sfera – također se odnosi na privatni život pojedinca, ali na onaj dio koji se odvija na javnom mjestu. Podaci iz te sfere nisu tajni, ali se ne mogu koristiti preko granice u kojoj bi se neka osoba isticala u odnosu na druge koji su javnosti (političari, sportisti, estradne ličnosti kao i one osobe koje svojim ponašanjem izazivaju pojačan javni interes javnosti). Javnu sferu života tih ljudi čini onaj dio života koji je vezan uz njihovu javnu ulogu i u toj sferi nemaju pravo na privatnost, dok u ostalim sferama imaju pravo na privatnost kao i sve ostale osobe.2
Pravo na privatnost kao ljudsko pravo
Pravo na privatnost je jedno od osnovnih ljudskih prava koje djeluje prema svima s određenim, izuzetnim ograničenjima i zaštićeno je prije svega međunarodnim aktima:
- Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima koja u članu 12. glasi:
„Niko se ne smije izložiti proizvoljnom miješanju u privatni život, porodicu, stan ili prepisku, niti napadati na čast i ugled. Svako ima pravo na zaštitu zakona protiv ovog miješanja ili napada.”
- Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda koja u članu
8. propisuje:
„Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. Javna vlast neće se miješati u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanje nereda ili sprečevanje zločina, zaštita zdravlja i morala li zaštita prava i sloboda drugih.”
Prvi obavezujući akt koje je donijelo je Vijeće Evrope 28.01.1981. godine u zaštiti prava na privatnost je Konvencija o zaštiti lica u odnosu na automatsku obradu
2 Pravni leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, izdanje 2007. godine stranica 1310.
ličnih podataka. Dan usvajanja ove konvencije obilježava se kao Dan zaštite podataka o ličnosti.
Osim navedenih i ratifikovanih međunarodnih akata, pravo na privatnost u Bosni i Hercegovini zaštićeno je i odredbama Ustava:
- Ustav Bosne i Hercegovine koji u članu II/3 propisuje „da sva lica na teritoriji BiH uživaju ljudska prava i slobode, te pod tačkom f) navodi pravo na privatni život, dom i prepisku.”
- Ustav Federacije Bosne i Hercegovine u članu II/A2 propisujući prava koja uživaju sva lica na teritoriji Federacije pod tačkom g) “propisuje pravo na privatnost”.
- Ustav Republike Srpske u članu 13 glasi „Ljudsko dostojanstvo, fizički i duhovni integritet čovjekova privatnost, lični i porodični život su nepovredivi”.
Pravna teorija smatra da pravo na privatnost štiti pojedinca od prekomjernog miješanja države, javnosti ili pojedinaca u prostornu, informatičku i komunikacijsku privatnost3:
- Prostorna privatnost odnosi se na dom i drugi prostor u kojem osoba vodi život zaseban od drugih. Ovo pravo prepoznajemo kao ustavno pravo koje garantuje pravo na lični i porodični život, dostojanstvo, tjelesni i duhovni integritet. Navedeno pravo omogućava pojedincu pravo na vlasiti prostor u porodičnom domu ili na radnom mjestu u mjeri koja obezbjeđuje uslove za razvoj vlastite ličnosti.
- Informacijska privatnost označava onaj aspekt privatnosti koji se odnosi na prikupljanje podataka o ličnosti, upravljanje tim podacima i njihovo korištenje. Ovo pravo se odnosi na podatke koji zahtijevaju odobrenje za njihovo korištenje od strane trećih lica. Sam čin povrede podataka je ulazak u sferu privatnosti, ali šteta koja je nanesena tiče se osobe. U ovom slučaju vrijednost koju treba zaštiti je privatnost jer nije došlo do povrede podataka nego do povrede ličnosti.
- Komunikacijska privatnost odnosi se na lične zapise, prepisku ili bilo koji drugi oblik komuniciranja. Ovo nepovredivo pravo prepoznajemo kao Ustavom zagarantovano pravo koje je ograničeno samo u propisanim slučajevima.
Praksa Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu koncept privatnog života proširila je na fizički i moralni integritet, uključujući i seksualni život (Presuda
3 Pravo na privatnost i pravo na pristup informacijama u suvremenom informacijskom društvu, dr. sci. Marija Boban, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, str. 584.
XiY protiv Holandije od 26.03.1985. godine), a Ustavni sud BiH u predmetu broj Ap-965/17 od 12.03.2019. godine – utvrdio je da je pravo na ugled dio prava na privatni život.
Mijenjanje društvenog koncepta privatnosti nužno zahtijeva promjenu pravnog aspekta poimanja samog ugroženog dobra i izvođenja zaključka o ispunjavanju uslova za pružanje zaštite. Naime, pravo na privatnost može da obuhvati i nađe svoju primjenu u čitavom nizu interesa koji će u budućnosti nametnuti potrebu da budu zaštićeni.
I na kraju potrebno je istaknuti da pripadanje određenoj grupi, posjedovanje određenih osobina i nedostatka ili praktikovanje određenih običaja, mogu dovesti do karakteristične povrede prava na privatnost. U tom smislu ukazuje se na neke kategorije čija prava na privatnost mogu biti ugrožena kao:
- Prava djece koja su često povrijeđena, posebno kada se radi o djeci javnih
ličnosti;
- Privatnost pacijenata koja se ne odnosi samo na tajnost podataka nego i na privatnost prilikom ljekarskog pregleda jer pacijent prilikom pružanja njege ima pravo na uslove koji osiguravaju privatnost. Ova privatnost je pravo svakog pacijenta, ali i u ovoj kategoriji ima posebnosti npr. pravo prilikom pregleda žena koje nose hidžab i sl.
