Page 1 of 1

Oduzimanje predmeta u krivicnom postupku

PostPosted:Tue Feb 04, 2020 1:12 pm
by comodore
ODUZIMANJE PREDMETA U KRIVIČNOM POSTUPKU, U KONTEKSTU ČLANA 1. PROTOKOLA BROJ 1. UZ EVROPSKU KONVENCIJU O ZAŠTITI LJUDSKIH PRAVA I OSNOVNIH SLOBODA

Autor: Lejla Džaferbegović, pravna savjetnica u Sudu Bosne i Hercegovine
Izvor: Sudska praksa suda BIH za godinu 2019

Uvod


Oduzimanje predmeta (član 74. Krivični zakon Bosne i Hercegovine) u krivičnom postupku je krivičnopravna sankcija i jedna od zakonom propisanih mjera sigurnosti, čija svrha je da se otklone stanja ili uslovi koji mogu uticati da učinitelj ubuduće učini krivična djela.

U svrhu analize krivičnopravne prirode mjere sigurnosti oduzimanje predmeta, korisno je izložiti najprije zakonsku odredbu koja predstavlja pravni temelj za njeno izricanje u krivičnim predmetima. Naime, odredbom člana 74. KZ BiH propisano je:
(1) Predmeti koji su na bilo koji način u cjelini ili djelomično, upotrijebljeni ili su bili namijenjeni da budu upotrijebljeni za počinjenje krivičnog djela ili koji su nastali počinjenjem krivičnog djela bit će oduzeti ako su vlasništvo počinioca.
(2) Predmeti iz stava (1) ovog člana bit će oduzeti i kada nisu vlasništvo počinioca, ali time se ne dira u prava trećih lica na naknadu štete od počinioca.

Iz citiranog zakonskog teksta odredbe člana 74. KZ BiH ne proizilazi da bi se u praktičnoj primjeni ove odredbe mogli pojaviti problemi, budući da se istom jasno i konkretno određuje šta se smatra predmetima koji bi se u smislu ove zakonske odredbe trebali oduzeti, kako od počinioca kao vlasnika predmeta tako i u situacijama kada predmeti nisu vlasništvo počinioca, odnosno kada su vlasnici treća lica.

Ovo posebno kada se ima u vidu da je zakonodavac za pojedina krivična djela propisao i imperativne odredbe oduzimanja predmeta, odnosno izricanja mjere sigurnosti kao obavezne mjere, tačnije krivičnopravne sankcije.1

1 Imperativne odredbe kojima je propisano izricanje mjere sigurnosti kao obavezno u okviru sljedećih krivičnih djela: Neovlašteni promet oružjem i vojnom opremom te proizvodima dvojne upotrebe, član 193. stav 6. KZ BiH, propisano je sljedeće: „Oružje, vojna oprema, proizvodi dvojne namjene kao i sredstva za njihov transport ili rasturanje bit će oduzeti.“



Međutim, nakon pojedinih odluka Ustavnog suda BiH, pojavili su se problemi u praktičnoj primjeni ovih odredbi, odnosno izricanja mjere sigurnosti, budući da je prema navodima Ustavnog suda, potrebno razmatrati izricanje mjere sigurnosti oduzimanja predmeta, prije svega, u kontekstu i sa aspekta prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, te posebice člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju (zaštita imovine), pa tek onda u kontekstu imperativnih zakonskih normi propisanih krivičnim zakonodavstvom BiH.

Upravo iz tih razloga, potrebno je analizirati praksu, kao i stavove Evropskog suda u sličnim pravnim predmetima, a u okviru kojih su izneseni kriteriji na koje se Ustavni sud poziva u svojim odlukama, a koje je potrebno pratiti i cijeniti kako bi se donosile odluke u skladu sa garancijama iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.

Odluke Evropskog suda u pogledu pravila i kriterija koja proizilaze iz člana 1. Protokola broj 1. (zaštita prava na imovinu)

Član 1. Protokola 1. EKLJP propisuje: “Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.”

