• Home

  • Ovo je index stranica foruma
Sudska praksa Bosne i Hercegovine, stavovi Vrhovnog suda Federacije BiH, Vrhovnog suda RS, Ustavnog suda BiH i Okruznih / Kantonalnih sudova BiH
 #883  Postao/la comodore
 sri kol 07, 2019 11:53 am
ODLUKA O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU, BROJ: U 23/18

("Sl. glasnik BiH", br. 53/2019)

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 23/18, rješavajući zahtjev Okružnog suda u Banjoj Luci (sudija Milan Blagojević), na osnovu člana VI/3c) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) alineja b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik

Mato Tadić, potpredsjednik

Mirsad Ćeman, potpredsjednik

Margarita Caca Nikolovska, potpredsjednica

Tudor Pantiru, sudija

Valerija Galić, sudija

Miodrag Simović, sudija

Seada Palavrić, sudija

Giovanni Grasso, sudija

na sjednici održanoj 5. jula 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI MERITUMU

ODBIJA SE zahtjev Okružnog suda u Banjoj Luci (sudija Milan Blagojević) za ocjenu kompatibilnosti člana 433 stav 1 Zakona o parničnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - odluka Ustavnog suda Republike Srpske, 45/09 - odluka Ustavnog suda Republike Srpske, 49/09 i 61/13) sa članom II/2 Ustava Bosne i Hercegovine i članom 13 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

UTVRĐUJE SE da je član 433 stav 1 Zakona o parničnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - odluka Ustavnog suda Republike Srpske, 45/09 - odluka Ustavnog suda Republike Srpske, 49/09 i 61/13) u skladu sa članom II/2 Ustava Bosne i Hercegovine i članom 13 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

Obrazloženje

I. Uvod

1. Okružni sud u Banjoj Luci (sudija Milan Blagojević, u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva) podnio je 18. decembra 2018. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za ocjenu kompatibilnosti člana 433 stav 1 Zakona o parničnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - odluka Ustavnog suda Republike Srpske, 45/09 - odluka Ustavnog suda Republike Srpske, 49/09 i 61/13, u daljnjem tekstu: ZPP) sa članom II/2 Ustava Bosne i Hercegovine i članom 13 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Podnosilac zahtjeva je istog dana dostavio dopunu zahtjeva.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 stav (2) Pravila Ustavnog suda, od Narodne skupštine Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Narodna skupština) zatraženo je 24. januara 2019. godine da dostavi odgovor na zahtjev.