Povreda prava na privatnost
Pravo na privatnost predstavlja nematerijalnu vrijednost. Prelazak granice privatnosti kada se zadire u zaštićena prava pojedinca, takvoj radnji može dati obilježja protupravnosti.
Ova granica može biti jasno zakonom određena (kod nepovredivosti doma, prepiske, neovlaštenog snimanja, kršenja prva na zaštitu ličnih podataka) ili može biti potpuno individualizirana (povreda dostojanstva, časti i sl.).
Evropski sud za ljudska prava prilikom ocjene da li je došlo do povrede člana 8 EK, koristi sljedeći dvofazni test:
- Prvo pitanje je da li se iz okolnosti slučaja može zaključiti da li se sporna
situacija svodi na privatni život, porodični život, dom ili prepisku.
- Drugo pitanje je da li je došlo do ometanja prava, da li je ometanje opravdano, u skladu sa zakonom, da li stremi zakonitom cilju i da li je neophodno u demokratskom društvu.
Ukoliko je odgovor na oba pitanja negativan, zaključuje se da nije postojalo ometanje, ali Sud se tu neće zaustaviti nego će utvrđivati da li je država ugovornica imala pozitivnu obavezu da zaštiti pravo za koje se ukazuje da je ugroženo.
Zakonski okvir zaštite prava privatnosti u BiH
Prema važećim pozitivnim propisima pravo na privatnost u Bosni i Hercegovini štiti se u krivičnom postupku, pokretanjem upravnog spora i u parničnom postupku.
Zašti t a prav a na pri vat nost u kr ivičnom post upku
Krivični zakon Bosne i Hercegovine i entiteta propisuju krivična djela protiv prava i sloboda građanina, te krivična djela protiv privatnog života. Kao krivična djela propisana su:
- narušavanje nepovredivosti doma;
- povreda tajnosti pošiljke;
- neovlašteno prisluškivanje i zvučno ili optičko snimanje;
- neovlašteno otkrivanje profesionalne tajne;
- neovlašteno korištenje ličnih podataka;
Potrebno je istaći da su izmjene i dopune Krivičnog zakona Republike Srpske proširile zaštitni objekat iz oblasti prava na privatnost na način da su u glavi XVI kod propisivanja krivičnih djela protiv braka i porodice, propisali i novo krivično djelo – povreda privatnosti djeteta („Ko iznese ili prenese nešto iz ličnog ili porodičnog života djeteta ili protivno propisima objavi djetetovu fotografiju ili otkrije identitet djeteta i time kod djeteta stvori stanje uznemirenosti ili ga izloži poruzi vršnjaka ili drugih lica ili na neki drugi način ugrozi sigurnost djeteta, kaznit
Zašti t a prav a na pri vat nost pokr et anj em uprav nog spora
I Zakon o zaštiti ličnih podataka (Sl. glasnik BiH 49/06, 76/11 i 89/11) je temeljni propis donesen u svrhu zaštite prava na tajnost u pogledu obrade ličnih podataka čije kršenje ima za direktnu posljedicu povredu prava na privatnost.
Zakon ima široku primjenu, budući da u članu 2. propisuje da se primjenjuje na lične podatke koje obrađuju javni organi, fizička i pravna lica, osim ukoliko fizička lica obradu podataka vrše isključivo u svrhu ličnih aktivnosti ili aktivnosti domaćinstva ili ukoliko drugi zakon ne nalaže drugačije.
Zaštita nosioca podataka u slučaju sumnje da je kontrolor ili obrađivač podataka povrijedio njegovo pravo ili da postoji direktna opasnost za povredu prava, regulisana je članom 30. podnošenjem prigovora Agenciji za zaštitu ličnih podataka sa zahtjevom da se kontrolor ili obrađivač uzdrže od takvih radnji i isprave činjenično stanje prouzrokovano tim radnjama, isprave ili dopune lične podatke da budu autentični i da podatke blokira ili uništi.
Odluka Agencije za zaštitu ličnih podataka predstavlja konačan upravni akt protiv kojeg se shodno članu 30. stav 3. može pokrenuti upravi spor pred Sudom BiH.
U pokrenutom upravnom sporu upravno vijeće Suda BiH primjenom člana
35. Zakona o upravnom sporu pred Sudom BiH (Sl. glasnik BiH br. 19/02 sa izmjenama) ispituje zakonitost odluke Agencije na prigovor o kršenju prava.
Kod ocjenjivanja pravilnosti zaključaka o postojanju ili nepostojanju povrede prava na zaštitu ličnih podataka u primjeni Zakona o zaštiti ličnih podataka, nužno je ukazati:
- da se definicije izraza sadržane u članu 3 pravilno primijene na okolnosti
konkretnog slučaja radi pravilne ocjene šta su lični podaci, ko je nosilac podataka, šta je posebna kategorija podataka, koja radnja predstavlja obradu podataka i sl.
- cijeniti da zakon kod obrade podataka u postupanju obavezuje kontrolora i
obrađivača podataka ukoliko kontrolor obradu podataka vrši na taj način. U tom smislu potrebno je utvrditi da li se kontrolor pridržavao principa propisanih članom 4. pri obradi ličnih podataka, odnosno da li je obrađivač podataka postupao u skladu sa uputstvima iz ugovora koji je kontrolor dužan zaključiti shodno članu 12. Zakona o zaštiti ličnih podataka.
- imati u vidu da se svaki lični podatak može obrađivati, pod uslovom da postoji
saglasnost nosioca podataka koja mora biti data na način propisan zakonom (član
5. i 9. stav 2. tačka a).
