Bankarska garancija i pravo banke na regres
PostPosted:Fri Jul 05, 2019 10:56 am
BANKARSKA GARANCIJA I PRAVO BANKE NA REGRES
Zakon o obligacionim odnosima
čl. 300, 1083 i 1087
Nalogodavac (tražilac bankarske garancije) je dužan da plati banci koja izdaje garanciju svaki iznos koji je ona platila po osnovu garancije izdate sa klauzulom "na prvi poziv".
Obrazloženje:
"Pravilno su nižestepeni sudovi odlučili i kada su, pozivom na odredbu člana 300. ZOO, koja govori o zakonskoj subrogaciji i člana 1083. ZOO, koja reguliše pojam bankarske garancije, utvrdili da je osnovano potraživanje tužitelja prema tuženom po osnovu plaćanja bankarske garancije u ukupnom iznosu 1.608.101,17 KM.
Bankarskom se garancijom banka (ovdje je to tužitelj) obavezuje prema korisniku (u konkretnom slučaju je to bila V.) da će mu namiriti obavezu budu li ispunjeni uslovi navedeni u garanciji u slučaju da mu treća osoba (ovdje je to tuženi) ne ispuni obavezu po dospjelosti (član 1083. ZOO). Parnične stranke su zaključile Okvirni ugovor o kreditnoj garanciji dana 06.9.2010. godine (koji je uspostavio pravni odnos između tužitelja i tuženog kao nalogodavca), prema kojem je tužitelj bio u obavezi, pa je i izdao predmetnu bankarsku garanciju radi obezbjeđenja naprijed opisanog kredita koji je tuženi podigao od V. (na koji način je uspostavljen pravni odnos između tužitelja kao izdavaoca garancije i V., kao povjerioca, odnosno korisnika garancije).
Bankarska garancija predstavlja obavezu banke koju ova preuzima na sebe kao garant, a koja nije vezana uz osnovni odnos između povjerioca i dužnika iz osnovnog posla koji se obezbjeđuje garancijom. Drugačije rečeno, kod bankarske garancije banka preuzima na sebe obavezu koja je nezavisna od obaveze iz dužničkopovjerilačkog odnosa povodom kojeg je izdata. Prema tome, izdavalac garancije osigurava lice u čiju je korist izdata garancija protiv rizika izostanka ispunjenja ili neurednog ispunjenja obaveze glavnog dužnika iz osnovnog posla, povodom kojeg je izdata garancija, obeštećujući korisnika garancije isplatom određenog novčanog iznosa navedenog u garanciji. Proizlazi, da punovažnost osnovnog ugovora (povodom kojeg je izdata garancija) nema uticaja na valjanost same bankarske garancije, upravo iz razloga što garancija predstavlja poseban ugovor, odnosno poseban pravni posao koji veže izdavaoca garancije i njenog korisnika.
U konkretnom slučaju radi se o bezuslovnoj bankarskoj garanciji koja je istovremeno i apstraktna (samostalna) garancija, koju opisuje odredba člana 1087. ZOO, jer u sebi sadrži klauzulu "na prvi poziv". Kod takve garancije banka izdavalac garancije ne može isticati prema korisniku prigovore koje nalogodavac, kao dužnik, može isticati prema korisniku po obezbjeđenoj obavezi. Zato korisnik garancije duguje nalogodavcu (dužniku iz osnovnog posla, povodom kojeg je izdata garancija) iznos primljen po osnovu garancije na koji inače ne bi imao pravo zbog opravdanih prigovora nalogodavca (član 1087. stav 3. ZOO).
