AP 3399/19 Odluka Ustavnog suda BiH
PostPosted:Mon Jun 07, 2021 10:24 am
Službeni glasnik BiH, broj 34/21
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3399/19, rješavajući apelaciju Zapadnohercegovačkog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 5. maja 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Zapadnohercegovačkog kantona podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 08 0 Dn 003844 19 Gž od 27. juna 2019. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Zapadnohercegovački kanton (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Zapadnohercegovačkog kantona-Široki Brijeg, podnio je 26. augusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 08 0 Dn 003844 19 Gž od 27. juna 2019. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) zatraženo je 26. oktobra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju 9. novembra i 4. decembra 2020. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
5. Skupština Zapadnohercegovačkog kantona je na 32. sjednici, održanoj 5. juna 2018. godine, donijela Odluku o utvrđivanju prava vlasništva nad nekretninama u korist Županije Zapadnohercegovačke broj 01-02-2-XXXII-636/18 od 5. juna 2018. godine (u daljnjem tekstu: Odluka), koja je objavljena u "Narodnim novinama Županije Zapadnohercegovačke" broj 11/18 od 5. juna 2018. godine.
6. U predmetnoj odluci (uvodu) je, između ostalog, navedeno: "Na temelju članka 26. Ustava Županije Zapadnohercegovačke ('Narodne novine Županije Zapadnohercegovačke' broj: 1/96, 2/99, 14/00, 17/00, 1/03, 10/04 i 17/11) i članka 96. Poslovnika Skupštine Županije Zapadnohercegovačke ('Narodne novine Županije Zapadnohercegovačke' broj: 10/03), a u svezi članka 6. Zakona o imovini Županije Zapadnohercegovačke ('Narodne novine Županije Zapadnohercegovačke' broj: 3/98), Skupština Županije Zapadnohercegovačke na 32. sjednici, održanoj 5. lipnja 2018. godine, donijela je Odluku" [...]. Također, u predmetnoj odluci je navedeno (član 1. te odluke): "Ovom odlukom utvrđuje se pravo vlasništva nad nekretninama u korist Županije Zapadnohercegovačke, a koje su upisane u zemljišnim knjigama općinskih sudova Ljubuški i Široki Brijeg kao državno ili društveno vlasništvo ili općenarodna imovina ili na ime bilo kojeg nositelja kako stoji u pojedinim izvadcima, BiH zemaljski erar, državni erar u Kraljevini Jugoslaviji ili Nezavisne države Hrvatske, kao i onih nekretnina koje nisu upisane u zemljišnim knjigama, a upisane na nositelje iz ovog članka u katastru zemljišta Općine Posušje, Općine Grude, Općine Ljubuški i Grada Širokog Brijega." Pored toga, u predmetnoj odluci (čl. 2 -75. te odluke) navedene su nekretnine za koje se utvrđuje vlasništvo u apelantovu korist (sa brojem parcele, oznakom, površinom i udjelom vlasništva). Članom 76. je propisano: "Temeljem ove Odluke zadužuje se Županijsko pravobraniteljstvo Županije Zapadnohercegovačke za podnošenje zahtjeva kod nadležnih zemljišnoknjižnih ureda za upis prava vlasništva nad nekretninama iz ove Odluke u korist Županije Zapadnohercegovačke", dok je članom 77. propisano: "Ova odluka stupa na snagu narednog dana od dana objave u 'Narodnim novinama Županije Zapadnohercegovačke'."
Postupak u kojem je donesena osporena odluka
7. Rješenjem Općinskog suda broj 063-0-DN-18-003 122 od 18. decembra 2018. godine, donesenim po apelantovom prijedlogu radi uknjižbe prava vlasništva, pozivanjem na član 31. Zakona o zemljišnim knjigama (u daljnjem tekstu: ZZK) odbijen je kao neosnovan zahtjev za uknjižbu prava vlasništva u apelantovu korist na nekretninama upisanim u zemljišnoknjižne uloške (bliže označene u izreci prvostepenog rješenja, u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine).
8. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je apelant 2. oktobra 2018. godine, u skladu sa odredbom člana 338. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP), podnio Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda zahtjev za uknjižbu prava vlasništva na predmetnim nekretninama, te da je uz zahtjev dostavio i Odluku (kojom se utvrđuju prava vlasništva na nekretninama u apelantovu korist). Dalje, sud navodi da je, nakon uvida u zemljišnu knjigu, utvrđeno da se predmetne nekretnine vode kao državno vlasništvo (Bosanskohercegovački zemaljski erar, Opštenarodna imovina FNRJ, državni erar Kraljevine Jugoslavije i Nezavisne države Hrvatske), te je naveo odredbe čl. 3. stav 2, 41. st. 1. i 3, 42. i 43. stav 2. ZZK kojima je propisan postupak predmetnog upisa (potrebna dokumentacija, kada je zahtjev dozvoljen i šta se ispituje pri provjeri zahtjeva). Obrazloženo je da je, nakon uvida u dostavljenu Odluku, sud utvrdio da u njoj nedostaje nalog (clausula intabulandi) Zemljišnoknjižnom uredu da se upiše pravo vlasništva na predmetnim nekretninama u apelantovu korist. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je u dostavljenoj odluci (u članu 76) navedeno: "Temeljem ove odluke zadužuje se Županijsko pravobraniteljstvo Županije Zapadnohercegovačke za podnošenje zahtjeva kod nadležnih zemljišnoknjižnih ureda za upis prava vlasništva nad nekretninama iz ove Odluke u korist Županije Zapadnohercegovačke." Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je na osnovu odredbe člana 43. stav 2. ZZK odlučio kao u izreci rješenja.
9. Rješenjem Kantonalnog suda broj 08 0 Dn 003844 19 Gž od 27. juna 2019. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđeno je prvostepeno rješenje.
10. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je apelant izjavio žalbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede pravila postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te je istakao da Odluka kojom se utvrđuje vlasništvo na predmetnim nekretninama ne može imati saglasnost prednika, niti treba sadržavati nalog Zemljišnoknjižnom uredu da se upiše pravo vlasništva u njegovu korist zbog toga što je društvena pretvorba izvršena silom Zakona (u skladu sa odredbama ZSP). Dalje, u žalbi je navedeno da sudske odluke i odluke drugih državnih organa kojima je utvrđeno pravo vlasništva na nekretninama u korist određenog titulara ne moraju sadržavati nalog za uknjižbu zbog toga što svaki titular prava vlasništva ili drugih stvarnih prava na nekretninama ima pravo i obavezu da, u skladu sa članom 8. ZZK, upiše nekretninu u svoje vlasništvo, odnosno da titular drugih stvarnih prava upiše ta svoja prava.
11. Kantonalni sud je podsjetio na sadržaj apelantovog zahtjeva (koji je podnesen u skladu sa odredbom člana 338. ZSP i Odlukom) za uknjižbu prava vlasništva na predmetnim nekretninama koje se u zemljišnim knjigama vode kao državno vlasništvo, odnosno "Bosanskohercegovački zemaljski erar, Opštenarodna imovina FNRJ, državni erar Kraljevine Jugoslavije i Nezavisne države Hrvatske", kao i na sadržaj odredbe člana 338. ZSP, te je naveo da apelant nije doveo u pitanje da nije upisan u zemljišnoj knjizi kao nosilac prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja, niti je pružio dokaz da je pravni sljednik dosadašnjeg nosioca prava upravljanja, korištenja i raspolaganja. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je članom 1. Odluke utvrđeno pravo vlasništva na nekretninama u apelantovu korist koje su upisane u zemljišnim knjigama općinskih sudova Ljubuški i Široki Brijeg kao državno ili društveno vlasništvo ili općenarodna imovina ili na ime bilo kojeg nosioca, kako stoji u pojedinim izvacima: "BiH zemaljski erar, državni erar u Kraljevini Jugoslaviji ili Nezavisne države Hrvatske", te je istakao da je u konkretnom slučaju očito riječ o nepokretnoj imovini na kojoj je pravo raspolaganja i upravljanja imala SRBiH. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da je odredbom člana 1. Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja) propisano da se pod državnom imovinom podrazumijeva nepokretna imovina koja pripada državi BiH, kao međunarodno priznatoj državi na osnovu međunarodnog sporazuma o pitanjima sukcesije bivše SFRJ, kao i nepokretna imovina na kojoj je pravo raspolaganja i upravljanja imala bivša SRBiH do 31. decembra 1991. godine. Kantonalni sud je naveo da se (bez obzira na odredbe drugog zakona ili propisa) državnom imovinom može raspolagati samo shodno odredbama Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja (član 2. stav 1. navedenog zakona), te naglasio da su svaka odluka, akt, ugovor ili bilo koji drugi pravni instrument kojim se raspolaže imovinom iz člana 1. navedenog zakona ništavi (član 2. stav 2. Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja). Također, Kantonalni sud je naveo da Komisija za državnu imovinu (osnovana odlukom Vijeća ministara BiH) može na prijedlog zainteresirane strane odlučiti da određenu državnu imovinu izuzme od privremene zabrane (član 3. stav 2. navedenog zakona), što ovdje očito nije slučaj.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obrazlažući povrede navedenih prava, apelant je naveo hronologiju predmetnog postupka, istaknuvši da je ranije vodio zemljišnoknjižni postupak upisa prava vlasništva u kojem su redovni sudovi odbacili njegov zahtjev zbog toga što uz zahtjev nije bila priložena isprava na kojoj se temelji zahtjev za upis (u skladu sa članom 3. ZZK), uslijed čega je apelant donio Odluku koja je podobna za upis prava vlasništva na predmetnim nekretninama u njegovu korist. Dalje, apelant je naveo da sudska odluka zamjenjuje zemljišnoknjižno očitovanje ili saglasnost stranke koja je dužna dati takvu izjavu, te da Odluka kojom se utvrđuje vlasništvo na predmetnim nekretninama ne može imati saglasnost prednika, niti treba sadržavati nalog Zemljišnoknjižnom uredu s obzirom na to da je društvena pretvorba izvršena silom Zakona (odredbama ZSP) kojima je predviđeno (a što je sadržano u Odluci) da Kantonalno pravobranilaštvo podnese zahtjev za uknjižbu prava vlasništva (u skladu sa odredbama člana 361. stav 2. u vezi sa članom 338. ZSP). Apelant je istakao da je proizvoljan, paušalan, neosnovan i suprotan ZZK zaključak drugostepenog suda da je u konkretnom slučaju "očito" riječ o nekretnini na kojoj je pravo raspolaganja i upravljanja imala SRBiH. Naime, apelant je naveo da je iz člana 1. Odluke evidentno da predmetni upisi glase na BiH (za vrijeme uprave Austro-Ugarske), kao i da se u konkretnom slučaju ne radi o raspolaganju imovinom na kojoj se direktno ili indirektno vrši prijenos vlasništva da bi odluka, odnosno sam prijenos bio protivzakonit, kako predviđa Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja, kojim je rečeno da pod tu imovinu spadaju i nekretnine upisane na nosioca prava raspolaganja bilo kojeg nivoa vlasti. S tim u vezi, apelant je naveo da je Odlukom konkretiziran titular nekretnina koje su bile u društvenom vlasništvu (jer ta kategorija vlasništva više ne postoji), dakle, da se ne radi o pravnom aktu kojim je izvršen, na direktan ili indirektan način, prijenos prava vlasništva sa bilo kojeg nivoa organa državne vlasti na treće lice izvan strukture državne vlasti. Apelant smatra da je zaključak drugostepenog suda, da je Odluka suprotna Zakonu o privremenoj zabrani raspolaganja, preuranjena i da izlazi iz domena redovnog suđenja zadirući u nadležnost Ustavnog suda FBiH. Ovo zbog toga što navedena odluka predstavlja propis zakonodavnog organa kantona i ocjenu o tome da li je neki propis u skladu sa Ustavom, ili je suprotan Zakonu može donijeti samo Ustavni sud FBiH. Apelant je istakao da je zbog navedenog, kao i činjenice da je osporena odluka drugostepenog suda zasnovana isključivo na primjeni Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja došlo do povrede navedenih prava, te je predložio da se usvoji njegova apelacija, ukine pobijano rješenje i predmet vrati na ponovni postupak.
