• Home

  • Ovo je index stranica foruma
Krivicno procestno i krivicnom materijalno pravo u Bosni i Hercegovini
 #703  Postao/la law
 pon srp 01, 2019 12:49 pm
OSUĐUJUĆA KRIVIČNA PRESUDA KAO APSOLUTAN DOKAZ U PARNIČNOM POSTUPKU
Zakon o parničnom postupku

član 12 stav 3

Tuženi koji je u pravomoćno okončanom krivičnom postupku oglašen krivim za krivično djelo Ubistvo iz vjerskih i nacionalnih pobuda se ne može u parničnom postupku teretiti za krivično djelo Terorizam, jer osuđujuća krivična presuda predstavlja apsolutan dokaz o građanskoj odgovornosti osuđenog lica i parnični sud je vezan za činjenični opis i pravnu kvalifikaciju sadržanu u izreci krivične presude.

Obrazloženje:

"Iz prvostepenog spisa je evidentno da je drugotuženi M. T. presudom Vrhovnog suda FBiH br.Kž.... od 21.01.2004. godine oglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 35 godina zbog počinjenog krivičnog djela ubistva iz vjerskih i nacionalnih pobuda iz člana 171 st.2 tč.4 KZ FBiH, a vezanog za događaj koji se dogodio dana 24.12.2002. godine kada je troje članova porodice A. smrtno stradalo dok je tužitelj M. A. teško povrijeđen.

Tužbenim zahtjevom tužitelji traže da im tuženi solidarno naknade nematerijalnu štetu na ime duševnih bolova zbog gubitka bliskih srodnika, a prvotužitelj M. A. i zbog pretrpljenih tjelesnih povreda.

Prvostepeni sud odgovornost prvotužene u ovom postupku temelji na Aneksu 7 Dejtonskog sporazuma koji je potpisan od strane BiH, FBiH i RS i kojim su se u prvom poglavlju pod nazivom Zaštita u članu 1. tačka 2. sve strane potpisnice obavezale da će osigurati siguran povratak izbjeglim i prognanim osobama, bez rizika od uznemiravanja, zastrašivanja, progona i diskriminacije, naročito na temelju etničkog porijekla, religije ili političkog uvjerenja, kao i da se okolnosti pod kojima se desilo ubistvo porodice A. i ranjavanje prvotužitelja mogu podvesti pod akt nasilja i terora kojim ima u vidu odredba člana 180 Zakona o obligacionim odnosima, kada za štetu nastalu smrću ili tjelesnom povredom odgovara društveno politička zajednica (sada država,entite ili federalna jedinica-kanton) čiji su organi bili dužni spriječiti takvu štetu.

Međutim, po mišljenu ovoga suda, na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni je sud izveo pogrešan zaključak da se postupak drugotuženog M. T. u konkretnom događaju može podvesti pod definiciju terorizma kao namjernog ugrožavanja Ustavom utvrđenog državnog i društvenog uređenja. Naime, drugotuženi je u pravomoćno okončanom krivičnom postupku oglašen krivim za krivično djelo ubistva iz vjerskih i nacionalnih pobuda iz člana 171 st.2 tč.4 KZ FBiH, pa se isto ne može u parničnom postupku u smislu člana 12 st.3 ZPP-a kvalifikovati kao krivično djelo terorizma iz člana 146 KZ FBiH, jer osuđujuća krivična presuda predstavlja apsolutan dokaz o građanskoj odgovornosti osuđenog lica i parnični sud je vezan za činjenični opis i pravnu kvalifikaciju sadržanu u izreci krivične presude.

Prema odredbama Ustava FBiH, Federacija je obavezana da osigura primjenu najvišeg nivoa međunarodno priznatih prava i sloboda posebno pravo na život, slobodu, jednakost pred Zakonom i zabranu svake diskriminacije zasnovane između ostalog na religiji ili vjerovanju, političkim ili drugim uvjerenjima, nacionalnom i socijalnom porijeklu, slobodi kretanja obitelji i djece, slobodu religije, uključujući privatno i javno vjeroispovijedanje, kao i druga prava utvrđena citiranim članom. U trećem poglavlju koje govori o podjeli nadležnosti između Federalne i Kantonalne vlasti, također u članu 2. utvrđeno je da Federalna vlast i Kantoni između ostalog jamče i provođenje ljudskih prava.

Aneksom 7. Daytonskog sporazumu o izbjeglicama i prognanicima BiH, FBiH i RS su se obavezale da se sve izbjeglice i prognanici imaju pravo slobodno vratiti u svoje domove uz obavezu strana da će osigurati izbjeglicama i prognanicima siguran povratak bez rizika od uznemiravanja, zastrašivanja, proganjanja ili diskriminacije naročito zbog njihovog etničkog porijekla, vjeroispovijesti ili političkog uvjerenja.

Prednje odredbe ukazuju da je obaveza prvotužene na preduzimanje odgovarajućih koraka kako bi sačuvala živote onih koji su pod njenom jurisdikcijom što podrazumjeva da je dužna preduzeti sve preventivne operativne mjere kako bi zaštitila osobe čije je život u opasnosti uslijed krivičnog djela neke druge osobe. Kada stoje navodi da su zakazale institucije da zaštite pravo na život u kontekstu svoje obaveze mora se sa sigurnošću utvrditi da su vlasti znale ili trebale znati u konkretno vrijeme za postojanje stvarne i direktne opasnosti po život porodice A. i da nisu poduzele odgovarajuće mjere u domenu svojih ovlaštenja ili koje bi po razumnoj procjeni mogle dovesti do toga da se takva opasnost izbjegne.

U postupku pred prvostepenim sudom nije dokazano da je između drugotuženog i porodice A. do kritičnog događaja bilo ikakvog povoda za bilo kakav incident a pogotovo povoda za ovakav brutalan čin izvršen od strane drugotuženog te da su organi prvotužene mogli predvidjeti odnosno poduzeti bilo kakav postupak radi otklanjanja njegovog nastojanja u naumu da počini krivično djelo prema porodici A. Iz prednjeg razloga prvostepena presuda je od strane ovoga suda preinačena u odnosu na prvotuženu FBiH na kojoj nema odgovornosti za štetu i tužitelji su odbijeni sa tužbenim zahtjevom za isplatu naknade nematerijalne štete."



(Presuda Županijskog suda u Mostaru, 56 0 P 019968 11 Gž od 7.6.2012. godine)

O nama

Forum Pravo BiH je pokrenut sa ciljem poticanja i poboljšanja komunikacije unutar pravne struke

Pravo BiH

Responzivni forum