Prema tome, i u slučaju nevažnosti pravnog posla, raskida ili otkaza osnovnog ugovora, više sile i drugih situacija u kojima prestaje ugovor ili obaveza koja iz njega proizlazi, obaveza banke po izdatoj samostalnoj i apstraktnoj garanciji (sa klauzulom "na prvi poziv") i dalje postoji, jer navedene okolnosti ne utiču na njenu punovažnost. S tim u vezi treba reći da su bez uticaja na rješenje ove pravne stvari u odnosnom dijelu, navodi revidenta kojima objašnjava da je došlo do raskida ugovora o kreditu (između V. kao davaoca kredita - povjerioca iz osnovnog pravnog posla i tuženog kao korisnika kredita - dužnika iz tog posla), koji je bio obezbjeđen predmetnom garancijom.
Tuženi je sa izvršenjem svoje obaveze vraćanja kredita (koji je podigao od korisnika garancije), kasnio 30 dana. Nije (kako sam navodi) platio obavezu dospjelu 31.5, a ni onu dospjelu 30.6.2012. godine, pa su bili ispunjeni uslovi za aktiviranje garancije, koja je isplaćena 10.7.2012. godine. Zato su njegovi revizioni prigovori, istaknuti u ovom pravcu, neosnovani. Naime, zakašnjenje u izmirenju obaveze se računa od dana kada je dužnik prestao da ih izvršava, a ne od dana (03.7.2012. godine) kada je raskinut ugovor o kreditu koji je bio obezbjeđen garancijom, kako pogrešno i neosnovano tvrdi revident.
Pravni odnos između nalogodavca (dužnik iz osnovnog pravnog posla) i banke koja izdaje garanciju, kako je naprijed rečeno, nastaje zaključenjem ugovora o izdavanju bankarske garancije. Prema svojoj pravnoj prirodi ovo je ugovor o nalogu. Prema odredbi člana 759. stav 1. ZOO nalogodavac (tuženi) je dužan naknaditi nalogoprimcu (banci-garantu, ovdje tužitelj) sve potrebne troškove koje je učinio za izvršenje naloga, sa kamatom, od dana kada su učinjeni. Izdavanjem bankarske garancije nastaje i obaveza plaćanja provizije po izdatoj bankarskoj garanciji (koju su stranke u konkretnom slučaju ugovorile i čija visina, u iznosu od 9.609,48 KM, nije sporna). Ta obaveza nije uslovljena plaćanjem garantovanog iznosa korisniku garancije. Provizija - naknada po izdatoj bankarskoj garanciji je cijena koju je dužan platiti nalogodavac (tuženi), odnosno dužnik iz osnovnog posla, za rizik koji banka garant (tužitelj) preuzima izdavanjem bankarske garancije da će nastupiti obaveza plaćanja po osnovu te garancije iz njenih sredstava (što se u konkretnom slučaju i desilo). Odredbom člana 1087. stav 2. ZOO propisano je da je nalogodavac, kao tražilac garancije, dužan da plati banci svaki iznos koji je banka platila po osnovu garancije izdate sa klauzulom "na prvi poziv". Riječ je o pravu banke na regres.
Nije sporno da je tužitelj temeljem predmetne bankarske garancije isplatio njenom korisniku određen iznos. Dio tog iznosa mu je vratio korisnik garancije (kako je naprijed rečeno), kada se naplatio od glavnog dužnika iz osnovnog posla (tuženog). Dakle, nije se obeštetio za iznos od 1.576.796, 69 KM. Saglasno naprijed izloženom, imajući u vidu i odredbu člana 300. ZOO, stekli su se uslovi da tužitelj od tuženog traži vraćanje tog iznosa (da se regresira) zajedno sa kamatom u iznosu od 21.695,00 KM i naknadom za izdavanje bankarske garancije u iznosu od 9.609,48 KM, pa nižestepeni sudovi nisu pogriješili kada su utvrdili da su osnovana i ova potraživanja tužitelja.
Slijedom izloženog valjalo je reviziju tuženog odbiti, u dijelu kojim se osporavaju nižestepene presude u pogledu utvrđenja osnovanosti naprijed navedenih potraživanja tužitelja prema tuženom, temeljem odredbe člana 248. Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik RS”, broj 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09, 61/13 - dalje: ZPP)."