b) Odgovor na apelaciju
13. Kantonalni sud je u odgovoru naveo da u predmetnom postupku nisu povrijeđena apelantova prava navedena u apelaciji uz prijedlog da se predmetna apelacija odbije.
14. Općinski sud je ponovio utvrđene činjenice i svoje odlučenje uz citiranje relevantnih odredaba ZZK i ZSP, istaknuvši da apelant uz Odluku nije dostavio dokaze propisane odredbama ZZK, dok sama odluka ne sadrži sve što je potrebno za upis u zemljišnu knjigu. Ovo posebno ako se ima u vidu da apelant ne dovodi u pitanje da nije upisan u zemljišnoj knjizi kao nosilac prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja, niti je pružio dokaz da je pravni sljednik dosadašnjeg nosioca prava upravljanja, korištenja i raspolaganja. Na kraju, Općinski sud je istakao da nije došlo do povrede apelantovih prava navedenih u apelaciji i predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
15. Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 58/02, 19/03, 54/04, 32/19 - OUSFBiH i 94/20 - Rješenje USFBiH) glasi:
Član 3.
Pretpostavke za upis
(1) Postupak upisa u zemljišnu knjigu pokreće se podnošenjem zahtjeva za upis. Zahtjev se odnosi na propisani tekst upisa. Normirane tekstove donosi ministar pravde.
(2) Uz zahtjev za upis treba priložiti i dokaznu dokumentaciju na kojoj se zahtjev temelji.
To mogu biti:
1) isprava koja je osnov za sticanje stvarnog prava;
2) dokument na osnovu kojeg se dokazuje stvarnopravo;
3) ovjerena kopija sudske odluke koja je osnov za upis;
4) neki drugi dokument kojim se potvrđuje stvarno pravo osigurano predbilježbom;
5) dokumenti navedeni u članu 7. ovog zakona;
6) drugi dokumenti potrebni za upis određeni zakonom.
(3) Pretpostavka za upis je i dokaz o plaćanju sudske takse.
(4) Ukoliko se isprava nalazi kod istog organa koji provodi upis, ne mora se ponovo podnositi. U zahtjevu za upis organ koji obrađuje zahtjev treba da zabilježi gdje se isprava nalazi.
Član 41. st. (1) i (3)Zainteresovane osobe
(1) Upis u zemljišnu knjigu je dozvoljen samo uz saglasnost osobe koja je u vrijeme podnošenja zahtjeva upisana u zemljišnu knjigu kao nosilac prava vlasništva ili nekog drugog stvarnog prava koje se prenosi, mijenja, ograničava ili briše.
(3) Odobrenje, iz stava 1. ovog člana, može biti zamijenjeno sudskom odlukom ili sudskim poravnanjem.
Član 42.Provjera zahtjeva za upis
Kod provjere zahtjeva za upis nadležni zemljišnoknjižni referent ispituje:
1) da li su podneseni potrebni dokumenti u propisanoj formi,
2) da li su dokumenti (isprave) identični sa stanjem u zemljišnoj knjizi,
3) da li postoji odobrenje iz člana 41. stav 1. ovog zakona.
Član 43.Odlučivanje o upisu
(1) Nakon provjere zahtjeva za upis, zemljišnoknjižni referent donosi rješenje da li će zahtjev potpuno ili djelimično prihvatiti.
(2) Zemljišnoknjižni referent donosi rješenje o odbijanju zahtjeva za upis ako:
1) se zemljišnoknjižno tijelo ne nalazi u zemljišnoknjižnom području dotičnog zemljišnoknjižnog ureda;
2) osoba nije ovlaštena da zahtijeva upis;
3) pravni osnov upisa nije vidljiv iz predočenih dokumenata;
4) postoji neka druga smetnja koja sprečava upis.
16. Zakon o stvarnim pravima ("Službene novine Federacije BiH" br. 66/13, 100/13, 32/19 - OUSFBiH i 94/20 - Rješenje USFBiH) glasi:
1. Pretvorba društvenog vlasništva
Član 338.
Pretvorba prava korištenja, ili upravljanja ili raspolaganja
(1) Ako posebnim zakonom nije određeno drugačije pravo upravljanja ili korištenja ili raspolaganja kao osnovna prava na stvarima u društvenom odnosno državnom vlasništvu koje do stupanja na snagu ovog zakona nije postalo vlasništvo druge osobe, danom stupanja na snagu ovog zakona pretvaraju se u pravo vlasništva njihovog dosadašnjeg nosioca odnosno njegovog pravnog sljednika, ako te stvari mogu biti predmet prava vlasništva.
(2) Za upise prava upravljanja ili korištenja ili raspolaganja na stvarima u društvenom odnosno državnom vlasništvu, koji su provedeni u zemljišnim knjigama do dana stupanja na snagu ovog zakona, smatra se da su upisi prava vlasništva, ako društveno vlasništvo nije pretvoreno u vlasništvo druge osobe, koja je ovlaštena ishoditi uknjižbu svoga prava.
(3) Pravo upravljanja ili korištenja ili raspolaganja na stvari u društvenom odnosno državnom vlasništvu postalo je pretvorbom vlasništvo pravnog sljednika dotadašnjega nosioca prava upravljanja odnosno korištenja ili raspolaganja na toj stvari, ako je stvar podobna biti predmetom prava vlasništva, osim ako je po nekom pravnom osnovu postalo vlasništvo druge osobe a posebnim zakonom nije određeno drugačije.
(4) Odredbe ovog zakona o pretvorbi prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja stvarima u društvenom odnosno državnom vlasništvu primjenjuju se i na pravne sljedbenike nosioca tih prava.
17. Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 18/05, 29/06, 85/06, 32/07, 41/07, 74/07, 99/07 i 58/08)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 1.
Ovim zakonom se zabranjuje raspolaganje državnom imovinom.
U smislu ove odluke, pod državnom imovinom podrazumijeva se:
1. nepokretna imovina koja pripada državi Bosni i Hercegovini (kao međunarodno priznatoj državi) na osnovu međunarodnog Sporazuma o pitanjima sukcesije, koji su 29. juna 2001. god. potpisale države Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Bivša Jugoslovenska Republika Makedonija, Slovenija i Savezna Republika Jugoslavija, koja se, na dan donošenja ovog zakona, smatra vlasništvom ili posjedom Bosne i Hercegovine ili druge javne organizacije Bosne i Hercegovine; i
2. nepokretna imovina na kojoj je pravo raspolaganja i upravljanja imala bivša Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina do 31. decembra 1991. god, a koja se na dan donošenja ovog zakona smatra vlasništvom ili posjedom Bosne i Hercegovine ili javne organizacije ili organa Bosne i Hercegovine i bilo koje administrativne jedinice Bosne i Hercegovine.
U smislu ovog zakona, pod raspolaganjem navedene imovine smatra se direktni ili indirektni prenos vlasništva.
Član 2.
Bez obzira na odredbe drugog zakona ili propisa, državnom imovinom se može raspolagati samo u skladu s odredbama ovog zakona.
Svaka odluka, akt, ugovor ili bilo koji drugi pravni instrument kojim se raspolaže imovinom iz člana 1. ovog zakona suprotno odredbama ovog zakona, ništav je.
Član 3. stav (2)
Osim toga, Komisija za državnu imovinu osnovana Odlukom Vijeća ministara Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 10/05, u daljem tekstu: "Komisija") može, na prijedlog zainteresovane strane, odlučiti da određenu državnu imovinu izuzme od privremene zabrane prema ovom zakonu.