3. Narodna skupština je dostavila odgovor 28. februara 2019. godine.

III. Zahtjev

a) Navodi iz zahtjeva

4. Podnosilac zahtjeva je naveo da je odredbom člana 433 stav 1 ZPP zakonodavac nametnuo dvije zabrane: jedna se odnosi na stranke u postupku (da u sporu male vrijednosti žalbom osporava presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja), a druga na žalbeni sud (da po tom osnovu ispituje presudu). Iako zabrana nije izričito navedena, ona proizlazi iz riječi "samo zbog" koje isključuju pravo na osporavanje presude zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Podnosilac zahtjeva navodi da je ta zabrana u suprotnosti sa članom II/2 Ustava Bosne i Hercegovine i članom 13 Evropske konvencije. Podnosilac zahtjeva ističe da su članom II/2 Ustava Bosne i Hercegovine sva prava iz Evropske konvencije "izdignuta na ustavni nivo", pa tako i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, čiji je sadržaj citiran na engleskom jeziku i domaćem jeziku. Jedan od akcenata iz navedenih odredbi je u "efektivnosti", odnosno "djelotvornosti" domaćeg pravnog lijeka. Kako podnosilac zahtjeva navodi, akcenat je takođe na tome da pravo na takav "djelotvoran" pravni lijek ima "svako", što, prema mišljenju podnosioca zahtjeva, znači da taj pravni lijek mora imati svako bez obzira na to da li se radi o sporu do 5.000 KM ili preko 5.000 KM jer u citiranoj odredbi nijednom riječju pravo na djelotvoran pravni lijek nije ograničeno (tako što je propisano da djelotvoran pravni lijek mogu da izjave samo oni subjekti koji se spore o zahtjevima koji prelaze 5.000 KM, a da oni koji se spore do 5.000 KM nemaju pravo na takav lijek). Nadalje, podnosilac zahtjeva navodi da iz citirane konvencijske odredbe proizlazi "i da se pravo na djelotvoran pravni lijek mora uvijek dovoditi u vezu sa tim da li se pravnim lijekom ističe povreda nekog od prava ili sloboda utvrđenih u [Evropskoj konvenciji]", ukazujući na predmet Evropskog suda Klass protiv Njemačke. Primjenjujući navedeno stanovište Evropskog suda na konkretan predmet, kako je naveo podnosilac zahtjeva, vidi se da tuženi negira da je uradio ono što mu tužilac stavlja na teret, a takođe navodi da će, ukoliko pravosnažno bude obavezan da tužiocu plati potraživani novčani iznos, biti povrijeđeno njegovo pravo na imovinu. Podnosilac zahtjeva navodi da je osporenom odredbom tuženom zabranjeno da osporava prvostepenu presudu u pogledu odlučujućih činjenica, kao i sudu da u tom pogledu ispituje zakonitost i pravilnost prvostepene presude. Stoga će takvom zakonskom odredbom (zabranom) doći ne samo do povrede prava tuženog na djelotvoran pravni lijek već, u konačnici, i do povrede prava na imovinu. Iz svega navedenog, prema mišljenju podnosioca zahtjeva, proizlazi da osporena odredba nije u skladu (ili bolje reći suprotna je) sa članom II/2 Ustava Bosne i Hercegovine i članom 13 Evropske konvencije.

5. U dopuni zahtjeva podnosilac je ukazao da se pravo na djelotvoran pravni lijek ne može negirati pozivanjem na princip efikasnosti sudskog postupka, što je i obrazložio. Prema mišljenju podnosioca zahtjeva, bilo kakvo pozivanje na efikasnost sudskog postupka "kao 'razlog' za neprimjenjivanje konvencijskog prava na djelotvoran pravni lijek u parničnim sporovima male vrijednosti bilo bi neproporcionalan teret koji se ni pravno ni moralno ne može opravdati, već bi direktno vodilo i u povredu konvencijskog prava na imovinu".

b) Činjenice predmeta povodom kojeg je podnesen zahtjev

6. Podnosilac zahtjeva ukazuje da je u predmetu povodom kojeg je podnesen zahtjev ZP "Elektrokrajina" a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužilac) tužio Z. I. (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu na ime neovlašćene potrošnje električne energije isplati iznos od 1.921,85 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Dokazi koje je tužilac izveo pred prvostepenim sudom kako bi dokazao da je tuženi neovlašćeno trošio električnu energiju su: kopija tužiočevog zapisnika navedenog broja i datuma, kopija tužiočevog naloga za obustavu električne energije navedenog broja i datuma, te kopije obračuna o neovlašćeno preuzetoj energiji sa navedenim iznosom. Podnosilac zahtjeva navodi da kada se pažljivo analizira sadržaj zapisnika o izvršenoj kontroli mjernog mjesta pouzdano proizlazi da su tužiočevi radnici na mjernom mjestu tuženog samo konstatovali sljedeće: "Po nalogu za obustavu el. energije [...] i utvrdili da je mj. mjesto neuredno (neispravno) tako što su dva mostića raspojena n-n L1/L2 povučena unazad tako da se utrošena energija ne mjeri (ne registruje) preko sata". U nalogu za obustavu električne energije doslovno je navedeno: "Neovlaštena raspojena povučena unazad (mostića)". Podnosilac zahtjeva ukazuje i da iz stanja navedenih materijalnih dokaza nije utvrđeno da je do raspajanja došlo ljudskim djelovanjem, dok je tuženi sve vrijeme postupka navodio da ne troši neovlašćeno električnu energiju i da je tužiočev radnik svakog mjeseca očitavao stanje potrošnje, a nije naveo da postoji kvar, odnosno jasno se vidi da je kvar na brojilu. Podnosilac zahtjeva navodi da se radi pouzdanog i pravilnog odgovora na pitanje kako je došlo do raspajanja, a i radi pravilnog i potpunog utvrđivanja ove pravno relevantne činjenice treba sprovesti određeno vještačenje koje će obaviti vještak elektrostruke, a taj dokaz treba da izvede tužilac. Kod ovakvog stanja stvari bio bi neosnovan, neracionalan i pravno pretjeran teret na tuženom da on predlaže i izvodi dokaz vještačenjem radi dokazivanja toga da li je u pitanju tehnički kvar ili ljudsko djelovanje. Prema mišljenju podnosioca zahtjeva, zbog navedenih razloga žalbeni sud, koji odlučuje po žalbi protiv prvostepene presude kojom je tuženi obavezan da plati tužiocu utvrđeni novčani iznos po osnovu neovlašćene potrošnje električne energije, onemogućen je da donese pravilnu odluku jer je činjenično stanje ostalo nepravilno utvrđeno, pa se (zasad) po žalbi prvostepena presuda ne može ni potvrditi, a ni preinačiti. Pri tome, podnosilac zahtjeva navodi da bi kod navedenog stanja stvari potvrđivanjem prvostepene presude moglo doći do povrede prava tuženog na imovinu. Isto tako, ako bi došlo do preinake presude i odbijanja tužbenog zahtjeva, moglo bi doći do povrede tužiočevog prava na imovinu (iako mu pripada pravo na traženi iznos od tuženog, a što se može utvrditi samo sprovođenjem odgovarajućeg vještačenja).