(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, 57 0 Ps 102372 18 Rev od 11.12.2018. godine)
https://advokat-prnjavorac.com
Zakon o obligacionim odnosima
čl. 300, 1083 i 1087
Nalogodavac (tražilac bankarske garancije) je dužan da plati banci koja izdaje garanciju svaki iznos koji je ona platila po osnovu garancije izdate sa klauzulom "na prvi poziv".
Obrazloženje:
"Pravilno su nižestepeni sudovi odlučili i kada su, pozivom na odredbu člana 300. ZOO, koja govori o zakonskoj subrogaciji i člana 1083. ZOO, koja reguliše pojam bankarske garancije, utvrdili da je osnovano potraživanje tužitelja prema tuženom po osnovu plaćanja bankarske garancije u ukupnom iznosu 1.608.101,17 KM.
Bankarskom se garancijom banka (ovdje je to tužitelj) obavezuje prema korisniku (u konkretnom slučaju je to bila V.) da će mu namiriti obavezu budu li ispunjeni uslovi navedeni u garanciji u slučaju da mu treća osoba (ovdje je to tuženi) ne ispuni obavezu po dospjelosti (član 1083. ZOO). Parnične stranke su zaključile Okvirni ugovor o kreditnoj garanciji dana 06.9.2010. godine (koji je uspostavio pravni odnos između tužitelja i tuženog kao nalogodavca), prema kojem je tužitelj bio u obavezi, pa je i izdao predmetnu bankarsku garanciju radi obezbjeđenja naprijed opisanog kredita koji je tuženi podigao od V. (na koji način je uspostavljen pravni odnos između tužitelja kao izdavaoca garancije i V., kao povjerioca, odnosno korisnika garancije).
Bankarska garancija predstavlja obavezu banke koju ova preuzima na sebe kao garant, a koja nije vezana uz osnovni odnos između povjerioca i dužnika iz osnovnog posla koji se obezbjeđuje garancijom. Drugačije rečeno, kod bankarske garancije banka preuzima na sebe obavezu koja je nezavisna od obaveze iz dužničkopovjerilačkog odnosa povodom kojeg je izdata. Prema tome, izdavalac garancije osigurava lice u čiju je korist izdata garancija protiv rizika izostanka ispunjenja ili neurednog ispunjenja obaveze glavnog dužnika iz osnovnog posla, povodom kojeg je izdata garancija, obeštećujući korisnika garancije isplatom određenog novčanog iznosa navedenog u garanciji. Proizlazi, da punovažnost osnovnog ugovora (povodom kojeg je izdata garancija) nema uticaja na valjanost same bankarske garancije, upravo iz razloga što garancija predstavlja poseban ugovor, odnosno poseban pravni posao koji veže izdavaoca garancije i njenog korisnika.
U konkretnom slučaju radi se o bezuslovnoj bankarskoj garanciji koja je istovremeno i apstraktna (samostalna) garancija, koju opisuje odredba člana 1087. ZOO, jer u sebi sadrži klauzulu "na prvi poziv". Kod takve garancije banka izdavalac garancije ne može isticati prema korisniku prigovore koje nalogodavac, kao dužnik, može isticati prema korisniku po obezbjeđenoj obavezi. Zato korisnik garancije duguje nalogodavcu (dužniku iz osnovnog posla, povodom kojeg je izdata garancija) iznos primljen po osnovu garancije na koji inače ne bi imao pravo zbog opravdanih prigovora nalogodavca (član 1087. stav 3. ZOO).
Prema tome, i u slučaju nevažnosti pravnog posla, raskida ili otkaza osnovnog ugovora, više sile i drugih situacija u kojima prestaje ugovor ili obaveza koja iz njega proizlazi, obaveza banke po izdatoj samostalnoj i apstraktnoj garanciji (sa klauzulom "na prvi poziv") i dalje postoji, jer navedene okolnosti ne utiču na njenu punovažnost. S tim u vezi treba reći da su bez uticaja na rješenje ove pravne stvari u odnosnom dijelu, navodi revidenta kojima objašnjava da je došlo do raskida ugovora o kreditu (između V. kao davaoca kredita - povjerioca iz osnovnog pravnog posla i tuženog kao korisnika kredita - dužnika iz tog posla), koji je bio obezbjeđen predmetnom garancijom.