Član 4.
Privremena zabrana raspolaganja državnom imovinom u skladu sa ovim zakonom ostaje na snazi do stupanja na snagu zakona kojim se uređuje provođenje kriterija koji će se primjenjivati za utvrđivanje imovine koja je u vlasništvu Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, i utvrđuju prava vlasništva i upravljanja državnom imovinom, koji će se donijeti na preporuke Komisije, odnosno do potvrđivanja prihvatljivog i održivog rješenja pitanja raspodjele državne imovine između države i drugih nivoa vlasti od strane Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira, ili dok visoki predstavnik drugačije ne odluči.
VI. Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 08 0 Dn 003844 19 Gž od 27. juna 2019. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu odluku apelant je primio 8. jula 2019. godine a apelacija je podnesena 26. augusta 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
22. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
24. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
25. S obzirom na to da je apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda kojom smatra da su povrijeđena njegova ustavna prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda . Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je nakon toga apelacije državnih organa, odnosno nosilaca javne vlasti ispitivao u vezi sa navodima o kršenju prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, budući da ostala prava iz kataloga prava (član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine), prema svojoj suštini, predstavljaju lična prava na koja se, u pravilu, ne mogu pozivati organi javne vlasti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 289. Stoga će u datim okolnostima apelantovog slučaja Ustavni sud ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
26. Prije svega, Ustavni sud zapaža da apelant osporava odluku Kantonalnog suda donesenu u postupku po njegovom zahtjevu radi uknjižbe prava vlasništva u zemljišnoj knjizi na predmetnim nekretninama u njegovu korist. Imajući u vidu navedeno, kao i uzimajući u obzir da je upis prava vlasništva odlučujući za ostvarivanje njegovih prava na predmetnim nekretninama, Ustavni sud smatra da apelant u postupku u kojem je donesena osporena odluka uživa garancije prava na pravično suđenje (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2915/11 od 10. decembra 2013. godine, tačka 24, dostupna na Internet-stranici Ustavnog suda
27. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju osporena odluka Kantonalnog suda, kojom je odbijena njegova žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja kojim je odbijen njegov zahtjev za uknjižbu prava vlasništva na predmetnim nekretninama (podnesen u skladu sa odredbom člana 338. ZSP), rezultat proizvoljne primjene materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
28. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se predmetnom apelacijom pokreću, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
29. U vezi sa tim, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je apelant svoj zahtjev za uknjižbu prava vlasništva na predmetnim nekretninama podnio u skladu sa odredbom člana 338. ZSP i Odlukom kojom je, kako smatra apelant, samo konkretiziran titular nekretnina koje su bile u društvenom vlasništvu, odnosno njome nije izvršen, na direktan ili indirektan način, prijenos prava vlasništva na predmetnim nekretninama. Dalje, Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 338. ZSP regulirana pretvorba društvenog vlasništva, odnosno pretvorba prava korištenja ili upravljanja ili raspolaganja stvarima u društvenom, odnosno državnom vlasništvu, dok iz sadržaja Odluke proizlazi da se njome "utvrđuje (se) pravo vlasništva nad nekretninama u korist Županije Zapadnohercegovačke, a koje su upisane u zemljišnim knjigama općinskih sudova Ljubuški i Široki Brijeg kao državno ili društveno vlasništvo ili općenarodna imovina [...]". Osim toga, redovni sudovi su, postupajući po apelantovom zahtjevu, utvrdili da se predmetne nekretnine vode kao državno vlasništvo, odnosno da je riječ o nepokretnoj imovini na kojoj je pravo raspolaganja i upravljanja imala SRBiH, kao i da apelant nije upisan u zemljišnoj knjizi kao nosilac prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja, niti je pružio dokaz da je pravni sljednik dosadašnjeg nosioca prava upravljanja, korištenja i raspolaganja. Dakle, suprotno apelantovim tvrdnjama da se u konkretnom slučaju ne radi o direktnom ili indirektnom načinu prijenosa prava vlasništva, iz navedenog proizlazi suprotan zaključak, odnosno da se, zapravo, ocjenjujući stanje zemljišne knjige i sadržaj Odluke koja je predstavljala osnov za podnošenje zahtjeva za upis, radilo o prijenosu prava vlasništva na predmetnim nekretninama za koje je utvrđeno da se vode kao državno vlasništvo.
30. U vezi sa apelantovim apelacionim navodima (da je osporena odluka drugostepenog suda zasnovana isključivo na primjeni Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja), Ustavni sud podsjeća da je o sličnom pravnom pitanju (u kontekstu primjene Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja) odlučivao u Odluci broj AP 1080/18 od 28. januara 2020. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda . U toj odluci Ustavni sud je razmatrao apelaciju (Bosne i Hercegovine) koja je podnesena protiv preciziranih rješenja redovnih sudova donesenih u postupku uspostavljanja zemljišnoknjižnog uloška (brisanje državnog vlasništva iz preciziranog zemljišnog uloška i uknjižba prava vlasništva u korist Općine Bihać). U tom predmetu redovni sudovi su utvrdili (tačka 29) "da je predmetna nekretnina u zemljišnoknjižnom ulošku bila upisana kao 'Opštenarodna imovina', te da je raniji posjednik te nekretnine bila JU Đački dom Bihać, koji je brisan rješenjem Službe za imovinskopravne i geodetske poslove, precizirani broj od 3. juna 2011. godine (rješenje je postalo pravosnažno 20. juna 2011. godine) a kao posjednik predmetne nekretnine upisana je Općina Bihać". Dalje, Ustavni sud je u navedenoj odluci ukazao (tačka 31): "Također, Ustavni sud podsjeća da su i unutar institucija Bosne i Hercegovine započeti procesi rješavanja pitanja u vezi s državnom imovinom u Bosni i Hercegovini. Tako je Vijeće ministara Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vijeće ministara) 16. decembra 2004. godine donijelo Odluku o osnivanju Komisije za državnu imovinu, utvrđivanje i raspodjelu državne imovine, određivanje prava i obaveza Bosne i Hercegovine, entiteta i Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine u upravljanju državnom imovinom (u daljnjem tekstu: Odluka o osnivanju Komisije za državnu imovinu), koja je stupila na snagu 28. februara 2005. godine (i koja, s izmjenama i dopunama, važi u vrijeme donošenja ove odluke Ustavnog suda). Prema članu 1. stav 1. navedene odluke, zadatak Komisije je da izradi kriterije za utvrđivanje državne imovine i njenu raspodjelu između Bosne i Hercegovine, entiteta i Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine i da donese propise o upravljanju tom imovinom, te da predloži nacrt zakona o pravima vlasništva i upravljanja državnom imovinom. Prema stavu 2. istog člana, Komisija je osnovana kao stalno tijelo Vijeća ministara Bosne i Hercegovine i djelovat će do konačnog usvajanja navedenog propisa. Prema informacijama kojima raspolaže Ustavni sud, do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda takav propis predviđen članom 1. stav 1. Odluke o osnivanju Komisije za državnu imovinu još nije usvojen i Komisija još djeluje u skladu sa svojim nadležnostima."
31. Osim toga, Ustavni sud je istakao (tačka 32): "Ustavni sud, zatim, podsjeća da je nakon donošenja navedene Odluke o osnivanju Komisije za državnu imovinu, a konstatirajući da ne postoje efikasne mjere u cijeloj Bosni i Hercegovini za zaštitu interesa Bosne i Hercegovine i njenih administrativnih jedinica od potencijalne štete koju bi predstavljalo daljnje raspolaganje državnom imovinom prije donošenja odgovarajućih zakona na osnovu preporuka Komisije, Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu donio odluke kojima je proglasio Zakon o privremenoj zabrani, Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Federacije Bosne i Hercegovine i Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Republike Srpske. Navedenim zakonima (koji na isti način reguliraju predmetnu materiju) stvoren je, dakle, pravni okvir radi privremene zaštite od potencijalne štete do koje bi moglo doći uslijed raspolaganja državnom imovinom, čime se (prema odredbama člana 1. stav 3. tih zakona) smatra direktni ili indirektni prijenos vlasništva. Pri tome odredbama člana 1. svakog od ovih zakona identično je propisano šta se u smislu te odluke smatra državnom imovinom čije je raspolaganje zabranjeno ovim zakonima, a članom 3. svakog od tih zakona dopušteni su taksativno propisani izuzeci od privremene zabrane raspolaganja utvrđene tim zakonima (imovina i prava preduzeća, registrirana kao takva, koja su predmet privatizacije prema relevantnim propisima o privatizaciji, dio državne imovine koja će i dalje služiti za potrebe odbrane u skladu s relevantnim propisom, kao i državna imovina koju Komisija odluči da izuzme od privremene zabrane prema tim zakonima). Također, odredbama člana 4. ovih zakona definirano je do kada ostaje na snazi privremena zabrana raspolaganja državnom imovinom u skladu s tim zakonima. Naime, odredbama člana 4. navedenih zakona je identično propisano da privremena zabrana raspolaganja državnom imovinom u skladu s tim zakonima ostaje na snazi do stupanja na snagu zakona kojim se uređuje provođenje kriterija koji će se primjenjivati za utvrđivanje imovine koja je vlasništvo Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine i utvrđuju prava vlasništva i upravljanja državnom imovinom, koja će se donijeti na preporuke Komisije, odnosno do potvrđivanja prihvatljivog i održivog rješenja pitanja raspodjele državne imovine između države i drugih nivoa vlasti od Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira, ili dok Visoki predstavnik drugačije ne odluči. Međutim, Ustavni sud zapaža da na nivou Bosne i Hercegovine takav zakon još nije donesen, odnosno da to pitanje još nije riješeno, niti je Visoki predstavnik donio drugačiju odluku. Dakle, Ustavni sud ukazuje da na nivou Bosne i Hercegovine još nije donesen propis kojim bi se tačno definiralo koja imovina je u vlasništvu države, koja u vlasništvu entiteta i Distrikta Brčko i reguliralo njeno upravljanje. Pri tome Ustavni sud ukazuje da je Republika Srpska kao entitet svojevremeno donijela Zakon o statusu državne imovine koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske i pod zabranom je raspolaganja ('Službeni glasnik Republike Srpske' broj 135/10), ali je Ustavni sud Odlukom broj U 1/11 od 13. jula 2012. godine utvrdio da Republika Srpska nema ustavnu nadležnost za reguliranje pravne materije koja je predmet tog zakona jer je to, u skladu sa članom I/1, članom III/3.b) i članom IV/4.e) Ustava Bosne i Hercegovine, nadležnost Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud konstatira da je, s ciljem zaštite od potencijalne štete koju bi predstavljalo daljnje raspolaganje, još uvijek na snazi privremena zabrana raspolaganja državnom imovinom definiranom zakonima o privremenoj zabrani raspolaganja osim izuzetaka predviđenih članom 3. tih zakona. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je odredbama člana 2. sva tri zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom (BiH, FBiH i RS) propisano da, bez obzira na odredbe drugog zakona ili propisa, državnom imovinom se može raspolagati samo u skladu sa odredbama tih zakona, a da su ništavi svaka odluka, akt, ugovor ili bilo koji drugi pravni instrument kojim se raspolaže imovinom iz člana 1. tih zakona suprotno odredbama tih zakona. Prema mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi i organi uprave navedeno moraju imati u vidu prilikom donošenja odluka kojima se vrši raspolaganje tom imovinom, direktno i indirektno."