c) Odgovor na zahtjev

7. Narodna skupština je u odgovoru na zahtjev navela da je u pogledu spornog člana, a povodom zahtjeva (istog) podnosioca zahtjeva, Ustavni sud već donio odluku u predmetu broj U 1/18 od 15. februara 2018. godine, te je predloženo da se zahtjev proglasi nedopustivim u skladu sa članom 19d) Pravila Ustavnog suda. Ipak, ukoliko se zahtjev meritorno rješava, Narodna skupština je navela da je o povredi člana 13 u vezi sa članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Ustavni sud odlučio u Odluci broj U 1/18 (tačke 36, 37, 38, 39, 40 i 44). Takođe, nema povrede ni člana II/2 Ustava Bosne i Hercegovine, te se i u tom dijelu upućuje na Odluku broj U 1/18. Narodna skupština navodi primjer odluke Evropskog suda i stanovišta iz odluke Powel i Rayner protiv Ujedinjenog Kraljevstva, kao i činjenicu da se na član 13 može pozvati "svako ko tvrdi da su njegova prava garantovana Konvencijom povrijeđena", a ne postupajući sudija. Narodna skupština nalazi "neprimjerenim interpretiranje" teksta Konvencije na engleskom jeziku i njeno tumačenje, te upućuje na Rješenje Ustavnog suda Republike Srpske broj U-65/17 od 23. maja 2018. godine kojim je ocijenjeno da je navedena zakonska odredba u skladu sa Ustavom Republike Srpske i Evropskom konvencijom.

IV. Relevantni propisi

8. U Ustavu Bosne i Hercegovine relevantne odredbe glase:

Član II

Ljudska prava i osnovne slobode

2. Međunarodni standardi

Prava i slobode predviđene Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i njenim protokolima direktno se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima.

9. Zakon o parničnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - odluka US, 45/09 - odluka US, 49/09, 61/13; za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima) u relevantnom dijelu glasi:

Član 433.

Presuda ili rješenje kojim se završava spor male vrijednosti može se pobijati samo zbog povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

V. Dopustivost

10. Pri ispitivanju dopustivosti zahtjeva Ustavni sud je pošao od odredbe člana VI/3c) Ustava Bosne i Hercegovine.

11. Član VI/3c) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

c) Ustavni sud ima nadležnost u pitanjima koja mu uputi bilo koji sud u Bosni i Hercegovini, a odnosi se na to da li je zakon na čijoj valjanosti počiva njegova odluka, saglasan sa ovim Ustavom, Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i osnovnim slobodama i njenim protokolima, ili sa zakonima Bosne i Hercegovine; ili u pogledu postojanja ili djelokruga nekog opšteg pravila međunarodnog javnog prava koje je od značaja za odluku tog suda.

