• Home

  • Ovo je index stranica foruma
Tenderi, boravišta, udruge, lokacijske, građevinske i ine dozvole, povrat nacionalizirane imovine, komunalne naknade i doprinosi u Bosni i Hercegovini
 #545  Postao/la comodore
 čet svi 16, 2019 10:54 am
NAČELO ISTINE U UPRAVNOM POSTUPKU
Zakon o opštem upravnom postupku

čl. 8 i 125

Obrazloženje tuženog u osporenom aktu da je tužiljin suprug nastradao pod nerazjašnjenim okolnostima zbog čega joj se ne priznaje pravo na porodičnu civilnu invalidninu, se ne može prihvatiti jer je na tuženom obaveza utvrđivanja pravog stanja stvari i u tom cilju se moraju potpuno i pravilno utvrditi sve činjenice i okolnosti koje su od važnosti za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

Obrazloženje:

"Iz stanja spisa predmeta proizilazi da je rješenjem prvostepenog organa broj … od 09.10.2007. godine, tužilji po osnovu nestalog supruga M. H., priznato pravo na porodičnu civilnu invalidninu, a na osnovu odredaba članova 3, 8. i 10. stav 3. Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 25/93, sa kasnijim izmjenama i dopunama broj 32/94 i 37/07), kojim rješenjem joj je priznato pravo na porodičnu civilnu invalidninu u visini 20% od iznosa civilne invalidnine I grupe, počevši od 1.8.2007. godine, koje rješenje podliježe reviziji a revizija ne odlaže izvršenje rješenja. U obrazloženju tog rješenja se prvostepeni organ pozvao na to da je tužilja podnijela zahtjev dana 31.7.2007. godine, uz koji je priložila rješenje Osnovnog suda u D. broj … od 17.1.2000. godine kojim je njen suprug proglašen za umrlog, što je i dokazano Izvodom iz matične knjige umrlih broj … od 28.9.2007. godine izdatim od Matične kancelarije D., shodno čemu su ispunjeni uslovi za priznavanje prava na porodičnu civilnu invalidninu iz člana 3, 8. i 10. navedenog zakona.

Na to rješenje je tužilja izjavila žalbu tražeći da joj se prizna pravo na porodičnu invalidninu u iznosu od 40% od iznosa civilne invalidnine I grupe, pozivom na članom 10. stav 6. navedenog zakona, kojim je propisano da članovi porodice civilne žrtve rata ubijene, poginule, umrle ili nestale, pod okolnostima iz člana 2. tog zakona, ostvaruju pravo na porodičnu invalidninu u visini 40% od iznosa civilne invalidnine I grupe.

Rješavajući u postupku po žalbi i vršeći reviziju tog prvostepenog rješenja, tuženi je donio osporeni akt kojim je ukinuo to prvostepeno rješenje i tužilji utvrdio prestanak prava sa danom 1.4.2016. godine, uz obrazloženje da kako je tužilja uz zahtjev priložila rješenje Osnovnog suda u D. o proglašenju za umrlog njenog nestalog supruga, a i potvrdu Međunarodnog komiteta Crvenog krsta od 24.8.2006. godine prema kojoj je za njenog supruga otvoren zahtjev za traženje, pa kako se prema zakonskim odredbama, a i kod činjenice da se na osnovu ponuđenih dokaza od strane tužilje ne može utvrditi da je njen suprug nastradao pod okolnostima propisanim članom 2. navedenog zakona, jer je nastradao pod nerazjašnjenim okolnostima, nema osnova da joj se prizna pravo na porodičnu civilnu invalidninu, shodno čemu je prvostepeni organ pogrešno primjenio materijalno pravo usvojivši njen zahtjev i priznavši joj pravo na porodičnu civilnu invalidninu, tako da je osporenim aktom to prvostepeno rješenje ukinuto, u skladu sa članom 26. stav 1. i 3. Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata ("Službeni glasnik RS" broj 24/10 - prečišćeni tekst). Pobijanom presudom je tužba uvažena i osporeni akt poništen, sa razlozima već iznesenim u uvodu obrazloženja ove presude.

Pravilnost i zakonitost pobijane presude se ne može dovesti u sumnju navodima zahtjeva.