32. Shodno navedenom, Ustavni sud je u navedenoj Odluci broj AP 1080/18, raspravljajući o pitanju proizvoljne primjene materijalnog prava, zauzeo stav da je u pitanjima raspolaganja državnom imovinom, kao u konkretnom slučaju iz navedene odluke, Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja lex specialis u vezi sa pitanjem raspolaganja državnom imovinom, koja je kao takva definirana tim zakonom, sve dok se pitanje statusa i upravljanja tom imovinom ne riješi na državnom nivou, ili dok Visoki predstavnik ne odluči drugačije. Ustavni sud je u navedenom predmetu zaključio da je proizvoljnim zaključivanjem da Zakon o stvarnim pravima kao lex posterior derogira odredbe Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava, što je imalo kao posljedicu donošenje proizvoljne odluke kojom je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
33. Vraćajući se na konkretni predmet, Ustavni sud zapaža da je osporenom odlukom Kantonalnog suda, kao konačnom odlukom u predmetnom postupku, odbijena kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena prvostepena odluka kojom je, primjenom relevantnih odredaba ZZK, odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev (za uknjižbu prava vlasništva na predmetnim nekretninama). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke dao jasne i precizne razloge o tome zašto je neosnovan apelantov zahtjev, pri čemu je ukazao na pravni osnov apelantovog zahtjeva (član 338. ZSP i Odluka). U vezi s tim je prvo istaknuto da iz utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o nekretninama koje se u zemljišnim knjigama vode kao državno vlasništvo ("Bosanskohercegovački zemaljski erar, opštenarodna imovina FNRJ, državni erar Kraljevine Jugoslavije i Nezavisne države Hrvatske"). Zatim je ukazano da ni apelant nije doveo u pitanje da apelant nije upisan u zemljišnoj knjizi kao nosilac prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja, niti je pružio dokaz da je pravni sljednik dosadašnjeg nosioca prava upravljanja, korištenja i raspolaganja. S obzirom na navedeno, za Ustavni sud je nesporno da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti iz člana 338. ZSP na kojem je apelant temeljio svoj prijedlog za uknjižbu prava vlasništva. Naime, tom odredbom je propisano: " [...] pravo upravljanja ili korištenja ili raspolaganja kao osnovna prava na stvarima u društvenom, odnosno državnom vlasništvu koje do stupanja na snagu ovog zakona nije postalo vlasništvo druge osobe, danom stupanja na snagu ovog zakona pretvaraju se u pravo vlasništva njihovog dosadašnjeg nosioca, odnosno njegovog pravnog sljednika", a nesporno je da apelant nije nosilac niti jednog od navedenih prava. Stoga, nema proizvoljnosti u zaključku redovnih sudova da nisu ispunjeni uvjeti iz navedene zakonske odredbe, kao ni relevantnih odredaba ZZK (čl. 3. stav 2, 41. st. 1. i 3, 42. i 43. stav 2) da se udovolji apelantovom prijedlogu.
34. Dalje, Ustavni sud zapaža da se Kantonalni sud pozvao i na relevantne odredbe Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja i dao eksplicitno obrazloženje da ni u smislu relevantnih odredaba tog zakona nema uvjeta da se udovolji apelantovom prijedlogu za upis. Naime, Kantonalni sud je ocijenio sadržaj Odluke Skupštine Zapadnohercegovačkog kantona o utvrđivanju prava vlasništva nad nekretninama u apelantovu korist, te konstatirao da su nekretnine koje su predmet navedene odluke upisane u zemljišnim knjigama kao državno ili društveno vlasništvo ili općenarodna imovina, odnosno "BiH zemaljski erar, državni erar u Kraljevini Jugoslaviji ili Nezavisne države Hrvatske", zbog čega je Kantonalni sud zaključio da se radi o nepokretnoj imovini na kojoj je pravo raspolaganja i upravljanja imala SRBiH. S tim u vezi, Kantonalni sud je, ukazujući na sadržaj člana 1. Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja kojim je propisano šta se smatra državnom imovinom, istakao da se tom imovinom može raspolagati samo shodno odredbama Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja (član 2. stav 1. navedenog zakona). Također, Kantonalni sud je naveo da Komisija za državnu imovinu (osnovana odlukom Vijeća ministara BiH) može na prijedlog zainteresirane strane odlučiti da određenu državnu imovinu izuzme od privremene zabrane (član 3. stav 2. navedenog zakona), što ovdje očito nije slučaj. Ustavni sud zapaža da, s obzirom na nesporni sadržaj trenutnog upisa u zemljišnim knjigama (koji, zapravo, potvrđuje i apelant sadržajem Odluke Skupštine Zapadnohercegovačkog kantona na osnovu koje je tražio upis vlasništva u zemljišnim knjigama), dato obrazloženje Kantonalnog suda u cijelosti korespondira sa stavovima Ustavnog suda iz citirane Odluke broj AP 1080/18 zbog čega se pokazuju kao neosnovani apelantovi navodi o proizvoljnoj primjeni odredaba ZZK, ZSP i Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja.
35. Konačno, Ustavni sud smatra da je neophodno ukazati da je Odluka Skupštine Zapadnohercegovačkog kantona, na osnovu koje je apelant podnio prijedlog za uknjižbu prava vlasništva, donesena na osnovu člana 26. Ustava tog kantona, koji, između ostalog, sadrži ovlaštenja Skupštine da donosi zakone i ostale propise u vezi sa članom 6. Zakona o imovini tog kantona. Ustavni sud zapaža da je navedenom odredbom navedenog zakona, između ostalog, propisano da je kanton vlasnik prirodnih bogatstava i dobara u općoj upotrebi na području tog kantona. Međutim, Ustavni sud, upravo imajući u vidu stavove iz Odluke broj AP 1080/18 (koji su prezentirani u tač. 30. i 31. ove odluke), ukazuje da ovakvim postupanjem, odnosno donošenjem navedene odluke, s obzirom na to da na "nivou Bosne i Hercegovine još uvijek nije donesen propis kojim bi se tačno definiralo koja imovina je u vlasništvu države, koja u vlasništvu entiteta i Distrikta Brčko i reguliralo njeno upravljanje" (vidi AP 1080/18, tačka 32), apelant, zapravo, "uzurpira" ovlaštenja državnog nivoa vlasti (zakonodavnih organa) koji je obavezan da donese zakon o navedenom pitanju. Time, zapravo, apelant u konkretnom slučaju "eliminira" druge nivoe vlasti na koje bi, u smislu člana 4. Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja, trebalo da se raspodijeli državna imovina.
36. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud odbijanje apelantove žalbe i potvrđivanje prvostepenog rješenja, kojim je odbijen kao neosnovan zahtjev za uknjižbu prava vlasništva u apelantovu korist, utemeljio na činjeničnom stanju koje je utvrdio prvostepeni sud i na relevantnim odredbama ZZK, ZSP i Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja. Imajući u vidu činjenična utvrđenja i sadržaj relevantnih odredaba navedenih zakona, Ustavni sud u datom obrazloženju ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava koja bi, u smislu navedenih stavova, mogla biti osnov da Ustavni sud vlastitim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Kantonalnog suda u osporenoj odluci. U takvim okolnostima pokazuju se neosnovanim apelantovi navodi da je Kantonalni sud preuzeo nadležnost Ustavnog suda FBiH, budući da je Kantonalni sud samo ispitivao da li su ispunjeni uvjeti za upis apelanta kao vlasnika u smislu navedenih propisa.
37. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na imovinu
38. Apelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu temelje na istim tvrdnjama koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje (proizvoljna primjena materijalnog prava), što je Ustavni sud već elaborirao i obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim.
39. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, također, neosnovani.
VIII. Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada u konkretnom slučaju ne postoje elementi koji bi ukazivali na proizvoljnost Kantonalnog suda u primjeni materijalnog prava, koji je dao relevantne razloge zbog čega je, u konačnici, odbijen apelantov zahtjev za uknjižbu prava vlasništva na predmetnim nekretninama uz pozivanje na relevantne odredbe ZZK, ZSP i Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja, a dato obrazloženje ne ostavlja dojam proizvoljnosti u pogledu primjene materijalnog prava.