12. Zahtjev za ocjenu ustavnosti podnio je Okružni sud u Banjoj Luci (sudija Milan Blagojević), što znači da je zahtjev podnijelo ovlašćeno lice iz člana VI/3c) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 5/10 od 26. novembra 2010. godine, tačke 7˗14, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 37/11). Imajući u vidu odredbe člana VI/3c) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 19 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je ovaj zahtjev dopustiv zato što ga je podnio ovlašćeni subjekat, te da ne postoji nijedan formalni razlog iz člana 19 stav (1) Pravila Ustavnog suda zbog kojeg zahtjev ne bi bio dopustiv.

VI. Meritum

13. U konkretnom slučaju podnosilac zahtjeva smatra da odredba člana 433 stav 1 ZPP nije u skladu sa članom II/2 Ustava Bosne i Hercegovine i članom 13 Evropske konvencije. Imajući u vidu navode iz zahtjeva, Ustavni sud zaključuje da je podnosilac zahtjeva član 13 Evropske konvencije doveo u vezu s pravom na imovinu, te će u tom smislu Ustavni sud i ispitati navode iz zahtjeva.

14. Ustavni sud najprije primjećuje da je o osporenoj odredbi - članu 433 stav 1 ZPP, odnosno o njenoj kompatibilnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom već odlučivao u predmetu U 1/18 od 15. februara 2018. godine. U tom predmetu Ustavni sud je donio odluku da se odbija zahtjev Okružnog suda u Banjoj Luci (sudija Milan Blagojević) za ocjenu kompatibilnosti, između ostalih članova, i člana 433 stav 1 ZPP sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije, te je utvrdio da je član 433 stav 1 ZPP u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije. U obrazloženju odluke Ustavni sud je naveo da je podnosilac zahtjeva u odnosu na odredbu člana 433 stav 1 ZPP problematizovao obim, odnosno granice prava na žalbu, smatrajući da se zbog nemogućnosti podnošenja žalbe zbog pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja krši pravo parničnih stranaka na pravično suđenje u segmentu prava na pristup sudu. U vezi s navedenim, Ustavni sud je ukazao da član 6 Evropske konvencije ne zahtijeva da postoje sudovi više instance i pravo na žalbu. Međutim, ukoliko je država osnovala žalbene sudove i propisala žalbu, u tom slučaju navedeno podrazumijeva da strane u postupku pred tim sudovima imaju osnovne procesne garancije koje pruža član 6 stav 1 Evropske konvencije (nezavisan i nepristrasan sud, "jednakost oružja", suđenje u razumnom roku itd.). Navedeno nikako ne znači da se garancije prava na pravično suđenje odnose na obim, odnosno granice u kojima može da se izjavi žalba. To ulazi u diskreciono pravo svake države i nepropisivanje prava na žalbu zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nikako ne znači da se time krši pravo na pristup sudu, kao i bilo koja druga osnovna garancija prava na pravično suđenje. Ustavni sud je zaključio da ograničenje iz odredbe člana 433 stav 1 ZPP ni u kojem slučaju ne djeluje nerazumno ili pretjerano jer je, u suštini, u skladu s efikasnošću parničnog postupka, kao i s pravnom prirodom spora i to ne utiče na samu suštinu ostvarivanja prava na pristup sudu, niti je pretjerano za parnične stranke. Dalje, u odnosu na žalbu u sporovima male vrijednosti, Ustavni sud je ukazao da je zakonodavac propisao šta spada u sporove male vrijednosti (član 429 ZPP), te ukazao na aktivnu ulogu parničnih stranaka pred prvostepenim sudom pred kojim stranke uživaju sve garancije prava na pravično suđenje u punom obimu. Shodno navedenom, Ustavni sud je smatrao da spornom odredbom zakonodavac ni u kojem slučaju parničnim strankama nije uskratio osnovne procesne garancije iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije kojih se moraju pridržavati i žalbeni sudovi, te da ograničenje uspostavljeno spornom odredbom ima svoje razumno opravdanje koje nije suprotno pravu na pristup sudu na način kako je to osporavao podnosilac zahtjeva.