- da se lični podaci mogu obrađivati bez saglasnosti nosioca podataka samo u zakonom propisanim slučajevima (član 6a).
- da je kontrolor dužan provjeriti autentičnost podataka (član 7) da podatke ne može automatski obrađivati ukoliko nije obezbijeđena odgovarajuća zaštita (član 10), da je dužan voditi evidenciju o zbirkama ličnih podataka (član 15).
- da snimci pohranjeni putem video nadzora na određenom prostoru na osnovu kojih se može identifikovati nosilac podataka predstavljaju zbirku ličnih podataka koja se obrađuje na propisan način (član 21.a).
- da kontrolor podataka obavještava nosioca podataka o toku obrade podataka koju vrši kontrolor ili obrađivač (član 24) i da je na zahtjeve nosioca dužan jednom godišnje bez naknade dostaviti informaciju o obradi podataka (član 25).
- da je na tužitelju teret dokazivanja da je došlo do kršenja prava.
- da zakon propisuje uslove pod kojima se kontrolor podataka može osloboditi od odgovornosti (član 31).
Prilikom ocjene zakonitosti končanog upravnog akta korisno je primijeniti već ukazani dvofazni test koji se koristi pred Evropskim sudom za ljudska prava.
II Zakon o slobodi pristupa informacijama u Bosne i Hercegovini (Sl. glasnik br. 28/00, 45/06, 102/09, 62/11 i 100/13) ima primjenu kod zaštite privatnosti. U upravnom postupku u kome se osporava konačna odluka organa vlasti donesena po zahtjevu za pristup informacijama, zaštita privatnosti regulisana je članom 8., prema kome nadležni organ utvrđuje izuzetak kada opravdano zaključi da tražena informacija uključuje lične interese koji se odnose na privatnost trećih lica.
Zašti t a prav a na pri vat nost u parni čno m postupku
I Zakon o obligacionim odnosima regulisao je prve odredbe koje mogu naći primjenu kod zaštite prava na privatnost:
- Član 200. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima regulišući pravo na novčanu naknadu za nematerijalnu štetu, između ostalog, propisuje da se za duševne boli pretrpljene zbog povrede prava ličnosti dosuđuje pravična novčana naknada. Budući da pravo na privatnost predstavlja lično pravo, citirana odredba je kao oblik nematerijalne štete propisala onaj koji je u uzročnoj vezi s povredom prava na privatnost.
- Član 199. Zakona o obligacionim odnosima propisuje da u slučaju povrede prava ličnosti sud može narediti, na trošak štetnika objavljivanje presude, odnosno
ispravke ili narediti da štetnik povuče izjavu kojom je povreda učinjena ili šta drugo čime se može ostvariti svrha naknade.
- Član 198. Zakona o obligacionim odnosima u stavu 1. propisuje obavezu naknade nematerijalne štete koja je u vezi sa povredom časti i prenošenjem neistinitih navoda o prošlosti, znanju, sposobnosti drugog lica ili o čemu drugome, a pri tome zna ili je morao znati da su neistiniti.
Imajući u vidu stav izražen u presudi Ustavnog suda BiH ranije navedenoj u ovom radu, da je pravo na ugled dio prava na privatni život, citirane odredbe jasno ukazuju da regulišu pitanje zaštite prava na privatnost.
II Zakon o radu u institucijama BiH (Sl. glasnik BiH br. 26/04 sa izmjenama) u odredbi člana 6. propisuje da lice koje traži zaposlenje kod poslodavca ili zaposleni ne mogu biti diskriminisani uz taksativno nabrojane razloge i na osnovu bilo kojeg drugog razloga suprotnog osnovnim ljudskim pravima utvrđenim Ustavom BiH. Zakon odredbom člana 86.e stav 2. kao nedozvoljeno ponašanje propisuje uznemiravanje uzrokovano nekim od osnova iz člana 6. koje ima za cilj ili predstavlja povredu dostojanstva, izaziva strah ili stvara ponižavajuće i uvredljivo okruženje.
Dakle, pravo na privatnost štiti se i odredbama radnopravnog zakonodavstva, a može se ostvariti kao samostalan zahtjev za zaštitu ovog povrijeđenog prava ili kao prethodno pitanje u postupcima za poništenje odluka poslodavca kojima je povrijeđeno pravo iz rada.
III Zakon o zaštiti ličnih podataka u članu 32. propisuje pravo na pokretanje spora za naknadu materijalne ili nematerijalne štete nanesene zbog povrede prava na
Pravo na privatnost može biti povrijeđeno na više načina i u različitim sferama, pa se ova odredba čini nepreciznom. Međutim, kada se ima u vidu cilj zakona, onda proizilazi da se propisuje pravo na naknadu štete koja je isključivo u
Za vođenje parničnog postupka za naknadu štete nastale u vezi s povredom prava na privatnost prouzrokovane nezakonitom obradom podataka, nužno je ukazati da iz Zakona o zaštiti ličnih podataka u BiH proizilazi sljedeće:
- Da bi se ostvarilo pravo na ovu naknadu potrebno je da je Agencija za zaštitu ličnih podataka konačnim i pravosnažnim aktom utvrdila postojanje povrede prava na zaštitu ličnih podataka. Ovo iz razloga jer je članom 40. stav 1. tačka b), Agencija nadležna za postupanje po prigovorima nosioca podataka. Prema tome parnični sud nije ovlašten da raspravlja o zakonitosti postupanja pri obradi ličnih podataka, bilo u meritumu ili u vidu prethodnog pitanja.
- Ukoliko se radi o sudovima iste stvarne nadležnosti, u postupcima za naknadu štete propisana je izberiva mjesna nadležnost (stav 2. člana 32).