41. Ustavni sud, dalje, zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada apelant tvrdnje o kršenju ovog prava zasniva na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3399/19, rješavajući apelaciju Zapadnohercegovačkog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 5. maja 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Zapadnohercegovačkog kantona podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 08 0 Dn 003844 19 Gž od 27. juna 2019. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Zapadnohercegovački kanton (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Zapadnohercegovačkog kantona-Široki Brijeg, podnio je 26. augusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 08 0 Dn 003844 19 Gž od 27. juna 2019. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) zatraženo je 26. oktobra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju 9. novembra i 4. decembra 2020. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
5. Skupština Zapadnohercegovačkog kantona je na 32. sjednici, održanoj 5. juna 2018. godine, donijela Odluku o utvrđivanju prava vlasništva nad nekretninama u korist Županije Zapadnohercegovačke broj 01-02-2-XXXII-636/18 od 5. juna 2018. godine (u daljnjem tekstu: Odluka), koja je objavljena u "Narodnim novinama Županije Zapadnohercegovačke" broj 11/18 od 5. juna 2018. godine.
6. U predmetnoj odluci (uvodu) je, između ostalog, navedeno: "Na temelju članka 26. Ustava Županije Zapadnohercegovačke ('Narodne novine Županije Zapadnohercegovačke' broj: 1/96, 2/99, 14/00, 17/00, 1/03, 10/04 i 17/11) i članka 96. Poslovnika Skupštine Županije Zapadnohercegovačke ('Narodne novine Županije Zapadnohercegovačke' broj: 10/03), a u svezi članka 6. Zakona o imovini Županije Zapadnohercegovačke ('Narodne novine Županije Zapadnohercegovačke' broj: 3/98), Skupština Županije Zapadnohercegovačke na 32. sjednici, održanoj 5. lipnja 2018. godine, donijela je Odluku" [...]. Također, u predmetnoj odluci je navedeno (član 1. te odluke): "Ovom odlukom utvrđuje se pravo vlasništva nad nekretninama u korist Županije Zapadnohercegovačke, a koje su upisane u zemljišnim knjigama općinskih sudova Ljubuški i Široki Brijeg kao državno ili društveno vlasništvo ili općenarodna imovina ili na ime bilo kojeg nositelja kako stoji u pojedinim izvadcima, BiH zemaljski erar, državni erar u Kraljevini Jugoslaviji ili Nezavisne države Hrvatske, kao i onih nekretnina koje nisu upisane u zemljišnim knjigama, a upisane na nositelje iz ovog članka u katastru zemljišta Općine Posušje, Općine Grude, Općine Ljubuški i Grada Širokog Brijega." Pored toga, u predmetnoj odluci (čl. 2 -75. te odluke) navedene su nekretnine za koje se utvrđuje vlasništvo u apelantovu korist (sa brojem parcele, oznakom, površinom i udjelom vlasništva). Članom 76. je propisano: "Temeljem ove Odluke zadužuje se Županijsko pravobraniteljstvo Županije Zapadnohercegovačke za podnošenje zahtjeva kod nadležnih zemljišnoknjižnih ureda za upis prava vlasništva nad nekretninama iz ove Odluke u korist Županije Zapadnohercegovačke", dok je članom 77. propisano: "Ova odluka stupa na snagu narednog dana od dana objave u 'Narodnim novinama Županije Zapadnohercegovačke'."
Postupak u kojem je donesena osporena odluka
7. Rješenjem Općinskog suda broj 063-0-DN-18-003 122 od 18. decembra 2018. godine, donesenim po apelantovom prijedlogu radi uknjižbe prava vlasništva, pozivanjem na član 31. Zakona o zemljišnim knjigama (u daljnjem tekstu: ZZK) odbijen je kao neosnovan zahtjev za uknjižbu prava vlasništva u apelantovu korist na nekretninama upisanim u zemljišnoknjižne uloške (bliže označene u izreci prvostepenog rješenja, u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine).
8. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je apelant 2. oktobra 2018. godine, u skladu sa odredbom člana 338. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP), podnio Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda zahtjev za uknjižbu prava vlasništva na predmetnim nekretninama, te da je uz zahtjev dostavio i Odluku (kojom se utvrđuju prava vlasništva na nekretninama u apelantovu korist). Dalje, sud navodi da je, nakon uvida u zemljišnu knjigu, utvrđeno da se predmetne nekretnine vode kao državno vlasništvo (Bosanskohercegovački zemaljski erar, Opštenarodna imovina FNRJ, državni erar Kraljevine Jugoslavije i Nezavisne države Hrvatske), te je naveo odredbe čl. 3. stav 2, 41. st. 1. i 3, 42. i 43. stav 2. ZZK kojima je propisan postupak predmetnog upisa (potrebna dokumentacija, kada je zahtjev dozvoljen i šta se ispituje pri provjeri zahtjeva). Obrazloženo je da je, nakon uvida u dostavljenu Odluku, sud utvrdio da u njoj nedostaje nalog (clausula intabulandi) Zemljišnoknjižnom uredu da se upiše pravo vlasništva na predmetnim nekretninama u apelantovu korist. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je u dostavljenoj odluci (u članu 76) navedeno: "Temeljem ove odluke zadužuje se Županijsko pravobraniteljstvo Županije Zapadnohercegovačke za podnošenje zahtjeva kod nadležnih zemljišnoknjižnih ureda za upis prava vlasništva nad nekretninama iz ove Odluke u korist Županije Zapadnohercegovačke." Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je na osnovu odredbe člana 43. stav 2. ZZK odlučio kao u izreci rješenja.
9. Rješenjem Kantonalnog suda broj 08 0 Dn 003844 19 Gž od 27. juna 2019. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđeno je prvostepeno rješenje.
10. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je apelant izjavio žalbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede pravila postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te je istakao da Odluka kojom se utvrđuje vlasništvo na predmetnim nekretninama ne može imati saglasnost prednika, niti treba sadržavati nalog Zemljišnoknjižnom uredu da se upiše pravo vlasništva u njegovu korist zbog toga što je društvena pretvorba izvršena silom Zakona (u skladu sa odredbama ZSP). Dalje, u žalbi je navedeno da sudske odluke i odluke drugih državnih organa kojima je utvrđeno pravo vlasništva na nekretninama u korist određenog titulara ne moraju sadržavati nalog za uknjižbu zbog toga što svaki titular prava vlasništva ili drugih stvarnih prava na nekretninama ima pravo i obavezu da, u skladu sa članom 8. ZZK, upiše nekretninu u svoje vlasništvo, odnosno da titular drugih stvarnih prava upiše ta svoja prava.
11. Kantonalni sud je podsjetio na sadržaj apelantovog zahtjeva (koji je podnesen u skladu sa odredbom člana 338. ZSP i Odlukom) za uknjižbu prava vlasništva na predmetnim nekretninama koje se u zemljišnim knjigama vode kao državno vlasništvo, odnosno "Bosanskohercegovački zemaljski erar, Opštenarodna imovina FNRJ, državni erar Kraljevine Jugoslavije i Nezavisne države Hrvatske", kao i na sadržaj odredbe člana 338. ZSP, te je naveo da apelant nije doveo u pitanje da nije upisan u zemljišnoj knjizi kao nosilac prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja, niti je pružio dokaz da je pravni sljednik dosadašnjeg nosioca prava upravljanja, korištenja i raspolaganja. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je članom 1. Odluke utvrđeno pravo vlasništva na nekretninama u apelantovu korist koje su upisane u zemljišnim knjigama općinskih sudova Ljubuški i Široki Brijeg kao državno ili društveno vlasništvo ili općenarodna imovina ili na ime bilo kojeg nosioca, kako stoji u pojedinim izvacima: "BiH zemaljski erar, državni erar u Kraljevini Jugoslaviji ili Nezavisne države Hrvatske", te je istakao da je u konkretnom slučaju očito riječ o nepokretnoj imovini na kojoj je pravo raspolaganja i upravljanja imala SRBiH. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da je odredbom člana 1. Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja) propisano da se pod državnom imovinom podrazumijeva nepokretna imovina koja pripada državi BiH, kao međunarodno priznatoj državi na osnovu međunarodnog sporazuma o pitanjima sukcesije bivše SFRJ, kao i nepokretna imovina na kojoj je pravo raspolaganja i upravljanja imala bivša SRBiH do 31. decembra 1991. godine. Kantonalni sud je naveo da se (bez obzira na odredbe drugog zakona ili propisa) državnom imovinom može raspolagati samo shodno odredbama Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja (član 2. stav 1. navedenog zakona), te naglasio da su svaka odluka, akt, ugovor ili bilo koji drugi pravni instrument kojim se raspolaže imovinom iz člana 1. navedenog zakona ništavi (član 2. stav 2. Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja). Također, Kantonalni sud je naveo da Komisija za državnu imovinu (osnovana odlukom Vijeća ministara BiH) može na prijedlog zainteresirane strane odlučiti da određenu državnu imovinu izuzme od privremene zabrane (član 3. stav 2. navedenog zakona), što ovdje očito nije slučaj.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obrazlažući povrede navedenih prava, apelant je naveo hronologiju predmetnog postupka, istaknuvši da je ranije vodio zemljišnoknjižni postupak upisa prava vlasništva u kojem su redovni sudovi odbacili njegov zahtjev zbog toga što uz zahtjev nije bila priložena isprava na kojoj se temelji zahtjev za upis (u skladu sa članom 3. ZZK), uslijed čega je apelant donio Odluku koja je podobna za upis prava vlasništva na predmetnim nekretninama u njegovu korist. Dalje, apelant je naveo da sudska odluka zamjenjuje zemljišnoknjižno očitovanje ili saglasnost stranke koja je dužna dati takvu izjavu, te da Odluka kojom se utvrđuje vlasništvo na predmetnim nekretninama ne može imati saglasnost prednika, niti treba sadržavati nalog Zemljišnoknjižnom uredu s obzirom na to da je društvena pretvorba izvršena silom Zakona (odredbama ZSP) kojima je predviđeno (a što je sadržano u Odluci) da Kantonalno pravobranilaštvo podnese zahtjev za uknjižbu prava vlasništva (u skladu sa odredbama člana 361. stav 2. u vezi sa članom 338. ZSP). Apelant je istakao da je proizvoljan, paušalan, neosnovan i suprotan ZZK zaključak drugostepenog suda da je u konkretnom slučaju "očito" riječ o nekretnini na kojoj je pravo raspolaganja i upravljanja imala SRBiH. Naime, apelant je naveo da je iz člana 1. Odluke evidentno da predmetni upisi glase na BiH (za vrijeme uprave Austro-Ugarske), kao i da se u konkretnom slučaju ne radi o raspolaganju imovinom na kojoj se direktno ili indirektno vrši prijenos vlasništva da bi odluka, odnosno sam prijenos bio protivzakonit, kako predviđa Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja, kojim je rečeno da pod tu imovinu spadaju i nekretnine upisane na nosioca prava raspolaganja bilo kojeg nivoa vlasti. S tim u vezi, apelant je naveo da je Odlukom konkretiziran titular nekretnina koje su bile u društvenom vlasništvu (jer ta kategorija vlasništva više ne postoji), dakle, da se ne radi o pravnom aktu kojim je izvršen, na direktan ili indirektan način, prijenos prava vlasništva sa bilo kojeg nivoa organa državne vlasti na treće lice izvan strukture državne vlasti. Apelant smatra da je zaključak drugostepenog suda, da je Odluka suprotna Zakonu o privremenoj zabrani raspolaganja, preuranjena i da izlazi iz domena redovnog suđenja zadirući u nadležnost Ustavnog suda FBiH. Ovo zbog toga što navedena odluka predstavlja propis zakonodavnog organa kantona i ocjenu o tome da li je neki propis u skladu sa Ustavom, ili je suprotan Zakonu može donijeti samo Ustavni sud FBiH. Apelant je istakao da je zbog navedenog, kao i činjenice da je osporena odluka drugostepenog suda zasnovana isključivo na primjeni Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja došlo do povrede navedenih prava, te je predložio da se usvoji njegova apelacija, ukine pobijano rješenje i predmet vrati na ponovni postupak.