Iz navedenog proizilazi da član 1. Protokola br. 1 obuhvata tri različita pravila: prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine; drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine uz određene uslove; treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice, između ostalog, imaju pravo da kontrolišu korištenje imovine u skladu s općim interesom ili u svrhu naplate poreza i ostalih doprinosa ili kazni.

Krivično djelo Krijumčarenje ljudi, član 189. stav 6. KZ BiH: „Predmeti ili prijevozna sredstva upotrijebljena za izvršenje djela bit će oduzeti.“ Krivično djelo Nedozvoljeno oružje i druga sredstva borbe iz člana 193a. stav 7. KZ BiH: „Hemijsko ili biološko oružje neko drugo borbeno sredstvo zabranjeno pravilima međunarodnog prava te sredstva za kontrolu nereda iz ovog člana kao i sredstva za njihov transport ili rasturanje bit će oduzeti“ itd.



Sva tri pravila, sudeći po praksi Evropskog suda su povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi AGOSI protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 24. oktobar 1986., stav 48., Serija A br. 108, te Centro Europa 7 S.r.l. i Di Stefano protiv Italije [VV], br. 38433/09, stav 185., ESLJP 2012. godine).

Evropski sud je u nekoliko navrata ispitivao pitanja koja se postavljaju u vezi s mjerom konfiskacije primijenjenom u odnosu na imovinu koja je nezakonito korištena, a s ciljem sprečavanja dalje nezakonite upotrebe. Neki od tih predmeta odnosili su se na zapljenu prihoda od krivičnih dijela (productum sceleris) (vidi npr., Frizen protiv Rusije, br. 58254/00, stav 31, 24. mart 2005. godine, s daljim pozivanjima), drugi su se ticali konfiskacije stvari koje su bile predmet/objekt krivičnog djela (objectum sceleris) (vidi npr., AGOSI, citiran gore, stav 51., te noviji, Sulejmani protiv bivše Jugoslovenske Republike Makedonije, br. 74681/11, stav 40.,
28. april 2016. godine), a druga opet konfiskacije stvari i sredstava kojima su krivična djela počinjena (instrumentum sceleris).

Konkretni predmeti Suda BiH u kojima je utvrđena povreda prava na imovinu od Ustavnog suda, spadaju u posljednju kategoriju, budući da naše zakonodavstvo predviđa obveznu konfiskaciju instrumenta sceleris, a radi sprečavanja činjenja novih krivičnih djela, posebno za određena krivična djela, kako je to već navedeno ranije. Iz obrazloženja odluke Suda BiH2 proizilazi da je svrha mjera sigurnosti prevashodno specijalna prevencija, ali da pri tome ne treba zanemariti ni generalnu prevenciju krivičnih djela, te da bi vraćanje vozila pravnom licu, koje je u njegovom vlasništvu, dovelo u pitanje preventivnu svrhu izricanja sankcije prema optuženom. Dakle, prema stavu vijeća Apelacionog odjeljenja iznesenog u konkretnom predmetu, mjera sigurnosti oduzimanja predmeta, u konkretnom slučaju putničkog motornog vozila u vlasništvu trećeg lica, predstavlja krivičnopravnu sankciju prema osuđenom i vraćanjem predmetnog vozila, osuđeni bi bio oslobođen obaveze da nadoknadi štetu trećem licu u parničnom postupku, te bi u tom smislu specijalna prevencija bila upitna i poslala bi se negativna poruka u javnost. Dalje, zaključuje Apelaciono vijeće, kada je u pitanju generalna prevencija, želi se ukazati na ozbiljnost predmetnog krivičnog djela, na globalnom nivou, te da


2 Drugostepena presuda Suda BiH broj: S1 3 K 019120 18 Kž 6 od 07.11.2018. godine.


negativni trendovi iznajmljivanja vozila od rent a car kuća u cilju vršenja najozbiljnijih krivičnih djela (kao što je npr. Terorizam), neće ostati nekažnjeni, te da im se treba pokloniti posebna pažnja. Upravo na ovaj način, prema mišljenju Apelacionog vijeća, opći interes preteže nad interesom bona fide vlasnika putničkog motornog vozila na mirno uživanje vlasništva, kao i da shodno tome nema povrede prava na imovinu koje je zagarantovano u članu II/3.k) Ustava i članom 1. Protokola broj 1. uz EKLJP.

