Dužnost izjašnjenja tužioca prilikom redovne kontrole mjera zabrane u toku istrage
Prilikom izjašnjenja u okviru redovne kontrole mjera zabrane u toku istrage, tužilac je dužan navesti okolnosti zbog kojih je i u daljem toku postupka neophodna dalja primjena mjera zabrane, kao i okolnosti zbog kojih istraga u ovom predmetu još uvijek nije okončana, te precizno navesti istražne radnje koje su poduzete u proteklom periodu i radnje koje se u narednom periodu planiraju poduzeti.
Iz obrazloženja:
Vijeće primjećuje da je Tužilaštvo BiH, osim paušalnog navođenja da se protiv osumnjičenog provode istražne radnje, propustilo postupiti po nalogu sudije za prethodni postupak, odnosno konkretno i precizno se odrediti u pogledu okolnosti zbog kojih istraga u ovom predmetu još uvijek nije okončana, zatim navesti istražne radnje koje su poduzete u proteklom periodu, te radnje koje se u odnosu na osumnjičenog planiraju poduzeti u narednom periodu. Osim toga, uvidom u predmetni spis, Vijeće je utvrdilo da Tužilaštvo BiH već duži vremenski period, na upit Suda o stanju predmetne istrage i istražnim radnjama, nije konkretizovalo istražne radnje koje bi Sud mogao uzeti u obzir prilikom odlučivanja o navedenom pitanju, odnosno da postupajući tužilac, a kako na to pravilno ukazuje i branilac u svojoj žalbi, već u svojim izjašnjenjima počev od 02.10.2015. godine tvrdi da se „poduzimaju intenzivne istražne radnje, a da se okončanje istrage očekuje u naredna tri mjeseca.“
Vijeće cijeni da zaključak koji je pobijana odluka pri tome izvela, nije takvog
kvaliteta da isključuje svaki drugi zaključak, već da isti ostavlja sumnju u pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, a što je bilo od odlučujućeg značaja za donošenje odluke, zbog čega ovo vijeće nalazi da je činjenično stanje u pobijanoj odluci pogrešno utvrđeno. Obzirom da je od navedenog izjašnjenja prošlo godinu i sedam mjeseci, u okviru kojih Tužilaštvo BiH nije ukazalo ni na jednu okolnost koja bi opravdala dalju primjenu mjera obezbjeđenja prisustva i uspješnog vođenja i okončanja krivičnog postupka, ovo Vijeće nalazi osnovanim žalbene navode branioca kojim se ukazuje na činjenicu da predmetne mjere zabrane, a naročito imajući u vidu neizvjesnost u pogledu dinamike postupka i okončanja same istrage u konkretnom slučaju, traju predugo. S tim u vezi, Vijeće nalazi svrsishodnim istaći da ograničenja slobode ne mogu trajati neprimjereno dugo, te da Sud mora voditi računa da se iste svedu na najkraću moguću mjeru, a da je u skladu s tim, Tužilaštvo dužno dinamičnije poduzimati radnje u cilju okončanja istrage.
Nadalje, suprotno navodima pobijanog rješenja da izrečene mjere zabrane ne opterećuju osumnjičenog prekomjerno, te da su iste proporcionalne svrsi koju trebaju postići, Vijeće je stava da ograničenje prava osumnjičenog lica mora biti srazmjerno u odnosu na potrebe da bi se postigao legitimni cilj. U tom smislu, Vijeće ističe da u potpunosti uvažava zakonsko pravo i obavezu tužioca da pokrene istragu onda kada smatra da postoji dovoljno osnova za sumnju da je počinjeno krivično djelo, kao i obavezu i ovlaštenje istog da rasvijetli sve okolnosti konkretnog slučaja, te u konačnici da ocijeni da li je stanje stvari dovoljno razjašnjeno da bi se in concreto obustavila, odnosno okončala predmetna istraga, međutim, iako ima u vidu i složenost konkretnog istražnog postupka, ovo Vijeće u nedostatku uvjerljivog i logičnog obrazloženja Tužilaštva koje bi opravdalo dalju neophodnost održavanja na snazi mjere zabrane iz člana 126.a stav 1. tačka c) ZKP BiH, nalazi da su se, u smislu odredbi člana 126. stav 5. ZKP BiH, stekli uvjeti za njeno ukidanje.