15. Takođe, u obrazloženju Odluke broj U 1/18 Ustavni sud je utvrdio da su neosnovani apelantovi navodi o diskriminaciji iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije (koji su dovedeni u vezu s pravom na pravično suđenje, iako eksplicitno nije navedeno), odnosno da je odredba člana 433 ZPP kompatibilna s pravom na nediskriminaciju jer podnosilac zahtjeva nije ponudio nikakve argumente iz kojih bi se jasno dalo zaključiti da su spornim odredbama (između ostalih i odredbom člana 433 ZPP) stranke na bilo koji način diskriminisane u postupku. Ustavni sud je zaključio i da osporena odredba člana 433 stav 1 ZPP ne pokreće pitanje u vezi sa članom II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 10 Evropske konvencije.

16. U konkretnom predmetu podnosilac zahtjeva je, dakle, osporio istu odredbu (kao u predmetu U 1/18), s tim što sada samo navodi da je odredba člana 433 stav 1 ZPP suprotna članu II/2 Ustava Bosne i Hercegovine i članu 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na imovinu.

17. Ustavni sud najprije naglašava da član 31 Pravila Ustavnog suda utvrđuje obim odlučivanja Ustavnog suda. U pravilu, Ustavni sud odlučuje samo o navodima (razlozima, argumentima, činjenicama itd.) i o povredama koje su iznesene u zahtjevu/apelaciji. Ipak, Ustavni sud napominje da je, prema citiranom članu Pravila Ustavnog suda, "vezan" za navode iz zahtjeva i apelacije u pogledu njihovog sadržaja, odnosno u pogledu činjeničnog supstrata zahtjeva/apelacije. Tako može da se desi da i pored jasnog navoda apelanta, odnosno podnosioca zahtjeva o povredi određenog prava Ustavni sud na osnovu predočenog činjeničnog supstrata istaknuto pravo za koje apelant ili podnosilac zahtjeva smatra da mu je povrijeđeno "podvede" pod neko drugo pravo koje nije navedeno u zahtjevu/apelaciji, a po pravilu iura novit curia (sud zna pravo). Ustavni sud napominje da se to pravilo primjenjuje u svakom predmetu, što znači da Ustavni sud kada dobije predmet na odlučivanje ispita činjenični dio u odnosu na sva prava koja bi potencijalno mogla da budu pokrenuta iznijetim činjeničnim navodima, čak i kada nisu eksplicitno navedena, odnosno bez obzira na to pod koja ih je prava apelant ili podnosilac zahtjeva podveo (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 16/11 od 13. jula 2012. godine). Dakle, Ustavni sud povodom svakog zahtjeva i apelacije razmotri sve mogućnosti koje proizlaze iz činjeničnog supstrata za koji je striktno vezan, te razmotri navedeni zahtjev odnosno apelaciju sa svih mogućih aspekata koji bi mogli proizlaziti, iako to posebno ne obrazlaže u svojim odlukama, isključivo radi svrsishodnosti. Ustavni sud napominje da nema ex officio pravo da pokreće postupak, ali činjenični supstrat zahtjeva ili apelacije može podvesti pod bilo koje pravo.

18. Kada se navedeno dovede u kontekst konkretnog predmeta, Ustavni sud primjećuje da apelant osporava identičnu odredbu kao u predmetu broj U 1/18 i navode iz konkretnog zahtjeva svodi na iste navode kao i u prethodnom zahtjevu (nemogućnost izjavljivanja žalbe protiv prvostepene presude u sporovima male vrijednosti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja) samo (u konkretnom predmetu) u odnosu na pravo iz člana II/2 Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na efikasan pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