Nasuprot iznesenom stavu i zaključku vijeća Apelacionog odjeljenja, u predmetima u kojima se trajno oduzima vlasništvo trećim licima, bez realne mogućnosti povrata predmeta, Evropski sud iznosi da zapljena instrumenata, sredstava kojima je počinjeno krivično djelo od trećih osoba ne uključuje isti nivo hitnosti kakav ima konfiskacija prihoda od ili objekata krivičnog djela, gledano sa aspekta javnog interesa. Stoga se u određenim okolnostima trajno oduzimanje predmeta može ispitivati u smislu druge rečenice prvog stava člana 1. Protokola br. 1, koja obuhvata lišavanje vlasništva. Zapravo, u sličnom predmetu Andonoski protiv Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije (br. 16225/08, stav 12., 17. septembar 2015. godine), koji se odnosio na zapljenu automobila podnositelja predstavke koji je korišten da se počini krivično djelo, Sud je odlučio da je trajna priroda mjere koja dozvoljava konačan prenos vlasništva, bez mogućnosti povrata, dovela do lišavanja vlasništva (ibid., stav 30.).

Postavlja se pitanje da li takvo trajno oduzimanje predmeta, predstavlja usklađenost sa zahtjevima iz drugog člana stava člana 1. Protokola broja 1.?

Analizirajući odluke Evropskog suda, u kojima je ispitivao pitanja koja se postavljaju u vezi sa mjerom konfiskacije primijenjenom u odnosu na imovinu koja je nezakonito korištena, a s ciljem sprečavanja dalje nezakonite upotrebe, može se zaključiti da je iznio nekoliko kriterija koji se trebaju analizirati prilikom uplitanja u imovinska prava vlasnika kojima se trajno oduzima vlasništvo u krivičnim postupcima, te time dao odgovor na postavljeno pitanje.

Prvi kriterij – uplitanje mora biti propisano zakonom i imati razuman odnos proporcionalnosti između sredstava koja su upotrebljena i cilja koji se želi postići oduzimanjem;
Naime, sud mora ispitati da li je uplitanje u imovinska prava podnositelja bilo opravdano prema drugom stavu člana 1. Protokola br. 1. U skladu sa praksom Suda, uplitanje u svrhu tog stava mora biti propisano zakonom i mora slijediti jedan


ili više zakonitih ciljeva. Uz to, mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između sredstava koja su upotrebljena i cilja koji se želi postići. Drugim riječima, Sud mora utvrditi da li je postignuta ravnoteža između zahtjeva javnog interesa i interesa pojedinca ili pojedinaca o kojima je riječ (vidi Sporrong i Lönnroth protiv Švedske, 23. septembar 1982. godine, stavovi 69. i 73., Serija A br. 52, i James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 21. februar 1986. godine, stav 50., Serija A br. 98). Pri tome, Sud ostavlja široku slobodu procjene po pitanju izbora sredstava primjene, kao i utvrđivanja da li su posljedice primjene opravdane u javnom interesu u svrhu postizanja svrhe zakona o kojem je riječ (vidi AGOSI, citiran gore, stav 52., i Vistiņš i Perepjolkins protiv Latvije [VV], br. 71243/01, stav 109., 25. oktobar 2012. godine).