- Članom 32. stav 5. propisana je isključiva odgovornost za naknadu štete kontrolora podataka koji odgovara i kada je šteta u vezi s postupanjem obrađivača.
- Kontrolor podatka se može osloboditi odgovornosti za štetu u cijelosti ili djelimično ako dokaže da nije odgovoran za događaj koji je doveo do štete (član 33).
- Kod odlučivanja o naknadi štete i njenoj visini citirani zakon nije propisao posebne odredbe, a kako propisuje pravo na materijalnu i nematerijalnu štetu, to se za postojanje štete trebaju primijeniti opšta načela obligacionog prava, utvrđivanje uzročne veze za osnov odgovornosti propisane članom 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, nastupanje štete u vidovima propisanim članom 155., te kod nematerijalne štete dosuditi pravičnu naknadu shodno članu
200. citiranog zakona.
- Nematerijalna šteta nadoknađuje se javnim izvinjenjem i isplatom pravične novčane naknade.
- Na tužitelju je teret dokazivanja da je došlo do nastupanja štetnih posljedica.
Odnos prava na slobodu izražavanja, prava na pristup informacijama i prava na privatnost
Zakon o slobodi pristupa informacijama u Bosne i Hercegovine u članu 1. propisao je da svako fizičko ili pravno lice ima pravo pristupa informacijama pod kontrolom javnog organa.
Pravo na slobodu izražavanja zagarantovano je članom 10. Evropske konvencije i članom 3.1 h) Ustava BiH.
Javni pristup informacijama i sloboda izažavanja mogu zadirati u privatnost pojedinca, koja su također zaštićena kao osnovna ljudska prava.
Dakle, radi se o zaštićenim vrijednostima istog ranga gdje korištenje jednog prava ili slobode ne smije ugroziti drugo pravo ili slobodu. Radi se o kolektivnom pravu na javno informisanje i pristup informaciji, naspram prava pojedinca na spektar sfera koje se smatraju privatnošću.
Kriterij za uspostavljanje granice prava na izražavanje i prava na poštovanje privatnosti je „opravdani javni interes”. To znači da u svakom konkretnom slučaju u kojem postoji opravdani interes javnosti da bude upoznata s ličnim ili porodičnim životom pojedinca, sloboda izražavanja smatra se važnijom od prava na zaštitu privatnosti. Kako informacijapripadasvima,javniinteres kodostvarivanjapravanainformisanjemožeograničitipravo na privatnost u slučajevima predviđenim međunarodnim aktima, ustavom i važećim pozitivnim propisima.
Zakon o slobodi pristupa informacijama u članu 8. propisuje izuzetak od prava na informaciju ukoliko ista uključuje lične interese koji se odnose na privatnost trećeg lica. Međutim, član 9. bez obzira na izuzetak utvrđen prethodnom odredbom, propisuje da će se objaviti tražena informacija ukoliko to opravdava javni interes, pri čemu će se uzeti u obzir svaka korist i svaka šteta koje mogu iz toga proizaći, te reguliše okolnosti koje javni organ cijeni pri utvrđivanju javnog interesa i donošenja odluke.
Zakon o zaštiti ličnih podataka u članu 6. propisuje uslove pod kojima kontrolor može obrađivati lične podatke bez saglasnosti nosioca.
Navedeni zakoni su jasno propisali ograničenja kod ostvarivanja prava na privatnost, koja se smatraju opravdanim, proporcionalnim javnom interesu i zakonskim obavezama kontrolora ličnih podataka.
Zaključak
U svakom konkretnom slučaju potrebno je, iz datih okolnosti cijeniti da li objavljeni ili dostavljeni podatak zadire u bilo koju sferu privatnosti pojedinca, da li je to miješanje bilo u skladu sa zakonom, da li je bilo u svrhu ostvarivanja legitimnog cilja i da li je bilo neophodno u demokratskom društvu.
Na ovaj način raspraviće se da li je povrijeđeno zaštićeno pravo ili su ostvareni uslovi za legitimno, opravdano i proporcionalno ograničenje prava na
privatnost u slučajevima propisanim članom 8. stav 2. EK i relevantnim pozitivnim propisima Bosne i Hercegovine.
https://www.bih-pravo.org
Autor: Vesna Trifunović, sudija Suda Bosne i Hercegovine
Objavljeno u: Bilten sudske prakse suda BiH 2019
Savremeni život ispunjen je brzim napretkom tehnologija što omogućavaju svakom pojedincu produciranje i emitovanje informacija i snimaka koji mogu sadržavati podatke ili videozapise koji se odnose na druge osobe. Mogućnost kupovine putem interneta, podnošenje prijava elektronskim putem, te zahtjevi pružaoca usluga i organa vlasti za davanjem različitih podataka, imaju za posljedicu da građani daju podatke koji se tiču njihove ličnosti i privatnosti. Pored toga socijalni život današnjice odvija se putem društvenih mreža, a popularnost reality show-a briše granice između intimnog i javnog. Sve ovo nameće potrebu rasprave o pravu na privatnost, načinu na koji se ovo pravo krši i kako se može zaštiti u sudskim postupcima, pa ovaj rad ima za cilj doprinos što efikasnijem i kvalitetnijem ostvarivanju sudske zaštite.
Definicija privatnosti
Termin privatnost je u svakodnevnoj upotrebi. Međutim, ne radi se samo o jezičkoj definiciji, jer privatni život predstavlja širok pojam pa je za razumijevanje ovog prava nužno definisati sam pojam privatnosti.
Privatnost osobe predstavlja područje koje nije javno, koje se odnosi na samu osobu i u kojem području se ne djeluje u ime vlasti, poslodavca i sl.
