• Home

  • Ovo je index stranica foruma
Tenderi, boravišta, udruge, lokacijske, građevinske i ine dozvole, povrat nacionalizirane imovine, komunalne naknade i doprinosi u Bosni i Hercegovini
 #682  Postao/la comodore
 ned lip 23, 2019 1:21 pm
Odbor državne službe za žalbe nadležnosti

Vijeće ministara Bosne i Hercegovine – Odbor državne službe za žalbe je nadležan da razmatra i cijeni pravilnost samo konačnih odluka institucija Bosne i Hercegovine, kao i da donosi odluke o poduzetim ili propuštenim radnjama institucije ili Agencije za državnu službu BiH, koje se odnose na status državnih službenika.

Kada Odbor državne službe za žalbe primi podnesak (molbu, žalbu i dr.) za čiji prijem i rješavanje nije nadležan, a poznato mu je koji je organ nadležan, taj podnesak bez odlaganja dostavlja nadležnom organu, a nije ovlašten da primljeni podnesak odbaci kao nedopušten.



Iz obrazloženja:

„Osporenim rješenjem tuženog, broj i datum naveden u uvodu, odbačena je kao nedopuštena žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Ministarstva vanjskih poslova BiH, broj 10921-09- 4512/04 od 20.02.2004. godine, kojim je tužiteljica, nakon što je razriješena dužnosti generalnog konzula BiH u Kraljevini Norveškoj zbog isteka mandata, kao diplomatsko- konzularno osoblje, raspoređena na drugo radno mjesto – savjetnika u Odsjeku za

mađunarodnopravne poslove u Sektoru za međunarodno-pravne poslove Ministarstva vanjskih poslova BiH i kojim je utvrđeno da tužiteljica ostvaruje sva prava i ima obaveze i odgovornosti u skladu sa važećim zakonskim propisima, te određen koeficijent za obračun plaća za navedeno radno mjesto.

Protiv osporenog rješenja tuženog tužiteljica je blagovremeno podnijela tužbu za pokretanje upravnog spora, i zahtjevom predlaže da se tužba uvaži i osporeno rješenje poništi. U obrazloženju tužbe navela je da je osporenim rješenjem povrijeđeno njeno djelatničko i ljudsko pravo tim što joj nije pružena mogućnost da štiti svoja prava. Smatra da tuženi Odbor državne službe za žalbe pogrešno tumači zakon, kao i odluku Vijeća ministara BiH, zbog čega je pogrešno zaključio da njena žalba nije dopuštena.

U odgovoru na tužbu tuženi je predložio da se tužba odbije.

Sud je ispitao pravilnost i zakonitost osporenog rješenja u granicama odredbe člana 35. Zakona o upravnim sporovima BiH („Službeni glasnik BiH“, broj 19/02) pa je odlučio kao u dispozitivu presude iz slijedećih razloga:

Osporenim rješenjem tuženi je odbacio žalbu tužiteljice podnesenu tuženom organu protiv rješenja Ministarstva vanjskih poslova broj 10921-09-4512/04 od 20.02.2004. godine kao nedopuštenu iz razloga navedenih u obrazloženju osporenog rješenja.

