Page 1 of 1

Naknada stete iz osnova lisenja slobode u duzem trajanju od izrecene kazne

PostPosted:Tue Jun 11, 2019 1:16 pm
by matrix
Naknada štete iz osnova lišenja slobode u dužem trajanju od izrečene kazne


Kada je u postupku koji je uslijedio nakon ukidanja osuđujuće presude odlukom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine izečena kazna zatvora u kraćem trajanju od vremena u kome je trajalo lišenje slobode, oštećenom pripada pravo na naknadu štete analognom primjenom člana 436. stav 1. tačka b) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine.
Objektivni i subjektivni kriteriji koji se cijene kod odmjeravanja pravične satisfakcije iz osnova dužeg izdržavanja zatvorske kazne, ne mogu se poistovjetiti sa okolnostima koje se cijene u slučaju neosnovanog lišenja slobode.

Iz obrazloženja:
Tokom prvostepenog postupka nije bila sporna činjenica da je tužitelj proveo 305 dana duže na izdržavanju kazne nakon što je Odlukom Ustavnog suda BiH ukinuta presuda kojom je izrečena kazna zatvora u trajanju od 5 godina i donesena presuda kojom je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 3 godine i 6 mjeseci. Prvostepeni sud nakon utvrđenja da je tužitelj ispunio uslove propisane u članu 433. stav 2. i
434. stav 1. Zakona o krivičnom postupku BiH (Sl. glasnik broj: 3/03 sa izmjenama), pravilno je zaključio da su ispunjeni zakonski uslovi za ostvarivanje sudske zaštite. Osnov za naknadu štete je duže izdržavanje kazne od kazne koja je kasnije izrečena i drugostepeno vijeće nalazi u odredbi člana 436 stav 1 tačka b) citiranog zakona. Bez obzira na činjenicu da konačna odluka o krivičnopravnoj sankciji nije izrečena u ponovljenom krivičnom postupku, nego povodom odluke Ustavnog suda BiH, u konkretnom sporu ima mjesta primjeni navedene odredbe, jer je postignuta identična pravna posljedica kao i u slučaju ponavljanja krivičnog postupka.
Cijeneći navedeni zaključak i nespornu činjenicu da je tužitelj bio lišen slobode 305 dana duže od vremenskog perioda na koji je bila izrečena kazna zatvora, neprihvatljivo je ukazivanje žalbe tužene da tužitelj nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva.
I prema ocjeni drugostepenog vijeća iznos dosuđen prvostepenom presudom


predstavlja adekvatnu satisfakciju za otklanjanje štetnih posljedica u vezi sa lišenjem slobode u dužem trajanju od izrečene kazne.
Naime, kod neosnovanog lišenja slobode dosuđuje se jedan iznos naknade i pri odmjeravanju uzima se u obzir, osim dužine trajanja lišenja slobode, težina krivičnog djela stavljenog na teret, dejstvo objavljivanja presude u sredstvima javnog informisanja, odnos sredine u kojoj tužitelj radi i živi, duševne bolove u vezi sa kvalifikacijom krivičnog djela, zbog povrede časti i ugleda, slobode i prava ličnosti, te druge okolnosti koje mogu uticati na prirodu, težinu i trajanje psihičkih bolova. Navedeni objektivni i subjektivni kriteriji kod neosnovanog lišenja slobode cijene se prema krajnjem ishodu krivičnog postupka kada nije došlo do pokretanja krivičnog postupka, kada je postupak obustavljen, te kada je pravosnažnom presudom lice oslobođeno optužbe ili je optužba odbijena.
U konkretnom sporu ne radi se o neopravdanoj osudi, jer je i prema konačnoj presudi tužitelj oglašen krivim za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Stoga poremećaj psihičke i emocionalne ravonoteže kod tužitelja ne može biti izazvan kvalifikacijom krivičnog djela, natpisima u sredstvima javnog informisanja, odnosom sredine, povredom časti i integriteta, te gubitkom ugleda. Dužina izrečene zatvorske kazne sama po sebi nema poseban uticaj na ukazane okolnosti, te iste ne mogu imati uticaja kod dosuđivanja visine naknade nematerijalne štete kao da se radi o šteti koju reguliše odredba člana 436. stav 1. tačka a) ZKP Bosne i Hercegovine.
Tužitelj je visinu tužbenog zahtjeva upravo postavio prema parametrima koje je praksa ustanovila u sporovima za naknadu štete primjenom citirane odredbe, u kojim slučajevima je širi spektar štetnih posljedica vezanih za ličnost oštećenog koje su proistekle iz neosnovanog lišenja slobode. Tužitelju je nesumnjivo povrijeđeno pravo na slobodu kretanja u trajanju od 305 dana u kojem periodu su mu povrijeđena prava ličnosti, jer mu je onemogućen porodični život i ograničen kontakt sa porodicom, što je osnov za naknadu štete. Cijeneći prije svega vremenski period u kojem su kontinuirano povrede trajale i nalaz vještaka medicinske struke prvostepeni sud je, prema ocjeni vijeća, pravilno odmjerio visinu naknade vodeći računa koja dobra su povrijeđena i da li se dosuđenom naknadom otklanjaju sve štetne posljedice nastale u vezi sa boravkom u pritvoru duže od izrečene kazne. Odlučujući o visini tužbenog zahtjeva sud je utvrdio sve odlučne činjenice iz kojih je pouzdano mogao zaključiti da je tužitelj svoj zahtjev previsoko postavio u odnosu na povrijeđena nematerijalna dobra i posljedice koje su nastupile. Ukazivanje žalbe tužitelja na izostanak podrobnijeg obrazloženja o nespojivosti dosuđenog iznosa sa prirodom i svrhom naknade nematerijalne štete i kojim težnjama bi pogodovalo usvajanje traženog iznosa, ne utiče na nezakonitost


presude, jer je sud dao jasno obrazloženje razloga zašto dosuđenu visinu smatra adekvatnom. Sama činjenica da je tužitelj tužbeni zahtjev postavio prema visini koja se uobičajeno potražuje za nematerijalne štete koje su u uzročnoj vezi sa lišenjem slobode u krivičnom postupku u kome je okrivljeni oslobođen optužbe ili optužba odbijena, potvrđuje da visina nije u skladu sa povrijeđenim dobrima, pa samim tim i pogoduje težnjama koje nisu spojive sa svrhom naknade.

(Presuda vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH, broj: S1 3 P 022355 17 Gž od
13.03.2017. godine)