Osnovana sumnja
PostPosted:Sun Apr 14, 2019 8:57 pm
Osnovana sumnja
Sud nije istinski i uvjerljivo verificirao sve cinjenice i informacije na kojima je zasnovao svoj zakljucak da postoji osnovana sumnja da je apelant pocinio krivicna djela koja su mu stavljena na teret. Razlozi na koje se sud pozvao u obrazlozenjima osporenih rjesenja nisu, prema misljenju Ustavnog suda, per se dovoljni da se donese zakljucak da postoji ,,osnovana sumnja" u smislu ZKPBiH i clana 5. stav 1.c. Evropske konvencije.
Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1885/13 od 24. maja 2013. godine
Iz rješenja redovnog suda:
„Iz dokaza Tužilaštva nesumnjivo proizilazi da je osumnjičeni u relativno kratkom periodu pomilovao oko 142 lica u proceduri koja nije u svemu u skladu sa Zakonom o pomilovanju (bez konsultacija sa dvojicom potpredsjednika), zbog
čega je jedan potpredsjednik [...] intervenisao pa čak i pokrenuo postupak ocjene ustavnosti pomilovanja. Imajući u vidu činjenicu da je u Republici Srpskoj i na nivou države BiH u istom periodu pomilovanje bilo u samo po jednom slučaju Sud zaključuje da postoji osnovana sumnja da je osumnjičeni [B. Ž.] [apelant] kršeći zakon i propuštajući da svoja ovlaštenja vrši na zakonit način, demonstrirao najviši stepen neodgovornosti koji je u javnosti proizveo štetne posljedice u vidu podrivanja pravde i diskreditacije javne vlasti. Sud je posebno imao u vidu da se kršenje zakona u konkretnom slučaju odnosi na primjenu pravde i autoritet pravosudnog sistema i da se događa u fazi procesa pridruživanja države BiH Evropskoj uniji kada se od države očekuje da pokaže posvećenost vladavini prava i čvrstu riješenost da reformiše pravosudni sistem i uskladi ga sa najvišim evropskim standardima. Pomilovanja osuđenih lica su najosjetljivije pravno i moralno pitanje zbog toga što u svojoj suštini nose opasnost od direktnog podrivanja pravde ukoliko se primjenjuju neselektivno i bez jasnih i opravdanih razloga. U konkretnom slučaju pomilovanjima je zahvaćen širok krug optuženih za raznovrsna i teška krivična djela, sa vrlo raznovrsnim oblicima pomilovanja (ublažavanja i oslobađanja od izdržavanja kazne).
[...]
Osumnjičeni [K.] je u svom iskazu naveo da je u pokušaju da izdejstvuje pomilovanje za svog brata [A.], osuđenog za silovanje od strane Općinskog suda u Konjicu, pokušao da dođe do [B. Ž.], za kojeg navodi da je čuo da je u nekim slučajevima pomogao ljudima da dobiju pomilovanja, a iz razgovora sa jednim od pomilovanih [E. H.] saznao je da je on svoje pomilovanje platio 48.000,00, te je uputio [B. Ž.] molbu, čiji je unaprijed pripremljen tekst dobio od [P. B.] s kojim je direktno kontaktirao. Njegove navode je potvrdio svjedok [R. B.] koji na detaljan način opisuje kako je osumnjičeni [K.] nastojao izdejstvovati pomilovanje za svog brata [A.]., i da je saznao da će ga to koštati ukupno 50.000 KM da novac od tog ide [B. Ž.] ekipi i samom [B. Ž.]. Ovaj svjedok je izjavio da je u isto vrijeme kada je [K.] pokušavao izdejstvovati pomilovanje za svog brata, savjetnik [B.] rekao da se paralelno završava pomilovanje za lice [A. K.] iz Sarajeva. Izjavu ovog svjedoka potvrdio je i svjedok [P.] koji je naveo da je [A. K.] zajedno sa [B.] išao u zgradu Vlade u Mostaru kod [B. Ž.] u vezi pomilovanja njegovog brata [A.].
[...]
Osim navedenih dokaza, osumnjičeni [J.] je potvrdio da je 29. 03. 2013. godine razgovarao sa jednim od osumnjičenih, [K.] i da mu je on rekao da je [A.] završen i da je [B. Ž.] trebao završiti to za [A.], a također, iz dokaza proizilazi da je pretresom prostorija kod osumnjičenog [B. Ž.] pronađena crna torbica njegovo vlasništvo u kojoj se nalazilo 5.900 KM.”