Privatnost je pravni i društveni koncept prema kome svaki pojedinac može određene aktivnosti i uz to vezana osjećanja, mišljenja i predmete zadržati u privatnoj sferi. Šta se smatra privatnom sferom značajno se razlikuje u različitim kulturama (sadržaj privatnosti u skandinavskim zemljama i Južnoj Evropi, pojam privatnost državljana Japana i SAD i sl.) Dakle, radi se o suptilnoj sferi koja nastaje pod uticajima običaja, religije, klimatske zone, društvenog uređenja, stepena razvoja, ekonomskih prilika itd.
1 Izvod iz rada prezentovanog na Koledžu za edukaciju sudija Suda BiH u Neumu, oktobar 2019. godine.
Prema pravnoj teoriji privatnost obuhvata više sfera čovjekovog života, odnosno podatke o njima i definiše se na sljedeći način:
- Intimna sfera – u koju niko drugi nema pristupa, pa to vrijedi i za podatke o toj
sferi,
- Privatna sfera – koju pojedinac dijeli s porodicom, ukućanima, doktorom, advokatom i sl. Podaci iz ove sfere ne mogu se dijeliti sa trećim osobama bez posebnog odobrenja onoga o čijoj se privatnosti radi. Ovo su podaci koji se postavljaju u posebnu kategoriju i nazivaju se ličnim podacima,
- Privatno-javna sfera – također se odnosi na privatni život pojedinca, ali na onaj dio koji se odvija na javnom mjestu. Podaci iz te sfere nisu tajni, ali se ne mogu koristiti preko granice u kojoj bi se neka osoba isticala u odnosu na druge koji su javnosti (političari, sportisti, estradne ličnosti kao i one osobe koje svojim ponašanjem izazivaju pojačan javni interes javnosti). Javnu sferu života tih ljudi čini onaj dio života koji je vezan uz njihovu javnu ulogu i u toj sferi nemaju pravo na privatnost, dok u ostalim sferama imaju pravo na privatnost kao i sve ostale osobe.2
Pravo na privatnost kao ljudsko pravo
Pravo na privatnost je jedno od osnovnih ljudskih prava koje djeluje prema svima s određenim, izuzetnim ograničenjima i zaštićeno je prije svega međunarodnim aktima:
- Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima koja u članu 12. glasi:
„Niko se ne smije izložiti proizvoljnom miješanju u privatni život, porodicu, stan ili prepisku, niti napadati na čast i ugled. Svako ima pravo na zaštitu zakona protiv ovog miješanja ili napada.”
- Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda koja u članu
8. propisuje:
„Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. Javna vlast neće se miješati u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanje nereda ili sprečevanje zločina, zaštita zdravlja i morala li zaštita prava i sloboda drugih.”
Prvi obavezujući akt koje je donijelo je Vijeće Evrope 28.01.1981. godine u zaštiti prava na privatnost je Konvencija o zaštiti lica u odnosu na automatsku obradu
2 Pravni leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, izdanje 2007. godine stranica 1310.
ličnih podataka. Dan usvajanja ove konvencije obilježava se kao Dan zaštite podataka o ličnosti.
Osim navedenih i ratifikovanih međunarodnih akata, pravo na privatnost u Bosni i Hercegovini zaštićeno je i odredbama Ustava:
- Ustav Bosne i Hercegovine koji u članu II/3 propisuje „da sva lica na teritoriji BiH uživaju ljudska prava i slobode, te pod tačkom f) navodi pravo na privatni život, dom i prepisku.”
- Ustav Federacije Bosne i Hercegovine u članu II/A2 propisujući prava koja uživaju sva lica na teritoriji Federacije pod tačkom g) “propisuje pravo na privatnost”.
- Ustav Republike Srpske u članu 13 glasi „Ljudsko dostojanstvo, fizički i duhovni integritet čovjekova privatnost, lični i porodični život su nepovredivi”.
Pravna teorija smatra da pravo na privatnost štiti pojedinca od prekomjernog miješanja države, javnosti ili pojedinaca u prostornu, informatičku i komunikacijsku privatnost3:
- Prostorna privatnost odnosi se na dom i drugi prostor u kojem osoba vodi život zaseban od drugih. Ovo pravo prepoznajemo kao ustavno pravo koje garantuje pravo na lični i porodični život, dostojanstvo, tjelesni i duhovni integritet. Navedeno pravo omogućava pojedincu pravo na vlasiti prostor u porodičnom domu ili na radnom mjestu u mjeri koja obezbjeđuje uslove za razvoj vlastite ličnosti.
- Informacijska privatnost označava onaj aspekt privatnosti koji se odnosi na prikupljanje podataka o ličnosti, upravljanje tim podacima i njihovo korištenje. Ovo pravo se odnosi na podatke koji zahtijevaju odobrenje za njihovo korištenje od strane trećih lica. Sam čin povrede podataka je ulazak u sferu privatnosti, ali šteta koja je nanesena tiče se osobe. U ovom slučaju vrijednost koju treba zaštiti je privatnost jer nije došlo do povrede podataka nego do povrede ličnosti.
- Komunikacijska privatnost odnosi se na lične zapise, prepisku ili bilo koji drugi oblik komuniciranja. Ovo nepovredivo pravo prepoznajemo kao Ustavom zagarantovano pravo koje je ograničeno samo u propisanim slučajevima.
Praksa Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu koncept privatnog života proširila je na fizički i moralni integritet, uključujući i seksualni život (Presuda
3 Pravo na privatnost i pravo na pristup informacijama u suvremenom informacijskom društvu, dr. sci. Marija Boban, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, str. 584.