Prije svega, valja istaći da tuženi opravdano u zahtjevu navodi da je nižestepeni sud u pobijanoj presudi nepravilno zaključio da se radi o dva različita zakona, to jest "Zakonu iz 1993. godine" i "Zakonu iz 2010. godine", jer se radi o istom zakonu, pri čemu "Zakon iz 2010. godine" predstavlja prečišćeni tekst "Zakona iz 1993. godine" (sa kasnijim izmjenama i dopunama objavljenim u "Službenom glasniku RS" broj 32/94, 37/07, 60/07, 119/09 i 118/09). Kako je u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata ("Službeni glasnik RS" broj 37/07) u članu 11. propisano da se mijenja član 38. osnovnog teksta zakona, tako da glasi da opštinski/gradski organi uprave nadležni da u prvom stepenu rješavaju o pravima po Zakonu o zaštiti civilnih žrtava rata donijeće po službenoj dužnosti rješenja o prevođenju u skladu sa tim zakonom, do kraja 2007. godine, koja odredba je izmijenjena Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata ("Službeni glasnik RS" broj 60/2007) članom 3. tako da se riječi "2007 godine" zamjenjuju riječima "juna 2008. godine", to znači da je prema toj odredbi predviđeno prevođenje rješenja do kraja juna 2008. godine. Imajući u vidu da je prvostepeno rješenje kojim je tužilji priznato pravo na porodičnu civilnu invalidninu doneseno 9.10.2007. godine, prije izmjene zakona kojim je produžen rok za prevođenje rješenja, proizilazi da to rješenje i nije podlijegalo obaveznoj reviziji, što tuženi pravilno navodi u zahtjevu.

Međutim, takvo tumačenje nižestepenog suda u pobijanoj presudi nije od uticaja na zakonitost osporenog akta, jer su se u suštini i tuženi u osporenom aktu i sud u pobijanoj presudi pozvali na isti materijalni propis, odnosno važeći Zakon o zaštiti civilnih žrtava rata ("Službeni glasnik RS" broj 25/93, 32/94, 37/07, 60/07, 119/09 i 118/09), čiji prečišćeni tekst je objavljen u ("Službenom glasniku RS" broj 24/10), pa tako da je nesporno da se radi o istom zakonu.

S druge strane, ono što je bitno je da je sud u pobijanoj presudi pravilno naveo da osporeni akt ne sadrži objektivno obrazloženje za odluku datu u dispozitivu, što predstavlja povredu pravila postupka koja je od uticaja na rješenje upravne stvari, pri čemu se nižestepeni sud pravilno pozvao na član 197. stav 2. Zakona o opštem upravnom postupku ("Službeni glasnik RS" broj 13/02, 87/07 i 50/10, u daljem tekstu: ZOUP) kojim je predviđeno da obrazloženje rješenja, pored ostalog sadrži utvrđeno činjenično stanje, propise i razloge koji s obzirom na utvrđeno činjenično stanje upućuju na odluku koja je data u dispozitivu, a što je u konkretnom slučaju izostalo.

Naime, članom 8. ZOUP-a je predviđeno načelo istine, prema kojem se u postupku mora utvrditi pravo stanje stvari i u tom cilju moraju se potpuno i pravilno utvrditi sve činjenice i okolnosti koje su od važnosti za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja, što u konkretnom slučaju nije učinjeno, čime su pričinjene povrede pravila postupka, budući da se ne može prihvatiti obrazloženje tuženog u osporenom aktu da je tužiljin suprug nastradao pod nerazjašnjenim okolnostima, a koje okolnosti je tuženi bio dužan razjasniti, imajući u vidu i odredbu člana 125. stav 2. ZOUP-a prema kojoj se od stranke neće tražiti da podnese dokaze koje brže i lakše može pribaviti organ, a sve kod činjenice da se u spisu predmeta nalazi potvrda o smrti JZU UKC T. prema kojoj je smrt tužiljinog supruga nasilna i izvršena ubistvom, koje činjenice su utvrđene nakon eksumacije i obdukcije, pa da iz obavijesti Međunarodng komiteta Crvenog krsta proizilazi da je taj komitet dobio dana 3.11.2008. godine informaciju o identifikaciji tužiljinog supruga kao nestale osobe, uz koji dopis je priložen dokument iz (kako je na tom dokumentu olovkom napisano) Instituta za istraživanje ratnih zločina S., u kojem dokumentu je navedeno "da je tužiljin suprug stradao na ulici iz pješadijskog naoružanja i da je to učinjeno od pripadnika …", ali koji dokument nije potpisan niti ovjeren, tako da i nije jasno da li je vjerodostojan.