Iz odluke Ustavnog suda:
„Ustavni sud zapaža da Sud BiH ni na koji način nije obrazložio i argumentovao zašto bi navodni izostanak konsultacija s potpredsjednicima uopće bio jedan od ključnih razloga za postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela organiziranog kriminala u vezi sa zloupotrebom položaja i korupcijom. Također, Sud BiH nije dao bilo kakve argumente u obrazloženjima osporenih rješenja iz kojih bi, na osnovu navodnog izostanka konsultacija apelanta s potpredsjednicima Federacije BiH, ‘objektivni posmatrač’ mogao zaključiti da je apelant mogao počiniti navedena krivična djela, a prema članu 5. stav 1.c. Evropske konvencije bio je dužan dati takve argumente.
[...]
Ustavni sud zapaža da ni navedene izjave svjedoka na kojima Sud BiH temelji svoj zaključak da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela ne predstavljaju ‘činjenice iz kojih bi objektivni posmatrač mogao zaključiti da je [apelant] mogao počiniti krivična djela za koja se sumnjiči’. Ustavni sud zapaža da su izjave na koje se Sud BiH pozvao uopćene i da spadaju u kategoriju ‘rekla-kazala’ dokaza. Takve izjave svjedoka nisu potkrijepljene drugim, objektivnim dokazima, kako to traže standardi u odnosu na postojanje osnovane sumnje, što je Ustavni sud već objasnio. Dalje, iz takvih izjava se ni na koji način ne vidi zbog čega je Sud BiH zaključio, kako je to navedeno u drugostepenom rješenju, da ove izjave zajedno sa drugim dokazima ‘ukazuju da se vršenje krivičnog djela odvijalo na način da su osumnjičeni uspostavili mrežu posrednika, koji su stupali u kontakt sa osuđivanim osobama ili članovima njihovih porodica, koje su podnijele molbe za pomilovanje’, kao i da su ‘uloge pojedinih članova organizovane kriminalne grupe bile jasno razgraničene sa definisanim i podijeljenim ulogama u dogovaranju oko podjele dobiti, a što je sve jasno vidljivo iz iskaza saslušanih svjedoka, kao i transkripta presretnutih telefonskih razgovora’. Ustavni sud smatra da je ovakva tvrdnja Suda BiH proizvoljna, jer se ovako nešto ne može zaključiti iz činjenica na kojima je Sud BiH zasnovao svoj zaključak da postoji osnovana sumnja.
[...]
Dalje, jedan od razloga na koje se Sud BiH pozvao kao argument koji opravdava postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela za koja se tereti je i to da je, prilikom pretresa njegovih službenih prostorija, kod apelanta pronađen iznos od 5.900,00 KM. Sud BiH ovo nije posebno elaborirao, niti je na bilo koji način objasnio kako i zašto ova činjenica može osnovano i objektivno ukazivati
da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret. [...] Dakle, iako je pronalaženje navedenog iznosa kod apelanta cijenjeno kao jedan od razloga za postojanje osnovane sumnje kao uvjeta za određivanje pritvora, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u cijelosti propustio da obrazloži ovaj razlog i dovede ga u vezu s počinjenjem krivičnih djela koja se apelantu stavljaju na teret. Isto se odnosi i na to da je apelant donio 142 (ili 147) odluka o pomilovanju u periodu u kojem je na nivou države BiH i Republike Srpske donesena po jedna takva odluka. Ustavni sud ne može uočiti bilo kakvu vezu između ovih činjenica i osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo organiziranog kriminala u vezi s korupcijom, niti je Sud BiH to obrazložio tako da je razjasnio u čemu je taj sud pronašao takvu eventualnu vezu.”
Sud nije dao odgovor na apelantove zalbene prigovore u odnosu na postojanje osnovane sumnje, a sto je kljucno pitanje u vezi sa zakonitoscu pritvora apelanta.
Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3321/17 od 11. oktobra 2017. godine
Iz obrazloženja drugostepenog rješenja:
„Naime, branioci optuženih žalbom ne osporavaju pravilnost zaključka prvostepenog suda o postojanju osnovane sumnje da su optuženi počinili krivično djelo [...]. Pri tome, branilac optuženog [G. K.] samo u jednoj rečenici navodi da ne postoji ni osnovana sumnja, bez obzira na to što je optužnica potvrđena, ali ni na kakav način dalje ne elaborira ili argumentira takvu svoju tvrdnju, iz kojih razloga se ovaj sud nije ni upuštao u ocjenu ovog žalbenog prigovora, nalazeći ga paušalnim i nepotkrijepljenim.”