XiY protiv Holandije od 26.03.1985. godine), a Ustavni sud BiH u predmetu broj Ap-965/17 od 12.03.2019. godine – utvrdio je da je pravo na ugled dio prava na privatni život.
Mijenjanje društvenog koncepta privatnosti nužno zahtijeva promjenu pravnog aspekta poimanja samog ugroženog dobra i izvođenja zaključka o ispunjavanju uslova za pružanje zaštite. Naime, pravo na privatnost može da obuhvati i nađe svoju primjenu u čitavom nizu interesa koji će u budućnosti nametnuti potrebu da budu zaštićeni.
I na kraju potrebno je istaknuti da pripadanje određenoj grupi, posjedovanje određenih osobina i nedostatka ili praktikovanje određenih običaja, mogu dovesti do karakteristične povrede prava na privatnost. U tom smislu ukazuje se na neke kategorije čija prava na privatnost mogu biti ugrožena kao:
- Prava djece koja su često povrijeđena, posebno kada se radi o djeci javnih
ličnosti;
- Privatnost pacijenata koja se ne odnosi samo na tajnost podataka nego i na privatnost prilikom ljekarskog pregleda jer pacijent prilikom pružanja njege ima pravo na uslove koji osiguravaju privatnost. Ova privatnost je pravo svakog pacijenta, ali i u ovoj kategoriji ima posebnosti npr. pravo prilikom pregleda žena koje nose hidžab i sl.
Povreda prava na privatnost
Pravo na privatnost predstavlja nematerijalnu vrijednost. Prelazak granice privatnosti kada se zadire u zaštićena prava pojedinca, takvoj radnji može dati obilježja protupravnosti.
Ova granica može biti jasno zakonom određena (kod nepovredivosti doma, prepiske, neovlaštenog snimanja, kršenja prva na zaštitu ličnih podataka) ili može biti potpuno individualizirana (povreda dostojanstva, časti i sl.).
Evropski sud za ljudska prava prilikom ocjene da li je došlo do povrede člana 8 EK, koristi sljedeći dvofazni test:
- Prvo pitanje je da li se iz okolnosti slučaja može zaključiti da li se sporna
situacija svodi na privatni život, porodični život, dom ili prepisku.
- Drugo pitanje je da li je došlo do ometanja prava, da li je ometanje opravdano, u skladu sa zakonom, da li stremi zakonitom cilju i da li je neophodno u demokratskom društvu.
Ukoliko je odgovor na oba pitanja negativan, zaključuje se da nije postojalo ometanje, ali Sud se tu neće zaustaviti nego će utvrđivati da li je država ugovornica imala pozitivnu obavezu da zaštiti pravo za koje se ukazuje da je ugroženo.
Zakonski okvir zaštite prava privatnosti u BiH
Prema važećim pozitivnim propisima pravo na privatnost u Bosni i Hercegovini štiti se u krivičnom postupku, pokretanjem upravnog spora i u parničnom postupku.
Zašti t a prav a na pri vat nost u kr ivičnom post upku
Krivični zakon Bosne i Hercegovine i entiteta propisuju krivična djela protiv prava i sloboda građanina, te krivična djela protiv privatnog života. Kao krivična djela propisana su:
- narušavanje nepovredivosti doma;
- povreda tajnosti pošiljke;
- neovlašteno prisluškivanje i zvučno ili optičko snimanje;
- neovlašteno otkrivanje profesionalne tajne;
- neovlašteno korištenje ličnih podataka;
Potrebno je istaći da su izmjene i dopune Krivičnog zakona Republike Srpske proširile zaštitni objekat iz oblasti prava na privatnost na način da su u glavi XVI kod propisivanja krivičnih djela protiv braka i porodice, propisali i novo krivično djelo – povreda privatnosti djeteta („Ko iznese ili prenese nešto iz ličnog ili porodičnog života djeteta ili protivno propisima objavi djetetovu fotografiju ili otkrije identitet djeteta i time kod djeteta stvori stanje uznemirenosti ili ga izloži poruzi vršnjaka ili drugih lica ili na neki drugi način ugrozi sigurnost djeteta, kaznit
Zašti t a prav a na pri vat nost pokr et anj em uprav nog spora
I Zakon o zaštiti ličnih podataka (Sl. glasnik BiH 49/06, 76/11 i 89/11) je temeljni propis donesen u svrhu zaštite prava na tajnost u pogledu obrade ličnih podataka čije kršenje ima za direktnu posljedicu povredu prava na privatnost.
Zakon ima široku primjenu, budući da u članu 2. propisuje da se primjenjuje na lične podatke koje obrađuju javni organi, fizička i pravna lica, osim ukoliko fizička lica obradu podataka vrše isključivo u svrhu ličnih aktivnosti ili aktivnosti domaćinstva ili ukoliko drugi zakon ne nalaže drugačije.
Zaštita nosioca podataka u slučaju sumnje da je kontrolor ili obrađivač podataka povrijedio njegovo pravo ili da postoji direktna opasnost za povredu prava, regulisana je članom 30. podnošenjem prigovora Agenciji za zaštitu ličnih podataka sa zahtjevom da se kontrolor ili obrađivač uzdrže od takvih radnji i isprave činjenično stanje prouzrokovano tim radnjama, isprave ili dopune lične podatke da budu autentični i da podatke blokira ili uništi.
Odluka Agencije za zaštitu ličnih podataka predstavlja konačan upravni akt protiv kojeg se shodno članu 30. stav 3. može pokrenuti upravi spor pred Sudom BiH.