(Rješenje vanraspravnog vijeća Suda BiH, broj: S1 2 K 014305 17 Kv 40 od
29.05.2017. godine)
Prilikom izjašnjenja u okviru redovne kontrole mjera zabrane u toku istrage, tužilac je dužan navesti okolnosti zbog kojih je i u daljem toku postupka neophodna dalja primjena mjera zabrane, kao i okolnosti zbog kojih istraga u ovom predmetu još uvijek nije okončana, te precizno navesti istražne radnje koje su poduzete u proteklom periodu i radnje koje se u narednom periodu planiraju poduzeti.
Iz obrazloženja:
Vijeće primjećuje da je Tužilaštvo BiH, osim paušalnog navođenja da se protiv osumnjičenog provode istražne radnje, propustilo postupiti po nalogu sudije za prethodni postupak, odnosno konkretno i precizno se odrediti u pogledu okolnosti zbog kojih istraga u ovom predmetu još uvijek nije okončana, zatim navesti istražne radnje koje su poduzete u proteklom periodu, te radnje koje se u odnosu na osumnjičenog planiraju poduzeti u narednom periodu. Osim toga, uvidom u predmetni spis, Vijeće je utvrdilo da Tužilaštvo BiH već duži vremenski period, na upit Suda o stanju predmetne istrage i istražnim radnjama, nije konkretizovalo istražne radnje koje bi Sud mogao uzeti u obzir prilikom odlučivanja o navedenom pitanju, odnosno da postupajući tužilac, a kako na to pravilno ukazuje i branilac u svojoj žalbi, već u svojim izjašnjenjima počev od 02.10.2015. godine tvrdi da se „poduzimaju intenzivne istražne radnje, a da se okončanje istrage očekuje u naredna tri mjeseca.“
Vijeće cijeni da zaključak koji je pobijana odluka pri tome izvela, nije takvog
kvaliteta da isključuje svaki drugi zaključak, već da isti ostavlja sumnju u pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, a što je bilo od odlučujućeg značaja za donošenje odluke, zbog čega ovo vijeće nalazi da je činjenično stanje u pobijanoj odluci pogrešno utvrđeno. Obzirom da je od navedenog izjašnjenja prošlo godinu i sedam mjeseci, u okviru kojih Tužilaštvo BiH nije ukazalo ni na jednu okolnost koja bi opravdala dalju primjenu mjera obezbjeđenja prisustva i uspješnog vođenja i okončanja krivičnog postupka, ovo Vijeće nalazi osnovanim žalbene navode branioca kojim se ukazuje na činjenicu da predmetne mjere zabrane, a naročito imajući u vidu neizvjesnost u pogledu dinamike postupka i okončanja same istrage u konkretnom slučaju, traju predugo. S tim u vezi, Vijeće nalazi svrsishodnim istaći da ograničenja slobode ne mogu trajati neprimjereno dugo, te da Sud mora voditi računa da se iste svedu na najkraću moguću mjeru, a da je u skladu s tim, Tužilaštvo dužno dinamičnije poduzimati radnje u cilju okončanja istrage.
Nadalje, suprotno navodima pobijanog rješenja da izrečene mjere zabrane ne opterećuju osumnjičenog prekomjerno, te da su iste proporcionalne svrsi koju trebaju postići, Vijeće je stava da ograničenje prava osumnjičenog lica mora biti srazmjerno u odnosu na potrebe da bi se postigao legitimni cilj. U tom smislu, Vijeće ističe da u potpunosti uvažava zakonsko pravo i obavezu tužioca da pokrene istragu onda kada smatra da postoji dovoljno osnova za sumnju da je počinjeno krivično djelo, kao i obavezu i ovlaštenje istog da rasvijetli sve okolnosti konkretnog slučaja, te u konačnici da ocijeni da li je stanje stvari dovoljno razjašnjeno da bi se in concreto obustavila, odnosno okončala predmetna istraga, međutim, iako ima u vidu i složenost konkretnog istražnog postupka, ovo Vijeće u nedostatku uvjerljivog i logičnog obrazloženja Tužilaštva koje bi opravdalo dalju neophodnost održavanja na snazi mjere zabrane iz člana 126.a stav 1. tačka c) ZKP BiH, nalazi da su se, u smislu odredbi člana 126. stav 5. ZKP BiH, stekli uvjeti za njeno ukidanje.
(Rješenje vanraspravnog vijeća Suda BiH, broj: S1 2 K 014305 17 Kv 40 od
29.05.2017. godine)