Rješenje broj: 10921-09-4512/04 od 20.02.2004. godine, kojim je tužiteljica kao diplomatsko- konzularno osoblje raspoređena na drugo radno mjesto, donijelo je Ministarstvo vanjskih poslova BiH pozivom na odredbu člana 61. stav 2. Zakona o upravi i člana 59. Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji Ministarstva vanjskih poslova od 23.10.2003. godine i od 31.12.2003. godine. Protiv ovog rješenja tužiteljica je podnijela žalbu Odboru državne službe za žalbe, iako je u pouci o pravnom lijeku u ovom rješenju navedeno da imenovana ima pravo podnijeti prigovor protiv tog rješenja ministru, što znači da je navedeno rješenje prvostepeno rješenje institucije, a konačnu odluku o statusu tužiteljice, odnosno o raspoređivanju na drugo radno mjesto, trebalo je da donese ministar Ministarstva vanjskih poslova BiH odlučujući o prigovoru tužiteljice protiv prvostepenog rješenja, što je u skladu sa citiranim Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji Ministarstva vanjskih poslova BiH i sa Odlukom o izuzeću od određenih odredbi Zakona o državnoj službi u institucijama BiH, koju odluku je donijelo Vijeće ministara 19.02.2004. godine. Prema tački II navedene odluke, rješenje o unapređenju, odnosno internom premještanju diplomatsko-konzularnog osoblja, donosi ministar inostranih poslova uz prethodno pribavljanje mišljenja Agencije za državnu službu. I prema odredbi člana 217. Zakona o upravnom postupku („Službeni glasnik BiH“, broj 29/02) o žalbi protiv prvostepenog rješenja institucije koja ima javna ovlaštenja rješava organ, odnosno službena osoba određena pravilima o unutrašnjoj organizaciji institucije (statut, pravilnik i slično) ako zakonom nije propisano drugačije. Prema tome, konačnu odluku o statusu tužiteljice u skladu sa naprijed citiranim propisima donosi ministar, pa rješenje protiv kojeg je tužiteljica izjavila žalbu Odboru državne službe za žalbe nije konačno rješenje institucije. Konačno rješenje institucije u smislu odredbe člana 16. Zakona o upravnom postupku je rješenje protiv kojeg se ne može izjaviti žalba ili prigovor u upravnom postupku unutar institucije koja je donijela rješenje o nekom pravu, obavezi ili statusu državnog službenika, uposlenika i slično. Polazeći od navedenog, tuženi odbor je pravilno zaključio da žalba tužiteljice izjavljena ovom odboru protiv prvostepenog rješenja institucije nije dopuštena. Ovo iz razloga što je odredbom člana 63. Zakona o državnoj službi u institucijama BiH(„Službeni glasnik BiH“, broj 19/02 – 27/04) i Odlukom o osnivanju Odbora državne službe za žalbe („Službeni glasnik BiH“, broj: 16/02 i 1/04) propisano da je Odbor nadležan da razmatra pravilnost i zakonitost samo konačnih odluka institucija BiH, kao i da donosi

odluke o poduzetim ili propuštenim radnjama institucije ili Agencije koje se odnose na status državnih službenika. Međutim, tuženi odbor, prilikom ocjenjivanja dopuštenosti tužiteljicine žalbe protiv navedenog rješenja, nije vodio računa o pravilima postupka koja bitno utječu na donošenje osporenog rješenja, tj. nije imao u vidu odredbe člana 56. i 58. st. 4. citiranog Zakona o upravnom postupku, kojim je propisano da organ koji nije nadležan za rješavanje o podnesku (molbe, žalbe, prigovori i sl.), stranke a poznato mu je koji je organ nadležan za prijem i rješavanje, bez odlaganja dostavlja taj podnesak nadležnom organu i o tome obavještava stranku. Stoga je, u skladu sa ovim propisom, tuženi odbor bio dužan da žalbu tužiteljice dostavljenu ovom odboru bez odlaganja dostavi ministru Ministarstva vanjskih poslova BiH, kao nadležnom službenom licu za rješavanje o prigovoru protiv prvostepenog rješenja, kako je to uostalom navedeno i u pouci o pravnom lijeku u prvostepenom rješenju. Odluka ministra o prigovoru tužiteljice protiv prvostepenog rješenja kojim je rješavano o njenom statusu će biti konačna odluka institucije. Iz izloženog, ovaj sud je, uvažavajući tužbu tužiteljice, osporeno rješenje poništio i predmet vratio tuženom organu na dalji postupak po zakonu, s tim da tuženi postupi u skladu sa pravilima postupka, odnosno sa odredbom člana
58. stav 4. Zakona o upravnom postupku i da žalbu tužiteljice dostavljenu tuženom dostavi nadležnom službenom licu odnosno ministru vanjskih poslova BiH radi donošenja
odgovarajuće odluke o njenom prigovoru

Primjenom odredbe člana 37. stav 2. i stav 3. Zakona o upravnim sporovima BiH ovaj sud je odlučio kao u dispozitivu presude“.

Osporenim rješenjem tuženi je odbacio žalbu tužiteljice podnesenu tuženom organu protiv rješenja Ministarstva vanjskih poslova broj: 10921-09-4512/04 od 20.02.2004.godine kao nedopuštenu iz razloga navedenih u obrazloženju osporenog rješenja.