S tim u vezi ovaj sud nalazi za shodno da ukaže da je članom 2. Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata (kako osnovnog teksta a tako i prečišćenog teksta) propisano da se civilnom žrtvom rata smatra lice kod kog je nastupilo oštećenje organizma zlostavljanjem, silovanjem, odnosno lišavanjem slobode (zatvor, koncentracioni log, internacija, prinudni rad) ili u zbjegu od strane neprijatelja zadobilo ranu, povredu, ozljedu i kod koga je nastupilo oštećenje organizma najmanje 60%, kao i lice koje je pod tim oklonostima ubijeno, poginulo, umrlo i nestalo, što podrazumijeva da je to učinjeno od strane neprijateljske vojske, što u konkretnom slučaju nije..., a o čemu je tuženi dužan voditi računa, jer od tog utvrđenja upravo i zavisi organu kojeg entiteta u Bosni i Hercegovni, s obzirom na karakter oružanog sukoba koji se odvijao u Bosni i Hercegovini, se tužilja može obratiti da bi ostvarila prava koja su joj bila priznata prvostepenim rješenjem koje je ukinuto osporenim aktom.

Osim toga, treba navesti da su povrede pravila postupka u donošenju osporenog akta, učinjene i time što izrekom osporenog akta nije odlučeno o žalbi tužilje na prvostepeno rješenje, imajući u vidu da je članom 26. Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata-prečišćeni tekst (u osnovnom tekstu zakona, članu 27.) u stavu 3. propisano da ako je protiv rješenja donijetog u prvom stepenu izjavljena žalba, o reviziji i žalbi rješava se istim rješenjem, pa je u konkretnom slučaju u osporenom aktu izostala odluka o žalbi na prvostepeno rješenje, kojim je tužilji priznata porodična civilna invalidnina u iznosu od 20% od iznosa civilne invalidnine I grupe.

U vezi s tim takođe treba ukazati da se u spisu predmeta nalazi i drugo prvostepeno rješenje, pod istim brojem (..) i istim datumom (9.10.2007. godine) kao i prvostepeno rješenje protiv kojeg je izjavljena žalba, a kojom žalbom je tužilja tražila da joj se prizna porodična civilna invalidnina u iznosu od 40% od iznosa civilne invalidnine I grupe, o kojoj žalbi je tuženi rješavao osporenim aktom, a tim drugim prvostepenim rješenjem je tužilji priznato pravo na porodičnu civilnu invalidninu upravo u visini od 40% od iznosa civilne invalidnine I grupe, isto počevši od 1.8.2007. godine, što znači da u spisu egzistiraju dva prvostepena rješenja sa istim brojem i datumom, od kojih je prema jednom tužilji utvrđeno pravo na porodičnu civilnu invalidninu u visini od 20% od iznosa civilne invalidnine I grupe (na koje je izjavila žalbu), a prema drugom rješenju joj je priznato pravo na porodičnu civilnu invalidninu u visini 40% od iznosa civilne invalidnine I grupe (na koje nije izjavljivala žalbu), što je nedopustivo, budući da istovremeno ne mogu egzistirati dva prvostepena rješenja kojima je odlučeno o istom pravu a na različit način. S obzirom na sve iznesene razloge, koji nesumnjivo upućuju na nepravilnost i nezakonitost osporenog akta, a kako ni ostali navodi zahtjeva tuženog i navodi odgovora tužilje na zahtjev, nisu mogli uticati na drugačije odlučivanje, po ocjeni ovog suda pobijanom presudom, kojom je tužba uvažena i osporeni akt poništen, nije ostvaren nijedan od razloga njene nezakonitosti iz odredbe člana 35. stav. 2. ZUS-a, pa se otuda, na osnovu odredbe člana 40. stav 1. istog zakona, zahtjev tuženog odbija kao neosnovan."



(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, 13 0 U 004127 16 Uvp od 13.12.2018. godine)

O nama

Forum Pravo BiH je pokrenut sa ciljem poticanja i poboljšanja komunikacije unutar pravne struke

Pravo BiH

Responzivni forum