Drugi kriterij – uzimanje u obzir krivnje ili brige koje se mogu pripisati vlasniku kojem se oduzima imovina;
Kada je u pitanju postizanje pravične ravnoteže između sredstava koje domaće vlasti koriste za sprečavanje izvršenja određenih krivičnih djela i zaštite imovinskih prava podnositelja, Evropski sud ponavlja da ta ravnoteža ovisi o mnogim čimbenicima, od kojih je ponašanje vlasnika imovine samo jedan element svih okolnosti koje je potrebno uzeti u obzir (vidi AGOSI, citiran gore, stav 54.). Naime, sud mora razmotriti da li su postupci vođeni u konkretnom predmetu omogućili razumno uzimanje u obzir stupnja krivnje ili brige koji se mogu pripisati trećem licu, podnositelju predstavke – kompaniji ili, barem, uzimanje u obzir odnosa između postupanja kompanije i kršenja zakona do kojega je, van svake sumnje, došlo, te, isto tako, da li su postupci o kojima je riječ dali podnositelju predstavke – kompaniji razumnu mogućnost iznošenja svog slučaja pred odgovorne organe vlasti (ibid. stav 55.). Potrebno je napraviti opsežan uvid u postupke koji su primijenjeni da bi se moglo utvrditi da li su ovi uvjeti ispunjeni (ibid.).

Treći kriterij - strogost nacionalnih propisa i preveliki teret na treća lica kojima se oduzima imovina;
Iz sadržaja odluka Suda BiH, strogost nacionalnih propisa posve je opravdana zbog ozbiljnosti pojedinih krivičnih djela, posebice onih povezanih s drogom ili terorizmom. Po mišljenju Suda, priroda takvih krivičnih djela, način na koji su počinjena, te posljedice koje imaju po zdravlje i život ljudi opravdavaju obaveznu zapljenu sredstava transporta, bez obzira na vlasništvo, te bi svako drugo regulatorno rješenje značajno umanjilo mogućnost učinkovite prevencije tih krivičnih dijela.


Po mišljenju Evropskog suda, nema sumnje da zaštita ljudskog života ili zdravlja, predstavlja osnovu koja je navedena kao opravdanje za navedenu mjeru, te da zahtijeva odlučnu akciju država potpisnica kako bi se smanjio broj krivičnih djela. Nasuprot tome, vlasništvo koje je upotrebljeno da bi se počinilo to krivično djelo može, kao što je to slučaj u konkretnim predmetima, nametnuti prevelik teret na treću stranu kojoj pripada navedena imovina. Stvaranje balansa između općeg interesa sprečavanja kriminala i zaštite prava pojedinaca (vidi stav 39. gore i Air Canada, citiran gore, stav 36.) u ovim okolnostima stoga znači da nametanje takvog tereta vlasniku relevantne imovine može biti opravdano samo ako rizik povrata njegove imovine omogućava ponovno vršenje krivičnih djela i podriva borbu protiv organiziranog kriminala, te tako preteže nad interesom vlasnika za povrat imovine.

U predmetu B. K. M. Lojistik Tascimacilik Ticaret Limited Sirketi protiv Slovenije (42079/12 od 17.01.2017. godine), Evropski sud u vezi s naslovljenim kriterijem iznosi da je potrebno ocijeniti da li su sredstva preinačena za potrebe krijumčarenja droge, da li je bilo prethodnih incidenata koji bi bili prouzročeni propustom podnositelja predstavke – kompanije da spriječi prevoz nezakonitih pošiljki njihovim vozilom koji bi doveli do postavljanja pitanja u vezi sa odgovornošću podnositelja predstavke – kompanije za počinjeno krivično djelo (vidi, za razliku od Air Canada, citiran iznad, stavovi 6. i 44.). Navedeno, skupa sa činjenicom da je vozaču kamiona suđeno za krijumčarenje drogom i da je osuđen na zatvorsku kaznu u trajanju od devet godina (vidi stav 11. iznad), teško može dovesti do zaključka da bi kamion ponovno mogao biti korišten za prevoz ilegalnih supstanci (vidi, mutatis mutandis, Vasilevski, citiran gore, stav 58.). U svjetlu navedenog, Evropski sud ne vidi kakve negativne posljedice bi mogle proizaći iz vraćanja kamiona vlasniku. Ovo posebno stoga što, kako tvrdi Vlada, podnositelj predstavke
– kompanija može otkupiti kamion na javnoj dražbi. Također, pod pretpostavkom da je podnositelj predstavke – kompanija zaista ponovno kupila kamion na licitaciji, Sud želi istaći da se to ne može smatrati pravnim lijekom za štetu nastalu zapljenom, jer rekvizicija vozila ovisi o plaćanju cijene postignute na dražbi. Što nas konačno dovodi i do zadnjeg kriterija koji je potrebno cijeniti u svjetlu uplitanja u imovinska prava vlasnika te lišavanja prava vlasništva.