Rješenje broj: 10921.09-4512/04. od 20.02.2004.godine, kojim je tužiteljica kao diplomatsko- konzularno osoblje raspoređena na drugo radno mjesto, donijelo je Ministarstvo vanjskih poslova BiH pozivom na odredbu člana 61. stav 2. Zakona o upravi i člana 59. Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji Ministarstva vanjskih poslova od 23.10.2003.godine i od 31.12.2003.godine. Protiv ovog rješenja tužiteljica je podnijela žalbu Odboru državne službe za žalbe, iako je u pouci o pravnom lijeku u ovom rješenju navedeno da imenovana ima pravo podnijeti prigovor protiv tog rješenja ministra, što znači da je navedeno rješenje prvostepeno rješenje institucije, a konačnu odluku o statusu tužiteljice, odnosno o raspoređivanju na drugo radno mjesto, trebalo je da donese ministar Ministarstva vanjskih poslova BiH odlučujući o prigovoru tužiteljice protiv prvostepenog rješenja, što je u skladu sa citiranim Pravilnikom o unutrašnjoj organiizaciji Ministarstva vanjskih poslova BiH i sa Odlukom o izuzeću od određenih odredbi Zakona o državnoj službi u institucijama BiH, koju odluku je donijelo Vijeće ministara 19.02.2004.godine . Prema tački II navedene odluke, rješenje o unaprijeđenju, odnosno internom premještaju diplomatsko-konzularnog osoblja, donosi ministar inostranih poslova uz prethodno pribavljanje mišljenja Agencije za državnu službu. I prema odredbi člana 217. Zakona o upravnom postupku ( „Službeni glasnik BiH“, broj: 29/02) o žalbi protiv prvostepenog rješenja institucije koja ima javna ovlaštenja rješava organ, odnosno službena osoba određena pravilima o unutrašnjoj organizaciji institucije ( statut, pravilnik i slično) ako zakonom nije propisano drugačije. Prema tome, konačnu odluku o statusu tužiteljice u skladu sa naprijed citiranim propisima donosi ministar, pa rješenje protiv kojeg je tužiteljica izjavila žalbu Odboru državne službe za žalbe nije konačno rješenje institucije. Konačno rješenje institucije u smislu odredbe člana 16. Zakona o upravnom postupku je rješenje protiv kojeg se ne može izjaviti žalba ili prigovor u upravnom postupku unutar institucije koja je donijela rješenje o nekom pravu, obavezi ili statusu državnog službenika, uposlenika i slično. Polazeći od navedenog, tuženi odbor je

pravilno zaključio da žalba tužiteljice izjavljena ovom odboru protiv prvostepenog rješenja institucije nije dopuštena. Ovo iz razloga što je odredbom člana 63. Zakona o državnoj službi u institucijama BiH („Službeni glasnik BiH“, broj:19/02 – 27/04) i Odlukom o osnivanju Odbora državne službe za žalbe („Službeni glasnik BiH“, broj:16/02 i 1/04) propisano da je Odbor nadležan da razmatra pravilnost i zakonitost samo konačnih odluka institucije BiH, kao i da donosi odluke o poduzetim ili propuštenim radnjama institucije ili Agencije koje se odnose na status državnih službenika. Međutim, tuženi odbor, prilikom ocjenjivanja dopuštenosti tužiteljicine žalbe protiv navedenog rješenja, nije vodio računa o pravilima postupka koja bitno utječu na donošenje osporenog rješenja, tj. nije imao u vidu odredbe člana 56. i 58. st. 4 citiranog Zakona o upravnom postupku, kojim je propisano da organ koji nije nadležan za rješavanje o podnesku (molbe, žalbe, prigovori i sl), stranke a poznato mu je koji je organ nadležan za prijem i rješavanje, bez odlaganja dostavlja taj podnesak nadležnom organu i o tome obavještava stranku. Stoga je, u skladu sa ovim propisom, tuženi odbor bio dužan da žalbu tužiteljice dostavljenu ovom odboru bez odlaganja dostavi ministru Ministarstva vanjskih poslova BiH, kao nadležnom službenom licu za rješavanje o prigovoru protiv prvostepenog rješenja, kako je to uostalom navedeno i u pouci o pravnom lijeku u prvostepenom rješenju. Odluka ministra o prigovoru tužiteljice protiv prvostepenog rješenja kojim je rješavano o njenom statusu će biti konačna odluka institucije. Iz izloženog, ovaj sud je, uvažavajući tužbu tužiteljice, osporeno rješenje poništio i predmet vratio tuženom organu na dalji postupak po zakonu, s tim da tuženi postupi u skladu sa pravilima postupka, odnosno sa odredbom člana 58. stav 4. Zakona o upravnom postupku i da žalbu tužiteljice dostavljenu tuženom dostavi nadležnom službenom licu odnosno ministru vanjskih poslova BiH radi donošenja odgovarajuće odluke o njenom prigovoru.

Primjenom odredbe člana 37. stav 2. i stav 3. Zakona o upravnim sporovima BiH ovaj sud je odlučio kao u dispozitivu presude.

( Presuda Vijeća za upravne sporove Suda Bosne i Hercegovine broj: U-50/04 od 30.08.2004.godine).

O nama

Forum Pravo BiH je pokrenut sa ciljem poticanja i poboljšanja komunikacije unutar pravne struke

Pravo BiH

Responzivni forum