• Home

  • Ovo je index stranica foruma
Tenderi, boravišta, udruge, lokacijske, građevinske i ine dozvole, povrat nacionalizirane imovine, komunalne naknade i doprinosi u Bosni i Hercegovini
 #1035  Postao/la sudija
 sub lis 12, 2019 3:34 pm
Ĉlanovi 13. i 123. stav 2. Zakona o upravnom postupku Ĉlan 32. stav 4., 5. i 7. Zakona o eksproprijaciji
NE MOŽE SE ODBACITI PONOVNI ZAHTJEV ZA POKRETANJE POSTUPKA DEEKSPROPRIJACIJE IZ RAZLOGA ŠTO JE RANIJI ZAHTJEV ODBIJEN RJEŠENJEM, JER JE TO RJEŠENJE POSTALO PRAVOSNAŢNO SAMO U FORMALNO-PRAVNOM ALI NE I U MATERIJALNO-PRAVNOM SMISLU.

PRAVO NA DEESKPROPRIJACJU RANIJE EKSPROPRISANIH NEKRETNINA NE ZAVISI OD OKOLNOSTI KADA JE I PO KOJEM ZAKONU IZVRŠENA EKSPROPRIJACIJA, A NITI JE USLOVLJENO DONOŠENJEM ZAKONA O RESTITUCIJI.

Iz obrazloţenja:

Prvostepenim rješenjem uvaţen je zahtjev tuţiteljice podnesen dana 26.3.1998.godine za deeksproprijaciju nekretnina upisanih na k.ĉ.br.666/2 površine 6370 m2 iz k.o. R. i naloţeno korisniku eksproprijacije – ţalitelju, da predmetne nekretnine vrati tuţiteljici u posjed kao ranijem vlasniku eksproprisanih nekretnina. Prvostepeni organ je ovako odluĉio, iz razloga što je na osnovu ĉinjeniĉnog stanja utvrĊenog u prvostepenom postupku zakljuĉio da su ispunjeni svi uvjeti propisani odredbom ĉlana 32. stav 4. Zakona o eksproprijaciji za vraćanje predmetnih nekretnina ranijem vlasniku, a kojim odredbama je propisano da će se na zahtjev ranijeg vlasnika eksproprisanih nekretnina poništiti pravosnaţno rješenje o eksproprijaciji ako korisnik eksproprijacije u roku od 3 godine od pravosnaţnosti rješenja nije izvršio znatnije radove na nekretninama u svrhu zbog kojih je izvršena eksproprijacija odnosno sve dok korisnik eksproprijacije nije izvršio znatnije radove na eksproprisanim nekretninama (stav 7. navedene odredbe).

Tuţeni je, uvaţavajući ţalbu korisnika eksproprijacije, osporenim rješenjem poništio navedeno prvostepeno rješenje i predmet vratio prvostepenom organu na ponovno rješavanje i u razlozima osporenog rješenja izrazio stav da je zahtjev tuţiteljice, koji je podnijela 26.3.1998.godine za deeksproprijaciju predmetnih nekretnina a zbog neizvoĊenja radova zbog kojih su nekretnine rješenjem od 2.8.1952.godine nadleţnog organa eksproprisane po odredbama Osnovnog zakona o eksproprijaciji iz 1947.godine, preuranjen, te da ovaj zahtjev treba odbaciti pri ĉemu tuţeni upućuje na primjenu odredbe ĉlana 123. stav 2. Zakona o upravnom postupku. Ovaj stav tuţeni obrazlaţe time da je rješenjima nadleţnih organa uprave doneseniim u toku 1972. godine odbijen identiĉan zahtjev prednika tuţiteljice za deeksproprijaciju nekretnina, te da tuţiteljica moţe svoj zahtjev za vraćanje nekretnina istaći tek kada bude usvojen Zakon o restituciji.

Ovaj pravni stav tuţenog nije pravilan i suprotan je odredbama Zakona o eksproprijaciji.

