Page 1 of 1

Hadjianastassio protiv Grcke

PostPosted:Wed Apr 10, 2019 2:56 pm
by legalis
Hadjianastassio protiv Grcke

(predstavka br. 12945/87) - 16. decembar 1992.

1. Osnovne cinjenice

Podnosilac predstavke je grčki državljanin i aeronautički inžinjer. U dato vrijeme bio je kapetan vazdušnih snaga. Godine 1982. kao oficir zadužen za projekat dizajniranja i proizvodnju vođenih projektila podnio je izvještaj Centru za tehnološka istraživanja vazdušnih snaga (KETA) o projektilu na kojem je radio. Godine 1983. dostavio je privatnoj kompaniji (ELFON Ltd.) drugu tehničku studiju o vođenim projektilima, koju je on sam sačinio.
Dana 22. oktobra 1984. utvrđeno je da je podnosilac predstavke kriv zbog otkrivanja vojnih tajni zbog proslijeđivanja kompaniji ELFON „svih tehničkih i teorijskih podataka” koji se pojavljuju u KETA izvještaju te je osuđen na kaznu zatvora od 2 i pol godine.
Podnosilac predstavke je izjavio žalbu protiv te presude. Nakon pretresa su određena dva vještaka da uporede ove dvije studije. Došli su do zaključka da su studije koristile različite metode i nisu predstavljale kopiju jedna druge, iako je neizbježno došlo do prenosa određenog tehničkog znanja. Žalbeni sud je proveo dokaze i saslušanjem 19 svjedoka na okolnost da li su te dvije studije sadržavale


27




zajedničke podatke, da li su informacije koje su sačinjavale temelj tih studija bile slobodno dostupne u stručnoj literaturi i da li je KETA studija bila klasifikovana kao
„vojna tajna”.
Nakon rasprave žalbeni sud je zasjedao u tajnosti i ispitao niz pitanja. Na ročištu dana 22. novembra 1985. godine, podnosiocu predstavke je, u njegovom prisustvu, sud izrekao presudu kojom ga je proglasio krivim zbog otkrivanja vojne tajne nižeg značaja, na uslovnu kaznu zatvora od 5 mjeseci. Predsjednik Žalbenog suda je izrekao presudu, koja nije sadržavala navode koje su ispitali članovi suda. Sa ciljem da dobije tekst ovih pitanja i odgovora na njih, podnosilac predstavke je dana 23. novembra 1985. zatražio da izvrši uvid u zapisnik sa pretresa. Registrar mu je navodno rekao da mora da sačeka na „finalnu verziju” presude.
Dana 26. novembra 1985. godine, u roku od pet dana koji je propisan Vojnim krivičnim zakonom, podnosilac predstavke je izjavio žalbu Kasacionom sudu. U svojoj žalbi od jedne stranice je naveo da se žali zbog „pogrešne primjene i tumačenja odredbi pod kojima je osuđen”.
Dana 16. decembra 1985. zaprimio je primjerak presude po žalbi, koja je bila jako kratka i nije sadržavala razloge na kojima se temelji, već uglavnom one koje se tiču određivanja kazne. Dana 23. decembra 1985. podnosilac predstavke je ponovo zatražio da mu se dostavi zapisnik sa rasprave, koji je i primio dana 10. januara 1986. godine.
U svojoj žalbi podnosilac predstavke se žalio zbog kratkog roka za žalbu protiv odluke vojnih sudova i činjenice da je za osobe o kojima se radi bilo nemoguće, u razumnom roku, pristupiti sadržaju osporenih presuda. Također je osporio razloge na kojima se temeljila presuda, s obzirom da se osnov odnosio na otkrivanje tajnih informacija od vojnog značaja, odnosno optužbu od koje ga je žalbeni sud oslobodio dajući svoj odgovor na pitanja.
Dana 18. juna 1986. Kasacioni sud je proglasio žalbu nedopuštenom iz razloga što nije ukazala na bilo kakve konkretne i posebne greške u osporenoj presudi.

2. Odluka Suda

Podnosilac predstavke se žalio zbog povrede člana 6. zbog činjenice da presuda, koju je predsjednik Žalbenog suda izrekao dana 22. novembra 1985, nije obrazložena, te kratkog roka za žalbu Kasacionom sudu. Također se žalio da je osuđujuća presuda vojnih sudova dovela do povrede njegovog prava na slobodu izražavanja iz člana 10 Konvencije.

Clan 6

Podnosilac predstavke se žalio da mu, usprkos tome što je bio prisutan izricanju presude, nisu otkriveni jasni razlozi za osuđujuću presudu sve do 10. januara 1986. godine, što je značilo da je njegova žalba zbog materijalnog prava bila osuđena na neuspjeh. Vlada je tvrdila da je podnosilac predstavke bio svjestan sadržaja pitanja koja je postavio predsjednik Apelacionog suda, s obzirom da se ovaj sadržaj temeljio ili na argumentima koje je podnosilac predstavke sam iznio pred sudom prvog stepena ili na navodima koji su na drugi način raspravljeni tokom suđenja.
Sud je istakao da države ugovornice uživaju značajnu slobodu u izboru odgovarajućih sredstava u cilju osiguranja da njihovi sudski sistemi budu u skladu sa zahtjevima iz člana 6. Međutim, naglasio je da su nacionalni sudovi u obavezi da dovoljno jasno iznesu razloge na kojima zasnivaju svoju odluku i time omoguće optuženom da uspješno ostvari pravo na ulaganje raspoloživog pravnog lijeka.
Vraćajući se na predmetni slučaj, Sud je naveo da presuda koju je izrekao predsjednik Apelacionog suda nije ni dotakla navoda onako kako su bila navedena u zapisniku sa pretresa. Iako je tačno da se presuda temelji na relevantnim krivičnim odredbama i da su informacije koje je podnosilac predstavke proslijedio tretirane kao informacije „od nižeg značaja”, ovo nije utemeljeno na istim razlozima kao i odluka prvostepenog suda. Jedno od pitanja se pojavilo prvi put u postupku po žalbi.
Štaviše, Sud nije bio uvjeren argumentom Vlade da je podnosilac predstavke, nakon što je primio zapisnik, mogao uložiti daljnje podneske uz svoju žalbu u vidu dodatne argumentacije. Sud je naveo da se se u skladu sa nacionalnom sudskom praksom naknadni podnesci mogli uložiti ukoliko se prvobitnom žalbom iznio najmanje jedan i dovoljno osnovan razlog, što ovdje nije bio slučaj.
Na temelju gore navedenog, prava odbrane su bila u toj mjeri ograničena da podnosilac predstavke nije ostvario pogodnosti prava na pravično suđenje. Zbog toga je došlo do povrede člana 6.

Clan 5029

Podnosiocu predstavke je dosuđeno 29.260 francuskih franaka (otprilike 4.600 eura) i 520.000 drahmi (otprilike 1.700 eura) na ime troškova i izdataka.