Četvrti kriterij – zahtjev za naknadu štete u parničnom postupku takve je prirode da povlači za sobom dalju neizvjesnost po pitanju imovine bona fide vlasnika;
Tvrdnje da domaći propisi daju trećim licima, vlasnicima, učinkovitu mogućnost dobivanja kompenzacije/naknade za novčani gubitak tako što će je tražiti od osuđenih osoba kao strane odgovorne za pretrpljenu štetu u parničnom postupku,


prema zaključcima Evropskog suda povlače za sobom dalju neizvjesnost po pitanju imovine bona fide vlasnika jer bi se moglo utvrditi da je počinitelj nesolventan. Nije smatrano da zahtjev za kompenzaciju omogućava bona fide vlasnicima zadovoljavajuću mogućnost iznošenja svojih predmeta pred nadležne domaće organe vlasti. Naime, sud smatra pretjeranim zahtijevati od trećih lica, podnositelja predstavke – kompanije da započne novi postupak protiv osuđenih lica, da bi osigurao povrat gubitka nastalog uslijed radnji domaćih organa vlasti.

U svjetlu gore navedenih razmatranja, Evropski sud je u konkretnom predmetu B.K.M. Lojistik Tascimacilik Ticaret Limited Sirketi proitiv Slovenije (42079/12 od 17.01.2017. godine) zauzeo stav da obvezna konfiskacija vozila podnositelja predstavke – kompanije, s obzirom na to da ne postoji realna mogućnost da se dobije naknada za nastali gubitak, nije u dovoljnoj mjeri uzela u obzir interese podnositelja predstavke – kompanije. Sud stoga nalazi da u konkretnom predmetu nije postignuta pravična ravnoteža između zahtjeva općeg interesa javnosti i prava podnositelja predstavke – kompanije na mirno uživanje vlasništva, te da je teret nametnut podnositelju predstavke – kompaniji bio prevelik.

Zaključak


Pravo vlasništva je apsolutno pravo pojedinca i svako uplitanje u imovinska prava, u vezi s mjerom konfiskacije imovine koja je nezakonito korištena, mora biti opravdano prema članu 1. Protokola broj 1. EKLJP. Uplitanje u svrhu tog člana mora biti propisano zakonom i mora slijediti jedan ili više zakonitih ciljeva, te uz to mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između sredstava koja su upotrebljena u izvršenju krivičnog djela i cilja koji se želi postići izricanjem mjere sigurnosti.

Drugim riječima, Sud mora utvrditi da li je postignuta ravnoteža između zahtjeva javnog interesa i interesa pojedinca ili prava pojedinaca na mirno uživanje vlasništva (vidi Sporrong i Lönnroth protiv Švedske, 23. septembar 1982. godine, stavovi 69. i 73., Serija A br. 52, i James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 21. februar 1986. godine, stav 50., Serija A br. 98). Pri tome, Sud ostavlja široku slobodu procjene po pitanju izbora sredstava primjene kao i utvrđivanja da li su posljedice primjene opravdane u javnom interesu u svrhu postizanja svrhe zakona o kojem je riječ (vidi AGOSI, citiran gore, stav 52., i Vistinš i Perepjolkins protiv Latvije [VV], br. 71243/01, stav 109., 25. oktobar 2012. godine).


U predmetima pred Sudom BiH, kada je u pitanju izricanje mjere sigurnosti oduzimanje predmeta, primjenjivane su odredbe koje su naprijed citirane (član 74. KZ BiH), te su i obrazloženja sudskih odluka slijedila uglavnom tumačenja tih zakonskih odredbi, koje su predstavljale pravni temelj za oduzimanje predmeta upotrijebljenih za izvršenje krivičnih djela.