19. Ustavni sud podsjeća da odredba člana II/2 Ustava Bosne i Hercegovine garantuje da se prava i slobode predviđene u Evropskoj konvenciji i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad ostalim zakonima. To, između ostalog, znači da zakoni koji su u primjeni u Bosni i Hercegovini moraju da sadržavaju minimum garancija propisanih u Evropskoj konvenciji, odnosno zakoni moraju da budu u skladu s Evropskom konvencijom. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da pravo iz člana 13 Evropske konvencije - pravo na djelotvoran pravni lijek - nije samostalno, već akcesorno pravo i na njega može da se pozove svako čija su prava i slobode priznate Evropskom konvencijom narušena. Ustavni sud primjećuje da je podnosilac zahtjeva navod o kršenju člana 13 Evropske konvencije doveo u vezu s pravom na imovinu. Ustavni sud podsjeća da pravo iz člana 13 Evropske konvencije - pravo na djelotvoran pravni lijek - predstavlja jedno od procesnih prava, zbog čega je uvršten u materijalne odredbe Evropske konvencije. Ustavni sud napominje da je u presudi Evropskog suda Sürmeli protiv Njemačke (vidi Presudu broj 75529/01, st. 97˗101, ECHR 2006-VII) Evropski sud utvrdio predmet, značenje i doseg člana 13 Evropske konvencije, te je navedeno da član 13 Evropske konvencije garantuje dostupnost na nacionalnom nivou pravnog lijeka za izvršenje materijalnog sadržaja (supstancije) konvencijskih prava i sloboda u bilo kojem obliku u kojem se dogodi da bude obezbijeđen u domaćem pravnom poretku. Dakle, učinak člana 13 je da zahtijeva odredbu o pravnom lijeku koja se bavi supstancijom "prigovora o kojem se može raspravljati" na osnovu Evropske konvencije i da odobri odgovarajuće obeštećenje. Djelotvornost pravnog lijeka u smislu člana 13 Evropske konvencije ne zavisi od izvjesnosti povoljnog ishoda za podnosioca zahtjeva. Isto tako, čak i ako jedan pravni lijek sam po sebi ne zadovoljava u cijelosti zahtjeve iz člana 13, skup za to propisanih pravnih lijekova to bi mogao da čini. Stoga je potrebno u svakom predmetu odrediti da li je pravni lijek koji je dostupan stranci u domaćem pravu "djelotvoran" bilo u smislu sprečavanja navodne povrede ili njenog trajanja, bilo u smislu propisivanja primjerenog obeštećenja za bilo koju povredu koja je već nastala. Takođe, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda (vidi presudu Ganci protiv Italije, aplikacija broj 41576/98) u kojoj je navedeno da su zahtjevi iz člana 13 Evropske konvencije manji nego oni iz člana 6 Evropske konvencije, te da "sud ponavlja da, kada je riječ o pitanju pristupa sudu, zahtjevi iz člana 13 apsorbirani su onima iz člana 6".

20. Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj U 1/18 utvrdio sljedeće: "Kao što je već navedeno, prema praksi Evropskog suda države nisu obavezne da u svojim pravnim sistemima obezbijede pravo na žalbu. Međutim, ukoliko je država osnovala žalbene sudove i propisala žalbu u tom slučaju navedeno podrazumijeva da strane u postupku pred tim sudovima imaju osnovne procesne garancije koje pruža član 6 stav 1 Evropske konvencije (nezavisan i nepristrasan sud, 'jednakost oružja', suđenje u razumnom roku itd.). Međutim, navedeno nikako ne znači da se garancije prava na pravično suđenje odnose na obim odnosno granice u kojima može da se izjavi žalba. Navedeno, prema mišljenju Ustavnog suda, ulazi u diskreciono pravo svake države i nepropisivanje prava na žalbu zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nikako ne znači da se time krši pravo na pristup sudu, kao i bilo koja druga osnovna garancija prava na pravično suđenje. Prema tome, država ima slobodno polje procjene da u skladu sa sopstvenim potrebama i zahtjevima određenog pravnog sistema odredi obim odnosno granicu žalbe ukoliko je osnovala žalbene sudove."