U pokrenutom upravnom sporu upravno vijeće Suda BiH primjenom člana
35. Zakona o upravnom sporu pred Sudom BiH (Sl. glasnik BiH br. 19/02 sa izmjenama) ispituje zakonitost odluke Agencije na prigovor o kršenju prava.
Kod ocjenjivanja pravilnosti zaključaka o postojanju ili nepostojanju povrede prava na zaštitu ličnih podataka u primjeni Zakona o zaštiti ličnih podataka, nužno je ukazati:
- da se definicije izraza sadržane u članu 3 pravilno primijene na okolnosti
konkretnog slučaja radi pravilne ocjene šta su lični podaci, ko je nosilac podataka, šta je posebna kategorija podataka, koja radnja predstavlja obradu podataka i sl.
- cijeniti da zakon kod obrade podataka u postupanju obavezuje kontrolora i
obrađivača podataka ukoliko kontrolor obradu podataka vrši na taj način. U tom smislu potrebno je utvrditi da li se kontrolor pridržavao principa propisanih članom 4. pri obradi ličnih podataka, odnosno da li je obrađivač podataka postupao u skladu sa uputstvima iz ugovora koji je kontrolor dužan zaključiti shodno članu 12. Zakona o zaštiti ličnih podataka.
- imati u vidu da se svaki lični podatak može obrađivati, pod uslovom da postoji
saglasnost nosioca podataka koja mora biti data na način propisan zakonom (član
5. i 9. stav 2. tačka a).
- da se lični podaci mogu obrađivati bez saglasnosti nosioca podataka samo u zakonom propisanim slučajevima (član 6a).
- da je kontrolor dužan provjeriti autentičnost podataka (član 7) da podatke ne može automatski obrađivati ukoliko nije obezbijeđena odgovarajuća zaštita (član 10), da je dužan voditi evidenciju o zbirkama ličnih podataka (član 15).
- da snimci pohranjeni putem video nadzora na određenom prostoru na osnovu kojih se može identifikovati nosilac podataka predstavljaju zbirku ličnih podataka koja se obrađuje na propisan način (član 21.a).
- da kontrolor podataka obavještava nosioca podataka o toku obrade podataka koju vrši kontrolor ili obrađivač (član 24) i da je na zahtjeve nosioca dužan jednom godišnje bez naknade dostaviti informaciju o obradi podataka (član 25).
- da je na tužitelju teret dokazivanja da je došlo do kršenja prava.
- da zakon propisuje uslove pod kojima se kontrolor podataka može osloboditi od odgovornosti (član 31).
Prilikom ocjene zakonitosti končanog upravnog akta korisno je primijeniti već ukazani dvofazni test koji se koristi pred Evropskim sudom za ljudska prava.
II Zakon o slobodi pristupa informacijama u Bosne i Hercegovini (Sl. glasnik br. 28/00, 45/06, 102/09, 62/11 i 100/13) ima primjenu kod zaštite privatnosti. U upravnom postupku u kome se osporava konačna odluka organa vlasti donesena po zahtjevu za pristup informacijama, zaštita privatnosti regulisana je članom 8., prema kome nadležni organ utvrđuje izuzetak kada opravdano zaključi da tražena informacija uključuje lične interese koji se odnose na privatnost trećih lica.
Zašti t a prav a na pri vat nost u parni čno m postupku
I Zakon o obligacionim odnosima regulisao je prve odredbe koje mogu naći primjenu kod zaštite prava na privatnost:
- Član 200. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima regulišući pravo na novčanu naknadu za nematerijalnu štetu, između ostalog, propisuje da se za duševne boli pretrpljene zbog povrede prava ličnosti dosuđuje pravična novčana naknada. Budući da pravo na privatnost predstavlja lično pravo, citirana odredba je kao oblik nematerijalne štete propisala onaj koji je u uzročnoj vezi s povredom prava na privatnost.
- Član 199. Zakona o obligacionim odnosima propisuje da u slučaju povrede prava ličnosti sud može narediti, na trošak štetnika objavljivanje presude, odnosno
ispravke ili narediti da štetnik povuče izjavu kojom je povreda učinjena ili šta drugo čime se može ostvariti svrha naknade.
- Član 198. Zakona o obligacionim odnosima u stavu 1. propisuje obavezu naknade nematerijalne štete koja je u vezi sa povredom časti i prenošenjem neistinitih navoda o prošlosti, znanju, sposobnosti drugog lica ili o čemu drugome, a pri tome zna ili je morao znati da su neistiniti.
Imajući u vidu stav izražen u presudi Ustavnog suda BiH ranije navedenoj u ovom radu, da je pravo na ugled dio prava na privatni život, citirane odredbe jasno ukazuju da regulišu pitanje zaštite prava na privatnost.
II Zakon o radu u institucijama BiH (Sl. glasnik BiH br. 26/04 sa izmjenama) u odredbi člana 6. propisuje da lice koje traži zaposlenje kod poslodavca ili zaposleni ne mogu biti diskriminisani uz taksativno nabrojane razloge i na osnovu bilo kojeg drugog razloga suprotnog osnovnim ljudskim pravima utvrđenim Ustavom BiH. Zakon odredbom člana 86.e stav 2. kao nedozvoljeno ponašanje propisuje uznemiravanje uzrokovano nekim od osnova iz člana 6. koje ima za cilj ili predstavlja povredu dostojanstva, izaziva strah ili stvara ponižavajuće i uvredljivo okruženje.
Dakle, pravo na privatnost štiti se i odredbama radnopravnog zakonodavstva, a može se ostvariti kao samostalan zahtjev za zaštitu ovog povrijeđenog prava ili kao prethodno pitanje u postupcima za poništenje odluka poslodavca kojima je povrijeđeno pravo iz rada.