b) Odgovor na apelaciju
13. Kantonalni sud je u odgovoru naveo da u predmetnom postupku nisu povrijeđena apelantova prava navedena u apelaciji uz prijedlog da se predmetna apelacija odbije.
14. Općinski sud je ponovio utvrđene činjenice i svoje odlučenje uz citiranje relevantnih odredaba ZZK i ZSP, istaknuvši da apelant uz Odluku nije dostavio dokaze propisane odredbama ZZK, dok sama odluka ne sadrži sve što je potrebno za upis u zemljišnu knjigu. Ovo posebno ako se ima u vidu da apelant ne dovodi u pitanje da nije upisan u zemljišnoj knjizi kao nosilac prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja, niti je pružio dokaz da je pravni sljednik dosadašnjeg nosioca prava upravljanja, korištenja i raspolaganja. Na kraju, Općinski sud je istakao da nije došlo do povrede apelantovih prava navedenih u apelaciji i predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
15. Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 58/02, 19/03, 54/04, 32/19 - OUSFBiH i 94/20 - Rješenje USFBiH) glasi:
Član 3.
Pretpostavke za upis
(1) Postupak upisa u zemljišnu knjigu pokreće se podnošenjem zahtjeva za upis. Zahtjev se odnosi na propisani tekst upisa. Normirane tekstove donosi ministar pravde.
(2) Uz zahtjev za upis treba priložiti i dokaznu dokumentaciju na kojoj se zahtjev temelji.
To mogu biti:
1) isprava koja je osnov za sticanje stvarnog prava;
2) dokument na osnovu kojeg se dokazuje stvarnopravo;
3) ovjerena kopija sudske odluke koja je osnov za upis;
4) neki drugi dokument kojim se potvrđuje stvarno pravo osigurano predbilježbom;
5) dokumenti navedeni u članu 7. ovog zakona;
6) drugi dokumenti potrebni za upis određeni zakonom.
(3) Pretpostavka za upis je i dokaz o plaćanju sudske takse.
(4) Ukoliko se isprava nalazi kod istog organa koji provodi upis, ne mora se ponovo podnositi. U zahtjevu za upis organ koji obrađuje zahtjev treba da zabilježi gdje se isprava nalazi.
Član 41. st. (1) i (3)Zainteresovane osobe
(1) Upis u zemljišnu knjigu je dozvoljen samo uz saglasnost osobe koja je u vrijeme podnošenja zahtjeva upisana u zemljišnu knjigu kao nosilac prava vlasništva ili nekog drugog stvarnog prava koje se prenosi, mijenja, ograničava ili briše.
(3) Odobrenje, iz stava 1. ovog člana, može biti zamijenjeno sudskom odlukom ili sudskim poravnanjem.
Član 42.Provjera zahtjeva za upis
Kod provjere zahtjeva za upis nadležni zemljišnoknjižni referent ispituje:
1) da li su podneseni potrebni dokumenti u propisanoj formi,
2) da li su dokumenti (isprave) identični sa stanjem u zemljišnoj knjizi,
3) da li postoji odobrenje iz člana 41. stav 1. ovog zakona.
Član 43.Odlučivanje o upisu
(1) Nakon provjere zahtjeva za upis, zemljišnoknjižni referent donosi rješenje da li će zahtjev potpuno ili djelimično prihvatiti.
(2) Zemljišnoknjižni referent donosi rješenje o odbijanju zahtjeva za upis ako:
1) se zemljišnoknjižno tijelo ne nalazi u zemljišnoknjižnom području dotičnog zemljišnoknjižnog ureda;
2) osoba nije ovlaštena da zahtijeva upis;
3) pravni osnov upisa nije vidljiv iz predočenih dokumenata;
4) postoji neka druga smetnja koja sprečava upis.
16. Zakon o stvarnim pravima ("Službene novine Federacije BiH" br. 66/13, 100/13, 32/19 - OUSFBiH i 94/20 - Rješenje USFBiH) glasi:
1. Pretvorba društvenog vlasništva
Član 338.
Pretvorba prava korištenja, ili upravljanja ili raspolaganja
(1) Ako posebnim zakonom nije određeno drugačije pravo upravljanja ili korištenja ili raspolaganja kao osnovna prava na stvarima u društvenom odnosno državnom vlasništvu koje do stupanja na snagu ovog zakona nije postalo vlasništvo druge osobe, danom stupanja na snagu ovog zakona pretvaraju se u pravo vlasništva njihovog dosadašnjeg nosioca odnosno njegovog pravnog sljednika, ako te stvari mogu biti predmet prava vlasništva.
(2) Za upise prava upravljanja ili korištenja ili raspolaganja na stvarima u društvenom odnosno državnom vlasništvu, koji su provedeni u zemljišnim knjigama do dana stupanja na snagu ovog zakona, smatra se da su upisi prava vlasništva, ako društveno vlasništvo nije pretvoreno u vlasništvo druge osobe, koja je ovlaštena ishoditi uknjižbu svoga prava.
(3) Pravo upravljanja ili korištenja ili raspolaganja na stvari u društvenom odnosno državnom vlasništvu postalo je pretvorbom vlasništvo pravnog sljednika dotadašnjega nosioca prava upravljanja odnosno korištenja ili raspolaganja na toj stvari, ako je stvar podobna biti predmetom prava vlasništva, osim ako je po nekom pravnom osnovu postalo vlasništvo druge osobe a posebnim zakonom nije određeno drugačije.
(4) Odredbe ovog zakona o pretvorbi prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja stvarima u društvenom odnosno državnom vlasništvu primjenjuju se i na pravne sljedbenike nosioca tih prava.
17. Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 18/05, 29/06, 85/06, 32/07, 41/07, 74/07, 99/07 i 58/08)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 1.
Ovim zakonom se zabranjuje raspolaganje državnom imovinom.
U smislu ove odluke, pod državnom imovinom podrazumijeva se:
1. nepokretna imovina koja pripada državi Bosni i Hercegovini (kao međunarodno priznatoj državi) na osnovu međunarodnog Sporazuma o pitanjima sukcesije, koji su 29. juna 2001. god. potpisale države Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Bivša Jugoslovenska Republika Makedonija, Slovenija i Savezna Republika Jugoslavija, koja se, na dan donošenja ovog zakona, smatra vlasništvom ili posjedom Bosne i Hercegovine ili druge javne organizacije Bosne i Hercegovine; i
2. nepokretna imovina na kojoj je pravo raspolaganja i upravljanja imala bivša Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina do 31. decembra 1991. god, a koja se na dan donošenja ovog zakona smatra vlasništvom ili posjedom Bosne i Hercegovine ili javne organizacije ili organa Bosne i Hercegovine i bilo koje administrativne jedinice Bosne i Hercegovine.
U smislu ovog zakona, pod raspolaganjem navedene imovine smatra se direktni ili indirektni prenos vlasništva.
Član 2.
Bez obzira na odredbe drugog zakona ili propisa, državnom imovinom se može raspolagati samo u skladu s odredbama ovog zakona.
Svaka odluka, akt, ugovor ili bilo koji drugi pravni instrument kojim se raspolaže imovinom iz člana 1. ovog zakona suprotno odredbama ovog zakona, ništav je.
Član 3. stav (2)
Osim toga, Komisija za državnu imovinu osnovana Odlukom Vijeća ministara Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 10/05, u daljem tekstu: "Komisija") može, na prijedlog zainteresovane strane, odlučiti da određenu državnu imovinu izuzme od privremene zabrane prema ovom zakonu.
Član 4.