Iz obrazloţenja osporenog akta, naime, proizlazi da tuţeni organ smatra da je konaĉnim i pravomoćnim upravnim aktom nadleţnih organa donesenim 13.6.1972.godine (koji je postao konaĉan 24.8.1972.godine) u identiĉnoj upravnoj stvari već odluĉeno, te da se to rješenje moglo poništiti, ukinuti ili izmijeniti samo upotrebom vanrednih pravnih sredstava predviĊenih propisima o upravnom postupku. MeĊutim, konaĉnost i pravomoćnost upravnog akta (u formalnom i u materijalnom smislu) temeljem odredaba ĉlana 12. i 13. Zakona o upravnom postupku odnosi se samo na prava odnosno obaveze priznate odreĊenoj stranci rješenjem nadleţnog organa. U konkretnom sluĉaju navedenim upravnim aktima donesenim 1972.godine nije konaĉno i pravomoćno priznato predniku tuţiteljice pravo na deeksproprijaciju, stoga što takvu mogućnost tada vaţeći propisi o eksproprijaciji nekretnina nisu predviĊali, ako su nekretnine bile eksproprisane po odredbama Osnovnog zakona o eksproprijaciji iz 1947.godine. Sadašnji Zakon o eksproprijaciji, koji se primjenjuje od 1977.godine ne predviĊa ni u odredbama ĉlana 32. (preĉišćeni tekst) a ni u prijelaznim odredbama naprijed pomenuto ograniĉenje, tako da se o zahtjevu za deeksproprijaciju koji je tuţiteljica podnijela 1998.godine , mora odluĉivati nakon ocjene da li postoje za deeksproprijaciju uvjeti propisani odredbama ĉlana 32. stav 4.,
5. i 7. Zakona o eksproprijaciji, koji se sada primjenjuje kao federalni zakon. Prema utvrĊenju prvostepenog organa, poĉev i od dana primjene sadašnjeg Zakona o eksproprijaciji pa sve do sada, ţalitelj kao korisnik eksproprijacije nije izveo znatnije radove zbog kojih su nekretnine eksproprisane, nego dio ovih nekretnina je ostao u posjedu ranijeg vlasnika a dio korisnik eksproprijacije iskorištava tako što iste daje u zakup trećim osobama, pa ova ĉinjenica dugog trajanja posjeda mora biti podloga za odluku o deeksproprijaciji, jer predstavlja trajno stanje na koje se neposredno primjenjuje sadašnji zakon, bez ranijih ograniĉenja, tako da u konkretnom sluĉaju nema ni retroaktivne primjene zakona.

Izmjenama ĉlana 32. stav 7. sadašnjeg Zakona o eksproprijaciji koje su izmjene izvršene 1994.godine (objavljen u “Sluţbenom listu RBiH”, br.15/94) nakon donošenja Odluke Ustavnog suda BiH broj U.35/93 objavljene u “Sl.listu RBiH” br.20/93, da je taj dio odredbe nesaglasan sa odredbama Amandmana LXIII. taĉka 1. i
2. na Ustav RBiH, jer narušava ustavni princip zajamĉenosti, ravnopravnosti i zaštiti svih oblika vlasništva, brisan je dio odredbe pomenutog zakonskog propisa da se zahtjev za deeksproprijaciju, i kada su ispunjeni ostali zakonski uvjeti, ne moţe istaći

po isteku osam godina od dana pravomoćnosti rješenja o eksproprijaciji. Ovim je u pozitivno-pravni sistem Federacije BiH uveden specifiĉan i za sada jedini oblik naturalne restitucije privatnog vlasništva tako da nije potrebno za odluku o vraćanju nekretnina u vlasništvo ranijim vlasnicima koji podnesu zahtjev, ĉekati budući zakon o restituciji ĉije donošenje i sadrţaj u ovom momentu nisu izvjesni.

Nakon izmjene ĉlana 32. Zakona o eksproprijaciji i nakon navedene Odluke Ustavnog suda BiH stav 7. citirane odredbe propisuje, da zahtjev za poništenje rješenja o eksproprijaciji, raniji vlasnik moţe podnijeti po isteku tri godine od pravomoćnosti tog rješenja, pa sve dok korisnik eksproprijacije nije izvršio znatnije radove.

Polazeći od izloţenog slijedi, da je stav tuţenog organa, da je u konkretnom sluĉaju trebalo temeljem odredbe ĉlana 123. stav 2. Zakona o upravnom postupku, zahtjev tuţiteljice odbaciti nepravilan i suprotan naprijed citiranim propisima, pa je tuţeni zbog ovog pogrešnog pravnog shvatanja propustio da u ţalbenom postupku odluĉi i riješi sve prigovore ţalitelja istaknute u ţalbi a koji se odnose na povredu pravila postupka, odnosno da ţalitelju u prvostepenom postupku nije data mogućnost da izvrši uvid u dokumentaciju, kao naprimjer u rješenje o naslijeĊivanju, na temelju kojeg bi se zakljuĉilo da li podnositeljica zahtjeva ima aktivnu legitimaciju u ovom postupku, zatim da je prvostepeno rješenje doneseno na temelju nepotpuno utvrĊenog ĉinjeniĉnog stanja jer da je prvostepeni organ samo na temelju saslušanih svjedoka ocijenio da ţalitelj ne koristi eksproprisane nekretnine, meĊutim, da su u postupku kod prvostepenog organa izvedeni dokazi koje ţalitelj predlaţe moglo bi se utvrditi i drugaĉije ĉinjeniĉno stanje na osnovu kojeg prvostepeni organ ne bi mogao uvaţiti zahtjev ranijeg vlasnika eksproprisanih nekretnina. O ovim prigovorima ţalitelja u osporenom rješenju nema razloga, pa se pravilnost i zakonitost osporenog rješenja u tom dijelu nije mogla ispitati, zbog ĉega je ovaj sud osporeno rješenje poništio i predmet vratio tuţenom organu na ponovno rješavanje, kako bi tuţeni u ţalbenom postupku odluĉio o svim prigovorima ţalitelja istaknutim u ţalbi.

(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, broj: U-1723/01 od 7.2.2002. g.)

O nama

Forum Pravo BiH je pokrenut sa ciljem poticanja i poboljšanja komunikacije unutar pravne struke

Pravo BiH

Responzivni forum