III Zakon o zaštiti ličnih podataka u članu 32. propisuje pravo na pokretanje spora za naknadu materijalne ili nematerijalne štete nanesene zbog povrede prava na
Pravo na privatnost može biti povrijeđeno na više načina i u različitim sferama, pa se ova odredba čini nepreciznom. Međutim, kada se ima u vidu cilj zakona, onda proizilazi da se propisuje pravo na naknadu štete koja je isključivo u
Za vođenje parničnog postupka za naknadu štete nastale u vezi s povredom prava na privatnost prouzrokovane nezakonitom obradom podataka, nužno je ukazati da iz Zakona o zaštiti ličnih podataka u BiH proizilazi sljedeće:
- Da bi se ostvarilo pravo na ovu naknadu potrebno je da je Agencija za zaštitu ličnih podataka konačnim i pravosnažnim aktom utvrdila postojanje povrede prava na zaštitu ličnih podataka. Ovo iz razloga jer je članom 40. stav 1. tačka b), Agencija nadležna za postupanje po prigovorima nosioca podataka. Prema tome parnični sud nije ovlašten da raspravlja o zakonitosti postupanja pri obradi ličnih podataka, bilo u meritumu ili u vidu prethodnog pitanja.
- Ukoliko se radi o sudovima iste stvarne nadležnosti, u postupcima za naknadu štete propisana je izberiva mjesna nadležnost (stav 2. člana 32).
- Članom 32. stav 5. propisana je isključiva odgovornost za naknadu štete kontrolora podataka koji odgovara i kada je šteta u vezi s postupanjem obrađivača.
- Kontrolor podatka se može osloboditi odgovornosti za štetu u cijelosti ili djelimično ako dokaže da nije odgovoran za događaj koji je doveo do štete (član 33).
- Kod odlučivanja o naknadi štete i njenoj visini citirani zakon nije propisao posebne odredbe, a kako propisuje pravo na materijalnu i nematerijalnu štetu, to se za postojanje štete trebaju primijeniti opšta načela obligacionog prava, utvrđivanje uzročne veze za osnov odgovornosti propisane članom 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, nastupanje štete u vidovima propisanim članom 155., te kod nematerijalne štete dosuditi pravičnu naknadu shodno članu
200. citiranog zakona.
- Nematerijalna šteta nadoknađuje se javnim izvinjenjem i isplatom pravične novčane naknade.
- Na tužitelju je teret dokazivanja da je došlo do nastupanja štetnih posljedica.
Odnos prava na slobodu izražavanja, prava na pristup informacijama i prava na privatnost
Zakon o slobodi pristupa informacijama u Bosne i Hercegovine u članu 1. propisao je da svako fizičko ili pravno lice ima pravo pristupa informacijama pod kontrolom javnog organa.
Pravo na slobodu izražavanja zagarantovano je članom 10. Evropske konvencije i članom 3.1 h) Ustava BiH.
Javni pristup informacijama i sloboda izažavanja mogu zadirati u privatnost pojedinca, koja su također zaštićena kao osnovna ljudska prava.
Dakle, radi se o zaštićenim vrijednostima istog ranga gdje korištenje jednog prava ili slobode ne smije ugroziti drugo pravo ili slobodu. Radi se o kolektivnom pravu na javno informisanje i pristup informaciji, naspram prava pojedinca na spektar sfera koje se smatraju privatnošću.
Kriterij za uspostavljanje granice prava na izražavanje i prava na poštovanje privatnosti je „opravdani javni interes”. To znači da u svakom konkretnom slučaju u kojem postoji opravdani interes javnosti da bude upoznata s ličnim ili porodičnim životom pojedinca, sloboda izražavanja smatra se važnijom od prava na zaštitu privatnosti. Kako informacijapripadasvima,javniinteres kodostvarivanjapravanainformisanjemožeograničitipravo na privatnost u slučajevima predviđenim međunarodnim aktima, ustavom i važećim pozitivnim propisima.
Zakon o slobodi pristupa informacijama u članu 8. propisuje izuzetak od prava na informaciju ukoliko ista uključuje lične interese koji se odnose na privatnost trećeg lica. Međutim, član 9. bez obzira na izuzetak utvrđen prethodnom odredbom, propisuje da će se objaviti tražena informacija ukoliko to opravdava javni interes, pri čemu će se uzeti u obzir svaka korist i svaka šteta koje mogu iz toga proizaći, te reguliše okolnosti koje javni organ cijeni pri utvrđivanju javnog interesa i donošenja odluke.
Zakon o zaštiti ličnih podataka u članu 6. propisuje uslove pod kojima kontrolor može obrađivati lične podatke bez saglasnosti nosioca.
Navedeni zakoni su jasno propisali ograničenja kod ostvarivanja prava na privatnost, koja se smatraju opravdanim, proporcionalnim javnom interesu i zakonskim obavezama kontrolora ličnih podataka.
Zaključak
U svakom konkretnom slučaju potrebno je, iz datih okolnosti cijeniti da li objavljeni ili dostavljeni podatak zadire u bilo koju sferu privatnosti pojedinca, da li je to miješanje bilo u skladu sa zakonom, da li je bilo u svrhu ostvarivanja legitimnog cilja i da li je bilo neophodno u demokratskom društvu.
Na ovaj način raspraviće se da li je povrijeđeno zaštićeno pravo ili su ostvareni uslovi za legitimno, opravdano i proporcionalno ograničenje prava na
privatnost u slučajevima propisanim članom 8. stav 2. EK i relevantnim pozitivnim propisima Bosne i Hercegovine.
https://www.bih-pravo.org