Privremena zabrana raspolaganja državnom imovinom u skladu sa ovim zakonom ostaje na snazi do stupanja na snagu zakona kojim se uređuje provođenje kriterija koji će se primjenjivati za utvrđivanje imovine koja je u vlasništvu Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, i utvrđuju prava vlasništva i upravljanja državnom imovinom, koji će se donijeti na preporuke Komisije, odnosno do potvrđivanja prihvatljivog i održivog rješenja pitanja raspodjele državne imovine između države i drugih nivoa vlasti od strane Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira, ili dok visoki predstavnik drugačije ne odluči.
VI. Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 08 0 Dn 003844 19 Gž od 27. juna 2019. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu odluku apelant je primio 8. jula 2019. godine a apelacija je podnesena 26. augusta 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
22. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
24. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
25. S obzirom na to da je apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda kojom smatra da su povrijeđena njegova ustavna prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda . Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je nakon toga apelacije državnih organa, odnosno nosilaca javne vlasti ispitivao u vezi sa navodima o kršenju prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, budući da ostala prava iz kataloga prava (član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine), prema svojoj suštini, predstavljaju lična prava na koja se, u pravilu, ne mogu pozivati organi javne vlasti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 289. Stoga će u datim okolnostima apelantovog slučaja Ustavni sud ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
26. Prije svega, Ustavni sud zapaža da apelant osporava odluku Kantonalnog suda donesenu u postupku po njegovom zahtjevu radi uknjižbe prava vlasništva u zemljišnoj knjizi na predmetnim nekretninama u njegovu korist. Imajući u vidu navedeno, kao i uzimajući u obzir da je upis prava vlasništva odlučujući za ostvarivanje njegovih prava na predmetnim nekretninama, Ustavni sud smatra da apelant u postupku u kojem je donesena osporena odluka uživa garancije prava na pravično suđenje (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2915/11 od 10. decembra 2013. godine, tačka 24, dostupna na Internet-stranici Ustavnog suda
27. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju osporena odluka Kantonalnog suda, kojom je odbijena njegova žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja kojim je odbijen njegov zahtjev za uknjižbu prava vlasništva na predmetnim nekretninama (podnesen u skladu sa odredbom člana 338. ZSP), rezultat proizvoljne primjene materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
28. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se predmetnom apelacijom pokreću, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
29. U vezi sa tim, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je apelant svoj zahtjev za uknjižbu prava vlasništva na predmetnim nekretninama podnio u skladu sa odredbom člana 338. ZSP i Odlukom kojom je, kako smatra apelant, samo konkretiziran titular nekretnina koje su bile u društvenom vlasništvu, odnosno njome nije izvršen, na direktan ili indirektan način, prijenos prava vlasništva na predmetnim nekretninama. Dalje, Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 338. ZSP regulirana pretvorba društvenog vlasništva, odnosno pretvorba prava korištenja ili upravljanja ili raspolaganja stvarima u društvenom, odnosno državnom vlasništvu, dok iz sadržaja Odluke proizlazi da se njome "utvrđuje (se) pravo vlasništva nad nekretninama u korist Županije Zapadnohercegovačke, a koje su upisane u zemljišnim knjigama općinskih sudova Ljubuški i Široki Brijeg kao državno ili društveno vlasništvo ili općenarodna imovina [...]". Osim toga, redovni sudovi su, postupajući po apelantovom zahtjevu, utvrdili da se predmetne nekretnine vode kao državno vlasništvo, odnosno da je riječ o nepokretnoj imovini na kojoj je pravo raspolaganja i upravljanja imala SRBiH, kao i da apelant nije upisan u zemljišnoj knjizi kao nosilac prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja, niti je pružio dokaz da je pravni sljednik dosadašnjeg nosioca prava upravljanja, korištenja i raspolaganja. Dakle, suprotno apelantovim tvrdnjama da se u konkretnom slučaju ne radi o direktnom ili indirektnom načinu prijenosa prava vlasništva, iz navedenog proizlazi suprotan zaključak, odnosno da se, zapravo, ocjenjujući stanje zemljišne knjige i sadržaj Odluke koja je predstavljala osnov za podnošenje zahtjeva za upis, radilo o prijenosu prava vlasništva na predmetnim nekretninama za koje je utvrđeno da se vode kao državno vlasništvo.
30. U vezi sa apelantovim apelacionim navodima (da je osporena odluka drugostepenog suda zasnovana isključivo na primjeni Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja), Ustavni sud podsjeća da je o sličnom pravnom pitanju (u kontekstu primjene Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja) odlučivao u Odluci broj AP 1080/18 od 28. januara 2020. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda . U toj odluci Ustavni sud je razmatrao apelaciju (Bosne i Hercegovine) koja je podnesena protiv preciziranih rješenja redovnih sudova donesenih u postupku uspostavljanja zemljišnoknjižnog uloška (brisanje državnog vlasništva iz preciziranog zemljišnog uloška i uknjižba prava vlasništva u korist Općine Bihać). U tom predmetu redovni sudovi su utvrdili (tačka 29) "da je predmetna nekretnina u zemljišnoknjižnom ulošku bila upisana kao 'Opštenarodna imovina', te da je raniji posjednik te nekretnine bila JU Đački dom Bihać, koji je brisan rješenjem Službe za imovinskopravne i geodetske poslove, precizirani broj od 3. juna 2011. godine (rješenje je postalo pravosnažno 20. juna 2011. godine) a kao posjednik predmetne nekretnine upisana je Općina Bihać". Dalje, Ustavni sud je u navedenoj odluci ukazao (tačka 31): "Također, Ustavni sud podsjeća da su i unutar institucija Bosne i Hercegovine započeti procesi rješavanja pitanja u vezi s državnom imovinom u Bosni i Hercegovini. Tako je Vijeće ministara Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vijeće ministara) 16. decembra 2004. godine donijelo Odluku o osnivanju Komisije za državnu imovinu, utvrđivanje i raspodjelu državne imovine, određivanje prava i obaveza Bosne i Hercegovine, entiteta i Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine u upravljanju državnom imovinom (u daljnjem tekstu: Odluka o osnivanju Komisije za državnu imovinu), koja je stupila na snagu 28. februara 2005. godine (i koja, s izmjenama i dopunama, važi u vrijeme donošenja ove odluke Ustavnog suda). Prema članu 1. stav 1. navedene odluke, zadatak Komisije je da izradi kriterije za utvrđivanje državne imovine i njenu raspodjelu između Bosne i Hercegovine, entiteta i Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine i da donese propise o upravljanju tom imovinom, te da predloži nacrt zakona o pravima vlasništva i upravljanja državnom imovinom. Prema stavu 2. istog člana, Komisija je osnovana kao stalno tijelo Vijeća ministara Bosne i Hercegovine i djelovat će do konačnog usvajanja navedenog propisa. Prema informacijama kojima raspolaže Ustavni sud, do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda takav propis predviđen članom 1. stav 1. Odluke o osnivanju Komisije za državnu imovinu još nije usvojen i Komisija još djeluje u skladu sa svojim nadležnostima."
31. Osim toga, Ustavni sud je istakao (tačka 32): "Ustavni sud, zatim, podsjeća da je nakon donošenja navedene Odluke o osnivanju Komisije za državnu imovinu, a konstatirajući da ne postoje efikasne mjere u cijeloj Bosni i Hercegovini za zaštitu interesa Bosne i Hercegovine i njenih administrativnih jedinica od potencijalne štete koju bi predstavljalo daljnje raspolaganje državnom imovinom prije donošenja odgovarajućih zakona na osnovu preporuka Komisije, Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu donio odluke kojima je proglasio Zakon o privremenoj zabrani, Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Federacije Bosne i Hercegovine i Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Republike Srpske. Navedenim zakonima (koji na isti način reguliraju predmetnu materiju) stvoren je, dakle, pravni okvir radi privremene zaštite od potencijalne štete do koje bi moglo doći uslijed raspolaganja državnom imovinom, čime se (prema odredbama člana 1. stav 3. tih zakona) smatra direktni ili indirektni prijenos vlasništva. Pri tome odredbama člana 1. svakog od ovih zakona identično je propisano šta se u smislu te odluke smatra državnom imovinom čije je raspolaganje zabranjeno ovim zakonima, a članom 3. svakog od tih zakona dopušteni su taksativno propisani izuzeci od privremene zabrane raspolaganja utvrđene tim zakonima (imovina i prava preduzeća, registrirana kao takva, koja su predmet privatizacije prema relevantnim propisima o privatizaciji, dio državne imovine koja će i dalje služiti za potrebe odbrane u skladu s relevantnim propisom, kao i državna imovina koju Komisija odluči da izuzme od privremene zabrane prema tim zakonima). Također, odredbama člana 4. ovih zakona definirano je do kada ostaje na snazi privremena zabrana raspolaganja državnom imovinom u skladu s tim zakonima. Naime, odredbama člana 4. navedenih zakona je identično propisano da privremena zabrana raspolaganja državnom imovinom u skladu s tim zakonima ostaje na snazi do stupanja na snagu zakona kojim se uređuje provođenje kriterija koji će se primjenjivati za utvrđivanje imovine koja je vlasništvo Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine i utvrđuju prava vlasništva i upravljanja državnom imovinom, koja će se donijeti na preporuke Komisije, odnosno do potvrđivanja prihvatljivog i održivog rješenja pitanja raspodjele državne imovine između države i drugih nivoa vlasti od Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira, ili dok Visoki predstavnik drugačije ne odluči. Međutim, Ustavni sud zapaža da na nivou Bosne i Hercegovine takav zakon još nije donesen, odnosno da to pitanje još nije riješeno, niti je Visoki predstavnik donio drugačiju odluku. Dakle, Ustavni sud ukazuje da na nivou Bosne i Hercegovine još nije donesen propis kojim bi se tačno definiralo koja imovina je u vlasništvu države, koja u vlasništvu entiteta i Distrikta Brčko i reguliralo njeno upravljanje. Pri tome Ustavni sud ukazuje da je Republika Srpska kao entitet svojevremeno donijela Zakon o statusu državne imovine koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske i pod zabranom je raspolaganja ('Službeni glasnik Republike Srpske' broj 135/10), ali je Ustavni sud Odlukom broj U 1/11 od 13. jula 2012. godine utvrdio da Republika Srpska nema ustavnu nadležnost za reguliranje pravne materije koja je predmet tog zakona jer je to, u skladu sa članom I/1, članom III/3.b) i članom IV/4.e) Ustava Bosne i Hercegovine, nadležnost Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud konstatira da je, s ciljem zaštite od potencijalne štete koju bi predstavljalo daljnje raspolaganje, još uvijek na snazi privremena zabrana raspolaganja državnom imovinom definiranom zakonima o privremenoj zabrani raspolaganja osim izuzetaka predviđenih članom 3. tih zakona. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je odredbama člana 2. sva tri zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom (BiH, FBiH i RS) propisano da, bez obzira na odredbe drugog zakona ili propisa, državnom imovinom se može raspolagati samo u skladu sa odredbama tih zakona, a da su ništavi svaka odluka, akt, ugovor ili bilo koji drugi pravni instrument kojim se raspolaže imovinom iz člana 1. tih zakona suprotno odredbama tih zakona. Prema mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi i organi uprave navedeno moraju imati u vidu prilikom donošenja odluka kojima se vrši raspolaganje tom imovinom, direktno i indirektno."