Iz odluke Ustavnog suda BiH:
„Odlučujući na ovaj način, odnosno potpuno ignorirajući žalbene navode apelanta o postojanju osnovane sumnje, Kantonalni sud je propustio da ispita osnovni uslov sine qua non određivanja odnosno prudužavanja mjere pritvora
– osnovanu sumnju, koju je apelant problematizirao u žalbi i s pravom očekivao da dobije odgovor na ovaj navod. Ustavni sud podsjeća da je osnovana sumnja obavezan element za odlučivanje o određivanju ili produženju pritvora, bez obzira
88 89
na fazu postupka, koji se mora ispitati. Stoga, Ustavni sud primjećuje da, iako je prvostepeni sud (pogotovo u rješenju od 28. juna 2017. godine, koje je dostavljeno Ustavnom sudu) dao svoje razloge o postojanju osnovane sumnje činjenica je da je apelant osporio zaključak o postojanju iste, ali nije dobio odgovor Kantonalnog suda (u rješenju od 4. jula 2017. godine) jer je isti naprosto zanemario ovaj navod, a što se desilo, kako proizilazi iz dostavljene žalbe (protiv prvostepenog rješenja od
23. avgusta 2017. godine) i rješenja Kantonalnog suda i u odluci od 5. septembra. Dakle, pitanje postojanja osnovane sumnje nije u postupku po žalbi raspravljeno, iako je problematizirano od strane apelanta te je i ispitivanje zakonitosti pritvora postalo iluzorno ako sud nije riješio ovo pitanje. Ustavni sud primjećuje da odredbe ZKP nikako ne isključuju obavezu suda da u postupku sudske kontrole opravdanosti trajanja pritvora, nakon potvrđivanja optužnice ispitaju i dalje postojanje osnovane sumnje, niti je bilo ko od strana u postupku ovu obavezu dovodi u pitanje, a niti je Kantonalni sud mogao zanemariti ovaj žalbeni navod, posmatrajući žalbu u cjelini. Takođe, kako je navedeno, Evropska konvencija u članu 5. (st. 1. 3. i 4) nalaže obaveze provjere ‘zakonitosti’ pritvora u bilo kojoj fazi postupka, a što uključuje jednako i pitanje postojanja osnovane sumnje koja predstavlja temeljni element sudske kontrole nad zakonitošću mjere pritvora i koji element se mora preispitati čak i kada se osporava u toku glavnog pretresa.”
Sud nije istinski i uvjerljivo verificirao sve cinjenice i informacije na kojima je zasnovao svoj zakljucak da postoji osnovana sumnja da je apelant pocinio krivicna djela koja su mu stavljena na teret. Razlozi na koje se sud pozvao u obrazlozenjima osporenih rjesenja nisu, prema misljenju Ustavnog suda, per se dovoljni da se donese zakljucak da postoji ,,osnovana sumnja" u smislu ZKPBiH i clana 5. stav 1.c. Evropske konvencije.
Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1885/13 od 24. maja 2013. godine
Iz rješenja redovnog suda:
„Iz dokaza Tužilaštva nesumnjivo proizilazi da je osumnjičeni u relativno kratkom periodu pomilovao oko 142 lica u proceduri koja nije u svemu u skladu sa Zakonom o pomilovanju (bez konsultacija sa dvojicom potpredsjednika), zbog
čega je jedan potpredsjednik [...] intervenisao pa čak i pokrenuo postupak ocjene ustavnosti pomilovanja. Imajući u vidu činjenicu da je u Republici Srpskoj i na nivou države BiH u istom periodu pomilovanje bilo u samo po jednom slučaju Sud zaključuje da postoji osnovana sumnja da je osumnjičeni [B. Ž.] [apelant] kršeći zakon i propuštajući da svoja ovlaštenja vrši na zakonit način, demonstrirao najviši stepen neodgovornosti koji je u javnosti proizveo štetne posljedice u vidu podrivanja pravde i diskreditacije javne vlasti. Sud je posebno imao u vidu da se kršenje zakona u konkretnom slučaju odnosi na primjenu pravde i autoritet pravosudnog sistema i da se događa u fazi procesa pridruživanja države BiH Evropskoj uniji kada se od države očekuje da pokaže posvećenost vladavini prava i čvrstu riješenost da reformiše pravosudni sistem i uskladi ga sa najvišim evropskim standardima. Pomilovanja osuđenih lica su najosjetljivije pravno i moralno pitanje zbog toga što u svojoj suštini nose opasnost od direktnog podrivanja pravde ukoliko se primjenjuju neselektivno i bez jasnih i opravdanih razloga. U konkretnom slučaju pomilovanjima je zahvaćen širok krug optuženih za raznovrsna i teška krivična djela, sa vrlo raznovrsnim oblicima pomilovanja (ublažavanja i oslobađanja od izdržavanja kazne).