Zakonom je, dakle propisano da predmeti koji su upotrijebljeni ili su bili namijenjeni za učinjenje krivičnog djela ili koji su nastali učinjenjem krivičnog djela mogu se oduzeti i kada nisu vlasništvo učinitelja – ako to zahtijevaju interesi opće sigurnosti i interesi morala, a takvo oduzimanje tih predmeta mora biti apsolutno neophodno. Propisano je da se time ne dira u prava trećih lica na naknadu štete od počinioca.

Neka krivična zakonodavstva kada je u pitanju oduzimanje predmeta i naknada štete od počinioca, predviđaju i druga rješenja, tako npr. krivični zakonik R Hrvatske (član 79. stav 3.) propisuje da: „vlasnik oduzetog predmeta ili sredstva koji nije počinitelj djela ima pravo na povrat predmeta i sredstva ili naknadu njegove tržišne vrijednosti iz državnog proračuna, osim ako je najmanje krajnjom nepažnjom pridonio da predmet ili sredstvo bude namijenjeno ili upotrijebljeno za počinjenje kaznenog djela ili da nastane njegovim počinjenjem ili ako je probavio predmet ili sredstvo znajući za okolnosti koje omogućuju njegovo oduzimanje.“

Dakle, iznesenim zakonskim rješenjem predviđeno je da treća lica imaju mogućnost da naknade štetu od počinilaca, međutim bez provođenja posebne parnice i eventualne neizvjesnosti, koju kao problematično zakonsko rješenje posebno potencira Evropski sud, a po pitanju imovine bona fide vlasnika jer bi se moglo utvrditi da je počinitelj nesolventan. Iz citirane zakonske odredbe proizilazi da postoji mogućnost naknade tržišne vrijednosti iz državnog proračuna, osim ako se u krivičnom postupku nije utvrdilo da je treće lice najmanje krajnjom nepažnjom pridonijelo da predmet ili sredstvo bude namijenjeno ili upotrijebljeno za počinjenje kaznenog djela, čime se isključuje problematika koju Evropski sud konstatuje kroz četvrti kriterij, navodeći da je zahtjev za naknadu štete u parničnom postupku takve prirode da povlači za sobom dalju neizvjesnost po pitanju imovine bona fide vlasnika.

Iz sadržaja sudskih odluka Suda BiH prozilazi da su sudeća vijeća cijenila u svakom konkretnom slučaju prirodu i namjenu oduzetih predmeta i stepen opasnosti koju oni predstavljaju za opću sigurnost odnosno u kojoj mjeri ti predmeti vrijeđaju


moral. Upravo cijeneći naprijed navedene kriterije, kao i činjenice i okolnosti konkretnog slučaja, te posebno da je u pojedinim predmetima zakonom propisano imperativno oduzimanje predmeta, odnosno izricanje mjere sigurnosti, kao krivičnopravne sankcije, Sud BiH je donosio odluke kojma je trajno oduzimao predmete kojima su učinjena krivična djela, te sa istom argumentacijom donosio i odluke kada je oduzimanje predmeta vršeno od trećih osoba. Dakle, „miješanje“ u pravo trećeg lica na imovinu izvršeno je u skladu sa zakonom, što bi predstavljalo dovoljnu pravnu osnovu za trajno oduzimanje predmeta.

Međutim, kada imamo u vidu sve izneseno, a posebice kriterije u odlukama Evropskog suda, posve je jasno da je samo jedan od kriterija onaj koji se odnosi na okolnost da je oduzimanje propisano zakonom, te da se mjera sigurnosti koja dovodi do lišavanja vlasništva trećim licima, izriče samo u onim slučajevima u kojima postoji pravična ravnoteža između zahtjeva općeg interesa javnosti i prava pojedinaca na mirno uživanje vlasništva, kao i da teret „oduzimanja“ prava vlasništva trećih lica nije prevelik. U suprotnom, kako prema stavu i zaključcima Evropskog suda, tako i Ustavnog suda BiH3, utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava BiH i člana 1. Protokola broj 1. uz EKLJP.






















3 Odluke Ustavnog suda AP 2742/16 od 11.09.2018. godine; Ap 242/17 od 17.07.2019. godine;

https://www.bih-pravo.org