32. Shodno navedenom, Ustavni sud je u navedenoj Odluci broj AP 1080/18, raspravljajući o pitanju proizvoljne primjene materijalnog prava, zauzeo stav da je u pitanjima raspolaganja državnom imovinom, kao u konkretnom slučaju iz navedene odluke, Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja lex specialis u vezi sa pitanjem raspolaganja državnom imovinom, koja je kao takva definirana tim zakonom, sve dok se pitanje statusa i upravljanja tom imovinom ne riješi na državnom nivou, ili dok Visoki predstavnik ne odluči drugačije. Ustavni sud je u navedenom predmetu zaključio da je proizvoljnim zaključivanjem da Zakon o stvarnim pravima kao lex posterior derogira odredbe Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava, što je imalo kao posljedicu donošenje proizvoljne odluke kojom je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
33. Vraćajući se na konkretni predmet, Ustavni sud zapaža da je osporenom odlukom Kantonalnog suda, kao konačnom odlukom u predmetnom postupku, odbijena kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena prvostepena odluka kojom je, primjenom relevantnih odredaba ZZK, odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev (za uknjižbu prava vlasništva na predmetnim nekretninama). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke dao jasne i precizne razloge o tome zašto je neosnovan apelantov zahtjev, pri čemu je ukazao na pravni osnov apelantovog zahtjeva (član 338. ZSP i Odluka). U vezi s tim je prvo istaknuto da iz utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o nekretninama koje se u zemljišnim knjigama vode kao državno vlasništvo ("Bosanskohercegovački zemaljski erar, opštenarodna imovina FNRJ, državni erar Kraljevine Jugoslavije i Nezavisne države Hrvatske"). Zatim je ukazano da ni apelant nije doveo u pitanje da apelant nije upisan u zemljišnoj knjizi kao nosilac prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja, niti je pružio dokaz da je pravni sljednik dosadašnjeg nosioca prava upravljanja, korištenja i raspolaganja. S obzirom na navedeno, za Ustavni sud je nesporno da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti iz člana 338. ZSP na kojem je apelant temeljio svoj prijedlog za uknjižbu prava vlasništva. Naime, tom odredbom je propisano: " [...] pravo upravljanja ili korištenja ili raspolaganja kao osnovna prava na stvarima u društvenom, odnosno državnom vlasništvu koje do stupanja na snagu ovog zakona nije postalo vlasništvo druge osobe, danom stupanja na snagu ovog zakona pretvaraju se u pravo vlasništva njihovog dosadašnjeg nosioca, odnosno njegovog pravnog sljednika", a nesporno je da apelant nije nosilac niti jednog od navedenih prava. Stoga, nema proizvoljnosti u zaključku redovnih sudova da nisu ispunjeni uvjeti iz navedene zakonske odredbe, kao ni relevantnih odredaba ZZK (čl. 3. stav 2, 41. st. 1. i 3, 42. i 43. stav 2) da se udovolji apelantovom prijedlogu.
34. Dalje, Ustavni sud zapaža da se Kantonalni sud pozvao i na relevantne odredbe Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja i dao eksplicitno obrazloženje da ni u smislu relevantnih odredaba tog zakona nema uvjeta da se udovolji apelantovom prijedlogu za upis. Naime, Kantonalni sud je ocijenio sadržaj Odluke Skupštine Zapadnohercegovačkog kantona o utvrđivanju prava vlasništva nad nekretninama u apelantovu korist, te konstatirao da su nekretnine koje su predmet navedene odluke upisane u zemljišnim knjigama kao državno ili društveno vlasništvo ili općenarodna imovina, odnosno "BiH zemaljski erar, državni erar u Kraljevini Jugoslaviji ili Nezavisne države Hrvatske", zbog čega je Kantonalni sud zaključio da se radi o nepokretnoj imovini na kojoj je pravo raspolaganja i upravljanja imala SRBiH. S tim u vezi, Kantonalni sud je, ukazujući na sadržaj člana 1. Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja kojim je propisano šta se smatra državnom imovinom, istakao da se tom imovinom može raspolagati samo shodno odredbama Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja (član 2. stav 1. navedenog zakona). Također, Kantonalni sud je naveo da Komisija za državnu imovinu (osnovana odlukom Vijeća ministara BiH) može na prijedlog zainteresirane strane odlučiti da određenu državnu imovinu izuzme od privremene zabrane (član 3. stav 2. navedenog zakona), što ovdje očito nije slučaj. Ustavni sud zapaža da, s obzirom na nesporni sadržaj trenutnog upisa u zemljišnim knjigama (koji, zapravo, potvrđuje i apelant sadržajem Odluke Skupštine Zapadnohercegovačkog kantona na osnovu koje je tražio upis vlasništva u zemljišnim knjigama), dato obrazloženje Kantonalnog suda u cijelosti korespondira sa stavovima Ustavnog suda iz citirane Odluke broj AP 1080/18 zbog čega se pokazuju kao neosnovani apelantovi navodi o proizvoljnoj primjeni odredaba ZZK, ZSP i Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja.
35. Konačno, Ustavni sud smatra da je neophodno ukazati da je Odluka Skupštine Zapadnohercegovačkog kantona, na osnovu koje je apelant podnio prijedlog za uknjižbu prava vlasništva, donesena na osnovu člana 26. Ustava tog kantona, koji, između ostalog, sadrži ovlaštenja Skupštine da donosi zakone i ostale propise u vezi sa članom 6. Zakona o imovini tog kantona. Ustavni sud zapaža da je navedenom odredbom navedenog zakona, između ostalog, propisano da je kanton vlasnik prirodnih bogatstava i dobara u općoj upotrebi na području tog kantona. Međutim, Ustavni sud, upravo imajući u vidu stavove iz Odluke broj AP 1080/18 (koji su prezentirani u tač. 30. i 31. ove odluke), ukazuje da ovakvim postupanjem, odnosno donošenjem navedene odluke, s obzirom na to da na "nivou Bosne i Hercegovine još uvijek nije donesen propis kojim bi se tačno definiralo koja imovina je u vlasništvu države, koja u vlasništvu entiteta i Distrikta Brčko i reguliralo njeno upravljanje" (vidi AP 1080/18, tačka 32), apelant, zapravo, "uzurpira" ovlaštenja državnog nivoa vlasti (zakonodavnih organa) koji je obavezan da donese zakon o navedenom pitanju. Time, zapravo, apelant u konkretnom slučaju "eliminira" druge nivoe vlasti na koje bi, u smislu člana 4. Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja, trebalo da se raspodijeli državna imovina.
36. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud odbijanje apelantove žalbe i potvrđivanje prvostepenog rješenja, kojim je odbijen kao neosnovan zahtjev za uknjižbu prava vlasništva u apelantovu korist, utemeljio na činjeničnom stanju koje je utvrdio prvostepeni sud i na relevantnim odredbama ZZK, ZSP i Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja. Imajući u vidu činjenična utvrđenja i sadržaj relevantnih odredaba navedenih zakona, Ustavni sud u datom obrazloženju ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava koja bi, u smislu navedenih stavova, mogla biti osnov da Ustavni sud vlastitim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Kantonalnog suda u osporenoj odluci. U takvim okolnostima pokazuju se neosnovanim apelantovi navodi da je Kantonalni sud preuzeo nadležnost Ustavnog suda FBiH, budući da je Kantonalni sud samo ispitivao da li su ispunjeni uvjeti za upis apelanta kao vlasnika u smislu navedenih propisa.
37. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na imovinu
38. Apelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu temelje na istim tvrdnjama koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje (proizvoljna primjena materijalnog prava), što je Ustavni sud već elaborirao i obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim.
39. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, također, neosnovani.
VIII. Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada u konkretnom slučaju ne postoje elementi koji bi ukazivali na proizvoljnost Kantonalnog suda u primjeni materijalnog prava, koji je dao relevantne razloge zbog čega je, u konačnici, odbijen apelantov zahtjev za uknjižbu prava vlasništva na predmetnim nekretninama uz pozivanje na relevantne odredbe ZZK, ZSP i Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja, a dato obrazloženje ne ostavlja dojam proizvoljnosti u pogledu primjene materijalnog prava.
41. Ustavni sud, dalje, zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada apelant tvrdnje o kršenju ovog prava zasniva na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.