[...]
Osumnjičeni [K.] je u svom iskazu naveo da je u pokušaju da izdejstvuje pomilovanje za svog brata [A.], osuđenog za silovanje od strane Općinskog suda u Konjicu, pokušao da dođe do [B. Ž.], za kojeg navodi da je čuo da je u nekim slučajevima pomogao ljudima da dobiju pomilovanja, a iz razgovora sa jednim od pomilovanih [E. H.] saznao je da je on svoje pomilovanje platio 48.000,00, te je uputio [B. Ž.] molbu, čiji je unaprijed pripremljen tekst dobio od [P. B.] s kojim je direktno kontaktirao. Njegove navode je potvrdio svjedok [R. B.] koji na detaljan način opisuje kako je osumnjičeni [K.] nastojao izdejstvovati pomilovanje za svog brata [A.]., i da je saznao da će ga to koštati ukupno 50.000 KM da novac od tog ide [B. Ž.] ekipi i samom [B. Ž.]. Ovaj svjedok je izjavio da je u isto vrijeme kada je [K.] pokušavao izdejstvovati pomilovanje za svog brata, savjetnik [B.] rekao da se paralelno završava pomilovanje za lice [A. K.] iz Sarajeva. Izjavu ovog svjedoka potvrdio je i svjedok [P.] koji je naveo da je [A. K.] zajedno sa [B.] išao u zgradu Vlade u Mostaru kod [B. Ž.] u vezi pomilovanja njegovog brata [A.].
[...]
Osim navedenih dokaza, osumnjičeni [J.] je potvrdio da je 29. 03. 2013. godine razgovarao sa jednim od osumnjičenih, [K.] i da mu je on rekao da je [A.] završen i da je [B. Ž.] trebao završiti to za [A.], a također, iz dokaza proizilazi da je pretresom prostorija kod osumnjičenog [B. Ž.] pronađena crna torbica njegovo vlasništvo u kojoj se nalazilo 5.900 KM.”
Iz odluke Ustavnog suda:
„Ustavni sud zapaža da Sud BiH ni na koji način nije obrazložio i argumentovao zašto bi navodni izostanak konsultacija s potpredsjednicima uopće bio jedan od ključnih razloga za postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela organiziranog kriminala u vezi sa zloupotrebom položaja i korupcijom. Također, Sud BiH nije dao bilo kakve argumente u obrazloženjima osporenih rješenja iz kojih bi, na osnovu navodnog izostanka konsultacija apelanta s potpredsjednicima Federacije BiH, ‘objektivni posmatrač’ mogao zaključiti da je apelant mogao počiniti navedena krivična djela, a prema članu 5. stav 1.c. Evropske konvencije bio je dužan dati takve argumente.
[...]
Ustavni sud zapaža da ni navedene izjave svjedoka na kojima Sud BiH temelji svoj zaključak da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela ne predstavljaju ‘činjenice iz kojih bi objektivni posmatrač mogao zaključiti da je [apelant] mogao počiniti krivična djela za koja se sumnjiči’. Ustavni sud zapaža da su izjave na koje se Sud BiH pozvao uopćene i da spadaju u kategoriju ‘rekla-kazala’ dokaza. Takve izjave svjedoka nisu potkrijepljene drugim, objektivnim dokazima, kako to traže standardi u odnosu na postojanje osnovane sumnje, što je Ustavni sud već objasnio. Dalje, iz takvih izjava se ni na koji način ne vidi zbog čega je Sud BiH zaključio, kako je to navedeno u drugostepenom rješenju, da ove izjave zajedno sa drugim dokazima ‘ukazuju da se vršenje krivičnog djela odvijalo na način da su osumnjičeni uspostavili mrežu posrednika, koji su stupali u kontakt sa osuđivanim osobama ili članovima njihovih porodica, koje su podnijele molbe za pomilovanje’, kao i da su ‘uloge pojedinih članova organizovane kriminalne grupe bile jasno razgraničene sa definisanim i podijeljenim ulogama u dogovaranju oko podjele dobiti, a što je sve jasno vidljivo iz iskaza saslušanih svjedoka, kao i transkripta presretnutih telefonskih razgovora’. Ustavni sud smatra da je ovakva tvrdnja Suda BiH proizvoljna, jer se ovako nešto ne može zaključiti iz činjenica na kojima je Sud BiH zasnovao svoj zaključak da postoji osnovana sumnja.