21. Kada se navedeno (diskreciono pravo svake države da uredi svoj pravosudni sistem i odredi obim i granice žalbe) dovede u vezu s navodima iz konkretnog zahtjeva - da je odredba člana 433 stav 1 ZPP suprotna članu 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na imovinu, Ustavni sud ne može da dođe do zaključka kakav pokušava da nametne podnosilac zahtjeva. Činjenica je da je pravo na žalbu u sporovima male vrijednosti ograničeno na način da stranke ne mogu da osporavaju, niti sud može da ispituje prvostepenu presudu zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Međutim, to ne vodi zaključku da odredba člana 433 ZPP nije kompatibilna sa članom 13 Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu. Odredbom člana 433 stav 1 ZPP ni na koji način se ne rješava pitanje imovine stranaka koje učestvuju u postupku. Naime, svaki spor kojim se potražuje određeni novčani iznos ima za posljedicu povećanje imovine na jednoj strani, odnosno gubitak imovine na drugoj, zavisno od ishoda postupka. Pri tome, činjenica da stranke nemaju pravo da izjave žalbu zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili da drugostepeni sud ne može da ispita prvostepenu presudu zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ne dovodi u pitanje, niti utiče na pravo na imovinu. Naime, kako je Ustavni sud naveo u Odluci broj U 1/18, "parnične stranke u sporovima male vrijednosti imaju obavezu da pred prvostepenim sudom u potpunosti rasprave činjenično stanje na način da predlože sve dokaze kojima dokazuju osnovanost svojih navoda, kao i da svoje navode suprotstave navodima suprotne strane."

22. Dakle, to što je činjenično stanje pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, kako to smatra podnosilac zahtjeva, povodom predmeta koji je bio osnov za pokretanje zahtjeva, te ne može da se ispita uslijed ograničenja nametnutih odredbom člana 433 stav 1 ZPP, posljedica je propusta jedne od stranaka u toku prvostepenog postupka ili prvostepenog suda, ali sama odredba člana 433 ZPP nije takva da na bilo koji način dovodi u pitanje pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na imovinu. Shodno navedenom, Ustavni sud nalazi da izražena volja i diskreciono pravo zakonodavca iz odredbe člana 433 stav 1 ZPP da nakon sprovedenog prvostepenog postupka, i to bez ograničenja procesnih garancija, parničnim strankama pred prvostepenim sudom postavi granice i obim (pred drugostepenim sudom) ispitivanja žalbe, ni u kojem slučaju ne uskraćuje parničnim strankama pravo na djelotvoran pravni lijek u vezi s pravom na imovinu. Stoga, podržavajući stanovišta iznesena u Odluci broj U 1/18, Ustavni sud nalazi da navodi iz konkretnog zahtjeva nisu mogli da dovedu u sumnju ta stanovišta, već naprotiv, ranije zauzeta stanovišta iznijeta u Odluci broj U 1/18 mogu da se primijene i u konkretnom predmetu, i to kao polazni osnov za zaključak da pravo države da reguliše sistem i ograniči pravo na žalbu nije u suprotnosti (ni) s pravom iz člana II/2 Ustava Bosne i Hercegovine i članom 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

23. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je osporena odredba člana 433 stav 1 ZPP u skladu s odredbom člana II/2 Ustava Bosne i Hercegovine i članom 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VII. Zaključak

24. Ustavni sud zaključuje da je odredba člana 433 stav 1 ZPP kompatibilna sa članom II/2 Ustava Bosne i Hercegovine i članom 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na imovinu budući da sporna odredba jasno reguliše parnični postupak po žalbi u sporovima male vrijednosti, te je u okviru diskrecionog prava datog državi da uredi sistem država odredila obim i granice ispitivanja žalbe, a sama činjenica da stranka koja je nezadovoljna donijetom odlukom prvostepenog suda odluku više ne može da osporava zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ni na koji način ne dovodi u pitanje garancije iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na imovinu.

25. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

26. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.



(Odluka Ustavnog suda BiH, U 23/18 od 5. jula 2019. godine)

O nama

Forum Pravo BiH je pokrenut sa ciljem poticanja i poboljšanja komunikacije unutar pravne struke

Pravo BiH

Responzivni forum