Tuženi je sa izvršenjem svoje obaveze vraćanja kredita (koji je podigao od korisnika garancije), kasnio 30 dana. Nije (kako sam navodi) platio obavezu dospjelu 31.5, a ni onu dospjelu 30.6.2012. godine, pa su bili ispunjeni uslovi za aktiviranje garancije, koja je isplaćena 10.7.2012. godine. Zato su njegovi revizioni prigovori, istaknuti u ovom pravcu, neosnovani. Naime, zakašnjenje u izmirenju obaveze se računa od dana kada je dužnik prestao da ih izvršava, a ne od dana (03.7.2012. godine) kada je raskinut ugovor o kreditu koji je bio obezbjeđen garancijom, kako pogrešno i neosnovano tvrdi revident.
Pravni odnos između nalogodavca (dužnik iz osnovnog pravnog posla) i banke koja izdaje garanciju, kako je naprijed rečeno, nastaje zaključenjem ugovora o izdavanju bankarske garancije. Prema svojoj pravnoj prirodi ovo je ugovor o nalogu. Prema odredbi člana 759. stav 1. ZOO nalogodavac (tuženi) je dužan naknaditi nalogoprimcu (banci-garantu, ovdje tužitelj) sve potrebne troškove koje je učinio za izvršenje naloga, sa kamatom, od dana kada su učinjeni. Izdavanjem bankarske garancije nastaje i obaveza plaćanja provizije po izdatoj bankarskoj garanciji (koju su stranke u konkretnom slučaju ugovorile i čija visina, u iznosu od 9.609,48 KM, nije sporna). Ta obaveza nije uslovljena plaćanjem garantovanog iznosa korisniku garancije. Provizija - naknada po izdatoj bankarskoj garanciji je cijena koju je dužan platiti nalogodavac (tuženi), odnosno dužnik iz osnovnog posla, za rizik koji banka garant (tužitelj) preuzima izdavanjem bankarske garancije da će nastupiti obaveza plaćanja po osnovu te garancije iz njenih sredstava (što se u konkretnom slučaju i desilo). Odredbom člana 1087. stav 2. ZOO propisano je da je nalogodavac, kao tražilac garancije, dužan da plati banci svaki iznos koji je banka platila po osnovu garancije izdate sa klauzulom "na prvi poziv". Riječ je o pravu banke na regres.
Nije sporno da je tužitelj temeljem predmetne bankarske garancije isplatio njenom korisniku određen iznos. Dio tog iznosa mu je vratio korisnik garancije (kako je naprijed rečeno), kada se naplatio od glavnog dužnika iz osnovnog posla (tuženog). Dakle, nije se obeštetio za iznos od 1.576.796, 69 KM. Saglasno naprijed izloženom, imajući u vidu i odredbu člana 300. ZOO, stekli su se uslovi da tužitelj od tuženog traži vraćanje tog iznosa (da se regresira) zajedno sa kamatom u iznosu od 21.695,00 KM i naknadom za izdavanje bankarske garancije u iznosu od 9.609,48 KM, pa nižestepeni sudovi nisu pogriješili kada su utvrdili da su osnovana i ova potraživanja tužitelja.
Slijedom izloženog valjalo je reviziju tuženog odbiti, u dijelu kojim se osporavaju nižestepene presude u pogledu utvrđenja osnovanosti naprijed navedenih potraživanja tužitelja prema tuženom, temeljem odredbe člana 248. Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik RS”, broj 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09, 61/13 - dalje: ZPP)."
(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, 57 0 Ps 102372 18 Rev od 11.12.2018. godine)
https://advokat-prnjavorac.com