[...]
Dalje, jedan od razloga na koje se Sud BiH pozvao kao argument koji opravdava postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela za koja se tereti je i to da je, prilikom pretresa njegovih službenih prostorija, kod apelanta pronađen iznos od 5.900,00 KM. Sud BiH ovo nije posebno elaborirao, niti je na bilo koji način objasnio kako i zašto ova činjenica može osnovano i objektivno ukazivati
da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret. [...] Dakle, iako je pronalaženje navedenog iznosa kod apelanta cijenjeno kao jedan od razloga za postojanje osnovane sumnje kao uvjeta za određivanje pritvora, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u cijelosti propustio da obrazloži ovaj razlog i dovede ga u vezu s počinjenjem krivičnih djela koja se apelantu stavljaju na teret. Isto se odnosi i na to da je apelant donio 142 (ili 147) odluka o pomilovanju u periodu u kojem je na nivou države BiH i Republike Srpske donesena po jedna takva odluka. Ustavni sud ne može uočiti bilo kakvu vezu između ovih činjenica i osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo organiziranog kriminala u vezi s korupcijom, niti je Sud BiH to obrazložio tako da je razjasnio u čemu je taj sud pronašao takvu eventualnu vezu.”
Sud nije dao odgovor na apelantove zalbene prigovore u odnosu na postojanje osnovane sumnje, a sto je kljucno pitanje u vezi sa zakonitoscu pritvora apelanta.
Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3321/17 od 11. oktobra 2017. godine
Iz obrazloženja drugostepenog rješenja:
„Naime, branioci optuženih žalbom ne osporavaju pravilnost zaključka prvostepenog suda o postojanju osnovane sumnje da su optuženi počinili krivično djelo [...]. Pri tome, branilac optuženog [G. K.] samo u jednoj rečenici navodi da ne postoji ni osnovana sumnja, bez obzira na to što je optužnica potvrđena, ali ni na kakav način dalje ne elaborira ili argumentira takvu svoju tvrdnju, iz kojih razloga se ovaj sud nije ni upuštao u ocjenu ovog žalbenog prigovora, nalazeći ga paušalnim i nepotkrijepljenim.”
Iz odluke Ustavnog suda BiH:
„Odlučujući na ovaj način, odnosno potpuno ignorirajući žalbene navode apelanta o postojanju osnovane sumnje, Kantonalni sud je propustio da ispita osnovni uslov sine qua non određivanja odnosno prudužavanja mjere pritvora
– osnovanu sumnju, koju je apelant problematizirao u žalbi i s pravom očekivao da dobije odgovor na ovaj navod. Ustavni sud podsjeća da je osnovana sumnja obavezan element za odlučivanje o određivanju ili produženju pritvora, bez obzira
88 89
na fazu postupka, koji se mora ispitati. Stoga, Ustavni sud primjećuje da, iako je prvostepeni sud (pogotovo u rješenju od 28. juna 2017. godine, koje je dostavljeno Ustavnom sudu) dao svoje razloge o postojanju osnovane sumnje činjenica je da je apelant osporio zaključak o postojanju iste, ali nije dobio odgovor Kantonalnog suda (u rješenju od 4. jula 2017. godine) jer je isti naprosto zanemario ovaj navod, a što se desilo, kako proizilazi iz dostavljene žalbe (protiv prvostepenog rješenja od
23. avgusta 2017. godine) i rješenja Kantonalnog suda i u odluci od 5. septembra. Dakle, pitanje postojanja osnovane sumnje nije u postupku po žalbi raspravljeno, iako je problematizirano od strane apelanta te je i ispitivanje zakonitosti pritvora postalo iluzorno ako sud nije riješio ovo pitanje. Ustavni sud primjećuje da odredbe ZKP nikako ne isključuju obavezu suda da u postupku sudske kontrole opravdanosti trajanja pritvora, nakon potvrđivanja optužnice ispitaju i dalje postojanje osnovane sumnje, niti je bilo ko od strana u postupku ovu obavezu dovodi u pitanje, a niti je Kantonalni sud mogao zanemariti ovaj žalbeni navod, posmatrajući žalbu u cjelini. Takođe, kako je navedeno, Evropska konvencija u članu 5. (st. 1. 3. i 4) nalaže obaveze provjere ‘zakonitosti’ pritvora u bilo kojoj fazi postupka, a što uključuje jednako i pitanje postojanja osnovane sumnje koja predstavlja temeljni element sudske kontrole nad zakonitošću mjere pritvora i koji element se mora preispitati čak i kada se osporava u toku glavnog pretresa.”